Iz prebogate duhovne riznice Svetog Nektarija Eginskog imali bismo mnogo dragocenog biserja da iznesemo pred pobožne čitaoce. Njegovo pravoslavno bogoslovlje, njegovo duhovno iskustvo, dušekorisne pouke i podvižnička uputstva, sve je to bogato prisutno u njegovim divnim delima, koja je napisao sledujući u svemu Svetim Ocima Pravoslavne Crkve. Ali ima u njegovim delima i nečega novog, što će današnjem pravoslavnom čitaocu biti i korisno i potrebno da zna, pa ćemo zato samo to ovde i navesti. To je mišljenje i ocena Svetog Nektarija, kao savremenog oca Crkve i kao crkvenog istoričara (jer je on bio i učeni bogoslov), o tome: koji su bili uzroci rascepa Crkve, to jest ustvari uzroci otcepljenja Zapadne Latinske Crkve od Pravoslavne Istočne Crkve. O tome opširno piše Svetitelj u svojoj knjizi „Istorijska studija o uzrocima rascepa“ (koja je štampana u Atini u dva toma, 1911-12. godine).
Glavni razlog rascepa, to jest otpadanja Zapadnog Hrišćanstva od Istočnog, Sveti Nektarije vidi u gordoj i vlastoljubivoj težnji rimskog pape za vlašću i gospodarenjem nad Crkvom Božjom. Takvu vlast, kakvu i papa traži za sebe nad celom Crkvom, nije niko imao od Apostola, pa ni sam Sveti Apostol Petar, na koga se pape uzalud pozivaju. „Jer kad bi svojstva n vlast Apostola Petra, piše Sv. Nektarije, bila takva kakva traži Rimska crkva, onda bi duh Evanđelja bio neshvatljiv i vrlo problematičan, jer bi u tom slučaju nastala zbrka pojmova i sukob principa (načela): bio bi neshvatljiv, s jedne strane, princip jednakosti i ravnopravnosti (svih Apostola), i to jednakosti do smirivanja jednih pred drugima (sr. Marko 10, 42-45), a s druge strane, princip nejednakosti, i to nejednakosti do nadmenosti i vladavine jednih nad drugim“. Međutim, dodaje dalje Svetitelj, Jedinstvo Crkve nije bilo zasnovano i utemeljeno na jednom licu jednoga od Apostola, nego je bilo i jeste u jednome Licu Spasitelja našeg Isusa Hrista, Koji i jeste Glava Crkve, i u jednome Duhu Svetom, u jednoj veri i nadi i ljubavi i službi Bogu“ (knjiga I, str. 68-69).
– „Jedinstvo Crkve sastoji se u jedinstvu njenih udova (članova) sa Gospodom. Svi koji su kroz Apostole poverovali u Hrista sjedinili su se sa Gospodom Isusom i osvećeni su istinom Boga Oca“ (Jn. 17, 17-22). Zato Sv. Apostol Pavle u svojim Poslanicama „često piše o jedinstvu Crkve, o svezi tog njenog jedinstva, o glavi Crkve, o jerarhiji Crkve, ali on nigde ne spominje Apostola Petra kao veznu sponu tog jedinstva Crkve“ (knjiga I, 70.73).
– „Sjedinjujuća veza svih verujućih u Crkvi i svih pomesnih Crkava međusobno, piše dalje Sveti Nektarije, bila je ona sveštena i tajanstvena povezanost i sjedinjenje svih verujućih u Hristu, kroz njihovu zajedničku veru, nadu i ljubav prema Ženiku Crkve Hristu, i kroz zajedničku jerarhiju i zajedničko bogosluženje“ (tamo). Ovo pak jedinstvo se ispoljavalo i ispoljava u zajedničkom služenju Svete Liturgije i pričešćivanju, i u ostalim zajedničkim Svetim Tajnama i svetim bogosluženjima, zasnovanim na ispovedanju jedne i iste Pravo slavne vere, i takođe u zajedničkim svetim Saborima Crkve. Zato Crkva i nije nikada priznavala neku drugu vlast iznad svojih svetih Pomesnih i Vaseljenskih Sabora (knjiga I, str. 48-51 i 84-85).
Ha kraju, evo šta još kaže Sveti Nektarije Eginski za teoriju Rimske crkve o papi i papskoj vrhovnoj vlasti i nepogrešivosti:
„Po toj (rimokatoličkoj) teoriji Gospod naš Isus Hristos, uznevši se na nebo, ostavio je Svoju Crkvu Apostolu Petru, a Petar je ostavio njegovim naslednicima – papama. Od tada Hristos sa prestola Svoje slave samo nadgleda Svoju svetu Crkvu, a njome uvek dobro upravljaju i nepogrešivo je vode ka cilju njene nepogrešive starešine (tj. pape), zato se Hristos svojim ličnim učešćem nikako i ne meša u upravljanje Crkvom, jer bi to bilo suprotno Njegovoj božanskoj mudrosti. Ali, ova i ovakva teorija rimska izgleda mi da se nimalo ne razlikuje od one filosofske teorije koja prihvata stvaranje sveta, ali ne priznaje Božje promišljanje o svetu, jer bi po toj teoriji Promisao umanjivao veličinu Božje mudrosti, jer bi to promišljanje svedočilo da zakoni prirode (koje je Bog dao pri stvaranju) nisu savršeni! Iz ove i ovakve papske deističke teorije izvodi se onda i božanska ličnost Rimskih papa, i njihova nepogrešivost, i učenje da je jedinstvo Crkve u ličnosti pape, a ne u Ličnosti Hristovoj, kako to uči Istočna Pravoslavna Crkva. Iz te i takve teorije se Rimska crkva smatra kao jedina Crkva Hristova, i zbog toga se osuđuju sve Pravoslavne Crkve što neće da priznaju papin primat i njegovu nepogrešivost, i crkvu staroga Rima kao jedinu crkvu prvorođenih“! (knjiga II, str. 8). Iz ove i ovakve rimske teorije nastala su onda i sva ona strašna nasilja, nasilna unijaćenja nedužnih pravoslavnih hrišćana kroz vekove od strane Rimske crkve.
Za Pravoslavnu pak Crkvu, veli Sv. Nektarije, „centar jedinstva i Kamen temeljac Crkve i Glava Crkve jeste Raspeti za nas Gospod Isus Hristos. On je jedina Glava Crkve, svaku drugu treba popljuvati i odbaciti“, kako je rekao još Sveti Grigorije Bogoslov. Zbog toga dodaje na kraju Sveti Nektarije: „Neka Bog bude sudija između nas i njih“ (knjiga II, 224).
Iz žitija svetog Nektarija Eginskog
Izvor: Eparhija valjevska