Episkopi

Patrijarh Arsenije III Čarnojević je ovog episkopa postavio još za vreme turske uprave za mitropolita beogradskog i sremskog, a 1694. godine tražio je da ga car potvrdi za sremskog vladiku sa sedištem u manastiru Vrdniku. Međutim, car Leopold I je potvrdio Stefana Metohijca za episkopa karlštadskog i zrinopoljskog diplomom od 4. marta 1695. godine. Tada je car celi sremski i požeški distrikt odredio patrijarhu Arseniju za dijecezu i za njegovo izdržavanje, sa pravom da izabere gde će boraviti, da li u manastiru Orahovici ili Vrdniku. Patrijarh to nije prihvatio nadajući se da će se vratiti u Srbiju i nije imao stalnu rezidenciju, već je prebivao i u Sečuju kod Mohača, Sentandreji, Sirču... Tako ni mitropolit Stefan nije nikad došao za vladiku, nego je ostao sremski mitropolit do 1708. godine kada je premešten u Eparhiju Bačku. Posle upokojenja mitropolita Isaije Đakovića, dekretom iz 1708. godine postavljen je za administratora Krušedolske Mitropolije. Upokojio se 27. aprila 1709. godine u Sremskim Karlovcima, a sahranjen u Velikoj Remeti. Prota Radoslav M. Grujić u radu „Problemi istorije Karlovačke mitropolije“, objavljenom u Glasnik istorijskog društva u Novom Sadu, II, iz 1929. godine navodi: „Nerazumljivo je samo zašto je mrtvo telo Stefana Metohijca iz Karlovca preneto u manastir Remetu i tamo sahranjeno, a ne u njegovu raniju zvaničnu episkopsku rezidenciju manastir Vrdnik ili u manastir Krušedol, gde su već sahranjene bile prve crkvene starešine austrougarskih Srba: patrijarh Arsenije III i mitropolit Isijaija Đaković. Najverovatnije je, naime, da je Remeta bio njegov postrig, jer je Metohijac bio iz Metohije i sa patrijarhom je došao u ove krajeve, ako ne kao episkop, a ono svakako već kao viši crkveni dostojanstvenik. U osk Patrijarh Arsenije III Čarnojević je ovog episkopa postavio još za vreme turske uprave za mitropolita beogradskog i sremskog, a 1694. godine tražio je da ga car potvrdi za sremskog vladiku sa sedištem u manastiru Vrdniku. Međutim, car Leopold I je potvrdio Stefana Metohijca za episkopa karlštadskog i zrinopoljskog diplomom od 4. marta 1695. godine. Tada je car celi sremski i požeški distrikt odredio patrijarhu Arseniju za dijecezu i za njegovo izdržavanje, sa pravom da izabere gde će boraviti, da li u manastiru Orahovici ili Vrdniku. Patrijarh to nije prihvatio nadajući se da će se vratiti u Srbiju i nije imao stalnu rezidenciju, već je prebivao i u Sečuju kod Mohača, Sentandreji, Sirču... Tako ni mitropolit Stefan nije nikad došao za vladiku, nego je ostao sremski mitropolit do 1708. godine kada je premešten u Eparhiju Bačku. Posle upokojenja mitropolita Isaije Đakovića, dekretom iz 1708. godine postavljen je za administratora Krušedolske Mitropolije. Upokojio se 27. aprila 1709. godine u Sremskim Karlovcima, a sahranjen u Velikoj Remeti. Prota Radoslav M. Grujić u radu „Problemi istorije Karlovačke mitropolije“, objavljenom u Glasnik istorijskog društva u Novom Sadu, II, iz 1929. godine navodi: „Nerazumljivo je samo zašto je mrtvo telo Stefana Metohijca iz Karlovca preneto u manastir Remetu i tamo sahranjeno, a ne u njegovu raniju zvaničnu episkopsku rezidenciju manastir Vrdnik ili u manastir Krušedol, gde su već sahranjene bile prve crkvene starešine austrougarskih Srba: patrijarh Arsenije III i mitropolit Isijaija Đaković. Najverovatnije je, naime, da je Remeta bio njegov postrig, jer je Metohijac bio iz Metohije i sa patrijarhom je došao u ove krajeve, ako ne kao episkop, a ono svakako već kao viši crkveni dostojanstvenik. U oskudici pouzdanih podataka može se samo pretpostaviti, da je to izvršeno po naročitoj želji njegovoj i da je on, za života, imao naročitih odnosa sa tim manastirom, pa mu je možda bio i ktitor - obnovitelj.“ udici pouzdanih podataka može se samo pretpostaviti, da je to izvršeno po naročitoj želji njegovoj i da je on, za života, imao naročitih odnosa sa tim manastirom, pa mu je možda bio i ktitor - obnovitelj.“


Ovaj zaslužni jerarh Srpske crkve rodio se oko godine 1630. u Popovom polju u Hercegovini . Od 1681. do 1688. zauzima položaj Mitropolita dabrobosanskog. Još pre Seobe patrijarh Arsenije poverio mu je pravoslavne Srbe u Pounju, Lici, Krbavi i severnoj Dalmaciji. U velikom ratu koji je počeo 1683. i mitropolit Atanasije pomaže ustanak Srpskog naroda u Bosni protiv Turaka. Kada se okrenula ratna sreća, s narodom napušta Bosnu i sa nekoliko desetina porodica odlazi u Dalmaciju. Smešta se u Ravnim kotarima i biva pod zaštitom mletačkih vlasti. Karlovačkim mirom Lika je pripala Austriji i za mitropolita Atanasija počinju teški dani.
Po osloboćenju Like od turske vlasti car Leopold Liku i Krbavu stavlja pod duhovnu vlast senjskog biskupa. Odmah posle toga senjski biskup Sebastijan Glavinić iz Rima dobija naslov „apostolskog delegata za Liku" i smatra da marčanski unijatski episkop treba da bude njegov vikar za hrišćane istočnog obreda u Lici. Mitropolit Atanasije oseća da mu je nezgodno i nedovoljno efikasno upravljanje crkvom iz Dalmacije, pa svim silama pokušava da pređe u Liku. Za senjskog biskupa Atanasije je šizmatik i naziva ga još i „vukom nemilim". Atanasije sa 80 porodica dolazi u Medak, gde narod ostaje, ali on biva proteran. Patrijarh Arsenije zauzima se za vladiku Atanasija, ali bezuspešno. Kada je godine 1695. car ponovo potvrdio ranije date privilegije, kao i listu arhijereja, Atanasija nema na tom spisku. Ipak te godine on prelazi iz Dalmacije u Medak. Tu ga posećuje senjski biskup Sebastijan Glavinić kojem je u pratnji kanonik Martin Brajković. Pri tom susretu biskup Glavinić zahteva od Atanasija da napusti Liku. Atanasije izjavljuje biskupu da će uložiti žalbu caru, ali nažalost car mu nije pomogao. Te iste godine on se seli u Baniju koja je bila pod vrhovnom komandom hrvatskog bana. Blizu Kostajnice podiže svoje novo sedište — manastir Komogovinu. U međuvremenu ipak uspeva da iste te godine dobije carsku potvrdu kao episkop kostajničko – zrinopoljski, za Srbe između Une i Kupe. Krajiške vlasti nazivaju ga vladikom „Rašana", što nam potvrđuje i jedan poseban dokument bana Adama Baćana gde ga on naziva vladikom „vlaha" ili Rašana.
Iz Komogovine mitropolit Atanasije odlazio je tajno u Liku, ali se nije mogao zadržavati, a godine 1700. i stražarno je proteran. Tada odlazi u Karlobag, na mletačku teritoriju i tu prima predstavnike sveštenstva i naroda iz Like, hrabri ih i daje uputstva za borbu radi ostvarivanja njihovih prava. Godine 1701. u Lici oko Gospića došlo je do pobune povodom zavođenja civilne administracije, a Atanasije je optužen u Beču kao vinovnik te pobune. Austrijske vlasti 1703. godine donose odluku da se vladika Atanasije za svagda protera sa teritorije Austrije.
U Ugarskoj je 1704. godine došlo do takozvane Rakocijeve bune. Patrijarh Arsenije koristi novonastalu situaciju pa se 1706. godine obraća novom caru Josifu I sa zahtevom da se patrijarhova vrhovna vlast protegne i na Gornju krajinu. I pored protivljenja crkvenih vlasti godine 1707. ratni savet izveštava vladiku Atanasija da je od cara dobio potvrdu za episkopa ličko-krbavskog i zrinopoljskog.
Nakon višegodišnjeg proganjanja i maltretiranja mitropolit Atanasije napokon uspeva da dobije carsku potvrdu, ali 1706. godine u Beču naprasno umire patrijarh Arsenije i njegova smrt je sa velikom tugom i zabrinutošću dočekana, kako u Krajini, tako i svuda u prečanskim krajevima. Vladika Isaija Đaković privremeno je preuzeo vlast i počinje da radi na sazivanju novog crkvenonarodnog sabora radi izbora novog crkvenog poglavara. Beč ostaje pri odluci da na crkvenonarodni sabor ne dođe niko iz oba generalata. Mitropolit Atanasije je uzalud čekao poziv koji nikako nije dolazio. Međutim, odluka Beča ga nije zbunila i on preuzima inicijativu, saziva skupštinu predstavnika sveštenstva i naroda koja određuje delegate za sabor.
Kada nije dobio očekivani poziv, Atanasije po ciči zimi, a u pratnji dvojice kaluđera odlazi u Krušedol gde ga carski izaslanik lepo prima, ali izjavljuje žaljenje što se toliko mučio kada će se i bez njega izabrati novi crkveni poglavar. On otvoreno izjavljuje Atanasiju da nema šta da čeka i da mu ne pripada mesto u saboru jer se crkveni poglavar bira za one Srbe koji su se preselili pod Arsenijem III. Na to mu mitropolit izjavi da i kod njega takvih ima dosta i pokaza izaslaniku punomoćja od naroda i sveštenstva. Tako je stari mitropolit moralno pobedio carevog izaslanika, te je i uzeo učešće na Krušedolskom saboru 1708. godine.
Na Krušedolski sabor sa mitropolitom Atanasijem iz Eparhije još su bili delegirani prota Kuzman, pop Damjan i gomirski jeromonah Danilo Ljubotina. Mitropolit je imao punomoć naroda cele Gornje krajine, „svih velikih i malih ljudi". Punomoć je potpisalo petnaest lica, sedam sveštenika, šest knezova i dva gradska zapovednika „porkulaba".
Svojom pobedom na Krušedolskom saboru mitropolit Atanasije učinio je neprocenjive usluge crkvi i narodu. Gornja krajina crkveno je priključena Karlovačkoj mitropoliji što je bilo od presudnog značaja za opstanak Srpske pravoslavne crkve u ovim krajevima.
Iako u dubokoj starosti mitropolit Atanasije i posle Krušedolskog sabora nastavlja s organizacijom crkve. Boravi u Komogovini, u Medaku i u Plaškom. Već je bio odredio Plaški za svoje treće sedište, pa je u jednoj kuli na bregu iznad reke Dretulje uredio svoje boravište. Doživeo je naprasnu smrt još dvojice crkvenih poglavara, Isaije Đakovića i njegovog naslednika Sofronija Podgoričanina. Svoje umorne oči sklopio je sredinom decembra 1712. u dubokoj starosti. Nažalost, ne zna se mesto gde mu se nalazi grob. Pretpostavljo se da je umro i sahranjen u Medaku. Prota Manojlo Grbić piše u svojoj knjizi Karlovačko vladičanstvo: „Ne mogoh nigdje naći, ni gdje je umro ni gdje je sahranjen – a umro je u decembru 1712. godine...“
Godine 2019. naučnim istraživanjima, ustanovljeno je da se mitropolit Atanasije upokojio u Plaškom i da je tu i sahranjen. Kada je episkop Danilo Jakšić završio novi plaščanski hram, preneo je u episkopsku grobnicu tela mitropolita Atanasije i episkopa Danila Ljubotinu.
Posle smrti mitropolita Atanasija na crkvenom saboru 1713. eparhija je podeljena na dva dela, karlovačko – senjsko – primorsku i kostajničko – zrinopoljsku. Prva eparhija je obuhvatala područje od reke Gline do Kosinja, pa preko Velebita do mora. A druga područje sa desne strane reke Gline sve do Kupe i Save. Godine 1749. izvršena je promena pa je Lika s Krbavom pripala karlovačko – senjsko – primorskom vladičanstvu, a kostajničko – zrinopoljskom pripojen je deo takozvanog Severinskog vladičanstva koje je osnovano 1734. i ubrzo ukinuto. Godine 1771. ukinuto je kostajničko – zrinopoljsko vladičanstvo, pa od tada čitavo područje Gornje krajine pripada Eparhiji gornjokarlovačkoj.



Episkop karlovačko – senjsko – primorski Danilo (Ljubotina) nasledio je mitropolita Atanasija Ljubojevića. Rođen oko godine 1660. godine u Srpskom polju u zapadnoj Lici, blizu Brloga. Školovao se u Peroju u Istri, gde je stanovao kod svoje rodbine. Mlad je došao u manastir Gomirje, gde se i zamonašio. Bio je i starešina ovog manastira. Rano ga je zapazio mitropolit Atanasije, pa je sa njim učestvovao u radu Krušedolskog sabora.
Na Krušedolskom saboru 1713. godine izabran je za Episkopa gornjokarlovačkog. Nosio se i on sa velikim nevoljama. Car Karlo VI koji je nasledio Josifa I, na traženje Krušedolskog sabora u leto 1713. potvrdio je ranije date privilegije. Međutim, ni ovog puta privilegije nisu objavljene na području Gornje krajine. Godine 1716. vojna komanda u Gracu naređuje karlovačkom generalu Rabati da se najsavesnije zalaže za interese rimske crkve. Savetovano mu je da se uzdržava od nasilja i da pritužbe protiv pravoslavnih Srba najpre ispituje. Odmah posle požarevačkog mira održan je crkveno – narodni sabor u Dalju. Sabor je uputio Beču memorandum, zahtevajući, između ostalog, i poboljšanje prilika u Gornjoj krajini. Još uvek je narod plaćao desetak katoličkim sveštenicima.
I u ovako teškim prilikama episkop Danilo uspeva da se održi na visini. Uspeva i u nastojanju oko gradnje crkava. Godine 1719. sagrađena je i nova crkva manastira Gomirja. Koliko se zna, od 1722. do 1730. sagrađene su nove crkve u Širokoj Kuli, Počitelju, Medku, Raduču, Ploči, Podlapači i Krbavici.
U početku je episkop Danilo živeo u manastiru Gomirju. I Medak i Komogovina sada su u drugoj Eparhiji. Ali godine 1722. sagradio je u Plaškom drvenu kuću i u nju se uselio. U istom mestu podigao je i drvenu crkvu. Svemu ovom usprotivio se karlovački general, te je 1724. godine poslao u Plaški posebnu komisiju da ispita vladikin rad. Međutim, narod je bio uz vladiku Danila i podržavao je njegov rad te su proterali komisiju iz svog mesta.
Prema novoj deklaratoriji od 1734. godine, Srbi su morali da svetkuju i velike katoličke praznike. I sveštenstvo i narod ovome su se protivili. Karlovački general Rabata pravio je vladici Danilu smetnje prilikom postavljanja sveštenika. On se žalio mitropolitu Vikentiju Jovanoviću kako mu civilne i vojne vlasti ometaju obilaženje eparhije. Mitropolit i crkveni sabor uviđaju da su u zapadnim krajevima prilike najteže. Radi paralisanja rada na uniji 1734. godine osnovana je i severinska eparhija sa sedištem u Severinu, blizu Bjelovara. Prvi i jedini episkop ove eparhije Simeon (Filipović) mnogo je pretrpeo od propagatora unije. Severinskoj eparhiji bio je pridodat i Žumberak, deo Eparhije gornjokarlovačke.
Za vreme episkopa Danila dogodila se i seoba Srba pod Arsenijem IV Šakabentom. Posle smrti episkopa kostajničko – zrinopoljskog Stefana Ljubibratića episkop Danilo dobija njegovu eparhiju u administraciju.
Episkop Danilo Ljubotina, upokojio se u Plaškom, 29. januara 1739. godine, nakon dvadeset petogodišnje uprave Eparhijom gornjokarlovačkom. Sahranjen je u Plaškom, u staroj drvenoj crkvi Svete Bogorodice. Bio je izdržljiv, neustrašiv i uporan. Iako sa malim školskim kvalifikacijama, urođenom inteligencijom i čestitim životom stekao je veliki ugled.
Episkop gornjokarlovački Danilo Jakšić, preneo je telo episkopa Danila, i položio u arhijerejsku kriptu novosazidanog Sabornog hrama Vavedenja Presvete Bogorodice u Plaškom.

O zaostavštini episkopa Danila (Ljubotine)

Prilikom istraživanja života episkopa Danila, prota Dimitrije Ruvarac nije mogao da dođe do njegovog testameta. U Patrijaršijskom arhivu u Sremskim Karlovcima pronašao je pismo egzarha Simeona (Ljubotine) koje je upućeno Episkopu budimskom Vasiliju (Dimitrijeviću), u kome je opisana ostavština episkopa gornjokarlovačkog. Prota Dimitrije, ovo pismo objavio je u časopisu Srpski Sion, 1905. godine.
Preosvjaščenjejši i slovesnjejši G. G. Episkop i prezes ot nareždene komisie, mnježe G. otec i patron vsemilostivjejši.
Prijel sam pisanie preosvjaščenjejšago G. našego Episkopa Pavla Nenadovića, odpuščeno iz Karlovac 25. Aprilia prošlago, mnje stiglo sego 22. Maja s priloženom kopiom ot pisma vašego preosvjaščenstva pisatago iz Sen-Andree prolago Aprilia 14. godu 1744. rečenomu G. episkopu Pavlu, zaradi testamenta i subščancie pokojnago G. episkopa Ljubotine, da nastoe izpitati i iztražiti i čtosja god bude našlo, zapovjedaju u Karlovcje prinesti, b koem pisanii mnje pišu spomenuti G. episkop Pavel, da na termin sadašnje komisie ili sam u personi tamo predstanem ili o svemu kolikom u veščeh i novcu suščem ostanku Arhijerejskomu izvjestie pošaljem na ime vašego preosvjaščenstva, otvjestvuju, istine je, da sam ja bil služitel pokojnago G. Ljubotine, i ravno se na njegovoj smerti trefio, za koju subščanciju pored moe sovjesti izvjestvuju vam (pokojni G. episkop Ljubotina pošao je po običaju narod vizitirati, i ot Plaške rezidencie na četvertom konaku jest pao v krjepkuju boljezn, gdje uže prestavl se na vječnija obiteli, tako čto niti pervo testamenta napisal, ni u istoj smertnoj boljezni ma za svoe vešči i novce nepovjedal, niže čto ot takovago skazal, za pri njem ostavše i našadše stvari pravično izvješčuju preosvjaščenstvu vašemu), ostala su četiri konja, ćurdie dvie, dolama jedna, Arhierejski okrut, jedne male sati, četiri zlata dukata, potom po umertvii vozvratio sam se u dvor i našao sam sedamnaest zlati i tem pedesjat marjaši, i nekoliko založenago ljudskoga srebra od potrebe za novce, nože jedne, noževe druge, koje odnesal Sofronie sadašni igumen marčanski koje mnje bil jest podaroval, sasudov srebrni nie bilo, kromje kalajni kopli, tenčere i pročaja. Sve u dvoru ostalo kad sam izšal tamo v Karlovcje G. G. patrijarhu po nihovoj zapovjesti, i potom uljezao vnutr v rezidenciju biskup uniat Pašić, čto vsjem vam dobro znano jest, i čto je u dvoru zatekao, kako rečene sosude, tako i knige, postelje, jorgane i pročaa, i poslje unita nišča nisam našao kromje jedan sami nagi duvar prazne i porobljene kuće, i voistinu, pored moe koncencie za penjazi i vešči pokojnago G. mene do takovi stvari izredne ješče menše do penjaz nikogda nie pustil, niti sam ja zaščo već znao, kromje kad je goder s obične vizitacie narodnje dohodil, abie v monastir Gomirje takovi prihod i sobrana ot eparhie odnosil i tamo imal svoju sokroviščnicu i svu svoju sumu deržao za koju mislim do neko doba da su mogli znati čestni otec proigumen Teodor onda bivši igumen, takožde i otec Joanikije (jedan krat sam pokojni gospodin otnesao je u svoe srodstvo vo Istrii pet sto zlati dukat, za poslje ne znam jeli čto onamo pošiljal) kade je nami bila sila ot unita Pašića, našlo se jest vo monastiru Gomirju kod spomenutago otca Teodora trista zlati dukat, od koih jest potrošeno u proces Pašićev sto trideset jedan zlati dukat, meni tako isti otec Teodor dao četrdeset zlati dukat kad sam hodio trikrat vo Istriju za radi spomenuti pet sto zlati, drugo pako četrdeset kak sam hodio G. G. Blaženjejšemu Patriarhu (čto već ostalo igumen potrošio kadesmo pokojnomu gospodinu soveršili godiščnicu) kadee pako sila bila za novce platiti dug g. agentu Jambrekoviću, prinužden bil jesam oficirem, svjaščenikom že i narodu prisizati se da za veći novac neznam, kako ondje bivši svidjetelstvovati mogu.
U Rieci hiljada dukat srebrjani primorskim broem, čini jedan dukat četiri marjaša, ot takovih dukat pet sto u monastir Gomirie odredil jest, a pet sto pako na cerkov plašku, ako bi se cerkov nesozidala na rečenomu mjestu Rijeci, kako pokojnago G. Ljubotine testament za iste novce hiljadu dukat svidjetelstvovati može, rečeno pako srebro ljudsko jeste svaki svoe otkupno, koi cekin, koi dva, koi pol, to sam potrošio poslje kad sam u prazan dvor došao i uljezao, budući zdruge strane nikakova dohodka nisam imao, i drugač nisam se mogao u dvoru deržati, niti na ono dvorne zemlice i proč., skorb imati, i ot drugih čuvati i braniti. Svjatih prevaručajuščsja na svjati Arhierejski moliti, ostaju


U Plaškom 25. maja 1744.
Vašego Preosvjaščenstva
vsepokornjejši sluga
Simeon Ljubotina
eksarh.


P.S. Ostala su četri vola, koe Pašić oteral, dva konja, gore rečeni 17 zlati, ktomu pedeset marjaš, našadši u dvoru potrošio sam na opjelo i dao svjaščenikom.


Episkop gornjokarlovački Pavle Nenadović, rođen je 14. januara 1703. godine u Budimu, u donjoj varoši zvanoj Taban, od roditelja Jelisavete (Stane) i Nenada Ilića. Po ocu naziva se Nenadović. Na krštenju je dobio ime Petar. Stekao je solidno humanitarno obrazovanje, a po završetku školovanja dobija postavljenje u budimskom Magistratu. Uvidevši njegove sposobnosti mitropolit Mojsije Petrović umoli ga da se zamonaši. Godine 1726. rukopoložen je za đakona (30. januar), a dve godine kasnije za jeromonaha (21. novembar 1728.). Mitropolit ga odmah postavlja za svoga egzarha, a patrijarh Arsenije IV poverava mu položaj svog generalnog ezgarha.
Na Markovdan 1742. godine hirotonisan je za Episkopa gornjokarlovačkog. U Beču nije išlo lako s carskom potvrdom te je Marija Terezija potvrdila njegov izbor tek 6. aprila 1744. godine. Upravu Eparhije primio je kao čovek velikog iskustva i u zrelim godinama. Jedno vreme pre izbora za episkopa, administrirao je Sečujsko – osječkom eparhijom.
Episkop Pavle došao je u Plaški posle carske potvrde početkom maja 1744. godine. Dopratio ga je Vikentije Jovanović - Vidak, potonji mitropolit. U ime vlade ustoličio ga je karlovački vicegeneral Josif Depoteri. Ovo je bilo prvo službeno ustoličenje pravoslavnog episkopa u Eparhiji gornjokralovačkoj. Zagrebački biskup negodovao je zbog toga, pa je čak, kao zamenik bana, vladici zabranio dolazak na njegovu teritoriju u Baniji. Tako je maja 1745. godine, episkop Pavle nasilno vraćen kada je hteo da poseti parohije: Sjeničak, Slavsko Polje, Kirin, Topusko i Pernu. Ove parohije iako su bile na teritoriji Karlovačkog generalata, nalazile su se na teritoriji zagrebačke biskupije. Episkop Pavle pismeno je protestovao kod biskupa zbog njegovog ovakvog postupka.
Episkop Pavle upravljao je Eparhijom u nesređenim prilikama. Vlasti su maltretirale sveštenike, jedva čekajući njihove stvarne ili izmišljene krivice kako bi ih kažnjavali. Sveštenici su plaćali sve vojne i opštinske namete. Vladika je uputio u Beč memorandum moleći da se privilegije primenjuju i poštuju u njegovoj eparhiji. Godine 1746. Gornja krajina potpuno je preuređena u vojnu oblast. Nestaju i poslednji tragovi narodne samouprave, oficiri su zamenili knezove, vojvode i sudije, a oficiri su obično bili Nemci. Zbog krutosti vojne uprave počele su se dizati bune, najpre u Brinju, a zatim i u drugim mestima. Iz predostrožnosti Beč je obrazovao posebnu Dvorsku komisiju za srpska pitanja pod predsedništvom dvorskog kancelara. Komisija je odmah odbila molbu episkopa Pavla da se privilegije primenjuju i u Gornjoj krajini. Srpski zahtevi razmatrani su i pred Ratnim savetom.
Godine 1745. carica obrazuje posebnu Dvorsku komisiju za srpska pitanja. Dve godine kasnije komisija je pretvorena u takozvanu Dvorsku deputaciju, kao neku posebnu vladu za srpska pitanja. Dvorska deputacija je 1747. godine predložila carici da se obe eparhije na području Gornje krajine legalizuju. Tek tada ustoličen je kostajnički episkop Aleksije Andrejević (1741—1749), koji je pet godina u Medaku čekao ustoličenje. Napokon carica izveštava patrijarha Arsenija IV da je udovoljila traženju arhijereja da se privilegije proglase i na području karlovačkog i varaždinskog generalata. Dozvoljava se gradnja novih i opravka starih hramova. Iz Beča je preporučeno patrijarhu i episkopima da u konzistorijama postavljaju po jednog pravnika radi boljeg sprovođenja privilegija i drugih propisa.
U sporazumu sa kostajničkim mitropolitom Aleksijem Andrejevićem 1746. godine, episkop Pavle osniva u Plaškom za obe eparhije „centralno učilište“. Slična škola osnovana je i u Zalužnici kod Vrhovina. Ove bogoslovske škole izdržavale su crkvene opštine i sveštenstvo uplaćujući godišnje od tri do osam forinti.
Episkop Pavle osniva u Plaškom eparhijski arhiv. Predhodni je, prema nekim saznanjima, uništio unijatski episkop Teofil Pašić. Godine 1748. episkop Pavle Nenadović premešten je u Arad, nakon što je Episkop aradski Isaija Antonović izabran za Mitropolita karlovačkog. Episkop Pavle ostavio je vidnog traga i lepo ime u Eparhiji gornjokarlovačkoj. Na molbu deputata iz Eparhije za episkopa gornjokarlovačkog izabran je jeromonah Danilo Jakšić, „najčasniji gomirski jeromonah“, kako su za njega rekli pomenuti deputati.
Međutim, aradski episkop Isaija Antonović koji je izabran za karlovačkog mitropolita iznenada umire, te episkop Pavle nije ni uspeo da ode za Arad na svoje novo postavljenje, već biva izabran za mitropolita karlovačkog 16. jula 1749. godine. Zaslužni mitropolit Pavle „za dve decenije svoga rada stvorio je sjajnu epohu u istoriji Karlovačke mitropolije i u istoriji srpskog naroda uopšte.“
Mitropolit Pavle (Nenadović) upokojio se od vodene bolesti u grudima 15. avgusta 1768. godine u Sremskim Karlovcima. Sahranjen je 31. avgusta u kripti Sabornog hrama Svetog oca Nikolaja u Sremskim Karlovcima, koju je on podigao za vreme uprave Mitropolijom. U opelu su uzeli učešće episkopi: bački Mojsije Putnik, temišvarski Vikentije Jovanović-Vidak i slavonski Arsenije Radivojević. Nadgrobno slovo na dan sahrane izgovorio je episkop Mojsije Putnik, potonji Mitropolit karlovački.
Na olovnoj tablici, koja je u grobu više njegove glave postavljena, napisano je ovo: „Ovdje počivajet Preosvjaščenješij i Prevoshoditenjšij Gospodin Pavle Nenadovič, vostočnije cerkve grečeskago zakona pravoslavnij Arhiepiskop Karlovačkij, v Sirmii i vsego v deržavah cs. Kralevskih obrjetajuščagosja Slavenosesrpskago i Valahijskago naroda Mitropolit, i oboih c.kr. apost. Veličestiv djestvitelnij tainij Sovjetnik, iže episkopstvova v Karliščatje šest ljet i pol, arhiepiskopstvova že devjatnadsesjat ljet, i edin mjesjac, predstavisja 15-go dne mjesjaca Avgusta v pjatok, a pogreben togože mjeseca v Nedejelju 31. dne v sozdanom ot nego sobornom hramje svjatago otca Nikolaja 1768-go ljeta. Požive vsjeh ljet 68-m.“


Episkop Danilo Jakšić rođen je na Božić 1715. godine u Srpskim Moravicama od roditelja Milete i Stoje. Još kao dečak odlazi u manastir Gomirje. Što ukazuje da je u to vreme duhovni život u Gomirju bio na visini. U povelji koja je stavljena u jabuku ispod krsta na zvoniku plaščanske katedrale 30. avgusta 1763. godine, episkop Danilo kaže za sebe: „Učiv se božestvenago pisanija u manastiru Gomirju". Od mladih dana što u Gomirju, što u Plaškom bio je uz episkopa Danila Ljubotinu, od kojeg je izgleda najviše naučio. Još 1748. godine patrijarh Arsenije IV hteo ga je birati za Episkopa. Za vreme bavljenja u Plaškom unijatskog episkopa Teofila, jeromonah Danilo odlazi na parohiju u Sjeničak. Odmah po dolasku u Plaški episkop Pavle Nenadović dovodi ga kod sebe u vladičanski dvor. Tu mu je bio od velike pomoći, a i pratio ga je svuda po Eparhiji gornjokarlovačkoj. Kada je episkop Pavle godine 1748. godine otišao na Sabor, jeromonaha Danila postavio je za svoga egzarha. Godinu dana kasnije Pavle Nenadović izabran je za Mitropolita karlovačkog. Tada je proizveo jeromonaha Danila u čin arhimandrita. U to vreme umire kostajničko – zrinopoljski episkop Aleksije Andrejević, pa arhimandrit Danilo Jakšić dobija u administraciju obe eparhije. Godine 1750. Lika i Krbava odvojene su od kostajničko – zrinopoljske eparhije i pripojene Karlovačko –primorskoj eparhiji, a ukinuta sjeverinska eparhija pripojena je eparhiji kostajničko –zrinopoljskoj. Tada je za Episkopa gornjokarlovačkog izabran Danilo Jakšić, a za episkopa kostajničko – zrinopoljsko – sjeverinske eparhije Arsenije Teofanović, iguman manastira Grabovca. Odmah po pristizanju carske potvrde Danilo Jakšić je hirotonisan u manastiru Rakovcu 4. novembra 1751. godine. Ustoličen je u Plaškom 19. avgusta iste godine.
Veliku pažnju episkop Jakšić je poklanjao manastiru Gomirju. Darivao ga je knjigama i odeždama. U manastiru Gomirju osniva ikonopisnu školu u kojoj je poučavao domaće učenike Simeon Baltić, monah iz Hopova. Godine 1764. kod Baltića su učili ikonografski zanat Luka Nikšić, Jovan Grbić i Borđe Mišljenović.
U Medaku je osnovao bogoslovsko učilište. Tu je počeo da zida novi dvor, školu i hram, koje za života nije uspeo da završi. Posle njegove smrti eparhijska imovina u Medaku prisilno je prodata državi. U dvoru je uređen oficirski kvartir. Pre smrti zgradu škole je delimično završio i u njoj je radilo jedno odelenje bogoslovskog učilišta. U Plaškom je pored dvora sagradio kuću za prenoćište sveštenika. Sagradio je katedralni hram posvećen Vavedenju Presvete Bogorodice u Plaškom koji je osvećen 30. avgusta 1763. godine.
Episkop Danilo bio je retko plemenit čovek. Prota Manojlo Grbić pominje jedno njegovo pismo iz Beča iz 1759 godine, u kome preporučuje svom zameniku igumanu Aleksiću da siromašnim komšijama pomogne uzorati bašte. O vladici Danilu pohvalno se izražava grof Hadik u poverljivom izveštaju Beču sa Sabora 1769. godine. Vladika Danilo Jakšić i po ličnom životu i po zaslugama čini čast Eparhiji gornjokarlovačkoj.
Vladika Danilo teško je duševno podneo gubitak Žumberka. Isto tako narod se osećao uvređenim zbog toga što je Beč omeo njegov izbor za Mitropolita karlovačkog. U Eparhiji je to komentarisano i došlo je do zatvaranja pojedinih sveštenika. Zatvoren je i plaščanski paroh Ilija Latas. I sam episkop Danilo optuživan je da buni narod. Godine 1770., o prazniku Svetog proroka Ilije, on po drugi put odlazi u Trst da miri Srbe i Grke. Po povratku iz Beča odlazi u Medak gde je dovršavao vladičanski dvor i školu. Iz Medaka je episkop Danilo krenuo preko Kosinja u Plaški, odakle je 12. novembra 1770. godine pisao kaluđeru Janićiju Milojeviću gde navodi: „Ja sam juče ovden došao i kako sam išao, Bog je dao, da na putu nijesam ostao; na desnoj nozi nijesam donio čizme ni čarape, a na lijevoj jedva da sam donesao“. Poslednje pismo koje je napisao episkop Jakšić bilo je 24. januara 1771. godine igumanu gomirskom Aleksiću u kome navodi: „Mene juče na noć uvatila groznica, a kako bude okončati se, Bog zna...“.
Posle tri dana bolovanja, episkop Danilo upokojio se mirno u najboljoj snazi u pedeset petoj godini života, dana 27. januara 1771. godine u svom dvoru u Plaškom. U Mitropoliji je zabeleženo da se Jakšić upokojio od „angine“. Sahranjen je u svojoj zadužbini u kripti katedralnog hrama u Plaškom.
Po rečima prote karlovačkog Manojla Grbića: „narod ovog vladiku i danas zove „sveti vladika Jakšić“, i od svijeh ostalih vladika ostao je on u najljepšoj uspomeni kod našeg naroda.“ Episkop gornjokarlovački Danilo „živeo je strogo kaluđerski. Neprestano je postio po kaluđerskim pravilima, mesa nije jeo nikada od kako se zakaluđerio. On je vrlo malo na sebe trošio, pa je i od svojih vrlo malih prihoda – ostavio iza sebe prekrasne zadužbine, koje su mu obesmrtili ime i spomen na mnoge vekove.“.



Posle smrti episkopa Danila Jakšića Karlovačko vladičanstvo godinu dana nije imalo episkopa, a mitropolit Jovan Đorđević (1769–1773) nije u Plaškom postavio ni privremenu upravu. Potom je predložio da se na to mesto postavi penzionisani episkop kostajnički i severinski Josif Stojanović. Beč u početku nije pristao, ali je vladika ipak premešten 1771. godine s tim što je carica zbog starosti vladike odredila da on za života ostane u Kostajnici, a za vršioca dužnosti administratora postavljen je Aksentije (Aleksije?) Gavrilović, jeromonah manastira Vrdnika na Fruškoj Gori koji je ranije bio egzarh aradskog vladike.
Episkop Josif Stojanović bio je iguman u sremskom manastiru Vrdnik na Fruškoj Gori. Lazar Bogdanović navodi da je Stojanović bio arhiepiskopsko-mitropolitanski egzarh, i kao takav potpisan na teretu osečke crkve 1733. godine. Za Episkopa kostajničkog posvećen je na praznik Svetog Jovana Krstitelja 1754. godine. U njegovo vreme u eparhiji je bilo nesređeno stanje, a to je doprinelo da se eparhija ukine na saboru 1769. godine, što je sprovedeno 1771. godine.
Na Saboru 1774. godine, odrekao se Uprave Eparhije gornjokarlovačke i povlači se u Osijek, gde se i upokojio 5. marta iste godine. Sahranjen je 5. marta iste godine u Svetouspenskom hramu osječkom „s niže soleje pod velikim polijelejem“. Grobnica mu je pokrivena pločom od crvenog mramora, na kojoj nema nikakav trag kakvog zapisa. Sahranio ga je tadašnji mitropolitski arhimandrit Josif Jovanović – Šakabenda, docnije episkop pakrački, zatim novosadski i najzad vršački.
Svetouspenski hram u Osijeku do temelja je srušen za vreme Drugog svetskog rata, dana 6. januara 1942. godine, tako da i grob episkopa gornjokarlovačkog Josifa Stojanovića nije sačuvan.


Episkop Petar plemeniti Petrović bio je jedan od najobrazovanih i najslobodoumnijih Srba intelektualaca svoga vremena. Nedovoljni podaci o životu ovog episkopa glavni su uzrok o nepoznavanju većeg dela njegovog života.
Rođen je oko 1739. godine u Sremskim Karlovcima gde je završio i gimnaziju. U mestu svog rođenja upoznao je mitropolita Pavla Nenadović i postaje njegov pitomac. Monaški postrig primio je 1755. godine u manastiru Rakovcu, a za đakona je rukopoložen 14. januara 1755. godine u kapeli Svetog Trifuna u Sremskim Karlovcima. Nakon dve godine, 1757., mitropolit Nenadović proizveo ga je u čin arhiđakona. U čin protosinđela proizveden je 1759. godine, a mitropolit Jovan Đorđević proizveo ga je u čin arhimandrita manastira Rakovca 18. marta 1770. godine.
Zajedno sa arhimandritom gomirskim Teofilom Aleksićem bio je predložen za episkopa gornjokarlovačkog 1774. godine. Marija Terezija potvrdila ga je 24. avgusta 1774. godine za episkopa, a od mitropolita Vikentija Jovanovića – Vidaka, hirotonisan je 1. novembra iste godine. Svečano je ustoličen u katedralnom hramu u Plaškom 1. maja 1775. godine.
Čim je preuzeo upravu eparhije Gornjokarlovačke, udaljio je ranijeg administratora Aleksija Gavrilovića, a za svog zamenika imenovao je arhimandrita Teofila Aleksića. Ovo imenovanje naišlo je na protest austrijskih vlasti zbog navodnih veza sa Rusijom, te je uskoro Teofil Aleksić premešten kao klirik eparhije Temišvarske. Episkop Petar je ubrzo zavoleo svoju novu sredinu i narod u njoj, pa je uložio veliki napor da popravi zatečeno stanje i da život crkve krene napred. U tom pravcu doneo je više naredbi i odluka. Njegovo upravljanje Gornjokarlovačkom eparhijom pada u vreme Regulamenta od 1770. godine koji je ograničavao prava mitropolita i episkopa sa namerom da odvaja jerarhiju od naroda. Za njegovo vreme, donesen je takozvani Novi regulament, gori od ranijeg. Kao episkop gornjokarlovački, doživeo je donošenje i takozvane Deklaratorije iz 1779, koja nije značila poboljšanje crkvenog života, već sužavanje privilegija i potčinjavanje crkve građanskoj vlasti. Vladika Petar organizirao je Eparhijsku konzistoriju prema Uredbi od 1755. godine. Nije mogao da se odupre novim zakonima, ali je imao hrabrosti zahtevati od vlasti striktno poštovanje preostalih prava datih narodu. Podržavao je narod da ne klone u onim teškim vremenima.
Protiv svoje volje premešten je 26. maja 1784. godine na katedru Eparhije temišvarske, a 11. oktobra iste godine, ustoličen je u Sabornom hramu u Temišvaru. Posle smrti mitropolita karlovačkog Mojsija Putnika bio je administrator Karlovačke mitropolije od 28. juna do 9. novembra 1790. godine.
Episkop Petar Petrović, upokojio se u 8 časova po podne dana 23. decembra 1800. godine u Temišvaru i sahranjen je 20. decembra iste godine u Sabornom temišvarskom hramu u grobnici na soleji pred ikonostasom, pored groba episkopa Georgija Popovića.
Po upokojenju episkopa Petra, komisija koju je predvodio arhimandrit grgeteški Petar, plemeniti Vidak, popisali su njegovu biblioteku. Za razliku od zvanične eparhijske biblioteke, biblioteka episkopa Petra brojala je 108 francuskih dela u 348 knjiga, 10 engleskih dela u 29 knjiga, 125 nemačkih dela u 377 knjiga, 35 ruskih dela u 96 knjiga, 71 latinsko delo u 92 knjige i 39 slavenosrpskih dela u 68 knjiga, dakle svega 389 dela u 910 knjiga. Sudbinu svoje biblioteke episkop Petar je pokušao da osigura još za života te je u svom testamentu od 23. decembra 1801. godine naznačio da se polovina knjiga ima ustupiti arhimandritu manastira Svetog Đorđa, Pavlu Kengelcu, kojeg je stalno podržavao i stavljao pod svoju zaštitu. U testamentu Petrović izričito govori da je u oskudici sa novcem, ali da najvećim bogatstvom smatra svoju biblioteku, te je, prema tome, i poklanja zapaženom prirodnjaku i misliocu Kengelcu. Koja je dalja sudbina ove biblioteke bila, može se pretpostaviti. Deo je ostao u biblioteci eparhije Temišvarske, ali je veoma teško ustanoviti koje se knjige iz nekadašnje biblioteke episkopa Petrovića danas nalaze u zbirci biblioteke eparhije Temišvarske. Zapažaju se celokupna dela Voltera, Žan Žaka Rusoa, Monteskjea, Marmontela, Dalmabera, Rejnara i Bela, kao i dela ruskih naučnika: Nordetova, Potemkina, Teofana Prokopoviča i drugih.
Čin svečanog pogreba episkopa Petra pl. Petrovića, objavio je 1935. godine protojerej Slobodan Kostić, eparhijski vikar temišvarskog vladičanstva, po zapisima iz protokola umrlih Sabornog temišvarskog hrama:
„Pogreb episkopa Petra Petrovića je vrlo sveščano obavljen.
Pogreb je predvodio crni krst i za njim su po dvoje u redu išla deca svih latinskih, nemačkih, slaveno-srpskih i rumunskih škola sa učiteljima koji su imali sveće. Za njima je išao narod sa svećama. Zatim trgovci i zanatlije isto tako. Po njima načelnik grada sa članovima. Svi su prema rangu nosili sveće razne veličine. Zatim neobučenih 12 sveštenika sa svećama. Svećonosci, ripide i čiraci.
Po njima 5 đakona od kojih je jedan nosio sv. evanđelje, dve dikirije i dve kadionice. Po đakonima 10 sveštenika obučenih u ornat. Telo je nosilo 6 sveštenika, pored tela su išli jereomonasi sa dva igumana koji su nosili mašale.
Za mrtvim telom arhijereja, jedan je đakon nosio veliki krst a po njemu su dva đakona išli sa kadionicama i osam protoprezvitera propisno obučenih.
Pred arhijerejem koji je čin pogreba obavio, nosio je đakon žezal umrlog arhijereja sa florom.
Pogreb su obavili Josif Jovanović – Šakabenta episkop vršački i Pavle Avakumović episkop aradski. Nad arhijerejima je nošen baldahin.
Za arhijerejima su išla dva arhimandrita: Teodosije hodoški i Justin mesićki. Posle njih dvorjani. U provodu iz episkopskog dvora do svetog hrama čitane su molitve kod kuće Puščenika i Spomenika trojstva na trgu. U hram se ušlo sa Trga ujedinjenja.
Svetu liturgiju je služio nad mrtvim telom arhijereja Episkop Josif a nadgrobno slovo je održao na srpskom jeziku – Justin arhimandrit mesićki.
Na pogrebu pri opeku bio je prisutan rimokatolički episkop čanadski od Kesegi sa kanonicima, dalje komadant grof Sora i Joanes od Sombori i ostali zastupnici vlasti. Svi su imali u rukama mašale i sveće.“


Episkop Jovan Jovanović rođen je 1732. godine u Sremskim Karlovcima, a školovao se kao pitomac episkopa temišvarskog Vikentija Jovanovića - Vidaka, koji je kasnije postao mitropolit. Monaški postrig primio je u manastiru Bezdin u Eparhiji temišvarskoj. Bio je arhimandrit manastira Hopova, a 2. novembra 1783. godine izabran je za episkopa gornjokarlovačkog na sinodskoj sednici u Temišvaru. U decembru odlazi prvo u Kostajnicu, a u januaru odlazi u Plaški gde je ustoličen 14. marta 1874. godine. Na ovom mestu ostao je kratko jer se nije uspeo prilagoditi sredini, a ni sredina njemu. Po dolasku u eparhiju episkop Jovan uputio je narodu i sveštenstvu tri poslanice, u kojima je govorio o dužnostima, o postu, a u trećoj o manama sveštenstva. Umesto starog drvenog vladičanskog dvora u Plaškom, koga je još 1721. godine podigao episkop Danilo Ljubotina, Jovanović je sazidao novi. Dozvolu za gradnju je izradio njegov predhodnik episkop Petar Petrović još 1783. godine, ali zbog premeštaja nije stigao da ostvari svoj plan.

Episkop Jovan po ličnoj molbi premešten je na katedru Episkopa bačkih dana 14. juna 1786. godine.

Prilikom kanonske posete Somboru, episkop Jovan iznenada je preminuo u sredu svetle sedmice, 12. aprila 1805. godine u kući Trifuna Mihajlovića, a sahranjen je 17. aprila, u ponedeljak po Tominoj nedelji. Na opelu, posle odslužene zaupokojene liturgije, činodejstvovali su arhimandriti: grgeteški Josif Putnik, koviljski Sinesije Radivojević)i rakovički Prokopije Bolić i oko sedamdeset sveštenih lica. Nadgrobnu besedu nad odrom episkopa Jovanovića izgovorio je sveštenik Vasilije Kovačić.

Episkop Jovan (Jovanović) sahranjen je u sredini Svetođurđevačkog hrama u Somboru, ispod srednjeg polijeleja, u zidanoj grobnici i u dvostrukom kovčegu.



Episkop gornjokarlovački Genadije Dimović rođen je u Šiklušu (Eparhija budimska) oko 1727. godine. Obrazovanje slovensko stekao je u Sremskim Karlovcima kod znamenitog učitelja Petra Rajkovića, zatim u Budimu kod Dionisja Novakovića, a latinsko u Komoranu i Šopronu. U čin đakona rukopoložio ga je episkop temišvarski Georgije Popović u Temišvaru 1754. godine, a 29. avgusta 1756. godine proizveo ga je u čin protođakona. Monaški postrig primio je u manastiru Rakovcu 6. marta 1759. godine. Za jeromonaha je rukopoložen 1. februara 1762. godine u Sremskim Karlovcima od mitropolita Pavla Nenadovića. Dugo je bio vojni sveštenik uz generala Ljubibratića, ali se u starijim godinama ponovo vratio u svoj manastir gde je 1871. godine proizveden u čin arhimandrita. Za budimskog episkopa Sinod ga je izabrao 1786. godine, a za episkopa gornjokarlovačkog tada je izabran Stefan Stratimirović koji je pre odlaska na dužnost molio premeštaj. Tako je Stefan dobio budimsku, a Genadije Dimović gornjokarlovačku eparhiju. Hirotonisan je 15. juna 1786. godine od strane mitropolita Putnika posle čega je odmah došao u eparhiju.
Iako je eparhiju preuzeo već u poznijim godinama, on je ipak bio veoma aktivan i mnogo je učinio za nju, te je tako uživao poštovanje i ljubav sveštenstva i naroda. Mešanje vojnih lica u crkveni život vratio je u okvire zakona. Za vreme episkopa Genadija došlo je mnogo sveštenika iz Bosne, ali oni nisu bili mnogo pismeni. Nastojao je da sedište eparhije premesti u Petrinju, ali nije uspeo, a na Blagoveštenskom saboru predlaže da se sedište eparhije premesti u Karlovac, ali taj predlog nije podržan. Posle 1791. godine broj parohija povećava se za 12, od toga 5 na Kordunu (Buvača, Radovica, Ljeskovac, Mašvina, Sadilovac), a 8 u Lici (Nebljusi, Lapac, Dobroselo, Doljani, Suvaja, Srb, Kupirovo, Osreci). U eparhiji se našlo i 46 sveštenih lica, 29 svjetovnih i 17 monaha koji su izbegli iz zapaljenih manastira Moštanice i Rmnja.
Episkop gornjokarlovački Genadije upokojio se u Plaškom 20. decembra 1796. godine. Sahranjen je u kripti Sabornog plaščanskog hram


Rođen je u Sentandreji. Otac mu je bio opštinski birov a brat Pavle episkop u Aradu. Završivši gimnaziju, humanitarne i pravne nauke, zaposlio se kao visoki državni službenik u kraljevskoj kuriji. Bogoslovsko obrazovanje stekao je kod arhimandrita Jovana Rajića, najpozantijeg bogoslova toga vremena u Karlovačkoj mitropoliji. Mitropolit Mojsije Putnik uzima ga u svoj dvor. Arhimandrit koviljskog manastira Jovan Rajić 1789. zamonašio ga je u manastiru Grgetegu. Iste godine na praznik svetih apostola Petra i Pavla mitropolit Mojsije ga unapređuje za arhimandrita manastira Grgetega. Sa još četiri brata dobiva od cara Leopolda II ugarsko plemstvo. Za episkopa gornjokarlovačkog izabran je na zasedanju Sinoda 1798. godine. Iste godine mitropolit Stefa Sratimirović ga je 21. marta hirotonisao za episkopa u Sabornom hramu u Sremskim Kalovcima, a 24. maja svečano je ustoličen, ali ne u Plaškom nego u Karlovcu. Već 1801. premešten je u Temišvar.
Kada je video ondašnji Plaški, u kome je proveo tri dana nakon dolaska, rekao je: „Ta ovde ne bi ni medvedi živeli". U Karlovcu je iznajmio kuću trgovca Malivuka, gde je uredio svoj stan i kancelariju i tu stolovao narednih tri godine. Šest dana po ustoličenju objavio je narodu da odlazi poslom u Beč. Nakon mesec dana provedenih u Beču, vraća se u Karlovac i obiazi skoro celu eparhiju. Cirkularnim pismom 19. oktobra objavi sveštenstvu da odlazi u Beč za referenta po srpskim pitanjima pri kraljevskoj ugarskoj kancelariji. Za svog zamenika odredio je protođakona Mojsija Miokovića, pošto ga je 18. oktobra 1798. rukopoložio za jeromonaha, a zaobišao je starijeg i uglednog gomirskog arhimandrita Joanikija Milojevića, koji je već administratirao eparhijom. Do izbora novog episkopa gornjokarlovačkog sveštenike je rukopolagao pakrački episkop Kiril Živković. Na zasedanju Svetog arhijerejskog sinoda 30. jula 1801. godine vladika Stefan izabran je za episkopa temišvarskog. Upokojio se iznenada u vladičanskom dvoru u Temišvaru 25. juna 1822. Sahranjen je u sabornom hramu u Temišvaru, pored grobova svojih prethodnika Episkopa Sofronija Kirilovića i Maksima Manuilovića.

Rođen je u banatskom selu Jozefovu kod Kikinde 23. avgusta 1770. godine. Zamonašen je u manastiru Rakovcu 1. jula 1785. od arhimandrita grgeteškog Kirila Živkovića, kasnijeg episkopa Pakračkog. Za đakona rukopoložen 14. jula 1785. od Episkopa vršačkog Viketija Popovića. U eparhiju gornjokarlovačku je došao veoma mlad sa episkopom Genadijem Dimovićem još godine 1786. Vladika Genadije ga 1. januara
1788. u Kostajnici unapređuje za protođakona. Rukopoložen je rukom Episkopa gornjokarlovačkog Stefana Avakumovića za jeromonaha 18. oktobra 1798. i postavio za svog zamenika, kada je odmah po ustoličenju otputovao u Beč. Za Arhimandrita manastira Rakovac unapredio ga je Episkop pakrački Kiril Živković 25. decembra 1798. u Pakracu, ali ostaje zamenik episkopa u Plaškom sve do dolaska Petra Jovanovića. Od 1. januara 1083. odlazi za starešinu manastira Bezdina u Banatu. Za episkopa gornjokarlo- vačkog izabran je i hirotonisan 16. juna 1807. od Mitropolita karlovačo-sremskog Stefana Stratimirovića, a iste godine usto ličen u Plaškom. Što kao pridvorni monah, što kao administrator, kasnije i kao eparhijski arhijerej, Mioković je proveo u Eparhiji punih 30 godina.

Još pre izbora za episkopa Mioković je upoznao prilike u eparhiji. Kao episkop pravi plan da se od priloga sveštenstva i naroda kao i njegovom ličnom dotacijom otvori u Eparhiji nekoliko srpskih škola, „Iliričeska škola“
vladike Petra bila je zatvorena. Vojne vlasti nastojale su da što više odvoje sveštenstvo od naroda. Zabranjivano im je da idu po slavama, da krštavaju po domovima, pa i osvećivanje domova.

Za vreme vladike Miokovića desili su se krupni politički događaji. Mirom u Šenbrunu 1809. ovi krajevi potpali su pod Napoleonovu vlast. Iste godine u novembru Stratimirović se oprašta od ove Eparhije posebnom poslanicom. U poslanici mitropolit moli Boga da vladiku i njegovu pastvu „odeljenu od nas“, sačuva u pravoslavlju. Nova komanda dostavlja vladici Mojsiju uputstvo da i dalje samostalno upravlja eparhijom po postojećim propisima. Godine 1810. maršal Marmont obilazi sve vojne komande na području eparhije. U svom izveštaju primećuje da na ovom području nema škola i da sveštenstvo oskudno živi. Iste godine vladika Mojsije predlaže generalu da se reorganizuju parohije. U isto vreme moli da se u eparhiji otvori 10 „iliričeskih osnovnih škola“, a da se u Karlovcu i u sedištu svake ilirske provincije osnuje po jedan „filosofsko-bogoslovski seminar“.
Direktore seminara predlagao bi episkop a potvrđivala bi ih vlada. Ovakva nastojanja vladike Mojsija dala su dobre rezultate. U jesen 1810. u Plaškom je otvorena bogoslovska škola koja je dala više dobrih sveštenika.

Francuska uprava ostala je do godine 1812. Nažalost nije u celini sačuvana vla-dičina korespodencija sa francuskim vlastima. U političkim promenama vladika Mojsije Mioković dobro se snalazio i bio od velike pomoći narodu u nesigurnim vremenima i gladnim godinama. Pod starost je oboleo, pa se to odrazilo na prilike u Eparhiji. Poveo je računa i o obdarenom gomirskom monahu Josifu Rajačiću. Izgleda da ga je spremao za svog naslednika, pa ga je još mlada proizveo za arhimandrita.

Episkop gornjokarlovački Mojsije Mioković posle dužeg bolovanja upokoio se 14 decembra 1823. i sahranjen u kripti hrama Uspenja Presvete Bogorodice u Plaškom.


Episkop Lukijan Mušicki rođen je 27. januara 1777. godine u Temerinu. Svršio je srpsku i nemačku osnovnu školu. Četiri razreda gimnazije završio je u novosadskoj srpskoj gimnaziji, zatim prelazi u Segedin. U Pešti studira filosofiju. Mitropolit sremsko-karlovački Stefan Stratimirović upućuje ga da zavšpi i karlovačku bogosloviju, a monaški postrig s imenom Lukijan prima 1802. godine u manastiru Grgetegu. Godinu dana kasnije postaje pridvorni đakon i profesor gimnazije. U isto vreme vrši dužnost konzistorijalnog beležnika i knjižničara mitropolitske biblioteke. Godine 1809. unapređen je za protosinćela, dok 1812. odbija mesto profesora na učiteljskoj školi u Sentandreji. Mitropolit Stefan Stratimirović odlikuje ga činom arhimandrita i daje mu upravu manastira Šišatovca. U Šišatovcu održava veze sa najistaknutijim ličnostima slovenskih književnosti: Kopitarem, Šafarikom, Vukom i dpugim. Napisao je više knjiga pesama i bio slavljen u svoje vreme.
Godine 1824. postaje administrator Eparhije gornjokarlovačke, a tek godine 1828. izabran je za episkopa iste eparhije. Kao episkop radi na crkvenoj prosveti, 1826.godine otvara u Plaškom pripremni tečaj, a zatim klirikalnu školu za sveštenike. U to vreme na području eparhije postoje nemačke škole, a 1832. broj ovih škola popeo se na 38 od toga u srpskim mestima bilo ih je trećina. Vladika Lukijan ulaže veliki trud i napore za osnivanje srpskih škola, što mu i polazi za rukom a one se otvaraju u Zrmanji, Mutiliću, Škarama i Plaškom. Često se poverenoj pasti obraćao poslanicima. U njima govori protiv preteranih gozbi, o krađama, protiv pijanstva itd. Sa mitropolitom Stefanom Stratimirovićem nije živeo u najboljim odnosima, što je i prirodno, jer vladika Lukijan kao literat i pesnik više je obraćao pažnju na kulturne probleme, negoli na organizaciona pitanja.
U brizi o svestranom blagu svoga roda, u borbi sa mitropolitanskim vlastima, koje se rodoljubivim njegovim umišljajima protiviše, pade Mušicki odmah početkom 1837. u bolest, a 15. marta iste godine ispusti on svoju veliku dušu. Pred smrt reče svom sinovcu dr-u Đ. Mušickom: „Sinko, ja neću ni posle smrti da se odvajam od naroda moga i opštine; oću da mi se kosti u sredini moga naroda odmaraju, oću da mi sunce grob moj osijava i da zelena trava na njemu raste“.
Episkop Lukijan upokojio se u Karlovcu „ot vospalenija krove vo glave poražen“, marta 1837. godine. Tako je po želji svojoj i sahranjen – ne u crkvi, gde se vladike sahranjuju, već na crkveno-opštinskom pravoslavnom groblju na Dubovcu. Narod mu je podigao velelepni spomenik koji je postao simbol srpskog groblja u Karlovcu.
Posle njegove smrti sprovedena je ostavinska rasprava, što je neuobičajeno kada se radi o monasima. Naslednik stvari, gotovine, ali i dugova bio je sinovac dr Đorđe Mušicki. Posle licitacije, njegove stvari, pa i episkopske dragocijenosti i knjige rasule su se na razne strane. Zbirku starog novca otkupio je 1848. godine Narodni muzej u Beogradu. Episkop Lukijan imao je i veliku vlastitu biblioteku, koja je imala tragičnu sudbinu. Posle njegove smrti, njegov naslednik polovinu knjiga je poklonio 1883. godine Narodnoj biblioteci u Beogradu, a drugi deo koji je takođe bio namenjen istoj biblioteci propao je u velikoj poplavi u Pešti. Knjige koje su bile u Narodnoj biblioteci uništene su u bombardovanju Beograda 1941. godine.
Zemni ostaci Episkopa gornjokarlovačkog Lukijana (Mušickog) preneti su 2012. godine u manastir Presvete Bogorodice Trojeručice i pohranjeni u grobnici pored manastirske kapele


Rođen je 19. februara 1802. godine u Golubincima u Sremu od roditelja Grigorija i Angeline. Na krštenju dobio je ime Jeftimije. U svome rodnom mestu svršio je osnovnu školu, zatim nemačku školu u Slankamenu. Gimnaziju i bogosloviju završio je u Sremskim Karlovcima. Po završetku bogoslovije dobiva mesto profesora u Bečkereku, (današnjem Zrenjaninu). Službu profesora u Bečkereku napušta, a nastavlja sa studijama filosofije i prava. Po završetku pravnih nauka dobiva mesto praktikanta kod temišvarskog advokata Mojsija Popovića. Kao pravnik prelazi u crkvenu službu. Monaški postrig s imenom Evgenije primio je 6. oktobra 1829. od arhimandrita rakovičkog Arsenija Naka. Za đakona rukopoložio ga je Episkop budimski Stefan Stanković 6. decembra 1829. godine, a 22. aprila 1830. mitropolit Stefan Stratimirović unapredio ga je u čin protođakona. Za jeromonaha je rukopoložen 6. januara 1833. godine, a 2. aprila iste godine proizveden je za protosinđela. Činom arhimandrita odlikovan je 12. novembra 1834. i postavljen za starešinu manastira Kuveždina. Od 3. septembra 1835. godine premešten je za arhimandrita rakovačkog. Godine 1829. imenovan je za profesora bogoslovije u Sremskim Karlovcima i vrši razne administrativne dužnosti u Mitropoliji karlovačkoj. Posle upokojenja Episkopa Lukijana Mušickog 1937, a na predlog Mitropolita sremsko-karlovačkog Stefana Stankovića dobiva u administraciju gornjokarlovačku eparhiju. Nakon dvogodišnjeg administriranja, 1839. izabran je za episkopa iste eparhije, a hirotonisan je mitropolitom Stefanom Stankovićem u Sabornom hramu u Sremskim Karlovcima. Svečano ustolčenje u tron Gornjokarlovačkih episkopa izvršeno je tek 11. februara 1840.
Kao episkop Evgenije Jovanović bio je strog i pedantan. Kao pravnik dobro je po-znavao organizaciona pitanja, pa je nastojao da prilike u Eparhiji popravi i disciplinu učvrsti. Držao je i do svog ugleda, i do ugleda svojih sveštenika. Pomogao je da se održi bogoslovska škola koju je osnovao vladika Mušicki, pa je u njoj i predavao. Bavio se i pisanjem. Najvažnija su mu dela: Ortografija serbska, O sudjeh crkovnih, O prevodu Novago zavjeta Vuka Karadžića, Gramatika crkvenoslovenskog jezika i nekoliko beseda. Dok se Mušicki kolebao po pitanju narodnog jezika, vladika Evgenije bio je protiv Vukovih reformi. Godine 1848. preselio je sedište eparhije iz Plaškog u Karlovac. Upokojio se 14. septembra 1854. godine, privremeno je sahranjen u Karlovcu u grob Lukijana Mušickog. Po blagoslovu današnjeg arhijereja gornjokarlovačkog Gerasima, zemni ostatci episkopa Evgenija Jovanovića preneseni su 2012. iz Karlovca u Donji Budački i sahranjeni iza oltara kapele Bogorodice Trojeručice.


Rođen je 1. februara. 1813. u Srbobranu. Osnovnu školu svršio je u mestu rođenja, a gimnaziju u Novom Sadu, Vrbasu, Temišvaru, Mohaču i Kečkemetu. Filosofiju i prava učio je u Pešti i u Požunu. Završio je i karlovačku bogosloviju. Zamonašio se 1839, u Krušedolu i odmah postaje nastavnik bogoslovije i upravnik internatom. Godine 1845. prima upravu manastira Beočina. Na Majskoj skupštini 1848. održao je jedan istorijski govor kojim je oduševio narod i doprineo da je skupština proglasila dotadašnju mitropoliju u patrijaršiju a mitropolita Josifa Rajačića srpskim patrijarhom. Za arhimandrita je unapređen 1850. godine, a od 1852. do 1853. administrira Eparhijom
budimskom, zatim biva imenovan za starešinu manastira Bezdina. Od 1854. do 1858. na predlog patrijarha Josifa u svojstvu administratora upravlja Eparhijom gornjokarlovačkom. Godine 1858. Sveti Sinod Karlovačke mitropolije na predlog patrijarha bira arhimandrita bezdinskog Sergija Kaćanskog za episkopa udove eparhije Gornjokarlovačke. Iste godine 7. decembra, patrijarh srpski Josif uz sasluženje više episkopa hirotoniše Sergija za episkopa gornjokarlovačkoga u Sabornom hramu u Sremskim Karlovcima.
Tri nedelje nakon svoje hirotonije preminuo je u Temišvaru 1. Januara 1859. boraveći kod Episkopa temišvarskog Samuila Maširevića, pošto je došao da upravu manastira Bezdina preda svoma nasledniku arhimandritu Antoniju Naku. Bio je dobar besednik, štampane su i neke njegove propovedi pod naslovom „Toržestvo dobrodjetelji“
(Novi Sad, 1863). Po sopstvenoj želji, episkop Sergije sahranjen je u porti manastira Bezdin u grobnicu bezdinskih arhimandrita. Vest o smrti vladike Sergija Kaćanskog izazvala je veliku žalost u narodu, naročito u eparhiji gornjokarlovačkoj u koju nije uspeo da stigne kao episkop


Petar Jovanović je značajna ličnost Srpske crkve. Rođen je 18. februara 1800. godine u Iloku. Gimnaziju i bogosloviju svršio je u Sremskim Karlovcima. Od 1819. do 1829. bio je profesor karlovačke gimnazije. Godine 1830. prešao je u Srbiju gde je postao sekretar narodnog suda a zatim i sekretar kneževe kancelarije u Kragujevcu. Jedno vreme radio je i kod mitropolita Melentija Pavlovića od 1831—1833. Na preporuku Mitropolita sremsko-karlovačkog Stefana Stratimirovića knez Miloš Obrenović ga je privoleo da se primi položaja beogradskog mitropolita. Za episkopa je hirotonisan u Carigradu 6. decembra 1833 godine. Mnogo je radio na organizaciji crkve u Kneževini Srbiji u vreme vladavine kneza Miloša. Ugledao se na ustrojsgvo crkve u Karlovačkoj mitropoliji. Napisao je ustrojstvoza duhovne vlasti.

Kao crkveni starešina bio je strog, ali odličan organizator. Bio je angažovan u prosvetnim pitanjima zemlje. Zbog dinastičkih borbi morao je da napusti Srbiju. Kada je u januaru 1859. knez Miloš ponovo došao na vladu, oklevetan kod ionako podozrivog kneza Miloša, primoran da napusti položaj Mitopolita Srbije odlazi u Sremske Karlovce, gde se nastanjuje. Godine 1859. poverena mu je Eparhija gornjokarlovačka, tada u to vreme jedna od siromašnijih eparhija mitropolije. Međutim, sposobnost, obrazovanost, iskustvo, trud i ljubav, učinili su da za pet godina na tronu ove eparhije vladika učini mnoga važna i korisna dela. To se pokazalo i kroz plodno delovanje i rad bogoslovije u Plaškom. Mitropolit Petar se iznenada upokojio na zasedanju Sinoda Karlovačke itropolije 22. septembra 1864. godine. Sahranjen je u priprati manastrirskog hrama u Krušedolu, a na večni počinak ga je ispratio Episkop pakrački i slavonski Nikanor Grujić.


Episkop Lukijan je rođen je 12. februara 1879. u Stejanovcima nedaleko od Rume u Sremu. Obrazovanje je započeo u gimnaziji, a potom i u bogosloviji u Sremskim Karlovcima. Po završetku bogoslovije odlzi u na segedinski licej Univerziteta u Pešti koji završava kao najbolji student.
Monaški postrig prima u manastiru Krušedolu, a potom služi kao pridvorni monah kod mitropolita Josifa Rajačića. U istom periodu kao profesor radi u Karlovačkoj bogosloviji od 1844. do 1856. godine. Kao beočinski arhimandrit na tom poslušanju 1854. smenjuje arhimandrita Sergija Kaćanskog i ostaje do 1864. kada je otišao kao administrator Eparhije gornjokarlovačke. Godine 1865. izabran je za episkopa iste eparhije, a hirotonisan je u Sabornom hramu u Sremskim Karlovcima od Patrijarha srpskog Samuila Maširevića.

Episkop Lukijan bio je obrazovan čovek, pa je u društvu uživao veliki ugled. Bio je član patronata karlovačke gimnazije. Eparhijom gornjokarlovačkom upravljao je 7 godina. O njegovom radu u Eparhiji malo znamo, a iz razloga što nam je nedostupna nekadašnja plaščanska arhiva, koja se još nalazi u Zagrebu u nesređenom stanju. Upokojio se u Dalju 16. septembra 1872. godine, gde se nalazio u poseti kod svoje rodbine. Sahranjen je u daljskom hramu svetoga velikomučenika Dimitrija



Vladika Teofan rođen je u Sremskim Karlovcima 25. marta 1825. godine u uglednoj lekarskoj porodici, Jakova i Perside. Kršteno ime bilo mu je Teodor. Gimnaziju je pohađao u Sremskim Karlovcima a filosofiju u Segedinu. Prava je učio u Beču. Docnije je svršio i karlovačku bogosloviju. Najpre je bio profesor učiteljske škole u Somboru, a zatim odlazi za profesora bogoslovije u Sremskim Karlovcima. Monaški postrig prima 21. oktobra 1851. godine s imenom Teofan iz ruku bezdinskog arhimandrita Sergija Kaćanskog. Nakon tri dana od monaškog postriga rukopoložen je za đakona i postavljen za pridvornog moaha kod Patrijarha srpskog Josifa Rajačića. Ubrzo je unapređen za protođakona i arhiđakona. Godine 1863. administrator miropolije Karlovačke Episkop banatski Samuilo Maširević rukopoložio ga je za prezvitera i unapredio za protosinđela. Za starešinu bezdinskog manastira imenovan je 14. novembra 1865. i odlikovan činom arhimandrita. Nakon upokojenja episkopa Lukijana Nikolajevića, na sinodskoj sednici 19. avgusta 1874. godine izabran je za episkopa gornjokarlovačkog, a hirotonisan je 15. septembra iste godine u Sremskim Karlovcima. Vladika Teofan bio je obdaren propovednik. Obišao je celu Eparhiju gornjokarlovačku, poučavajući narod nadahnutim propovedima. Mnoga mesta obišao je i više puta. Godine 1892. štampane su u Karlovcu njegove propovedi u zbirci pod imenom „Propovednik". Godine 1868. još kao arhimandrit, u Temišvaru je izdao svoje delo „Srpska narodna crkva".

Crkveno – narodni sabor ga je u svojoj sednici 7. decembra 1881. sa 53 prema 11 glasova izabrao za patrijarha karlovačkog, ali Bečki dvor nije hteo da potvrdi njegov izbor, već su za patrijarha imenovali Episkopa bačkog Germana Anđelića.

Vladika Teofan živeo je jednostavno. Mada gospodsko dete voleo je običnog čoveka. U Plaškom stalno je navraćao kod jednog siromašnog obućara i posmatrao njegov rad. Bolovao je od plućne bolesti pa se naprasno i upokojio na Aranđelovdan 1890. godine.
Po sopstvenoj želji sahranjen je na plaščanskom pravoslvnom groblju. S obzirom da je 2013. godine njegov grob oskrnavljen, to su crkvene vlasti Eparhije gornjokarlovačke rešili 2014. da njegove zemne ostatke prenesu u manastir Bogorodice Trojeručice u Donjem Budačkom, gde su položene u novoizgrađenu grobnicu pored oltara hrama Svetih apostola Petra i Pavla.



Mihailo Grujić rođen je 11. avgusta 1861. godine u Kraljevčanima na Baniji. Otac mu je bio učitelj. Na krštenju dobio je ime Miloš. Osnovnu školu završio je u Petrinji, a veliku gimnaziju u Zagrebu, gde je zatim učio pravne nauke. U periodu od 1882. do 1886. završio je bogosloviju u Sremskim Karlovcima. Episkop gornjokarlovački Teofan Živković rukopoložio ga je za đakona 22. aprila, a zatim i za prezvitera 23. aprila 1887. godine i po postavio za paroha u Mečenčanima. Kao sveštenik u celibatu dolazi u Plaški gde dobiva mesto činovnika u eparhijskoj konzistoriji. Monaški postrig prima u manastiru Gomirje 1889. a godinu kasnije postavljen je za profesora bogoslovije u Sremskim Karlovcima. Za episkopa gornjokarlovačkog izabran je 15. oktobra 1891. te godine nakon izbora dobija i unapređenja za protosinđela i arhimandrita. Patrijarhom srpskim Lukijanom Bogdanovićem uz sasluženje više episkopa hirotonisan je u Sabronom hramu u Sremskim Karlovcima 15. decembra iste godine.

Kao episkop bio je veoma strog.
Posebnu pažnju obraćao je na administraciju i organizaciju crkvenih ustanova. Političke trzavice u Hrvatskoj posle pada kuenovištine, zagorčale su mu život. Prota Ćira Madžarac, sekretar crkvenog suda Eparhije zagrebačke u penziji, u mladosti činovnik u plaščanskoj konzistoriji, pričao nam je da je iza vladike Mihaila ostalo oko 2.000 pisama pojedinim uticajnim političkim ličnostima, koje je molio za pomoć malim ljudima iz čitave Eparhije. Iako njegov politički stav nije bio popularan, činio je sve što je mogao da svojim vezama pomogne ljudima. Obnovio je i raskošno ukrasio plaščanski katedralni hram Uspenja Presvete Bogorodice. Nakon tragične smrti patrijarha Lukijana 14. oktobra 1913. pa do svoje smrti bio je administrator mitropolije karlovačke. Upokojio se iznenada u Plaškom 6. marta 1914. godine. Sahranjen je u kripti hrama u Plaškom na večni pokoj ispratio ga je vikarni episkop Karlovačke mitropolije Ilarion Zeremski.



Ilarion Zeremski rođen je u Turiji u Bačkoj 27. februara 1865. godine.
Maturirao je u Srpskoj gimnaziji u Novom Sadu 1885, a zatim je jedno vreme učio je prava u Pešti. Moskovsku duhovnu akademiju završio je 1890. nakon čega 1891. dobija mesto profesora u Karlovačkoj bogosloviji u gde ostaje do 1911. godine. Iste godine biva izabran za vikarnog episkopa patrijarha Lukijana Bogdanovića, a 1914. kao vikarnom episkopu poverena mu je u administraciju Eparhija gornjokarlovačka. Kao ekspert za Vojvodinu 1919. godine odlazi na konferenciju mira u Pariz. Za profesora Bogoslovskog fakulteta u Beogradu izabran je 1920, a iste godine izabran je za episkopa gornjokarlovačkog.

Vladika Ilarion bio je čovek naučnog duha. Dao je čitav niz rasprava iz Svetog Pisma Novog Zaveta. Najviše svojih radova objavio je u Bogoslovskom glasniku, koji je on 1902. godine osnovao. Bavio se i pitanjima statistike. Napisao je i opširnu raspravu: Srpski manastiri u Banatu. I kao episkop gornjokarlovački bavio se knjigom i naukom. Upokojio se 1. januara 1931. godine u Plaškom. Sahranjen je u Sabornom hramu Uspenja Presvete Bogorodice u Plaškom položen u kameni sarkofag koji je za života pravio i postavio u priprati hrama.



Episkop Maksimilijan rođen je u Novom Sadu 21. avgusta 1879. Porodica Hajdin potiče iz sela Hajdine, nadomak gradića Vrbovsko u Gorskom Kotaru. Otac episkopa Maksimilijana bavio se trgovinom pa je mlad otišao u Novi Sad, a potom u Beograd. U Beogradu vladika Maksimilijan završava i osnovnu školu. Veliku gimnaziju završio je u Sremskim Karlovcima, a pravni fakultet u Zagrebu gde je promovisan za doktora prava, gde jedno kraće vreme radi u jednoj advokatskoj kancelariji. Godine 1906. prima monaški postrig s imonom Maksimilijan i svršava bogosloviju u Sremskim Karlovcima. Po završetku bogoslovije prelazi u crkvenu službu i dobiva mesto podbeležnika u mitropoliji. Episkop temišvarski Georgije Letić, po blagoslovu patrijarha Georgija Brankovića, rukopolaže ga za đakona. Za vikarnog episkopa Patrijarha srpskog Dimitrija izabran je 1920. godine,a nakon upokojenja episkopa dalmatinskog Danila Pantelića 1928. izabran je za episkopa
dalmatinskog gde je ostao tri godine. Po osnivanju eparhije zagrebačke 1930. dobija njenu administraciju. Po upokojenju episkopa Ilariona Zeremskog 1931. premešten je za episkopa gornjokarlovačkog.

Kao dobar pravnik vladika Maksimilijan dobro je razumevao probleme crkvene organizacije. Iako je kratko vreme proveo kao episkop gornjokarlovački, uspeo je da obiđe celu Eparhiju. Pod njegovim nadzorom čuvena plaščanska arhiva sređena je po svim arhivskim propisima. Učestvovao je u donošenju novih crkvenih zakona. Upokojio se u Beogradu, gde je boravio kao član Svetog Arhijerejskog Sinoda, 25. februara 1936. godine. Prvobitno je sahranjen u novoj kripti plaščanske katedrale, ali za vreme Drugog svetskog rata njegov je grob otvoren i oskrnavljen, a kosti rasute po hramu. Posmrtni ostaci preneseni su i sahranjeni na plaščansko groblje, gde u međuvremenu ostaje bez nadgrobnog obeležja i grob se gubi. Slučajno je pronađen 2007. godine, da bi kasnije 2012. bio prenesen i sahranjen u zajedničku grobnicu sa episkopima Lukijanom Mušickim i Evgenijem Jovanovićem, pored oltara manastirske kapele Bogorodice Trojeručice u Donjem Budačkom.



Episkop gornjokarlovački Sava Trlajić je rođen 6. jula 1884. godine u Molu od oca Stefana i majke Jelisavete - Latinke. Na krštenju je dobio ime Svetozar. Osnovnu školu je završio u Molu, a veliku klasičnu gimnaziju i bogosloviju u Sremskim Karlovcima. Pravni fakultet je završio u Beogradu, a pravosudni ispit je položio na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Đakonski čin je primio na Bogojavljenje 1909. godine, a sveštenički na Svetoga Savu iste godine od Episkopa temišvarskog Georgija Letića. Od 1909. do 1927. godine obavljao je dužnost parohijskog sveštenika u Bašaidu. Početkom 1927. godine izabran je za referenta, a nešto kasnije i za sekretara Svetog Arhijerejskog Sinoda SPC u Beogradu.

Monaški postrig s imenom Sava primio je 1929. godine kao udov sveštenik. Zamonašen je u manastiru Krušedolu, proizveden u čin arhimandrita i postavljen za starešinu manastira. Na položaju nastojatelja manastira Krušedola ostao je do izbora za vikarnog episkopa sremskog. Hirotonisan je 30. septembra 1934. godine u Sremskim Karlovcima od strane Patrijarha srpskog Varnave Rosića.

Episkop Sava je kao vikarni episkop sremski do novembra 1936. godine vršio dužnost predsednika Eparhijskog upravnog odbora Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke. Od novembra 1936. godine do početka 1937. vršio je dužnost predsednika Crkvenog suda Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke. Na tom položaju ga je zatekao izbor za episkopa gornjokarlovačkog sa sedištem u Plaškom. Ustoličen je 4. septembra 1938. godine u Plaškom.

Episkop Sava je bio veliki revnitelj na njivi Gospodnjoj. Između ostalog, imao je veliku ulogu u rušenju Konkordata između dva svetska rata.

Drugi svetski rat ga je zatekao u njegovoj rezidenciji u Plaškom. Dana 21. maja 1941. godine u Plaški je došlo oko 100 ustaša radi preuzimanja vlasti od strane Italijana. Episkopa Savu su odmah po preuzimanju vlasti proglasili za taoca "nove katoličke države Hrvatske". Ista sudbina je zadesila i sledeće sveštenike: protojereja Isa J. Pejnovića, arhijerejskog zamenika, protojereja Milana Dokmanovića, paroha plaščanskog, protojereja Milana Rajčevića, crkvenog tužioca, jereja Petra Vučinića, člana Crkvenog suda, jereja Bogoljuba Gakovića, sekretara Crkvenog suda, jereja Milana Đukića, sekretara Eparhijskog upravnog odbora, jereja Jašu Stepanova, paroha plaščanskog, jereja Đorđa Stojanovića, veroučitelja, i jereja Stanislava Nasadila, paroha u Ličkim Jasenicama.

Dana 23. maja 1941 godine ustaše su došli u vladičanski dvor, iselili episkopa Savu, a sav nameštaj iz dvora natovarili na kamione i odvezli u Ogulin. Dana 8. juna u vladičanski dvor je sa grupom ustaša došao ustaški logornik i veliki zločinac Josip Tomljenović. Odmah je naredio da se ustaškom odredu, koji je došao sa njim, predaju eparhijski novac i hartije od vrednosti. Episkopu Savi je naredio da se odmah udalji iz kancelarije jer "njegovo prisustvo nije ni poželjno ni potrebno".

Ustaša Josip Tomljenović je naredio episkopu Savi da odmah napusti Plaški i ode za Srbiju. Episkop Sava je to odbio da učini i tom prilikom mu je naglasio da je on legalni episkop gornjokarlovački i da ne može napustiti svoju eparhiju, a da oni sa njim mogu raditi šta im je volja.

Episkop Sava je uhapšen 17. juna 1941. godine. Sa njim je uhapšeno i trinaest viđenijih Srba iz Plaškog. Uhapšeni su i sveštenici Bogoljub Gaković, Đuro Stojanović i Stanislav Nasadil. Ustaše su ih odveli i zatvorili u štalu Josipa Tomljenovića, koju su čuvali naoružani ustaški vojnici. Svi zatvorenici su, a posebno episkop Sava, svakodnevno bili strahovito mučeni i zlostavljani. U štali Josipa Tomljenovića ostali su nešto više od mesec dana. Dana 19. jula 1941. godine ustaše su povezali sve zatvorenike, svrstali ih po dvojicu u red, odveli na železničku stanicu u Plaškom kako bi ih vozom otpremili za Gospić. Na železničkoj stanici u Plaškom proveli su vreme od 10 časova uveče do 5 časova ujutru. Najteže je bilo episkopu Savi kome, iako je bio vezan u lance, nisu dozvolili ni da sedne.

Episkop Sava i grupa Plaščanskih Novomučenika stigli su u Gospić 20. jula 1941. godine. Sa železničke stanice u Gospiću odvedeni su u gospićski zatvor, gde su strahovito mučeni i ponižavani.

Episkop zahumsko-hercegovački dr Atanasije Jevtić u svojoj knjizi "Srpska Crkva u Drugom svetskom ratu" navodi podatak da je episkop Sava 8. avgusta 1941. godine viđen u dvorištu kaznenog zavoda u Gospiću. Bio je vezan i postavljen na kišu. Episkop Sava je i tu torturu stoički i mirno podneo.

Polovinom avgusta 1941. godine iz gospićskog zavoda izvedeno je oko dve hiljade Srba, vezanih žicom po dvojica, i odvedeni su putem prema Velebitu. U toj grupi je bio i episkop Sava Trlajić. Pretpostavlja se da je episkop Sava ubijen na Velebitu jer je, kako navodi episkop Atanasije, prema svedočenju nekih italijanskih novinara na Velebitu u avgustu 1941. godine ubijeno oko 80000 Srba. Drugih podataka o mučeničkoj končini episkopa gornjokarlovačkog Save Trlajića nema.

Sveti Arhijerejski Sinod SPC je u toku rata više puta intervenisao za mitropolita Petra i episkopa Savu, ali bez uspeha (O tome videti u knjizi episkopa Atanasija "Srpska Crkva u Drugom svetskom ratu").

Sveštenik Jovan Silaški je u jednom broju "Banatskog vesnika", časopisa Banatske eparhije, pod naslovom "Glavu dajem, al, svoj narod ne ostavljam" objavio svoje sećanje na episkopa Savu Trlajića i jedno svedočanstvo o njegovom stradanju. U narednim redovima prenosimo deo toga svedočenja.

"... Godine 1941. u Gornjokarlovačkoj eparhiji zavladala je užasna ustaška strahovlada. Sveštenicima i episkopu rečeno je da više nisu poželjni i da moraju napustiti svoje vernike i svoj narod. Nadbiskup Alojzije Stepinac otvoreno je rekao vladici da mora da napusti "hrvatski" Karlovac, inače će biti likvidiran. Na to mu je vladika odgovorio:

"Glavu dajem, al' svoj narod ne ostavljam!"

Da se nadbiskup nije šalio videlo se odmah. Vladika Sava je uhapšen i strahovito mučen. Za vreme njegovog mučenja u Plaškom, ustaše su pevali: "Svi koji ste u Hristu rođeni - u Hrista ste se obukli".

Kada su vladiku posle mučenja poveli na stratište, njegova majka je stajala pored crkve i čekala da ga provedu. Htela je, još jedanput, da vidi sina i da se sa njime pozdravi. Mučitelji joj to, međutim, nisu dozvolili. Vladika je, ipak, vezanim rukama blagoslovio majku i otišao u smrt.

Nekoliko godina kasnije, u bašaidsku crkvu, u kojoj je vladika Sava službovao kao mesni paroh, svratio je nepoznat čovek. Sreo je tadašnjeg upravnika pošte Savu Saravolca. Sava je, inače, bio dugogodišnji pojac u bašaidskoj crkvi i to je sa ponosom isticao.

"Da li ste poznavali vladiku Savu Trlajića?" - upitao je nepoznati Saravolca. "Čuo sam da je bio sveštenik u Bašaidu".

"Kako da ne! Vladika me je školovao. Njemu sam zahvalan za sve što sam u životu postigao".

Zatim je upitao nepoznatog:

"Otkud poznajete vladiku?"

"Bio sam neposredan svedok njegovog stradanja" - odgovorio je neznanac. "Ustaški mučitelji doveli su vladiku na jednu poljanu i nastavili mučenje. Živom su mu kožu odrali i posuli solju. Zatim su ga zakopali u zemlju. Samo mu je glava virila. Potom su dovukli gvozdenu drljaču i vukli je preko njegove glave, sve dok nije dušu predao Gospodu. Dalje ne znam. Biće da su ga ustaše bacili u jednu od mnogobrojnih jama u tom kraju, srpskih grobnica. Ni smrt ga, dakle, nije odvojila od naroda".

Nepoznati se okrenuo i otišao, a Sava je ostao skamenjen, ne uspevši da ga upita za ime...."

Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve na redovnom majskom zasedanju 1998. godine doneo je odluku: „Za sveštenomučenike Pravoslavne crkve proglasiti blaženopočivše mitropolite dabrobosanskog Petra (Zimonjića) i crnogorsko-primorskog Joanikija (Lipovca), episkope gornjokarlovačkog Savu (Trlajića) i banjalučkog Platona (Jovanovića) i protojereje Branka Dobrosavljevića i Đorđa Bogića; za mučenika, Vukašina; a za Ispovednika mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Dositeja (Vasića)“(ASBr. 88/zap. 153). Ovi sveštenomučenici i mučenici postradali su za vreme Drugog svetskog rata, a sveti ispovednik Dositej od posledica rata. Svečana kanonizacija ovih novoprojavljenih svetitelja obavljena je u hramu Svetog Save na Vračaru, 21. maja 2000. godine.



Episkop Nikanor na krštenju Nedeljko, rođen je 6. novembra 1906. u Novom Bečeju u Banatu. Osnovnu školu završava u rodnom mestu, nižu gimnaziju u Velikom Bečkereku danas Zrenjaninu, a Bogosloviju sv. Save u Sremskim Karlovcima. Godine 1930. diplomirao je na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu. Iste godine zamonašio ga je u manastiru Krušedolu tadanji arhimandrit, a posle Episkop gornjokarlovački, blažene uspomene Sava Trlajić davši mu monaško ime Nikanor. Rukopoložen je za đakona na Aranđelovdan 1930. Službovao je kao suplent a potom od 1933. i kao profesor gimnazije u Velikom Bečkereku.

Još kao profesor vladika Nikanor bavio se prosvetnim i drugim crkvenim pita-njima. Sarađivao je u Patrijaršijskom glasniku i Duhovnoj straži. Učestvovao je u radu više profesorskih kongresa. Za Episkopa gornjokarlovačkog izabran je 1947. godine, a
treći dan Duhova iste godine je hirotonisan Patrijarhom srpskim Gavrilom Dožićem.

Episkop Nikanor je čovek sa izrazitim smislom za crkvenu organizaciju i crkveni poredak. Odličan je poznavalac liturgičkih pitanja. U Eparhiji gornjokarlovačkoj zatekao je teške prilike i nesređeno stanje, a njegovi napori značili su dobar početak u obnavljanju crkvenog života. U nastojanjima oko povratka sveštenika i oživljavanju crkvenog života, narušio je i zdravlje. Godine 1951. premešten je za episkopa sremskog, na kom položaju je ostao do 1955. kada prelazi u Novi Sad. Upokojio se 6. novembra 1986. godine, po sopstvenoj želji sahranjen je u kripti Sabornog hrama u Novom Sadu.

Episkop Simeon (Zloković)

Episkop Simeon rođen je u Bijeloj, na rivijeri hercegnovskoj, u staroj svešteničkoj porodici Zloković na praznik Blagovesti 1911. godine od roditelja Dušana i Anete rođ. Đinović i na krštenju dobio ime Ljubomir. Osnovnu školu završio je u rodnom mestu, nižu gimnaziju u Herceg Novom, a potom šestorazrednu bogosloviju Svetog Petra Cetinskog na Cetinju kao učenik generacije.

Na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, kao student, Ljubomir Zloković zajedno sa jeromonahom Hrizostomom Vojinovićem, zatim Vojislavom Nastićem i Lazarom Milinom… pokreće časopis „Svetosavlje“, a njegovi Svetosavski temati „Simeon Novi Bogoslov kao mistik“ i „Zašto je Bogočovek smisao čoveka i sveta“ nagrađeni su najvišim nagradama. Kao student generacije diplomirao je 30. juna 1938. godine. Nakon odsluženog vojnog roka u Osijeku, a na predlog Dekana fakulteta dobija Humboltovu stipendiju i odlazi u Berlin na postdiplomske studije iz filosofije i bogoslovlja. U Berlinu je uradio i predao doktorsku disertaciju iz hrišćanske etike, ali zbog političkog stanja i izbijanja Drugog svetskog rata, vraća se u Kraljevinu Jugoslaviju.
Odmah po povratku u Beograd prima monaški čin u manastiru Rakovica 8. marta 1940. godine, i po sopstvenoj želji dobija ime Simeon. Za jerođakona rukopoložen je na Blagovesti iste godine, a u čin jeromonaha 21. novembra 1940. godine u beogradskoj Sabornoj crkvi od strane patrijarha srpskog Gavrila (Dožića). Proizveden je u čin sinđela 19. decembra 1945. godine iz ruke mitropolita skopskog Josifa (Cvijovića) u Sabornom hramu u Beogradu, a u čin protosinđela na praznik Đurđevdana 1947. godine u hramu Svetog velikomučenika Georgija na Čukarici (Beograd).

Jerođakon Simeon (Zloković) postavljen je 24. aprila 1940. godine za suplenta – katihetu Realne gimnazije u Jagodini, a 04. maja iste godine premešten je za suplenta u VIII muškoj gimnaziji u Beogradu. Na samom početku 1941. godine, zajedno sa Isidorom Sekulić bio je član uređivačkog odbora časopisa „Hrišćanski život“ u kojem je još kao student objavljivao svoje radove iz oblasti religiozne filosofije. Ispit za profesora srednjih škola iz grupe predmeta: Dogmatika sa uporednim bogoslovljem, apologetika i moralno bogoslovlje, jeromonah Simeon položio je sa odličnom ocenom, 05. novembra 1942. godine u Beogradu. Nakon ukidanja verske nastave iz državnih škola, Sveti Arhijerejski Sinod Srpske pravoslavne crkve, poverava protosinđelu Simeonu organizaciju obnovljene Bogoslovije Svetoga Save u manastiru Rakovica 1949. godine i postavlja ga za njenog upravnika (v.d. rektora). Kao sabrat manastira Rakovice od 1947. godine obavljao je dužnosti duhovnika crkve Ružice na Kalemegdanu, a februara 1951. godine postavljen je za starešinu manastira Rakovica.

Na predlog patrijarha srpskog Vikentija (Prodanova), protosinđel Simeon (Zloković) jednoglasno je izabran za Episkopa gornjokarlovačkog dana 12. juna 1951. godine. U nedelju 29. jula iste godine, svečano je izvršena u prepunom Sabornom hramu u Beogradu hirotonija episkopa Simeona. Čin hirotonije izvršio je patrijarh srpski Vikentije uz sasluženje episkopa budimljansko-polimskog Makarija (Đorđevića) i braničevskog Hrizostoma (Vojinovića). U svojoj prvoj arhipastirskoj besedi mladi Episkop ističe kako je njegova ličnost sad pomerena sa čisto školskog na novi plan života, opasan i strm. Zna da će odsad svaku radost doživljavati pomiješanu s gorčinom, a svaki uspjeh u velikoj opasnosti od ljudske sujete i samoljubivosti.Uvođenje u tron episkopa gornjokarlovačkih izvršio je episkop sremski Nikanor (Ilićić), izaslanik Svetog Arhijerejskog Sinoda. U prvoj Arhipastirskoj besedi, episkop Simeon je istakao „da je ljubav jedina kadra da zbliži ljude i ništa drugo ne može ih tako zbližiti“. Mora se reći da je Episkop Simeon došao na tron Karlovačkog vladičanstva nakon Drugog svetskog rata koji je iza sebe ostavio užasne tragove na život Crkve. Dolazi u Eparhiju, nekada najsređeniju u Karlovačkoj mitropoliji, a sada razorenu. Dolazi u vladičanstvo bez vladičanskog dvora, u stan bez nameštaja. U eparhiji zatiče 14 sveštenika i dvadesetak bogoslužbeno sposobnih hramova od predratnih dvestotinepet.


Od predratnih pola miliona vernika u 146 parohija, zatekao je prepolovljen broj. Zatekao je zgarišta, mučilišta, ruševine, zatekao je svoje malo i uplašeno stado. Episkop Simeon susreće se i sa novonastalom situacijom u odnosima crkve i države – sa novim komunističkim režimom, nimalo tolerantnim prema verskim osećanjima bilo kog naroda. Rušenje hramova nastavilo se i posle rata sve do sredine pedesetih godina dvadesetog veka. Vekovni hramovi rušeni su i od njih zidani domovi kulture i zadružni domovi. Pored rušenja hramova, državne vlasti oduzimale su crkvama i sve ostalo od njenih materijalnih dobara. U takvim teškim okolnostima započeo je svoj arhipastirski rad episkop Simeon na području poverene mu Eparhije gornjokarlovačke, sa nekoliko sveštenika koji su se vratili iz izbeglištva. Mnogobrojno sveštenstvo mučenički je postradalo u Drugom svetskom ratu, zajedno sa svojim Episkopom gornjokarlovačkim Savom (Trlajićem) – sveštenomučenikom. U periodu od 1951 do 1959. godine, Sveti Arhijerejski Sabor dodelio mu je u administraciju Eparhiju dalmatinsku, u kojoj je takođe postavio nove i uspešne temelje u duhovnom životu Crkve u Dalmaciji.

Malobrojno sveštenstvo i prepolovljeni vernici polagali su veliku nadu u episkopa Simeona, a imali su i u koga. Oni su od njega očekivali da ih ohrabri, da ih uteši, da ih vodi u duhovno uzrastanje. Porušeni hramovi i druga crkvena zdanja čekali su svoju obnovu. Mučenici po jamama i jarugama, po crkvištima i onim stratištima čekali su svoje opelo…

Episkop Simeon za svojih skoro 40 godina vladikovanja obeležio je epohu u istoriji dugoj 300 godina Eparhije gornjokarlovačke. Zanovio je i umnožio sveštenički kadar. Obnovio i oživeo manastir Gomirije, jedini manastir u Eparhiji u to vreme. Uz pomoć svojih sveštenika i vernog naroda obnovio je i sazidao mnoge hramove (u Glini, Gospiću, Smiljanu, Gračacu, Petrinji, itd.) i crkvene objekte. Peo se na Velebit i silazio u jaruge da bi opojao svoje eparhiote mučenike.

Kada se malobrojno Vladikino stado uverilo da je dobilo pravog pastira i da mu je veoma teško, pred svaki njegov odlazak na zasedanje Svetog arhijerejskog sabora dolazila je delegacija kod njega s jednom jedinstvenom molbom: nemojte nas ostaviti! Strah od napuštanja bio je opravdan. Jer, episkopu Simeonu nuđeni su mnogi episkopski i mitropolitski tronovi, ali on je to uvek odbijao. Odgovor mu je bio uvek isti: „Ne, ja sam položio zakletvu Eparhiji gornjokarlovačkoj. U njoj je teško služiti, ali je časno“. I zaista, episkop Simeon ostao je dosledan svoje zakletve i ispunio je do kraja.

Episkop Simeon bio je veoma plodan crkveni pisac još iz studenskih dana. Napisao je mnoge članke, rasprave, eseje, studije, kao i besede o crkvenim praznicima i događajima. Decenijama je sastavljao poslanice Srpske pravoslavne crkve o Božiću i Vaskrsu, kao i tematske poslanice vezane za velike jubileje. Na osnovu odluke Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve, Patrijarh srpski German odao je priznanje episkopu Simeonu „za lepo i sadržajno sastavljanje poslanica, koje Sveti arhijerejski sabor upućuje sveštenstvu, vernom narodu Srpske pravoslavne crkve“. Takođe treba spomenuti objavljene radove „Karakterologija Srpskog pravoslavlja“ u Spomenici Srpska pravoslavna crkva 1219-1969, kao i „Dve pravoslavne crkve u Istri“… Episkopu Simeonu Univerzitet iz Arizone (SAD) dodelio je doktorat iz oblasti filosofije, a Bogoslovski fakultet Srpske pravoslavne crkve u Beogradu 1989. godine proglasio ga je za svog počasnog doktora, a Sveti Arhijerejski Sabor Srpske pravoslavne crkve, 17. juna 1989. godine, dodelio mu je orden Svetog Save prvog stepena.

Episkop Simeon je testamentom sva svoja lična sredstva kao i veoma bogatu biblioteku ostavio Eparhiji.

Na Svetoj Liturgiju,
koju je služio u manastirskom hramu u Gomiruju, u nedelju 25. novembra 1990. godine je poručio vernom narodu: „Draga braćo i sestre, molim se Bogu zajedno sa Vama, da nas ne dočeka ono vreme nacionalnih granica na Kupi, Savi i Drini. Većina nas je sve to preživela, ali ide jedno jako zlo vreme…“ Samo tri dana kasnije, 28. novembra 1990. godine, je bez muke i ropca usnuo u Gospodu mirno i tiho u 80-oj godini života. Na zaupokojenoj Liturgiji i opelu u Sabornom hramu Svetog oca Nikolaja u Karlovcu, 30. novembra, služili su episkopi: raško-prizrenski Pavle (Stojčević), šumadijski Sava (Vuković), dalmatinski Nikolaj (Mrđa) i slavonski Lukijan (Pantelić). U opelu uzelo je učešće 40 sveštenika iz više eparhija i 2 đakona. Od episkopa Simeona se oprostio episkop šumadijski Sava, a u ime sveštenstva, monaštva i vernog naroda Eparhije gornjokarlovačke oprostio se protojerej-stavrofor Lazar Radovanović. Sahranjen je na pravoslavnom groblju u Karlovcu, u grobnici velikog i slavnog pesnika Episkopa gornjokarlovačkog Lukijana (Mušickog).

Godine 2010. zauzimanjem Episkopa gornjokarlovačkog Gerasima (Popovića), ispunjena je poslednja želja episkopa Simeona i sa gradskog pravoslavnog groblja u Karlovcu njegovi posmrtni ostaci preneti su i sahranjeni u porti manastira Gomirija.

Đakon Budimir Kokotović

(Kalendar Srpske pravoslavne patrijašije Crkva za 2020. godinu, str. 143-145)

Scroll To Top
Descargar musica