Administratori


Izdanak stare svešteničke loze, rođen je u Mogoriću 1734. godine. Zamonašen je kao mirjanin 1758. godine. Pominje se u jednom zapisu 1766. kada je izvršio zadatak koji mu beše poverio episkop Danilo (Jakšić). Vladika Danilo poslao ga je 1770. godine u Medak da nadgleda gradnju episkopskog dvora s kapelom i s njim se dopisivao; do jeseni on je uspeo završiti učionicu i stan za sebe, jer je istovremeno bio tamo i ekonom i učitelj. Za igumana ga je unapredio episkop gornjokarlovački Petar (Petrović) 22. oktobra 1777; u dostojanstvo arhimandrita rukoproizveden je 1781. godine. Pri njemu je manastir 1781. dobio državnu obveznicu od 4.400 forinti, što predstavlja novac ukinutoga m. Komogovine. Usprotivio se zapovesti Generalkomande od 23. juna 1783. i odbio da primi u manastir umobolnog čoveka. Poklonio je crkvi u Petrinji Molitvenik 1784. Vodi se na spiskovima manastirskog bratstva 1787. i 1791. Trudio se oko obnove manastirskih zdanja oštećenih požarom 1789. godine. Bio je poslanik na Temišvarskom saboru 1790. Na njegovu pomoć oslanjali su se gornjokarlovački episkopi. Nekoliko dana posle smrti vladike Genadija (Dimovića), koji je umro 20. decembra 1796, imenovao ga je mitropolit Stefan (Stratimirović), a 16. juna 1797. potvrdio Dvorski ratni savet za administratora obudovljene Eparhije gornjokarlovačke. U međuvremenu, na Svetog Savu 1797. uputilo je sveštenstvo molbu da bude postavljen za episkopa. Prilikom popisa 21. maja 1797. bio je u manastiru nastojatelj, ali je boravio u Vladičanskom dvoru kao administrator Eparhije; imao je 63 godine. Vreme njegove uprave bilo je teško. Godine 1789. manastir je stradao, kako je zapisano, od podmetnutog požara i obnovljen je do 17. decembra 1790. „ljepče nego što je pre bio”, no i posle toga bilo je još nekoliko manjih požara. Sredio je materijalno stanje manastira tako da je na štednju stavljeno oko 11.700 forinti. U bratstvu je bivalo po desetak sabrata, ali je oslabila disciplina i pravi monaški život; za požare se tvrdilo da su ih monasi iz obesti podmetali. Neki od monaha su se tužili vladikama to na arhimandritovu strogost i samovolju, to na međusobne odnose u bratstvu; ukazivali su da mnoga zla potiču od krčme koju je manastir držao. Do smrti je održavao vezu sa episkopom Petrom (Petrovićem), koga je i posećivao u Temišvaru. Upokojio se 28. oktobra 1807. godine. I njegov naslednik na arhimandritstvu Josif (Rajačić), potonji mitropolit, odnosno patrijarh, tužio se na zatečeno stanje, ali činjenica je da je manastir preuzeo nekoliko godina posle Joanikijeve smrti.



Episkop gornjokarlovački Petar (Jovanović), podneo je molbu Sinodu u Sremskim Karlovcima da se zbog krhkog zdravlja premesti na upražnjenu Eparhiju vršačku, što je Sinod i odobrio. Na katedru u Vršcu, premešten je krajem 1806. godine. Upravu Eparhije gornjokarlovačke primio je Mitropolit karlovački Stefan (Stratimirović), a administrativne poslove Konzistorije vodio je pod predstavništvom Pavle Hadžić.
Mitropolit Stefan (Stratimirović) rođen je 27. decembra 1757. godine u Kulpinu (Bačka) od oca Jovana i majke Anđelije. Bio je arhimandrit manastira Krušedola. Prilikom izbora Episkopa budimskog, 15. maja 1786. godine, u trojnoj kandidaturi bili su arhimandriti: krušedolski Stefan (Stratimirović), rakovički Genadije (Dimović) i grgeteški Kirilo (Živković). Izabran je Stefan (Stratimirović), koji je tada imao 28. godine, a hirotonisan je u Sremskim Karlovcima 15. jula iste godine. O njegovom arhipastirskom radu u Eparhiji budimskoj malo se zna, jer ovaj period u istoriji još uvek nije osvetljen. Na Temišvarskom Saboru 1790. godine, Episkop Stefan „najmlađi među episkopima bi za mitropolita izabran, a niti se otimao za to, niti je obećavao i obricao što“. Kao arhipastir Mitropolit karlovački Stefan starao se da popravi ne samo materijalni položaj parohijskog sveštenstva, već i da podigne nivo njegovog bogoslovskog obrazovanja. Želja Mitropolitova je bila da sveštenik bude oličenje vrlina i učen čovek. To dvoje on je hteo dovesti u jedan sklad, jer je znao kolika je vrednost i jednog i drugog.
Mitropolit karlovački Stefan (Stratimirović) upokojio se naprasno u mitropolitanskom dvoru u Sremskim Karlovcima, 23.septembra/4. oktobra 1836. godine. U opelu koje je održano, 29. septembra/11.oktobra u Sabornom hramu u Srpskom Sionu učestvovali su Episkopi: novosadsko-bački Stefan (Stanković), temišvarski Maksim (Manuilović), vršački Josif (Rajačić) i aradski Gerasim (Rac). Nakon pročitanog jevanđelja od Mitropolita Stefana oprostio se arhimandrit rakovički Evgenije (Jovanović), potonji Episkop gornjokarlovački, a na kraju opela Episkop novosadsko-bački Stefan, administrator udove Mitropolije karlovačke.
Kovčeg sa telom Mitropolita Stratimirovića položen je u grobnicu Sabornog hrama u Sremskim Karlovcima kod leve pevnice, do kovčega Mitropolita karlovačkog Pavla (Nenadovića).
Budući da su se svi važniji događaji morali unositi u parohijske letopise, odnosno u manastirske protokole, tako je i zapis o Stratimirovićevoj smrti unet „večitago vospominanija radi“, u protokol manastira Hopova za 1836. godinu, pod brojem 67. Zapis o smrti i sahrani je sačinjen na crkvenoslovenskom jeziku, a u prevodu na srpski jezik glasi:
„Smrt Arhiepiskopa i Mitropolita G. Stefana ot Strat(imirovića)
Godine 1836. predstavi se rab i Gospodin, Gospodin Stefan ot Stratimirovića, slaveno-serpskago i vlaškoga naroda Arhiepiskop i Mitropolit i bivši carski (i) kraljevski tajni savetnik i izvanrednog austrijsko-imperatorskog Leopold-ordena velikog krsta kavaljer, to jest dana 23-ćega meseca septembra između dvanaestog i jednog časa po ponoći umre naprasnom bolešću, tako zvanim šlajmšlogom. Završi onaj koji provede kao episkop budimski 4 godine, kao Arhiepiskop i Mitropolit 46 godina, svega pak požive godina svoga života 79. i 9 meseci, preddotakniuta dana i godine, u Karlovcima, u donjoj svoj rezidenciji skonča. Njegovo telo potom, 29. septembra t(ekuće) g(odine), utorak, oko podne u karlovačkoj katedralnoj crkvi, pred carskim dverima, u grobnici blaženopočivšega Arhiepiskopa i Mitropolita Pavla Nenadovića, sa velikoljepnim sprovodom bi položeno i časno pogrebeno.
1. Sprovod ovoga pokojnika sastojao se od četiri G. G. episkopa obučenih u sva arhijerejska odjejanija, imajući mitre na glavama, žezlove, pak, u rukama, dakle: Stefana Stankovića, novosadsko-bačkoga, Maksima Manuilovića, temišvarskoga, Josifa Rajačića, vršačkoga i Gerasima Raca, aradskoga, episkopa, nad kojima je nošeno crkveno nebo; zatim šest arhimandrita obučenih u felone, to jest: Dimitrije Krušedolski, Jerotej Grgeteški, Evgenije Rakovački, Pahomije Šišatovački, Platon Bezdinski i Stefan Koviljski; ne manje i 12 igumana obučenih u felone sa panakamilavkama na glavama, koji su im prethodili; pred svima njima iđahu: 20 jeromonaha u mantorosima i panakamilavkama, mnoštvo mirskih sveštenika i đakona, bez crkvenih odežda. Svima ovima prethodilo je, s jedne strane, a išlo za njima, s druge strane, nebrojeno mnoštvo naroda iz raznih i dalekih mesta koji se stekoše na ovaj pogreb.
2. Ovaj velikoljepni sprovod bio je još ovako uređen: pred telom mrtvaca u kovčegu, iznesenom iz sale, napred su išli učenici-svećenosci, obučeni u stihare, koji su u rukama nosili krstove i svećnjake čirake; za njima su odmah sledovala 2 obučena đakona koji su nosili trikirije i dikirije; posle njih su išli u dva reda učenici gimnazijski i ostalih normalnih učilišta, takođe đakoni, mirski sveštenici i jeromonasi u mantorosima s panakamilavkama; njima su sledovali protoprezviteri, igumani i arhimandriti, obučeni, takođe arhiđakon i protođakon, obučeni sa kadionicama u rukama, išli su pred samim Arhijerejima. Zatim Arhijereji s crkvenim nebom sledovahu, nošenim od četiri svetovna činovnika, koje okružavahu mnogi ripodonosci; odmah iza Arhijereja je sledovao kovčeg sa telom pokojnika, nošen od obučenih sveštenika, koji okružavahu mnoge buktinje sveća nošene od raznih naseobina umetnika. Za kovčegom su išli u istom redu obučena tri đakona, i 1 đakon dakle nošaše pokojnikovu mitru drugi đakon veliki arhijerejski žezal, treći pak đakon u srebrnom sasudu, postavljenom na stupici, srce ovoga pokojnika, koje je imalo da se položi u grobnicu njegove familije u Kulpinu. Zatim je sledovao narod u dva reda, a među njima u srazmernom rastojanju nošene su od strane umetnika četiri velika barjaka.
3. Telo ovoga pokojnika, s napred opisanim sprovodom, ovim putem je bilo preneseno, iz Dvora dakle Rezidencije, izneseno je na velika zapadna vrata, zatim okrenuvši se na jug kroz trg mimo katedralne crkve i kanala je preneseno, zatim velikom ulicom je nošeno idući na istok prema donjoj crkvi. Prošavši istu, išlo se na sever k Dunavu, a odatle opet ulicom koja je između Buda, išlo se na zapad do same katedralne crkve i telo je u istu uneseno na velika zapadna vrata i položeno na sredinu crkve. U toku trajanja sprovoda sa telom, na pet mesta su činjena stajanja, u toku kojih je bilo molepstvije za usnuloga, sa arhijerejskim vozglasima, koji su ponavljani. Pošto je telo u crkvi položeno, počela je božanstvena liturgija koju je vršio Gospodin episkop Bački, sa dva arhimandrita, dva protojereja, dva sveštenika i dva đakona. Po završetku pevalo se ishodno pjenije opelo za usnuloga, u toku kojega je, posle evanđelja, arhimandrit rakovački Evgenije govorio, sa katedre, narodu o životu i dobrim delima ovoga pokojnika koji se predstavio, zatim, na kraju nadgrobnog pjenija opela, pomenuti Gospodin Episkop Bački izgovorio je sa amvona drugo zaključno slovo, u odnosu na pokojnika pohvalno, a u odnosu pak na slušaoce pripremajuću besedu za velikodušno čekanje smrti. Po završetku ovoga slova u kome je često pominjano ime usnuloga Gospodina Stefana Stratimirovića, Arhiepiskopa i Mitropolita njegovo telo je otpremljeno u pomenutu grobnicu.“
I iz ovoga opisa se vidi, da se u Karlovačkoj mitropoliji velika pažnja poklanjala crkvenom blagoljepiju u svakoj prilici, te su se arhijerejske hirotonije, ustoličenja, posete, osvećenja novih hramova, sahrane i sve ostale crkvene svečanosti obavljale toržestveno, a sve u cilju razvijanja pobožnosti i crkvenosti kod verujućeg naroda.
Za sve crkvene svečanosti u Sremskim Karlovcima, patrijaraški skevofilaks (čuvar riznice pri patrijaraškom dvoru), je sastavljao program svečanosti, koga su se svi bez pogovora držali. Nije se mogla zamisliti nikakva radnja bez prethodne pripreme i nedolični gestovi (došaptavanje, mahanje prstima ili celom rukom, skraćivanje ili bilo kakav nered). Nije to bila austrougarska pedanterija, već je to bio red kakav priliči hramu i bogosluženju, jer „stojeći u hramu Tvoje slave“ – govorimo na jutrenju u toku Svete četrdesetnice – „mislimo da stojimo na nebu“.
U Sabornom hramu Svetog oca Nikolaja u Sremskim Karlovcima, sahranjeno je deset arhijereja, ali ne u zajedničku grobnicu već u raznim delovima soleje, a što se vidi i iz zajedničke nadgrobne ploče. Na ploči od belog mermera ispisana su imena sledećih arhijereja: mitropolita Sofronija (Podgoričanina) † 7. januara 1711., Pavla (Nenadovića) † 15.avgusta 1768, Stefana (Stratimirovića) † 23. septembra 1836. i Stefana (Stankovića) † 31. jula 1841., patrijaraha: Josifa (Rajačića) † 1. decembra 1861., Samuila (Maširevića) † 7. januara 1870., Prokopija (Ivačkovića) † 29. aprila 1881. i Germana (Anđelića) † 26. novembra 1888., Episkopa posvećenja Partenija (Pavlovića) † 29. aprila 1760. i Episkopa temišvarskog Georgija (Vojnovića) † 23. decembra 1881.



Na zasededanju Sinoda Karlovačke mitropolije Episkop gornjokarlovački Stefan (Avakumović) premešten je na upražnjenu katedru Eparhije temišvarske nakon smrti Episkopa Petra (Petrovića) 1800. godine. Sinod je izabrao za Episkopa gornjokarlovačkog arhimandrita grgeteškog Petra (Jovanovića – Vidaka), a do hirotonije i ustoličenja novoizabranog Episkopa Eparhijom je upravljao Episkop pakrački Kirilo (Živković).
Episkop Kirilo (Živković) rođen je u Pirotu 1730. godine. Kao sedmogodišnje dete, za vreme Austrijsko-turskog rata 1737. godine, zajedno sa svojim roditeljima pobegao je u selo Futog, Bačka. Ovde je stekao i osnovno školsko obrazovanje. Postrižen je u monaški čin u manastiru Zografu, u Svetoj gori, „a dugim putovanjem po celom Balkanskom poluostrvu, a naročito po Rusiji i Italiji, stekao je lepo obrazovanje i smisao za viša nastojanja. Sem toga, proveo je po pet godina kao učitelj u Dalmaciji i u svom rodnom mestu pod Turcima.“ U čin protosinđela proizveo ga je mitropolit Vikentije Jovanović Vidak 1778. godine i postavio za nastojatelja manastira Grgetega. Nastojanjem protosinđela Kirila i manastirskog bratstva, a uz pomoć Stefana Raškovića, velikobečkerečkog purgera, oslikana je 1780. godine trpezarija manastira Grgetega. Posle osmogodišnjeg uspešnog upravljanja manastirom Grgetegom, Kiril Živković, koga je u međuvremenu, 1. juna 1784. godine mitropolit Mojsije Putnik proizveo za arhimandrita, izabran je za episkopa pakračkog. Episkopska hirotonija je bila 20. juna 1786. godine. Kao episkop pakrački, trudio se oko osnivanja osnovnih škola, u čemu je „pokazao dovoljno uspeha“.
Smrt Episkopa Kirila zatekla je u Pakracu, u vladičanskom dvoru, 12. avgusta 1807. godine. Sahranjen je u grobnici u soleji Sabornog hrama Svete Trojice u Pakracu. Nažalost, u ratnim dešavanjima, uoči pravoslavnog Božića 1996. godine, arhijerejske grobnice u Sabornom pakračkom hramu su minirane.
Dana 23. februara 2016. godine u novoobnovljenom Sabornom hramu u Pakracu, obavljen je parastos i polaganje posmrtnih ostataka u arhijerejsku kriptu Episkopa slavonsko-pakračkih: Nikifora (Stefanovića) 1722-1743, Sofronija (Jovanovića) 1743-1757, Kirila (Živkovića) 1786-1807 i Emilijana (Marinovića) 1952-1981. Parastos je služio Patrijarh srpski Irinej (Gavrilović) uz sasluženje Mitropolita crnogorsko-primorskog dr Amfilohija (Radovića) i zagrebačko-ljubljanskog dr Porfirija (Perića). Parastosu su prisustvovali Episkopi: šabački Lavrentije (Trifunović), banjalučki Jefrem (Milutinović), zvorničko-tuzlanski Hrizostom (Jevrić), bihaćko-petrovački Atanasije (Rakita), gornjokarlovački Gerasim (Popović), raško-prizrenski Teodosije (Šibalić) i slavonsko-pakrački Jovan (Ćulibrk).
Kovčeg sa posmrtnim ostacima Episkopa Kirila položen je u novu grobnicu sa leve strane u soleji Sabornog hrama.

Nakon smrti Episkopa gornjokarlovačkog Evgenija (Jovanovića) 14. septembra 1854. godine, Sinod Karlovačke mitropolije za privremnog administartora udove dijaceze postavio je Gevrasija (Petrovića), profesora i upravitelja plaščanske bogoslovije. Carskim rešenjem od 25. maja 1855. godine arhimandrit Gevrasije je razrešen poverene mu dužnosti, a na predlog Patrijarha karlovačkog za administratora upražnjene dijaceze, imenovan je arhimandrit bezdinski Sergije (Kaćanski). Arhimandrit Kaćanski preuzeo je Eparhiju od arhimandrita Gevrasija dolaskom u Karlovac, 10. avgusta iste godine.
Arhimandrit Gevrasije (Petrović) rođen je 1814. godine. Bio je sabrat manastira Rakovca u činu jerođakona. Mitropolit Stefan (Stanković) poslao ga je 1840. godine za nastavnika Klirikalne škole u Plaškom, gde je svojim skoro dvadesetogodišnjim radom označio epohu u obrazovanju sveštenstva Eparhije gornjokarlovačke. Upravljao je manastirom Gomirjem posle odlaska arhimandrita Sevastijana (Ilića), okvirno posle 1853. Svojom upravom nije ostavio dubljeg traga; bio je odviše zauzet Klirikalnom školom da bi se mogao posvetiti manastiru. Postoji tvrdnja da je bio i surevnjiv prema svom prethodniku, te da je pokušao skinuti s manastirskog zida spomen–ploču postavljenu 1850. godine, ali se tome usprotivilo bratstvo. Na dan 9. septembra 1854. sahranio je episkopa gornjokarlovačkog Evgenija (Jovanovića). Kratko je, počev od 16. aprila 1865, bio nastojatelj manastira Beočina.
Dana 29. novembra 1865. godine, arhimandrit Gevrasije iznenada se upokojio, prvobitno je bio sahranjen Svetojovanovskoj porti, a 1921. njegovi posmrtni ostaci preneti su na Uspensko groblje.


Nakon izenenadne smrti Episkopa Sergija (Kaćanskog) u Temišvaru 1. januara 1859. godine, na predlog Patrijarha karlovačkog Josifa (Rajačića), za mandatara udove dijaceze gornjokarlovačke imenovan je arhimandrit krušedolski Nikanor (Grujić). Na ovom položaju je ostao do izbora Mitropolita beogradskog Petra (Jovanovića) za Episkopa gornjokarlovačkog u novembru 1859. godine.
O svom boravku u Eparhiji gornjokarlovačkoj, arhimandrit Nikanor piše: „Patrijarh me pozove 2. januara k sebi, i kaže mi da je Kaćanski umro... ti moraš ići tamo, kao moj mandator, da sastaviš i dovedeš u red račune, koje ja ne mogu poveriti drugom, i da ostaneš posle kao episkop onde, jer ću iskati odmah dozvolu, da držim Sinod, i da te izaberemo za episkopa gornjokarlovačkog.“ Arhimandrit Nikanor je znao da neće dobiti državnu saglasnost za izbor Episkopa gornjokarlovačkih, pa je predlagao da se mandatarstvo poveri arhimandritu gomirskom Gervasiju (Petroviću). Na kraju arhimandrit Grujić je prihvatio patrijarhovu ponudu za mandatara Eparhije gornjokarlovačke. „Ja sam otišao u početku februara u Plaški i ostah onde dok nije došao Petar, da primi eparhiju, a to je bilo tek u novembru. Proveo sam u Plaškom deset meseci, koji su mi protekli kao deset dana, ali su ostali u pameti mojoj, kao onaj period vremena iz života moga, u kom se razvila i uzvislija do najvišeg vrha svoga duhovna i telesna snaga moja. Nikada nisam bio pre toga ni posle toga toliko onoliko zdrav, onako svež i krepak u duhu i jak u telu kao što sam bio onih deset meseci. Sve mi je godilo i prijalo u Plaškom, jači vazduh, jača voda, jača prosta hrana, velike gore, raznoliki oblici kamenitih bregova, dolina, potoka, izvora, ponora, jezera i draga...“
Arhimandrit Nikanor predao je Upravu Eparhije gornjokarlovačke mitropolitu Petru (Petroviću) sredinom novembra 1859. godine. Kao arhimandrit krušedolski izabran je za vikarnog episkopa 1861. godine, a 1864. godine prešao je na katedru pakračkih arhijereja.
Episkop pakrački Nikanor (Grujić), umro je 8. aprila 1887. godine u Pakracu. Na opelu se s Episkopom Nikanorom oprostio 14. aprila iste godine, Episkop gornjokarlovački Teofan (Živković). Episkop Nikanor sahranjen je, prema sopstvenoj želji, na pakračkom groblju




Posle smrti Episkopa Teofana (Živkovića) za patrijaršijskog mandatara udove dijaceze gornjokarlovačke imenovan je iguman manastira Gomirja Isak (Došen) u novembru 1890. godine. Po ličnoj molbi, razrešen je uprave Eparhije 9. januara 1891. godine, nakon čega prelazi u manastir Hopovo.
Arhimandrit Isak (Došen) rođen je 2. avgusta 1850. godine u Počitelju, od oca sveštenika Petra i majke Jelene. Na krštenju je dobio ime Ilija. Školovanje je započeo u Metku, nastavio u Plaškom i Gospiću, a gimnaziju i bogosloviju završio je u Sremskim Karlovcima. Zamonašen je u manastiru Gomirje 17. februara 1876. godine od jeromonaha Josifa (Vučinića). Rukopoložio ga je Episkop gornjokarlovački Teofan (Živković) u manastirskom hramu u Gomirju: u čin đakona 18. februara 1876., u čin prezvitera-sinđela 14. marta 1878., a za protosinđela je unapređen 20. avgusta 1879. godine. Nastojatelj manastira Gomirja bio je od 1876 do 1889. godine, kada je preuzeo Upravu Eparhije gornjokarlovačke. Zaslugom protosinđela Isaka, obnovljen je potpuno manastirski hram u Gomirju i unapređena manastirska ekonomija.
Zajedno sa protom Begovićem održavao je omladinske zborove u Gomirju, Jasenku, Tuku i Ponikvama, zbog čega je bio denunciran i morao ići kod bana u Zagreb. Od zatvora protosinđela Isaka spasao je Episkop Teofan (Živković), posredstvom svog brata koji je bio pogodan u Zagrebu. Na svoju ličnu molbu koju je podneo zbog političkih problema, razrešen je dužnosti patrijaršijskog mandatara Eparhije gornjokarlovačke i prelazi u manastir Hopovo.
Za arhimandrita proizveden je od Patrijarha karlovačkog Georgija (Brankovića) 3. decembra 1893. godine, i postavljen za rektora novoosnovane monaške škole u manastiru Hopovu. Za arhimandrita manastira Bezdin (Eparhija temišvarska) postavljen je 9. aprila 1895. godine. Arhimandrit Isak bio je patrijaršijski mandatar dijaceze temišvarske od 22. jula 1900. do 20. septembra 1901. godine. Kao bezdinski arhimandrit, podigao je svojim trudom hram i školu u selu Munara, a pomogao je obnovu škola u Tornji i Pečki. Obnovio je manastirsku ekonomiju i podigao je manastirski vinograd u Menješu i Pavlišu, a pomagao je i gradnju hrama u Felnaku. Njegov rođak, iguman Pantelejmon (Došen) zapisao je o arhimandritu Isaku: „Mnogo je sirotinjske đake pomagao školovati se, naročito iz Bosne, Hercegovine, Like i Srema a i iz Banata i Bačke“. Za vreme Prvog svetskog rata, arhimandrit Isak povlači se u manastir Rakovac, a posle u manastir Privina glava u Sremu. Umirovljen je 20. avgusta 1919. godine, a 1924. godine vraća se u Eparhiju temišvarsku i boravi u manastiru Svetog Georgija na Brzavi. U manastir Bezdin vraća se 1927. godine, gde ga je i smrt zadesila 21./8. marta 1928. godine u jedan sat posle ponoći.
U novosazidanoj grobnici sa desne strane olata hrama u porti manastira Bezdina, sahranjen je arhimandrit Isak (Došen) 23. marta 1929. godine. Na opelu u manastirskoh hramu, od arhimandrita Isaka oprostili su se: protoprezviter Slobodan Kostić u ime Episkopa temišvarskog i mirskog sveštentsva, kao i jeromonah Ilarion (Sujić) u ime bratstva manastira Svetog Georgija i Bezdina. U ime učitelja dijaceze temišvarske oprostio se Đura Milenković, učitelj veroispovedne škole u Aradu.
Posetom Episkopa temišvarskog dr Georgija (Letića) manastiru Bezdinu 22. maja 1928. godine, osvećen je nadgrobni krst, uz sasluženje protoprezvitera Slobodana Kostića i đakona Stevana Popovića. Nakon održanog parastosa arhimandritu Isaku, Episkop dr Georgije besedio je o vrlinama pokojnog arhimandrita i njegovom požrtvovanom pastirskom radu u Eparhiji temišvarskoj.



Izborom profesora Karlovačke bogoslovije, jeromonaha Mihaila (Grujića) za Episkopa gornjokarlovačkog 15. oktobra 1981. godine, protosinđel Isak (Došen) je na osnovu lične molbe razrešen dužnosti patrijaraškog mandatara. Sinod Karlovačke mitropolije izabrao je za privremenog administratora Eparhije do ustoličenje novog Episkopa, protosinđela Platona (Telečkog), nastojatelja manastira Svetog Georgija na Brzavi (Eparhija temišvarska). Protosinđel Platon administrirao je Eparhijom gornjokarlovačkom od janauara 1891 do januara-februara 1892. godine.
Arhimandrit Platon (Telečki) rođen je u svešteničkoj porodici 5. maja 1844. godine u Neuzinu (Banat). Nakon završene Bogoslovije rukopoložen je i u mestu rođenja službovao je punih devetnaest godina. Učestvovao je kao poslanik na Crkveno-narodnom saboru 1874. godine. Na poziv Episkopa temišvarskog Georgija (Brankovića) prešao je u Temišvar gde je radio pri Konzistoriji, te kao katiheta i profesor srpskog jezika. Zamonašen je 1887. godine, a rukopoložen je u čin protosinđela 5. juna 1891. godine. Godine 1891. 18. oktobra, rukoproizveden je u dostojanstvo arhimandrita manastira Svetog Georgija na Brzavi. Naredne godine prelazi u manastir Beočin, gde obnavlja manastirski hram i konake. Od 1894. godine imenovan je za patrijaršijskog mandatara Eparhije budimske i arhimandrita-nastojatelja manastira Grabovac.
Nakon popunjavanja Eparhije budimske, arhimandrit Platon se vraća u manastir u Beočin, a 1897. godine prihvata Upravu manastira Krušedola. Na osnovu lične molbe arhimandrit Platon vraća se u manastir Beočin 1898. godine gde ostaje do svoje smrti. Bio je član Arhidijecezalne konzistorije, Patronata Monaške škole, narodni poslanik na Zemaljskom saboru u Zagrebu 1892. i Državnom saboru u Budimpešti 1897. godine. Odlikovan je Ordenom gvozdene krune trećeg reda.
Nakon dugog i teškog bolovanja, arhimandrit beočinski Platon, umro je 1. februara 1900. godine u Sremskim Karlovcima u 56. godini života. Zaupokojnu Liturgiju u Sabornom hramu u Sremskim Karlovcima služio je arhimandrit Anatolije (Janković), a nakon toga opelo je služio Episkop bački Mitrofan (Šević) uz sasluženje sveštenstva i sveštenomonaštva iz svih dijaceza Karlovačke mitropolije. Liturgiji i opelu prisustvovao je Patrijarh i mitropolit karlovački Georgije (Branković). Od arhimandrita Platona oprostio se prigodnom besedom protosinđel dr Georgije (Letić), potonji Episkop temišvarski i banatski.
Arhimandrit beočinski Platon sahranjen je na groblju Čeratu, 3. februara 1900. godine. Grob mu je sačuvan i obeležen.



Episkop gornjokarlovački Mihailo (Grujić) iznenada je umro 6. marta 1914. godine, a Karlovačka mitropolija bila je obezglavljena, Sinod je za administratora udove Eparhije gornjokarlovačke imenovao arhimandrita krušedolskog Anatolija (Jankovića) koji je uspešno vodio Upravu Eparhije za godinu dana. On je bio poslednji administrator – mandatar Eparhije gornjokarlovačke u Karlovačkoj mitropoliji.
Kad je 1914. buknuo Prvi svetski rat srpsko sveštenstvo u Austrougarskoj monarhiji bilo je prvo na udaru, nastala su hapšenja i progoni. Za vreme rata od strane austrougarskih vlasti, manastir Gomirje je bio pretvoren u logor za politički optužene srpske sveštenike koji su bili nacionalni radnici, a bili su potencijalni izvor nelojalnosti i buntovništva. Sakupljeni su iz različitih policijskih i sudskih zatvora i internacija, tako da su u Gomirju bili zatočeni sveštenici iz Like, Slavonije, Srema, a poznata su imena njih 39. Bilo je tu, tokom 1915, 1916. i 1917. godine internirano 37 sveštenika, jedan svršeni bogoslov i šest članova bratstva manastira Fenek. Držani su pod strogom vojničkom i žandarmerijskom stražom. Od gornjokarlovačkih tadašnjih paroha znaju se imena Petra Rašete iz Krbavice, Manojla Oklobdžije iz Vrela, Milojka Došena iz Široke Kule, Milana Grbića iz Mekinjara, Radivoja Koraća iz Debelog Brda, Marka Kravića sa Udbine, Ljubomira Babića iz Bjelopolja, Gene Vurdelje iz Ličkog Petrovog Sela, Milana Krajnovića iz Smiljana, Svetozara Zorića iz Bruvna, Stevana Pejića iz Štikade, Milana Dokmanovića iz Plaškog, dr Nikole Markovića iz Otočca, Ise Pejnovića iz Dubice i Dragutina Šarca iz Mašvine. Sav novčani kapital manastira Gomirja uzet je za državni zajam, a propašću države je i on propao.
Arhimandrit krušedolski Anatolije (Janković) rođen je 15. avgusta 1857. godine u Križevcima. Osnovnu školu završio je u rodnom mestu, gimnaziju i pravni pravni fakultet u Zagrebu, gde je položio prvi državni ispit. Završio je Karlovačku bogosloviju (1881-1885), nakon čega je primljen za konzistorijalnog službenika Eparhije pakračke. Zamonašen je u manastiru Lepavina 1. decembra 1885. godine, rukopoložen je za jerođakona 13. decembra iste godine, a 21. maja 1886. godine poizveden je u čin protođakona. Kao sabrat Lepavine, vodio je dužnost beležnika Eparhijske uprave 1889. godine. Episkop pakrački Miron (Nikolić) rukopoložio ga je u čin jermonaha, u Požegi, 2. septembra 1890. godine, naredne godine postao je protosinđel, a 6. decembra 1893. rukoproizveden je u čin arhimandrita i poverena mu je Uprava manastira Orahovica. Po molbi je primljen u Eparhiju bačku, te je od 1895 – 1899. bio nastojatelj manastira Kovilja, istovremeno 1896 – 1899. i nastojatelj manastira Bođana. Posle iznenadne smrti Episkopa bačkog Germana (Opačića) 1899. godine, imenovan je za patrijaršijskog mandatara do izbora novog Episkopa bačkog. Od 1. avgusta 1899. godine prelazi u Sremskokarlovačku dijacezu i dobija Upravu manastira Krušedol.
Prilikom privatne posete Novom Sadu, arhimandrit krušedolski Anatolije (Janković), upokojio se iznenada u petak, 16. novembra 1928. godine. Sahranjen je u porti manastira Krušedola. Ime arhimandrita Anatolija ukresano je na ploču sa zapadne fasade manastirskog hrama na kojoj su imena svih manastirskih arhimandrita nakon 1716. godine.



Na sednici Svetog Arhijerejskog Sinoda Srpske pravoslavne crkve, održane 9. jula 1941. godine, pod predsednikom Episkopom bačkim dr Irinejem (Ćirićem), doneta je odluka da za zamenika obolelog Mitropolita zagrebačkog Dositeja odredi Episkopa gornjokarlovačkog Savu (Trlaića), koji je pored svoje dijaceze administrirao i udovom Eparhijom pakračkom. Nažalost, Episkop Sava uhapšen je u Plaškom sredinom jula iste godine i od tada mu se gubi svaki trag. Sveti Arhijerejski Sinod na sednici održanoj 25. septembra 1941. godine doneo je odluku da Mitropolijom zagrebačkom, Eparhijama gornjokarlovačkom i pakračkom, administrira Episkop zvorničko-tuzlanski dr Nektarije (Krulj). Za vreme Drugog svetskog rata, Episkop dr Nektarije obavljao je dužnost rektora Bogoslovije u Nišu.
Kada je došao momenat da Srpska crkva podigne svoj glas protiv nečuvenih zločina i o tome obavesti svetsku javnost, odlučeno je da se protestni memorandum uputi nemačkom komandantu u Beogradu i svetskoj javnosti. Memorandum su napisali Episkop dr Nektarije i dr Pero Slijepčević, profesor univerziteta. Zahvaljujući ovom memorandumu svet je saznao za nečuvena stradanja.
Episkop dr Nektarija (Krulj) razrešen je administracije Eparhije gornjokarlovačke 6. juna 1945. godine i vraća se u svoju Eparhiju zvorničko-tuzlansku, odakle je administrirao Mitropolijom sarajevskom (1945-1951) i Eparhijom zahumsko-hercegovačkom (1945-1951). Posle dugogodišnjeg opiranja pristao je 1951. godine da pređe u Sarajevo za Mitropolita.
Mitropolit Nektarije se upokojio 7. septembra 1966. godine u dva časa izjutra u mitropolijskom stanu u Sarajevu. Sahranjen je u četvrtak 8. septembra, u porti Stare crkve u Sarajevu, gde je za života sebi spremio grobnicu.
Zaupokojenu Liturgiju u Sabornoj crkvi služio je Episkop zahumsko-hercegovački Vladislav (Mitrović). U 15 časova u istom hramu opelo je služio Patrijarh srpski German sa episkopima: niškim Jovanom, Žičkim Vasilijem, Zahumsko-Hercegovačkim Vladislavom i Šabačkim Jovanom. Bili su prisutni predstavnici vlasti, najviši dostojanstvenici rimokatoličke veroispovesti i islamske verske zajednice, kao i veliki broj sveštenika, monaha i naroda svih vera. Zapaženo je prisustvo većeg broja časnih sestara i franjevaca. Sve to pokazuje koliko je ovaj vredni arhijerej Srpske Crkve bio poštovan i voljen od svih bez razlike. Od blaženopočivšeg mitropolita Nektarija posle opela u crkvi oprostio se patrijarh German, koji je između ostaloga rekao: „Celim svojim životom i radom i odnosima prema ljudima ti si voljeni Vladiko umeo da pridobiješ srca ljudi. A to si mogao jer si se iskreno radovao sa radosnima i time im radost još više uvećavao, a plakao si sa žalosnima i tešeći ih njihovu žalost i ublažavao.”
Ispred crkve, rečima punim ljubavi i verske tolerancije, oprostio se reisul ulema hadži Sulejman efendija Kemura. Kada je povorka stigla do rimokatoličke katedrale, od blaženopočivšeg mitropolita ispred katedrale oprostio se nadbiskup Vrhbosanske nadbiskupije dr Marko Alaupović. Zatim se povorka uputila prema Staroj crkvi. Pred crkvom je u ime sveštenstva govorio protojerej Krstan Bijeljac. „Malo nas je”, kaže prota, „koje on nije lično poznavao i čiju kuću kao brižan i dobri pastir nije obišao. Njegove reči, pouke, saveti, lično zalaganje za svakoga, razumevanje svačijih potreba i teškoća, a iznad svega očinski odnos i briga za sveštenika krasile su njegovu ličnost. I što je bivao stariji, ove je vrline sve više ispoljavao i upražnjavao što mu je donelo veliko poštovanje i nepodeljenu ljubav u našim redovima.” Posle prote Krstana govorio je učenik blaženopočivšeg mitropolita Nektarija Risto Grđić. Iznevši ukratko njegov životni put na kraju je rekao: „Poput svoga velikog prethodnika mitropolita Petra, bio je prema ostalim veroispovestima veoma tolerantan. Činilo mu je veliko zadovoljstvo kad je mogao da u ličnom kontaktu izmenja srdačnosti sa njihovim predstavnicima. Ova veličanstvena pratnja, uz prisustvo najviših predstavnika muslimanske i rimokatoličke veroispovesti i naroda sviju vera najbolje dokumentuju stav blaženopočivšeg Mitropolita.” Posle obnošenja pokojnikovog tela oko crkve, pred grobnicom poslednji pozdrav svome mitropolitu uputio je sarajevski paroh Žarko Popović, koji je između ostaloga rekao: „Sa ovoga mesta opraštam se sa blaženopočivšim Nektarijem kao sin od roditelja i kao starešina ovog drevnog hrama. Kao sin od roditelja opraštam se u ime svoje, kao i u ime moje braće sveštenika, pošto ste nam svima bili kao pravi roditelj. I kao starešina ovog hrama opraštam se sa našim Starešinom. U analima ovog starog hrama još jedna strana je ispisana. Ispisana je svetlim i zlatnim slovima. Završava se velika i divna strana ispunjena do kraja samo dobrom i ljubavlju. U ovom svetom hramu mnoge značajne stranice su ispisane. U njega su dolazili i boravili naši patrijarsi: Arsenije Šakabenda i Vasilije Brkić. U njemu su služili veliki mitropoliti: Sava, Evgenije i Petar. Znači, u analima ovog hrama ima dosta značajnih stranica i datuma. Ova strana koja je danas završena je među najznačajnijim stranicama ovog svetog hrama. Danas, pod svoje okrilje, ovaj drevni hram prima našeg milog blaženopočivšeg mitropolita Nektarija.”
Ovim je ispunjena želja mitropolita Nektarija izražena u testamentu da bude sahranjen u porti Stare crkve u Sarajevu: „Ma gdje bilo suđeno da dušu Bogu dam, moja je želja da se sahranim u porti Stare, Srpske pravoslavne crkve u Sarajevu, gdje sam sebi za života i grobnicu spremio. – Sahrana da bude što skromnija, u Arhijerejskom ornatu, koga sam još za života nabavio, sa krstom na prsima i pana-kamilavkom.”
Sahrana blaženopočivšeg mitropolita Nektarija pretvorila se u, do tada neviđenu, versku manifestaciju. Pravoslavni, rimokatolici i muslimani sa najvišim verskim dostojanstvenicima izašli su na sarajevske ulice u velikom broju; put od Saborne do Stare crkve bio je ispunjen masom naroda koji je išao u povorci ili stajao na trotoarima, prozorima i balkonima.
Mitropolit Nektarije je odlikovan Ordenom Sv. Save IV, II i I stepena, Ordenom Belog Orla V stepena i bugarskim Ordenom za građanske zasluge I stepena.
O ličnosti mitropolita Nektarija govori i njegov testament sastavljen 1/14. oktobra 1965. godine. Jedan deo zaostavštine ostavio je sirotinji u Sarajevu i Tuzli, manastirima Mileševi, Svetoj Trojici i Banji u Dabrobosanskoj eparhiji, Žitomisliću i Zavali u Zahumsko-Hercegovačkoj eparhiji, crkvi u rodnom mestu, Verskodobrotvornom starateljstvu u Sarajevu i Fondu za opšte potrebe crkve eparhije Dabrobosanske. Testament je završio rečima: „Kao svaki smrtan i grešan čovjek možda sam se u životu o koga ogriješio i nehotice, – molim svakoga da mi oprosti, – ja svakome praštam.”


Na sednici Svetog Arhijerejskog Sinoda Srpske pravoslavne crkve, održane 9. jula 1941. godine, pod predsednikom Episkopom bačkim dr Irinejem (Ćirićem), doneta je odluka da za zamenika obolelog Mitropolita zagrebačkog Dositeja odredi Episkopa gornjokarlovačkog Savu (Trlaića), koji je pored svoje dijaceze administrirao i udovom Eparhijom pakračkom. Nažalost, Episkop Sava uhapšen je u Plaškom sredinom jula iste godine i od tada mu se gubi svaki trag. Sveti Arhijerejski Sinod na sednici održanoj 25. septembra 1941. godine doneo je odluku da Mitropolijom zagrebačkom, Eparhijama gornjokarlovačkom i pakračkom, administrira Episkop zvorničko-tuzlanski dr Nektarije (Krulj). Za vreme Drugog svetskog rata, Episkop dr Nektarije obavljao je dužnost rektora Bogoslovije u Nišu.
Kada je došao momenat da Srpska crkva podigne svoj glas protiv nečuvenih zločina i o tome obavesti svetsku javnost, odlučeno je da se protestni memorandum uputi nemačkom komandantu u Beogradu i svetskoj javnosti. Memorandum su napisali Episkop dr Nektarije i dr Pero Slijepčević, profesor univerziteta. Zahvaljujući ovom memorandumu svet je saznao za nečuvena stradanja.
Episkop dr Nektarija (Krulj) razrešen je administracije Eparhije gornjokarlovačke 6. juna 1945. godine i vraća se u svoju Eparhiju zvorničko-tuzlansku, odakle je administrirao Mitropolijom sarajevskom (1945-1951) i Eparhijom zahumsko-hercegovačkom (1945-1951). Posle dugogodišnjeg opiranja pristao je 1951. godine da pređe u Sarajevo za Mitropolita.
Mitropolit Nektarije se upokojio 7. septembra 1966. godine u dva časa izjutra u mitropolijskom stanu u Sarajevu. Sahranjen je u četvrtak 8. septembra, u porti Stare crkve u Sarajevu, gde je za života sebi spremio grobnicu.
Zaupokojenu Liturgiju u Sabornoj crkvi služio je Episkop zahumsko-hercegovački Vladislav (Mitrović). U 15 časova u istom hramu opelo je služio Patrijarh srpski German sa episkopima: niškim Jovanom, Žičkim Vasilijem, Zahumsko-Hercegovačkim Vladislavom i Šabačkim Jovanom. Bili su prisutni predstavnici vlasti, najviši dostojanstvenici rimokatoličke veroispovesti i islamske verske zajednice, kao i veliki broj sveštenika, monaha i naroda svih vera. Zapaženo je prisustvo većeg broja časnih sestara i franjevaca. Sve to pokazuje koliko je ovaj vredni arhijerej Srpske Crkve bio poštovan i voljen od svih bez razlike. Od blaženopočivšeg mitropolita Nektarija posle opela u crkvi oprostio se patrijarh German, koji je između ostaloga rekao: „Celim svojim životom i radom i odnosima prema ljudima ti si voljeni Vladiko umeo da pridobiješ srca ljudi. A to si mogao jer si se iskreno radovao sa radosnima i time im radost još više uvećavao, a plakao si sa žalosnima i tešeći ih njihovu žalost i ublažavao.”
Ispred crkve, rečima punim ljubavi i verske tolerancije, oprostio se reisul ulema hadži Sulejman efendija Kemura. Kada je povorka stigla do rimokatoličke katedrale, od blaženopočivšeg mitropolita ispred katedrale oprostio se nadbiskup Vrhbosanske nadbiskupije dr Marko Alaupović. Zatim se povorka uputila prema Staroj crkvi. Pred crkvom je u ime sveštenstva govorio protojerej Krstan Bijeljac. „Malo nas je”, kaže prota, „koje on nije lično poznavao i čiju kuću kao brižan i dobri pastir nije obišao. Njegove reči, pouke, saveti, lično zalaganje za svakoga, razumevanje svačijih potreba i teškoća, a iznad svega očinski odnos i briga za sveštenika krasile su njegovu ličnost. I što je bivao stariji, ove je vrline sve više ispoljavao i upražnjavao što mu je donelo veliko poštovanje i nepodeljenu ljubav u našim redovima.” Posle prote Krstana govorio je učenik blaženopočivšeg mitropolita Nektarija Risto Grđić. Iznevši ukratko njegov životni put na kraju je rekao: „Poput svoga velikog prethodnika mitropolita Petra, bio je prema ostalim veroispovestima veoma tolerantan. Činilo mu je veliko zadovoljstvo kad je mogao da u ličnom kontaktu izmenja srdačnosti sa njihovim predstavnicima. Ova veličanstvena pratnja, uz prisustvo najviših predstavnika muslimanske i rimokatoličke veroispovesti i naroda sviju vera najbolje dokumentuju stav blaženopočivšeg Mitropolita.” Posle obnošenja pokojnikovog tela oko crkve, pred grobnicom poslednji pozdrav svome mitropolitu uputio je sarajevski paroh Žarko Popović, koji je između ostaloga rekao: „Sa ovoga mesta opraštam se sa blaženopočivšim Nektarijem kao sin od roditelja i kao starešina ovog drevnog hrama. Kao sin od roditelja opraštam se u ime svoje, kao i u ime moje braće sveštenika, pošto ste nam svima bili kao pravi roditelj. I kao starešina ovog hrama opraštam se sa našim Starešinom. U analima ovog starog hrama još jedna strana je ispisana. Ispisana je svetlim i zlatnim slovima. Završava se velika i divna strana ispunjena do kraja samo dobrom i ljubavlju. U ovom svetom hramu mnoge značajne stranice su ispisane. U njega su dolazili i boravili naši patrijarsi: Arsenije Šakabenda i Vasilije Brkić. U njemu su služili veliki mitropoliti: Sava, Evgenije i Petar. Znači, u analima ovog hrama ima dosta značajnih stranica i datuma. Ova strana koja je danas završena je među najznačajnijim stranicama ovog svetog hrama. Danas, pod svoje okrilje, ovaj drevni hram prima našeg milog blaženopočivšeg mitropolita Nektarija.”
Ovim je ispunjena želja mitropolita Nektarija izražena u testamentu da bude sahranjen u porti Stare crkve u Sarajevu: „Ma gdje bilo suđeno da dušu Bogu dam, moja je želja da se sahranim u porti Stare, Srpske pravoslavne crkve u Sarajevu, gdje sam sebi za života i grobnicu spremio. – Sahrana da bude što skromnija, u Arhijerejskom ornatu, koga sam još za života nabavio, sa krstom na prsima i pana-kamilavkom.”
Sahrana blaženopočivšeg mitropolita Nektarija pretvorila se u, do tada neviđenu, versku manifestaciju. Pravoslavni, rimokatolici i muslimani sa najvišim verskim dostojanstvenicima izašli su na sarajevske ulice u velikom broju; put od Saborne do Stare crkve bio je ispunjen masom naroda koji je išao u povorci ili stajao na trotoarima, prozorima i balkonima.
Mitropolit Nektarije je odlikovan Ordenom Sv. Save IV, II i I stepena, Ordenom Belog Orla V stepena i bugarskim Ordenom za građanske zasluge I stepena.
O ličnosti mitropolita Nektarija govori i njegov testament sastavljen 1/14. oktobra 1965. godine. Jedan deo zaostavštine ostavio je sirotinji u Sarajevu i Tuzli, manastirima Mileševi, Svetoj Trojici i Banji u Dabrobosanskoj eparhiji, Žitomisliću i Zavali u Zahumsko-Hercegovačkoj eparhiji, crkvi u rodnom mestu, Verskodobrotvornom starateljstvu u Sarajevu i Fondu za opšte potrebe crkve eparhije Dabrobosanske. Testament je završio rečima: „Kao svaki smrtan i grešan čovjek možda sam se u životu o koga ogriješio i nehotice, – molim svakoga da mi oprosti, – ja svakome praštam.”

Nakon završetka Drugog svetskog rata, Sveti Arhijerejski Sinod Srpske pravoslavne crkve, za administratora upražnjenih – udovih Eparhije zagrebačke, gornjokarlovačke, dalmatinske i pakračke, postavio je vikarnog Episkopa moravičkog Arsenija (Bradvarovića), 6. juna 1945. godine, sa zajedničkim sedištem u Zagrebu. Otputovao je za Zagreb 10. jula iste godine i odmah otpočeo rad na vaspostavljanju eparhijskih tela i crkvenog života u ovim eparhijama. Zajedno sa prof. dr Radoslavom Grujićem prikupio je podatke o imovini Srpske pravoslavne crkve koju su ustaše u toku rata opljačkale po crkvama i manastirima i oterale u Zagreb. Deo tih pokretnosti je pronađen i popisan. Episkop Arsenije je Sveti arhijerejski sinod redovno izveštavao o ovom poduhvatu, kao i o stanju sveštenstva i vernika na području Narodne Republike Hrvatske. U izveštajima je prikazao oskudicu pomenutih eparhija u svešteničkom kadru, kao i teško materijalno stanje sveštenika koji su se održali u ovim krajevima do svršetka rata. Nastojao je da prikupi što više podataka o stradalom sveštenstvu i narodu, kao i o ratnoj siročadi koja se nalazila po raznim domovima i hraniteljskom porodicama. Trudio se mnogo na obnovi duhovnog i administrativnoga crkvenog života.
Episkop Arsenije razrešen je administracije Eparhije gornjokarlovačke 20. maja 1947. godine, kada je eparhiju i administraciju dalmatinske eparhije predao novoizabranom episkopu Nikanoru. Na istom Saboru izabran je za Mitropolita crnogorsko-primorskog, na kojoj je ostao do 1960. godine kada je iz političkih razloga premešten na katedru Eparhije budimske.
Mitropolit budimski Arsenije Bradvarević upokojio se mirno 10. decembra 1963. godine na Internoj klinici u Beogradu, a sahranjen je u porti manastira Vavedenje, dva dana kasnije. Opelo nad počivšim mitropolitom izvršio je Patrijarh srpski German uz sasluženje Episkopa žičkog Vasilija, gornjokarlovačkog Simeona, zahumsko-hercegovačkog Vladislava, raško-prizrenskog Pavla, moravičkog Save, zatim beogradskog sveštenstva i đakona. Opelu su prisustvovali Episkopi šumadijski Valerijan i braničevski Hrizostom. Bili su prisutni i predsednici svešteničkog udruženja Jugoslavije i Crne Gore Milan Smiljanić i Veselin Čukvas, dekan Bogoslovskog fakulteta protođakon dr Miloš Erdeljan, predstavnik Ruske pravoslavne crkve u Beogradu protojerej Vitalije Tarasjev, arhijerejski namesnik beogradski Konstantin Luković, profesor Beogradske bogoslovije protosinđel Milutin Stojadinović, mnogobrojno sveštenstvo, studenti Bogoslovskog fakulteta, učenici Bogoslovije, monasi, monahinje i mnogobrojni Beograđani. Pojao je hor studenata Bogoslovskog fakulteta i učenika Beogradske bogoslovije pod rukovodstvom muzikologa Dimitrija Stefanovića. Pri kraju opela od mitropolita Arsenija se oprostio patrijarh German prigodnom besedom u kojoj je istakao da će na strašnom sudu Božijem žrtva mitropolitova koju je podneo za Hrista u ovome svetu pretegnuti na terazijama večne pravde Božije i uvesti dušu njegovu blagorodnu i krstonosnu u večna obitališta slave Božije.


Nakon završetka Drugog svetskog rata, Sveti Arhijerejski Sinod Srpske pravoslavne crkve, za administratora upražnjenih – udovih Eparhije zagrebačke, gornjokarlovačke, dalmatinske i pakračke, postavio je vikarnog Episkopa moravičkog Arsenija (Bradvarovića), 6. juna 1945. godine, sa zajedničkim sedištem u Zagrebu. Otputovao je za Zagreb 10. jula iste godine i odmah otpočeo rad na vaspostavljanju eparhijskih tela i crkvenog života u ovim eparhijama. Zajedno sa prof. dr Radoslavom Grujićem prikupio je podatke o imovini Srpske pravoslavne crkve koju su ustaše u toku rata opljačkale po crkvama i manastirima i oterale u Zagreb. Deo tih pokretnosti je pronađen i popisan. Episkop Arsenije je Sveti arhijerejski sinod redovno izveštavao o ovom poduhvatu, kao i o stanju sveštenstva i vernika na području Narodne Republike Hrvatske. U izveštajima je prikazao oskudicu pomenutih eparhija u svešteničkom kadru, kao i teško materijalno stanje sveštenika koji su se održali u ovim krajevima do svršetka rata. Nastojao je da prikupi što više podataka o stradalom sveštenstvu i narodu, kao i o ratnoj siročadi koja se nalazila po raznim domovima i hraniteljskom porodicama. Trudio se mnogo na obnovi duhovnog i administrativnoga crkvenog života.
Episkop Arsenije razrešen je administracije Eparhije gornjokarlovačke 20. maja 1947. godine, kada je eparhiju i administraciju dalmatinske eparhije predao novoizabranom episkopu Nikanoru. Na istom Saboru izabran je za Mitropolita crnogorsko-primorskog, na kojoj je ostao do 1960. godine kada je iz političkih razloga premešten na katedru Eparhije budimske.
Mitropolit budimski Arsenije Bradvarević upokojio se mirno 10. decembra 1963. godine na Internoj klinici u Beogradu, a sahranjen je u porti manastira Vavedenje, dva dana kasnije. Opelo nad počivšim mitropolitom izvršio je Patrijarh srpski German uz sasluženje Episkopa žičkog Vasilija, gornjokarlovačkog Simeona, zahumsko-hercegovačkog Vladislava, raško-prizrenskog Pavla, moravičkog Save, zatim beogradskog sveštenstva i đakona. Opelu su prisustvovali Episkopi šumadijski Valerijan i braničevski Hrizostom. Bili su prisutni i predsednici svešteničkog udruženja Jugoslavije i Crne Gore Milan Smiljanić i Veselin Čukvas, dekan Bogoslovskog fakulteta protođakon dr Miloš Erdeljan, predstavnik Ruske pravoslavne crkve u Beogradu protojerej Vitalije Tarasjev, arhijerejski namesnik beogradski Konstantin Luković, profesor Beogradske bogoslovije protosinđel Milutin Stojadinović, mnogobrojno sveštenstvo, studenti Bogoslovskog fakulteta, učenici Bogoslovije, monasi, monahinje i mnogobrojni Beograđani. Pojao je hor studenata Bogoslovskog fakulteta i učenika Beogradske bogoslovije pod rukovodstvom muzikologa Dimitrija Stefanovića. Pri kraju opela od mitropolita Arsenija se oprostio patrijarh German prigodnom besedom u kojoj je istakao da će na strašnom sudu Božijem žrtva mitropolitova koju je podneo za Hrista u ovome svetu pretegnuti na terazijama večne pravde Božije i uvesti dušu njegovu blagorodnu i krstonosnu u večna obitališta slave Božije.


Episkop Fotije (Sladojević) je rođen 1. februara 1961. godine u Dujakovcima, Opština Banja Luka, BiH. Osnovnu školu završio je u Čurugu, a srednju tehničku školu u Novom Sadu. Godine 1988. diplomirao je na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu. Sledeće dve godine provodi na postdiplomskim studijama u Erlangenu u Nemačkoj. Po povratku iz Nemačke, na praznik Svetog Dimitrija 1990. godine prima monački čin u manstiru Kovilju u Eparhiji bačkoj. Iste godine, na praznik Svetog arhangela Mihaila, Episkop bački Irinej rukopolaže ga za jerođakona, a na praznik Svetog Save 1991. godine za sveštenomonaha.
U periodu od 1992. do 1993. godine jeromonah Fotije je sveštenoslužitelj u manastiru Bođani, a narednih pet godina (1993.-1998.) radi kao profesor u Bogosloviji Svetog Arsenija u Sremskim Karlovcima, gde ga i zatiče izbor za Episkopa dalmatinskog.
Episkop Fotije hirotonisan je 1999. godine, na Duhove, u Sabornoj crkvi u Sremskim Karlovcima, a za Episkopa dalmatinskog ustoličen je na praznik Svetog apostola Luke i Svetog Petra Cetinjskog, 31. oktobra iste godine u Sabornoj crkvi u Šibeniku.
Po odluci Svetog Arhijerejskog Sabora 2000. godine episkop Fotije biva postavljen za v.d. rektora obnovljene Bogoslovije Sveta Tri Jerarha u manastiru Krka.
U periodu njegovog arhipastirstvovanja Eparhijom dalmatinskom počinje obnova crkvenog života i crkvenih objekata, a oživljava i izdavačka i katihetska delatnost. Posebnu pažnju episkop Fotije je posvetio humanitarnom radu sa povratnicima i narodom u ratom opustošenim područjima Eparhije dalmatinske.
Na redovnom zasedanju 14-24. maja 2017. Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve episkop Fotije je izabran za Episkopa zvorničko-tuzlanskog sa sedištem u Bijeljini.
Svečano je ustoličen u nedjelju, 17. septembra 2017. godine, u Sabornom hramu Presvete Bogorodice u Bijeljini.

Scroll To Top
Descargar musica