Istorija

Simeon Zloković, episkop gornjokarlovački

(Karlova 1963. godina)

Istorijat   Eparhije   G o r nj o k a r l o v a č k e 

U v o d

Eparhija gornjokarlovačka danas obuhvata predele takozvane Gornje krajine, tj. Liku, Baniju i Kordun, zatim Gorski kotar; Hrvatsko primorje i dve parohije u Istri, Pulu i Peroj. U Sloveniji Eparhija ima samo parohiju Marindol na levoj obali Kupe, dok njena druga parohija na ovom području, Bojanci danas pripada Eparhiji zagrebačkoj. Od osnivanja do Prvog svetskog rata ovoj Eparhiji pripadala je Srpska pravoslavna parohija u Trstu, koja je osnovana za vreme episkopa Danila Jakšića (1751—1771).

Istorija Eparhije gornjokarlovačke veoma je burna, kao što su to bili i istoriski događaji koji su uslovili njen postanak i koji su pratili njen razvitak, sve do naših dana.

Eparhija nosi naziv po gradu Karlovcu, kojeg je osnovao nadvojvoda Karlo Habsburški godine 1579. Naslov „gornjokarlovačka” svojevremeno je došao radi razlikovanja ove Eparhije od sremskokarlovačke Arhiepiskopije, koja je, za razliku od Karlovca u Hrvatskoj, obuhvatala niže predele prema slivu reka, sa sedištem u Sremskim Karlovcima.

Srpska naselja na području Eparhije datiraju uglavnom od XVI veka. U toku XVIII veka doseljavanje Srba i formiranje eparhije uglavnom je dovršeno.

Prodor Turaka na Balkansko poluostrvo bio je fatalan po sve balkanske narode. Bitka na Marici 1371., a zatim vojnički poraz srpske vojske na Kosovu 1389. otvara Turcima put prema centru Balkana a zatim i prema Srednjoj Evropi. Za nepunih 100 godina padaju jedna za drugom sve srpske države. U toku XV veka nekoliko puta Turci pustoše i zemlje Hrvatske, naročito posle pada Bosne 1463. Godine 1415. Turci preko Hrvatske dopiru čak do Celja. Tri godine kasnije jači odredi turske vojske prodiru duboko u Štajersku. Hrvatsko plemstvo odolevalo je kako tako turskim navalama sve do kraja XV veka. U sukobu s Turcima na Krbavskom polju godine 1493. Hrvati gube bitku. Ovaj poraz bio je od nedoglednih posledica za Hrvatsku tog vremena. Još pre Mohačke bitke Hrvatska je skoro sva opustošena. Držali su se samo neki utvrđeni gradovi. U Mohačkoj bitci (1526.) poginuo je i ugarsko-hrvatski kralj Ludvig. Naredne godine austrijski nadvojvoda Ferdinand Habsburški postaje zajednički vladar Austrije, Ugarske i Hrvatske.У насталој ситуацији хрватско племство није могло да се само из својих градова одупире Турцима.

Ono je i pre dolaska Habsburga pozivalo narod iz turskih krajeva da bi koliko toliko naselilo opustošene krajeve Hrvatske i Slavonije. Narodu koji je pozivan iz turskih osvojenih zemalja garantovan je slobodan život i pravo na zemlju koju će obrađivati.

Posle Mohačke bitke Turci nastavljaju s napredovanjem. 1529. oni su prvi put pod Bečom. Sada je cela Hrvatska na udaru turske sile. Godine 1592. pada Bihać. Godinu kasnije pada i Sisak. Turci se utvrđuju u Podravini. Turska granica prema Austriji ide sada od Podravine preko Čazme ka Savi. Južno od reke Kupe izbija prema Sjeničaku i slunjskim brdima na Kordunu. Od Slunja granica je išla brdima na jug od Plaškog prema Ličkoj Jesenici i Vrhovinima, zatim jugozapadno preko Velebita na Jadransko more.

Pred turskom silom starosedeoci su se povlačili prema Primorju, na ostrva, zatim na sever u Kranjsku i Štajersku. U nastalim prilikama godine 1460. seli se i biskupska stolica iz Krbave u Modruš kraj Ogulina, zatim u Novi i naposletku u Senj, gde je i danas sedište Senjsko-modruške biskupije. Za starosedeoce najteža je bila godina 1469., kada su Turci prodrli u Liku u Krbavu, paleći i robeći sve pred sobom. Te godine se najviše   starosedelaca iselilo iz ovih krajeva. Turci prodiru i u Dalmaciju, gde takođe nastaju velika pomeranja stanovništva.

Oslabljeno i izgubljeno hrvatsko plemstvo, ostavši bez naroda, nije više moglo da organizuje odbranu od Turaka. Hrvatsko plemstvo tog vremena optužuje hrvatski istoričar Smičiklas ovakvom konstatacijom. „Prava je sramota bila da je neprijatelj ovako lagano mogao preko naše zemlje juriti kao da nikoga kod kuće neima“. (Pov. Hr. I, 650—654).

Ni Turska ni Austrija s kraja XVI veka na svoje granice nisu gledale kao na dovršeno razgraničenje. I jedna i druga sila bojale su se blizine druge strane. Krajem XVII i početkom XVIII veka izbijaju između njih tri velika rata. Prvi rat koji je počeo 1683., završava se Karlovačkim mirom 1699. godine. U međuvremenu desila se i velika seoba Srba u prečanske krajeve pod patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem. Iz ovog rata Austrija je izvukla veliku korist. Turci gube Slavoniju, Baniju, Kordun, Liku i Krbavu, zatim Severnu Dalmaciju. Dva nova rata koja je Austrija vodila s Turskom u prvoj polovini XVIII veka, a koji su se završili, prvi Požarevačkim mirom (1718.), a drugi Beogradskim (1739.), nisu doneli nikakve teritorijalne promene Austriji na području Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Za vreme vladavine Otomanske carevine južnoslovenskim zemljama, osim političkih promena, dogodile su se i velike etničke pro-mene na tlu naše domovine. Potencijalna opasnost da Austrija u opustošenim krajevima Hrvatske naseli germansko stanovništvo otklonjena je mešanjem Srba i Hrvata, što je kasnije možda i pospešilo, a svakako olakšalo stvaranje ujedinjene jugoslovenske države. Na ovom području nisu doseljavani Nemci, pa se nije dogodido ono što se kasnije dogodilo u Vojvodini, prvenstveno u Banatu i u još nekim drugim područjima.

Prodiranje Turaka iz Bosne preko Une ka Slunju i Kordunu, pretilo je da Hrvatsku preseče na dvoje. Tu opasnost odmah je uvideo i Ferdinand Habsburški. Državni interesi nalagali su mu da brani Hrvatsku čiji je kralj od godine 1527. On je prvo dao zaposesti napuštene ili propadanju izložene feudalne gradove. Zatim zauzima pusta područja, odakle su se starosedeoci Hrvati prisilno iselili ili su odvedeni u tursko ropstvo. Računa se da su Turci odveli u ropstvo u toku XV i XVI veka oko 400.000 duša! U vreme stvaranja Vojne krajine Hrvatska je prema proceni istoričara imala oko 3.000 poreskih domova! Hrvatsku tih vremena jedan domaći istoričar naziva „ostaci ostataka nekadašnje Kraljevine Hrvatske“. Od nekada brojnog i moćnog hrvatskog plemstva još su se držale porodice Zrinjskih i Frankopana. Ove porodice Austrija je uništila 1671. godine. Zrinjskim i Frankopanima pripadale su sve zemlje oko Karlovca i Slunja. Zrinjski su držali i zemlje u Baniji oko Kostajnice (Zrinj, Zrinopolj). Nadiranjem Turaka oni se povlače prema zapadu i drže zemlje oko Ogulina, Bosiljeva, Ribnika i Ozlja. Nikola Zrinjski prvi poziva Srbe na svoja imanja oko Ribnika.

Kordun je za Turke bio najinteresantniji, jer je predstavljao prirodni put prema Kranjskoj i Koruškoj. Zato je Austrija i sagradila utvrđeni grad Karlovac da na granici Banske Hrvatske i Korduna posluži kao uporište protiv Turaka. Karlovac će odmah postati sedište generala (Karlovački generalat), a odigraće i vidnu ulogu u sprovođenju verske politike Beča prema novonaseljenicima Srbima i prema Eparhiji u vreme njenog teškog nastajanja.

Novostvorena Vojna krajina bila je od velike važnosti za vojnu strategiju Beča. Ona je i obrazovana da zadržava ili spreči prodiranje Turaka u nasledne zemlje Habsburga.

Od vojnih formacija na ovom području najstarija je senjska kapetanija koja je postala u drugoj polovini XV veka. Ona je obuhvatala i područje Otočca u današnjoj zapadnoj Lici. Ferdinand stvara i Bihaćsku vojnu krajinu. Senjska kapetanija kasnije je nazvana Primorskom krajinom. Na području ranije Bihaćske krajine obrazovana je kasnije Hrvatska krajina. Karlovački ge-neralat obuhvata Karlovac s Kordunom i delom Like. Za Slavoniju je formirana Slavonska krajina, odnosno Varaždinski generalat. Ubrzo posle formiranja vojnih vlasti i civilna uprava prelazi u ruke vojnih komandi na celom području Vojne krajine.

Stvaranje Vojne krajine nije, što je razumljivo, bilo u ličnom interesu hrvatskog plemstva. Ali baš zahvaljujući postojanju te nove vojne formacije Hrvatska nikada nije cela potpadala pod Turke. NJene gradove zaposednula je austrijska vojska, a opustošene zemlje su naseljene pretežno pravoslavnim srpskim življem, od kojih će Austrija   regrutovati vojnike krajišnike za borbu protiv Turaka.

 

  1. Doseljevanje Srba na područje Eparhije

 

Ž u m b e r a k  je prvi dobio jaču srpsku naseobinu. Ali Manojlo Grbić, pisac  dobro poznatog dela u tri knjige „Karlovačko vladičanstvo“, navodi da su se prve manje srpske naseobine pojavile oko Ogulina, zatim između Modruša i Vitunja krajem XV veka. Kao što smo već pomenuli ove zemlje pripadale su porodicama Zrinjskih i Frankopana. Zemlje koje su ostavljali povlačeći se na zapad pred Turcima, bile su puste. U to vreme Žumberak je bio utvrđeni  grad. Po njemu je kasnije dobio naziv ceo kraj od Metlike prema severu, granicom Hrvatske i Kranjske. Prvi Srbi u Žumberku pominju se godine 1526. Zovu ih Rašanima ili Srbima. Ova prva naseobina pojačana je dolaskom veće grupe Srba u Žumberak godine 1531. godine. Doseljenici su nazivani i Uskoci, pa se po njima i danas jedna planina u zaleću Žumberka zove Uskočka gora. Nikola Jurišić, hrvatski velikaš, dovodi godine 1535. u Žumberak veći broj Srba iz Bosanske krajine, iz okoline Glamoča. Godine 1538. car Ferdinand izdaje Žumberčanima prvu posebnu privilegiju. Dobivaju pravo da 20 godina uživaju zemlju koju obraćuju i na kojoj napasaju svoja stada. Privilegija je ponovljena i dopunjena 1544, a poslužila je kao obrazac za sve kasnije davane privilegije Srbima u Gornjoj krajini. Žumber-čani uživaju i slobodu vere. Godine 1597. u Žumberak se doseljava još 1700 duša. Posle sporazuma u Madridu od 1617. Austrija udovoljava zahtevima Mletačke republike i raseljava senjske uskoke. Jedna grupa uskoka dolazi te godine u Žumberak.

U XVI veku dolaze manje grupe Srba u pojedina naselja jugozapadno od Žumberka prema Kapeli, zatim u deo Kranjske zvani Bela Krajina, preko Kupe, kao i u predelu južno od ove reke. Godine 1544. ban Nikola Zrinjski daje dozvolu jednoj grupi Srba iz Muškovca kod Obrovca (otuda u listini izraz „moskovski vlasi“) da se nasele oko Prilišća i Rosopojnika. Ovi dalmatinski Srbi naseljuju se u dvadesetak selišta i tu obrađuju zemlju koliko god ko može. Već godine 1580. ovi doseljenici su katolici. 1597. naseljene su današnje parohije Marindol i Bojanci. Ovi su se doseljenici izdvojili od jedne grupe koja je te godine došla u Žumberak.

G o m i r j e   u Gorskom Kotaru naseljeno je Srbima posle pada utvrđerog grada Klisa u Dalmaciji 1596. Posle višekratnog prodiranja Turaka u ovo područje u toku XVI veka, ceo predeo oko Gomirja bio je potpuno opusteo. Preko posebnih delegata ovi Srbi iz Dalmacije tražili su dozvolu za preselenje od nadvojvode Ferdinanda u Gracu. Tada su naseljeni Gomirje, Vrbovsko i Srpske Moravice. To su bili posedi Frankopana.  Doseljenici nisu nipošto hteli kmetski odnos prema gospodarima. Krajiška vojna komanda htela je pošto poto da ovaj narod sačuva u novim naseljima iz svojih posebnih vojnih interesa. Sukob sa Frankopanima rešen je kompromisom. Isplaćeno im je zemljište u roku od 4 godine sa 15.000 forinti. Posle ove nagodbe od godine 1657. doseljenici su mirno živeli na svojim imanjima.

L i č  i Krmpote u Gorskom Kotaru dobivaju prva srpska naselja u prvoj polovini XVII veka. Senjski kapetan Danilo Frankol, pošto je s vojskom prodro u Ravne Kotare u Dalmaciji doveo je u ovaj kraj godine 1605. oko 700 duša, od kojih 200 vojnika. Iako su doseljenici uživali podršku vojnih vlasti, odmah su došli u sukob sa porodicom Zrinjski. U ovom slučaju pobedili su Zrinjski. Neki od preseljenika su se iselili, a neki su primili kmetski položaj. Isto se dogodilo i sa naseobinama od Liča prema Senju i onima u Krmpotama. U predelima iza Kapele sačuvala su se dva jaka naselja: Jasenak i Drežnica, i danas dve posebne parohije.  NJih je doselio u te krajeve ogulinski veliki kapetan Gašpar Frankopan godine 1632. iz okoline Cazina u Bosni. U Gorskom Kotaru postojala su manja srpska naselja po Ravnoj Gori, Smrčevoj Poljani i Mrkoplju. Ova manja naselja su se stopila sa starosedeocima. Ostala je manja grupa u Tuku koji je danas sastavni deo parohije srpskomoravičke.

G a c k a   d o l i n a  s Podgorjem od Velebita prema moru počeli su se naseljavati srpskim življem početkom XVII veka. Ovi krajevi nisu nikada bili pod Turcima, ali su često stradali od turskih upada i pljačke. Prvi doseljenici u ovo područje nisu bili sa strane. Prebegli su od Ribnika u Lici, naterani zulumom ribničkog bega. Senjski kapetan Sigmund Gušić naseljava Prve Srbe oko Brloga godine 1609. (135 kuća sa 550 duša.) Dve godine kasnije naseljeni su Švica i Srpsko polje. Godine 1658. počinje naseljavanje i mesta oko Otočca, Starog Sela, Glavaca, Škara, Doljana i Zalužnice. Oni se kasnije šire prema Vrhovinama, Crnoj Blasti, Turjanskom i Rudopolju. Kada je naseljavan Brlog jedan broj srpskih porodica naselio se prema Krasnu na primorskim padinama Velebita. Bilo je i manjih naselja iznad Jablanca.

S r e d nj a  L i k a  sa Krbavom najteže je stradala od Turaka. Prvo je pljačkana i pustošena, a 1528 je osvojena od Turaka. Turci sada ovamo dovode raju da im obrađuje opustelu zemlju, najviše iz Bosne, a dovođeni su i Bunjevci rimokatolici iz Hercegovine.  Ali je raja teško podnosila tursku vlast. Već smo videli da su izbeglice iz Like naselile Brlog. Za sve vreme turske uprave u Lici stanovništvo se stalno menjalo. Lika je oslobođena od Turaka u velikom ratu, pa je Karlovačkim mirom pripala Austriji. Kada je Lika oslobođena, Beč je dugo premišljao kako da uredi ovu oblast. Napokon je priključena Vojnoj krajini.

Kad je Lika osloboćena od Turaka u njoj je bilo dosta Srba doseljenih za turskog vremena. Sad se u Liku doseljavaju i Srbi iz Dalmacije, a mnogi koji su ranije prebegli ispod Turaka na sever ponovo se vraćaju u stare naseobine. Tako Srbi iz okoline Otočca naseljavaju Vrebac i Komić. Preseljenici iz Brloga sada naseljavaju Pećane i Jošan. Jedna grupa srpskih porodica seli se iz Prokika u Zapadnoj Lici u Mutilić na Udbini. Srbi iz Dalmacije naseljavaju Zrmanju, Gračac i Medak. Mesta u Krbavi naseljavaju Srbi iz Kupresa, Grahova i Knezpolja. Veliku Popinu i Mazin naseljavaju Srbi iz Kninske krajine u Dalmaciji. U Bruvno se preselila jedna grupa porodica iz Divosela i okoline Gospića. Manojlo Grbić pominje dokumenat iz kog se vidi kako Juraj Križanić, poverenik karlovačkog generala za Liku dozvoljava kosinjskom knezu Vukašinu Mileusniću da se sa 40 srpskih kuća preseli u Široku Kulu.

Tako je Lika dugo naseljavana i preseljavana dok se krajem XVII veka stanje u njoj smirilo.

Kordun je oslobođen od Turaka u prvom velikom ratu Austrije s Turskom i konačno je pripao Austriji Karlovačkim mirom. Odmah po oslobođenju ovog područja počelo je naseljavanje i ovog opustošenog područja. Ipak Turci nikada nisu vladali celim područjem Korduna. Oni su bili zadržani kod Sjeničaka, odakle se njihova vlast protezala do slunjskih brda, pa prema Plaškom i Jesenici.  Deo Korduna između Mrežnice i Korane iako je bio opustošen, Turci nisu osvojili. Austrija je osvojila od Turaka opustošenu zemlju. Još četiri godine pre Karlovačkog mira karlovački general Heberštajn upada u Krbavu i odvodi sobom oko 100 srpskih porodica i naseljava ih oko Budačkog u rejonu Karlovca. Zatim sledi doseljavanje još 286 porodica (2784 duše) koje se nastanjuju oko Budačkog, u Perjasici, Kolariću i Tržiću. Ovo doseljavanje pomagao je karlovački general Štrasold i turanjski kapetan baron Franjo Oršić. Godine 1687. krajiška vojska upada u predele oko Kladuše, kojom prilikom je iz ovog kraja odvedeno 120 srpskih porodica, koje su naseljene po Perjasici i Tržiću. Barilovićski kapetan Halerštajn doveo je još 120 srpskih porodica i naselio ih po Koranskom brijegu, u Kosijerskom selu i Velikom Kozincu. Turanjski kapetan baron Kulmer naselio je u Tušiloviću 70 porodica godine 1717. Ali već godine 1721. odavde su prebačeni preko slunjskih brda,  da se ne svađaju oko zemlje i ispaše sa starosedeocima u Mostanju i Turnju, a i da se udalje od karlovačke tvrđave. Još 1689. general Herberštajn izdaje međašni list i razgraničava doseljenike od starosedelaca, jer je dolazilo do čestih svađa oko ispaše i ometanja poseda.

U vreme kada je naseljavano područje oko Budačkog ogulinski kapetan Kristifor Hranilović, rodom iz Žumberka, doveo je 200 porodica i naselio ih u Skadru, Veljunu i Blagaju. Područje Vojnića delimično je naseljeno kada i predeo oko Donjeg Budačkog. Jača naseljavanja područja Vojnića izvršena su u vremenu trećeg rata Austrije s Turskom, kada je posle Beogradskog mira (1739.) Austrija izgubila predele s desne strane Une. Tada je veliki broj srpskih porodica preselio u Baniju, ali ih je dosta stiglo i u predeo Vojnića.

Godine 1711. karlovački general Rabata naseljava oko 200 srpskih i hrvatskih poro-dica u predelu Rakovice, između Slunja i Plitvica.

Ovim bi uglavnom bilo završeno naseljavanje Korduna. Godine 1715. među naseljenicima na Kordunu bilo je zavladalo osećanje nesigurnosti, pa je počelo iseljavanje u donje krajeve. Nije utvrđeno što je prouzrokovalo tu pojavu. Za vreme ovih pokreta stanovništva Karlovački generalat je izgubio 1011 vojnika, što nije bio mali gubitak.

Svištovskim mirom godine 1791, posle četvorogodišnjeg ratovanja sa Turskom dobila je Austrija na Kordunu još 15 kvadratnih milja od Turske. Posle ovog mira na području istorijske Hrvatske Turskoj je ostalo još samo 17 kvadratnih milja teritorije. To je predeo oko Kladuše koji danas pripada  Bosni i Hecegovini. Pomenutim  mirom  Austrija dobiva na Kordunu gradove Cetin i Drežnik. Tada su naseljene današnje parohije Kordunski LJeskovac, Mašvina i Sadilovac. To su takozvana „novoselija“. Svištovskim mirom Austrija dobiva i takozvani lički Kordun od Nebljusa do Srba. Ovaj predeo i pod Turcima je bio naseljen srpskim stanovništvom, pa nije bilo novih naseljavanja.

P l a š k i   i  predeo oko Ogulina pretstavlja  jedno zatvoreno geografsko područje. To je plaščanska visoravan koja se proteže sve do Ogulina. Izdvajamo ovo područje, jer u strogom smislu reči, nije Lika, ne spada ni u Kordun, kao ni u Gorski Kotar. Kada je krajem XV veka nastradao od Turaka utvrđeni frankopanski grad Modruš, Frankopani osnivaju utvrđeni grad Ogulin. Tu u blizini nalazio se i stari frankopanski grad Vitunj. Godine 1632. pominje se prva srpska naseobina oko Vitunja. Gašpar Frankopan 7 godina kasnije naseljava oko Vitunja još 17 srpskih kuća. U Hreljinu i Otoku, mestima u blizini Ogulina u suprotnom smeru, bilo je, kako izgleda, nešto Srba u krajiškoj službi još godine 1540. Otok, kao i susedno mu mesto Munjava naseljeni su početkom XVII veka.

Od Munjave prema Plaškom početkom XVII veka bilo je još pusto. Godine 1609. tri srpska kneza obraćaju se Ratnom savetu u Gracu s molbom da im se dozvoli naseljavanje u Plaškom, oko reka Dretulje i Jesenice. U molbi navode kako su prebegli sa 532 duše, 190 vojnika. Mole još da im se u Plaškom sagradi kula, kako bi sa svojim vojnicima zatvorili Turcima prelaze između Karlovaca i Senja, Slunja i Tounja. Nadvojvoda je zapovedio ogulinskom kapetapu Ivanu Galu da ih primi. Knezovima su određene po dve vojničke plate, a naređeno je da se narodu dodeli 200 stara prosa.

Doseljavanja u Plaški nastavljena su u godinama 1610, 11. i 12. Godine 1612. u Plaški dolaze 24 porodice iz Like. Godine 1655. prešlo je u Plaški 12 kuća iz Korenice koja je još bila pod Turcima. Oni su sobom doveli i mnogo stoke. Pominje se i jedna seoba u Plaški godine 1666.

Godine 1705. vojne vlasti su dozvolile da se 30 kuća iz Plaškog preseli u Ličku Jesenicu, 15 kilometara od Plaškog na reci Jesenici.

Tek godine 1663. Plaški je dobio vojničku kulu, koju su tražili knezovi još početkom XVII veka kada su molili dozvolu za naseljenje Plaškog.

B a n i j a   je istočna oblast Eparhije gornjokarlovačke. Uglavnom obuhvata predele između Une i Kupe, i od Petrove gore na jugozapad prema Dvoru na Uni. Deo Južne Banije između Zrinjske gore i Une naseljen je Srbima još za vreme turske uprave, kada je naseljen i predeo oko Kozare u Bosni. Banija kao vojna oblast bila je podeljena na dve krajiške regimente: glinsku i petrinjsku. Ove dve regimente nalazile su se pod vrhovnim zapovedništvom hrvatskog bana sve od godine 1704. Otud i naziv Banija.

Predeo od Sjeničaka prema Kupi bio je nenaseljen  još početkom  XVII  veka.  Iako nikada nije bio konačno osvajan od Turaka, blizina granice ulevala je strah, pa se nije niko mogao rešiti da se tu nastani. U to vreme u Perni postoje samo tri kuće. Čim su Turci potisnuti od Petrove gore, porodica grofa Draškovića preduzima korake da naseli svoje imanje oko Sjeničaka. Najpre vidimo nekoliko naseljenih kuća u Utinji, a odmah zatim Sjeničak naseljava 80 srpskih porodica. Godine 1718. grofica Magdalena Drašković   moli   kneza Miloslava Karapandžu da naseli u Trebinji, petnajestak kilometara   od Karlovca,   koliko najviše može srpskih porodica. Grofica je od doseljenika tražila kmetsku poslušnost. Ovo je bio izuzetak, jer Srbi nikako nisu hteli da zasnivaju kmetske odnose. Trebinja je i ranije  imala nešto  srpskih doseljenika, ali je grofica želela da svoj posed gušće naseli.

Topusko i Perna pod Petrovom gorom, zatim današnje parohije Kirin, Stipan i Bović bili su posedi zagrebačkog biskupa. Iz jednog dokumenta od godine 1687. vidi se da je Kirin tada bio naseljen. Upravnici biskupskih poseda tražili su od naseljenika kmetski odnos, pa je zbog toga došlo do pobune seljaka godine 1701. Iz jednog izveštaja upravnika biskupskog poseda iz godine 1699, vidimo da su i tada vršena naseljavanja u Čemernici, Topuskom i Perni.

 U Donjoj Baniji imala je svoje posede porodica hrvatskih velikaša Keglevića. Zbog svojih poseda oko Blinje oni su se stalno sukobljavali s Turcima. Petar Keglević naseljava srpske porodice oko Petrinje.

Od pojedinih dokumenata o doseljavanju Srba u Baniju, da pomenemo jedan iz godine 1687. Hrvatski ban Nikola Erdedi poziva zagrebačkog biskupa Martina Borkovića da dozvoli naseljavanje Srba po Boviću i Kirinu, gde su se nalazili biskupovi posedi. Nešto kasnije petrinjski grof  Franjo Erdedi, godine 1693, postavlja kieza Petra Dragoševića za glavara Srbima u Slabinji i drugim okolnim naseljima. Godine 1697. hrvatski plemić Petar Keglević dovodi Srbe u Krivaju. Iste godine Srbi se naseljavaju i oko Sunje. Dve godine kasnije naseljena je Živaja.

Za vreme seobe pod patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem doselilo se u Baniju oko 11.000 novih doseljenika. Ovo doseljavanje jako je povećao broj Srba u Baniji. Ranije je na području gornje Banije bilo oko 4.000 doseljenika. Pre Seobe, donja Banija slabo je bila naseljena zbog blizine turske granice. Za vreme Velike seobe u donjoj Baniji je naseljeno preko 40 sela. Prema popisu od 1768. gododine na području Eparhije gornjokarlovačke bilo je 411 srpskih sela 12.079 domaćinstva i 124.762 duše. Ovaj broj učetvorostručio se do početka drugog svetskog rata.

  1. Naseljavanje gradova

Gradovi na području Eparhije gornjokarlovačke sporije su naseljavani srpskim življem. Srpski doseljenici nisu imali iskustva u bavljenju trgovinom. Osim toga prema njima kao prema inovercima vojne vlasti su gajili veliko nepoverenje. Prvi trgovci u Karlovcu, Petrinji, Kostajnici i drugim gradovima bili su Cincari i Grci. Tek kasnije javljaju se i trgovci Srbi.  Ali veoma brzo stiču iskustvo u trgovini i zanatstvu, pa s vremenom postaju važni ekonomski faktori u gradovima. Po doseljenju u ove krajeve, Srbi su prilično dugo ostali pretežno stočari, manje zemljoradnici.

Naseljavanje Srba u gradovima uzima maha tek u drugoj polovini XVII veka, za vladavine cara Josifa II. I pored  liberalnijih zakona koje donosi Josif II, građansko društvo tog vremena teško se mirilo s načelima verske tolerancije, pa su doseljenici u gradovima imali velikih teškoća oko gradnje hramova.

 K a r l o v a c   je u početku bio vojno uporište. Osnovan je 1579, a već 1585. u gradu se pominju dve srpske porodice.  Ali posle organizacije Vojne krajine godine 1746, u karlovačkom garnizonu vojnici su pretežno Srbi. Počinje i doseljevanje srpskih trgovaca. Godine 1764. jedan Srbin je član Gradskog veća. Za vreme vladike Danila Jakšića (1751—1771) duhovne potrebe karlovačkim Srbima vrše gomirski kalućeri. Ali ubrzo karlovački general Petaci (1754 —1763) zabranjuje ulazak u grad bilo kojem pravoslavnom svešteniku. Još u to vreme pravoslavni su takozvanu „štolu” za obrede plaćali nadležnom župskom uredu.  Marija Terezija na žalbu vladike Danila Jakšića i mitropolita Pavla Nenadovića ukida zabranu generala Petacija. 1769. dozvoljava se pravoslavnom svešteniku da se može u mantiji pojaviti na ulici. 1744. Srbi u Karlovcu prvi put imaju svoju kapelu. Prvi karlovački sveštenik bio je Lazar Polojac.

Godine 1778. Karlovac je proglašen slobodnim kraljevskim gradom. Uprava u gradu prelazi iz vojnih u građanske ruke. Gradski magistrat godine 1782. donosi odluku da se pravoslavna kapela u gradu zatvori. Ugarsko namesništvo potvrdilo je ovu odluku. Godine 1788. Ugarsko namesničko veće dozvolilo je ponovno otvaranje kapele. Tek odlukom Ilirske dvorske kancelarije godine 1791. Srbi u Karlovcu dobili su pravo za svoje, posebne matične knjige.

Sredinom aprila 1785. godine osvećen je i položen kamen temeljac karlovačke pravo-slavne crkve. Crkva je građena dve godine, ali je svečano osvećena tek godine 1803. Osvetio je vladika Petar Jovanović  Vidak. Živopisao je poznati srpski slikar barokne epohe Arsa Todorović. Sve do 1808. Karlovac je sastavni deo tušilovićke parohije. Tada postaje samostalna parohija. Prilike u Crkvenoj opštini karlovačkoj dugo su bile nepovoljne za sveštenika, jer je i ovde preovlađivao svetovni duh u upravaljnju crkvenom imovinom. Za sveštenika stanje se nešto popravilo tek od  donošenja Reskripta, a crkveni poredak u pravom smislu vlada u ovoj crkvenoj opštini tek od najnovijeg vremena.

R i j e k a  je najpre imala grčku pravoslavnu koloniju, kao skoro svi naši gradovi na Primorju. 1717. Grci već imaju kapelu sv. Đorđa. Te godine arhimandrit Makarije Hilendarac piše iz Venecije Mitropolitu Vikentiju Popoviću (1713—1725) u Sremske Karlovce da pošalje gornjokarlovačkog vladiku Danila LJubotinu da osveti grčku crkvu na Rijeci. Objašnjava arhimandrit mitropolitu, pa kaže: „da bude grečeskago zakona u Rijeci gradu, gde nije do sada nikada bila”.

Godine 1769, zbog većeg broja Srba na Rijeci, kapela je već u srpskim rukama. Ali još uvek sveštenik dolazi iz Gomirja. I Srbi na Rijeci sve do godine 1791. plaćali su „štolu” nadležnom župskom uredu. Aprila 1788. položen je kamen temeljac  današnjoj crkvi sv. Nikole. Kamen temeljac je osvetio episkop Genadije Dimović. Među tadanjim tutorima pominje se i „gospodin Arsenije ot Šakabenta”.  Crkvena opština na Rijeci brzo se materijalno uzdigla. Ali tek posle 1945. broj vernika naglo raste. Ona je danas najjača gradska crkvena opština u Eparhiji i s najsređenijim prilikama.

S e nj  grad pod Velebitom na moru dobiva pravoslavnu crkvu godine 1788. Crkva, posvećena sv. Bogorodici, dugo je služila i kao vojna kapela. Tek između dva svetska rata Senj postaje samostalna parohija. U Drugom svetskom ratu crkva je srušena do temelja, a sveštenik je ubijen. U Senju danas postoji samo crkvena kuća, a preostali vernici svoje verske potrebe obavljaju na Rijeci.

 K o s t a j n i c a   ubrzo posle oslobođenja od Turaka ima svoju samostalnu parohiju. 1713., kada je Eparhija gornjokarlovačka podeljena na dve eparhije, Kostajnica je bila sedište episkopa kostajničko – zrinopoljskog. Za vreme mitropolita  Aleksija Andrejevića (1741—1749) sagrađena je u Kostajnici katedralna crkva, koja je stilski predstavljala jednu od najlepših crkava u celoj Eparhiji.

 

  1. Crkevene i političke prilike doseljenika

Austrija je bila katolička zemlja na čelu sa carem koji je imao titulu „apostolskog veličanstva“. Sve do Toleranc-patenta cara Josifa II, pa čak i posle donošenja ovog dokumenta, Austrija, a naročito njen dvor, teško su se mirili s načelom verske tolerancije. Zbog svoje pravoslavne vere i Srpske crkve kojoj su pripadali, kao i zbog stalne težnje da ostanu u duhovnoj vezi sa narodnom i crkvenom maticom, doseljenici su podozrevani. I za crkvene vlasti, dolazak inoveraca stvarao je jednu novu situaciju, jer se znalo samo za jurisdikciju teritorijalnih biskupa. Razume se, i oni su postupali potpuno u duhu tog vremena. U. ovim krajevima na istoj teritoriji nikada ranije nisu se susretale dve jurisdikcije.

Srbi su se doseljavali na napuštena zemljišta, po želji vojnih vlasti, ali s bla-goslovom preostalih domaćih velikaša, pa, kako smo videli, i s dozvolom zagrebačkih biskupa. Zemlja je bila pusta, a trebalo je živeti, zemlju obrađivati i braniti.

Sa Srbima doseljenicima dolazilo je i njihovo sveštenstvo, najviše kaluđeri iz popaljenih i opustošenih manastira. Gde god  je sa narodom bio i njegov sveštenik, a po pravilu to je bilo skoro uvek, verski život se nastavljao i u novoj sredini. Naglašavamo „verski život“,  jer u početku nije moglo biti reči i o crkvenom životu, pošto nije bilo hramova, a nisu se mogli ni zidati. Vršeni su obredi, pojedinačni  i opšti, slavljena je krsna slava i osvećivani su domovi.  Narod je žilavo  čuvao svoju staru veru i svoje verske običaje, i o preveravanju nije moglo biti ni reči. Feudalni vlasnici naseljenih područja po pravilu nisu dirali u veru doseljenika. Čak ni zagrebački biskup ne postavlja pitanje vere za doseljenike koji su se naselili na njegovim posedima oko Topuskog. Tek kasnije, dvor i drugi katolički centri, naročito u mirnim vremenima kada nije trebala mišica krajišnika, istupaju s unionističkim planovima, ponekad i veoma agresivno. Sreća je bila u tome što je i na problem vere i crkvene pripadnosti doseljenika Beč gledao sa svojih vojničkih i odbrambenih interesa. Njemu je bila potrebna Vojna krajina. Turska je bila blizu i još jaka. Hrvatska i Slavonija, opustošene i raseljene, ostale su kao neki tampon prema Turcima. Zato je Austriji, a i hrvatskom plemstvu, dobro došla Vojna krajina. Zahvaljujući ovoj okolnosti Hrvatska nije nikada bila sasvim pokorena od Turaka. Ali domaće plemstvo nije dobro gledalo na stvaranje slobodnih seljaka na svojim imanjima. I Hrvatski sabor, naročito u toku XVII veka, više puta je nastojavao na pokmećivanju seljaka doseljenika. Beč je posebnim privilegijama štitio doseljenike, pa i njihovo pravo na ispovedanje vere. Ali privilegije su se poštivale samo u ratnim vremenima. Nego ratna vremena su često nastatala, pa su se i privilegije kako tako održavale i poštovale.

G o s p i ć, ajveće mesto u Lici, dugo je bio sastavni deo parohije u Smiljanu. U toku XVIII veka u gradu živi nekoliko srpskih trgovaca. Samostalnu parohiju dobiva godine 1868. Crkva sv. Đorđa sagrađena je ranije. Ikonostas je radio zagrebački slikar prof. Bauer.

O g u l i n   je kao i Gospić dugo bio u sastavu seoske parohije. Crkva, koja je najpre bila filijala, sagrađena je godine 1857. Ogulin je sedište parohije tek od godine 1870.

O t o č a c    je takođe u prvo vreme bio sastavni deo seoske parohije. Veoma lepa crkva u Otočcu je sagrađena godine 1863. Ima samostalnu parohiju sa prigradskim naseljima od godine 1878. Na Đurđevdan  1963. u Otočcu je svečano proslavljena stogodišnjica crkve.

T r s t  je posle osnivanja Srpske pravoslavne crkvene opštine i parohije u ovom gradu sve do Prvog svetskog rata bio pod jurisdikcijom Episkopa gornjokarlovačkog.

Još u početku XVIII veka u Trstu je živelo više bogatih grčkih trgovaca. U isto vreme u Trst pristižu i pojedine srpske porodice iz Boke, Dalmacije i Bosne. Prva zajednička grčko-srpska bogomolja otvorena je 1748. Godine 1751. Marija Terezija ovoj crkvenoj zajednici izdaje posebnu privilegiju. Crkvena opština dobiva pravo da može graditi crkvu, vršiti obrede i birati sebi sveštenika. Ova prva privilegija nije rešavala pitanje jurisdikcije, nego je carica zadržala pravo da u čisto crkvenim pitanjima određuje arhijereja „grčke vere“.  Grci i Srbi zajedno grade crkvu sv. Spiridona, ali imaju svako svoga sveštenika. Zbog nastale nesloge srpski sveštenik napusti Trst. Tršćanski Srbi obrate se za pomoć episkopu gornjokarlovačkom Danilu Jakšiću. Januara 1757. carica stavlja Trst pod jurisdikciju episkopa gornjokarlovačkog Danila, „zbog blizine mesta i zbog Tvoje nama pohvaljene smernosti i zbog drugih Tvojih vrlina”, kako se kaže u pomenutom caričinom dekretu vladici. Iste godine vladika odlazi u Trst i uspe da makar nekako izmiri Grke i Srbe. Vladika Danilo postavi Srbima za sveštenika svetogorskog kaluđera Melentija.  Ali opet dolazi do svađe. Vladika Danilo ponovo odlazi u Trst. Godine 1769. carica donosi odluku da ubuduće episkop gornjokarlovački postavlja sveštenika u Trstu. Od godine 1769. Srbi u Trstu imaju stalno svog sveštenika. 1772. izmenjen je prvi statut.  Prvo Grci, a za njima i Srbi izuzimaju svoju crkvenu opštinu od kontrole episkopske vlasti. 1782. dolazi do konačnog razdvajanja Srba od Grka. Crkva sv. Spiridona ostane Srbima a Grci sebi sagrade crkvu sv. Nikole.  Ali i Grci ostaju u jurisdikciji episkopa gornjokarlovačkog. Episkop gornjokarlovački Genadije Dimović (1786—1796) zatraži od obeju crkvenih opština da plaćaju doprinos, „konvenciju” za izdržavanje Eparhije. Obe crkvene opštine se usprotive. Pozovu u pomoć i državnu vlast. Beč je to jedva i dočekao, pa dvor 1795, posle skoro punih 40 godina trajanja, ukine za izvesno vreme jurisdikciju gornjokarlovačkih episkopa nad crkvenim opštinama u Trstu. U proleće 1816. u Trstu se duže bavio gornjokarlovački vladika Mojsije Mijoković. Kako navodi protosinćel Kiril Cvetković u svojoj čuvenoj Autobiografiji, vladika je u Trstu svečano dočekan. U dočeku je učestvovao i vladika dalmatinski Venedikt Kraljević. Vladika je o Uskrsu služio u srpskoj crkvi u Trstu.

Karakteristično je da je za vreme boravka u Trstu vladika Venedikt Kraljević odlazio u grčku crkvu, dok je srpsku samo posetio. I vladika Mojsije Mijoković učinio je zvaničnu posetu grčkoj crkvi u Trstu, gde je bio svečano dočekan.

Upornošću u odbrani svojih nacionalnih i verskih prava, i pored  dvolične politike Beča, Srbi u Eparhiji gornjokarlovačkoj  sačuvali su veru pradedovsku i ubrzo doživeli i organizaciju crkve u novoj postojbini. Kao Krajišiici, dobri vojnici za borbu protiv turske sile, učinili su usluge i braći Hrvatima. U doba Preporoda priznali su Srbima ove bratske usluge i najistaknutiji   predstavnici   hrvatskog   društva. Grof   Janko   Drašković   konstatuje   da su Hrvati u  „bratskoj  zajednici  sa Srbima“ sačuvali Hrvatsku  da sasvim  ne podlegne Turcima. „Pomislimo na srpske mišice na Kordunu koje nas brane“, opominje LJudevit Gaj.  Ivan Kukuljević (1816—1889), istaknuti  politički  i naučni radnik Hrvatske iz vremena Ilirizma, najverovatnije misleći na potencijalnu opasnost za germanizaciju Hrvatske, ističe „da je srpski narod pomogao Hrvatima, te je čistu narodnost sačuvao“.

Ova priznanja došla su u vreme buđenja nacioialne, a u isto vreme i slovenske svesti kod naših naroda, u vreme kada počinje da preovlađuje ideja jedinstva i državne zajednice Srba i Hrvata i ostalih Južnih Slovena.

Svoju nacionalnu svest srpski doseljenik čuvao je prvenstveno   kao član Srpske pravoslavne crkve. NJegova svest o pripadnosti toj Crkvi bila je jaka. NJegovo sveštenstvo, mada neuko i jedva pismeno u to vreme, a možda i suviše primitivno za novu sredinu, i samo je nosilo visoku nacionalnu  svest, kao i svest o tome da kroz Crkvu služi nacionalnim i državnim interesima svoga naroda.

Obnavljanjem Pećke patrijaršije 1557. Srpska pravoslavna crkva stvara svoju, za ono vreme neverovatno jaku, organizaciju na celom području Turske carevine. Pravoslavni episkop sa sedištem u Orahovici verski je starešina za doseljene Srbe u Slavoniji. Srbi na području Pounja, Like i Dalmacije pod  duhovnom su upravom dabrobosanskih mitropolita. Godine 1614. dabrobosanski mitropolit Teodor potpisuje se i kao mitropolit „kliški“ (Dalmacija) i „lički“.

Sve od vremena prodora Turaka u Liku ( 1527), za pravoslavne Srbe u ovim krajevima svakako je bio od velikog značaja manastir Rmanj na desnoj obali Une, na ušću Unca. Kada je godine 1638. ovaj manastir spaljen, njegov iguman Vasilije moli cara Ferdinanda III (1637—1657) da za svoje monahe podigne novi manastir u Hrvatskom primorju, gde se nalazio veliki broj prebeglica iz krajeva pod Turcima. Ovoj molbi suprotstavio se karlovački general Vuk Frankopan. Isti general 1642. izveštava cara da se na njegovo područje doselilo oko 100 pravoslavnih kaluđera. Nije im dozvoljeno zadržavanje. Jedni su otišli u Marču a drugi u Lepavinu. Iz manastira Rmnja, odakle su svakako bili dobrim delom i pomenuti kaluđeri, tada se preselio u Marču i  episkop Gavrilo Predojević.

Za Srbe doseljenike u Donjem Pounju svakako je bio od značaja i manastir Moštanica. Po zauzeću Kostajnice (1556), Turci su i sami dovodili i dozvolili da se u ove krajeve preseli veći broj srpskih porodica Između Karlovačkog i Požarevačkog mira celo Pounje je u turskim rukama. Kada je Požarevačkim mirom Austrija dobila i krajeve preko Une, sve do Kozare, manastir Moštanica je pripadao episkopu Kostajničko-zrinopoljskom, čije je sedište bilo u Kostajnici. Beogradskim mirom (1739) Una je ponovo postala granica između Austrije i Turske.

  1. Manastir Gomirje
Prvi doseljenici u Gomirju, kao što je već rečeno, bili su Srbi iz Dalmacije. Sa doseljenicima bilo je i nekoliko kaluđera iz manastira Krka. Oni odmah podižu malu drvenu crkvu sa zgradom. Ovim je udaren temelj manastiru Gomirju. Poznata su imena trojice kaluđera doseljenika. To su: Aksentije Branković,  Visarion Vučković i Mardarije Orlović. Sve do pred kraj XV veka u Gomirju je postojala  katolička crkva.  Ali  krajem XV veka kraj je potpuno opusteo.  Nestala  je bez  traga i crkva. Grof Vuk Frankopan  tek osnovanom manastiru poklanja godine 1619. nešto zemljišta. 1657. kaluđeri kupuju ceo predeo oko manastira. 1621. kod manastira je podignuta i kula za osmatranje. Sto godina kasnije, 1719., kula je pretvorena u zvonik. Uz ovu kulu, zvonik, kasnije je podignuta i današnja manastirska crkva Rođenja sv. Jovana Preteče koju je godine  1730. osvetio tadašnji episkop gornjokarlovački Danilo LJubotina. Iza manastira prema brdu osnovano je i groblje. Episkop ove Eparhije, kasniji mitropolit karlovački Pavle Nenadović na groblju je sagradio kapelu koju je posvetio Uspenju Bogomatere. Episkop Pavle osvetio je kapelu na Veliku Gospoinu 1747. Iste godine, uoči sv. Nikole manastir je nastradao u požaru. Odmah je obnovljen. Ali u požaru su za svagda izgubljeni mnogi dragoceni dokumenti. Od 1842—1846. sagrađen je današnji manastirski konak, a za vreme istaknutog arhimandrita Sevastijana Ilića.

U Gomirju je bivalo i do 30 monaha. Prema popisu iz 1771. manastir je imao 50 rukopisnih knjiga, srbulja. Na početku drugog svetskog rata u biblioteci manastirskoj bilo ih je samo 25. Vladika Danilo Jakšić u Gomirju je bio osnovao i slikarsku školu. Gomirski kaluđeri više puta su odlazili u Rusiju, odakle su donosili knjige i crkvene utvari. Gomirski iguman Teofil Aleksić bio je dvaput u Rusiji, 1754 i 1761. Iz Rusije je doneo vladici Danilu Jakšiću i arhijerejski okrut, poklon carice Jelisavete.

Gomirje je odigralo važnu ulogu u crkvenom životu Eparhije. U Gomirje su dolazili egzarsi srpskih patrijaraha još pre organizacije Eparhije, kao i izaslanici pojedinih arhijereja. Tu su se predavale poruke, tu su hrabreni njegovi kaluđeri i odatle su išle poruke narodu u nesređenim prilikama i u teškim vremenima. Gomirski kaluđeri opslužuju u početku sve parohije od Rijeke do Karlovca. Oni su opsluživali i parohije u Žumberku. U Gomirju je duhovno stasao Josif Rajačić, kasniji značajni  najpre  mitropolit  i  zatim   patrijarh srpski. U Gomirju su se duhovno uzdigla dva značajna arhijereja ove Eparhije, Danilo LJubotina i Danilo Jakšić. Udaljeno od centara, ekonomski samostalno Gomirje je lakše odolevalo svima mogućim nasrtajima na veru i narodnost.

Gomirski kaluđeri uživali su veliki ugled u narodu. Osobito neraspoloženje prema manastiru je pokazivao karlovački general Vuk Frankopan. Godine 1638. naređuje mu car Ferdinand III da ne progoni domaće kaluđere i sveštenike. Car mu dozvoljava da sa svog područja udaljuje „tuđe popove i kaluđere”. Ovde se misli na one nesrećnike koji su posle palenja sela i manastira bežali u „Carevinu”, tražeći mira i utočišta ispred turskih zuluma.

Gomirje je imalo svoje posede i na primorju. Prema jednom dokumeitu iz godine 1670, gomirski iguman Makarije dozvoljava nekom Đuri Vukeliću da može uživati „kaluđersku luku” u Senjskoj dragi.

U drugom svetskom ratu Gomirje je postradalo. Teško je oštećena crkva, a konaci su spaljeni i pretvoreni u pravu ruševinu. Od godine 1957. Gomirje se postepeno obnavlja. Na crkvi su izmenjena kubeta i opravljen krov. Konak je pokriven i u njemu je uređeno nekoliko prostorija. Unutrašnjost crkve još nije uređena. Nedostaje i ikonostas. Potrebna su još velika sredstva da se ogromni manastirski konak sav opravi.  Danas manastir ima dva jeromonaha i tri iskušenika.

  1. Manastir Marča i rad na uniji

Obnavljanjem Pećke patrijaršije jurisdikcija Srpske crkve pomera se do krajnjih zapadnih granica Turske. Patrijarh Makarije osniva u Orahovici sedište episkopa za pravoslavne Srbe na području požeškog i cerničkog sandžakata. U jednom zapisu iz godine 1594. pominje se orahovački mitropolit Vasilije.

Oko polovine XV veka srpske izbeglice iz oblasti pod Turcima, na reci Glogovnici blizu Ivanića u Slavoniji, pod istoimenim brdom, sagradili su manastir Marču. Hram je posvećen svetim Arhanđelima. Posle Mohačke bitke Turci su manastir opustošili. U drugoj polovini XVI veka na područje Varaždinskog generalata doseljavaju se veće grupe Srba. Oko 1564. iz manastira Rmnja u Bosni beži bosanski mitropolit Gavrilo sa 80 kalućera. On obnavlja manastir i gradi drvenu crkvu.

 Krajem XVI veka, godine 1595. posećuje u Varaždinu generala Herberštajna neki, izgleda orahovački, mitropolit Vasilije. Pregovarali su o preseljavanju Srba. O razgovoru general je izvestio i nadvojvodu Ferdinanda u Gracu. Posebnim dekretom iz iste godine nadvojvoda dozvoljava mitropolitu Vasiliju da pređe na teritoriju Austrije. Određuje mu i državnu platu. Izgleda da je i ovaj mitropolit nastavio s obnavljanjem Marče, čiju je drvenu crkvu sagradio pomenuti bosanski mitropolit Gavrilo.

Mitropolit Vasilije je umro oko godine 1609. Svakako je održavao veze s pećkim patrijarhom Jovanom. Ovo se može zaključiti i iz onoga što nastaje posle mitropolitove smrti. Baš ove 1609. godine pećki patrijarh Jovan (1592—1614) za „episkopa zapadnih strana” postavlja Simeona Vretanijskog. Ova titula izgleda da dolazi otuda što se u Peći znalo da negde na krajnjem zapadu postoji Britanija, pa je postojalo mišljenje da je i ovaj naš zapad, područje vladike Simeona, Britanija, odnosno „Vretanija”. Zagrebački biskup Nikola Stepanić Selnički ima sada neočekivanu situaciju. On postupa u duhu svog vremena, što je i razumljivo, pa se protivi stvaranju inoverne jurisdikcije na svom području. On pismeno moli cara da se ne protegnu ranije davane privilegije srpskim doseljenicima i na njegovo crkveno područje. Ali nadvojvoda uzima Srbe u zaštitu. On nastoji da zadrži doseljenike, jer mu trebaju vojnici, Biskupu osporava čak i pravo na desetak od prihoda sa zemlje. Nadvojvoda to objašnjava time što su sada Srbima naseljene zemlje „više od 40 godina bile puste”. S druge strane i vojne i crkvene vlasti vrše pritisak na episkopa Simeona da primi položaj vikarnog episkopa zagrebačkog biskupa, na čijem se crkvenom području on nalazi. Stešnjen neprilikama, episkop Simeon pristane. Papa Pavle V sada potvrćuje Simeona za „episkopa svih katoličkih Srba grčkog obreda”. Carskom naredbom od godine 1611. episkop Simeon dobiva duhovnu vlast nad pravoslavnim Srbima u oba generalata. Nadvojvoda Ferdinand naređuje pismeio da novog episkopa moraju svi slušati. Za neposlušne, „nevernike”, predviđa i kazne. Zagrebački biskup Petar Domitrović, za koga kaže hrvatski istoričar Manojlo Sladović da je bio srpskog porekla, godine 1618. poklanja manastiru Marči jedan deo svog biskupskog poseda kod Ivanića.

Od godine 1611. za skoro 250 godina Beč javno i tajno sprovodi unionističku politiku prema Srbima doseljenicima.

Episkop Simeon je morao da krije od naroda sve svoje veze. Umro je godine 1630. Oko ove godine pominje se u Marči neki episkop Danilo, ali o njemu se ništa ne zna. Od godine 1630—1642. stolicu marčanskih episkopa zauzima Maksim Predojević. Hirotonisan je u Peći i u svemu je pravoslavni arhijerej. Optužen od neprijatelja, lišen je slobode, pa je negde u zatočeništvu, izgleda, i umro. Nasledio ga je Gavrilo Predojević (1642—1644). Postoji mišljenje da je ovaj arhijerej ranije bio mitropolit bosanski, pa je 1638. pobegao iz maiastira Rmnja u Austriju. Prezime Predojević imao je i njegov naslednik Vasilije (1644 — 1643). Od 1648— 1662. u Marči je episkop Sava Stanisavljević. I pored formalnih odnosa sa zagrebačkim biskupima, svi ovi arhijereji bili su pravoslavni i održavali su veze s peć-kim patrijarsima, koji su ih i hirotonisali.

Nasledniku Save Stanisavljevića Gavrilu Mijakiću (1661—1771) nije dozvoljeno da ide u Peć  radi hirotonije. Nije hteo ni da ide u Rim. Odlazi u Moldaviju gde ga je godine 1663. hnrotonisao moldavski mitropolit Sava.

Episkop Gavrilo Mijakić borio se s velikim neprilikama. Narod nipošto nije hteo uniju, pa je svog episkopa podržavao. Zbog izigravanja datih privilegija godine 1666. pobune se Srbi u Varaždinskom generalatu. General Herberštajn uguši pobunu. Ali vladika Gavrilo je optužen za potsticanje na pobunu i učestvovanje u njoj, pa je odmah uklonjen. Zatim je optužen za učestvovanje u zaveri sa hrvatskim velikašima Zrinjskim i Frankopanom. Osuđen je i odveden u neki zatvor u Šleziji, gde je i umro oko godine 1686.

Gavrilo Mijakić je bio poslednji marčanski episkop koji je održavao veze s pećkim patrijarsima. Stvarni i inscenirani slučaj sa vladikom Gavrilom Mijakićem poslužio je Austriji kao povod za strožiju i oštriju unionističku politiku. Marčanske episkope ubuduće imenuje austriski car.

Godine 1671. postavljen je za marčanskog episkopa Pavle Zorčić. Školovao se u Bolo nji, a posvećen je u Rimu. Godine 1672. u pratnji karlovačkog generala Heberštajna preduzeo je obilazak Karlovačkog generalata. Najpre ga prozru gomirski kalućeri, a potom narod. Nije bolje prošao ni u Varaždinskom generalatu gde su se protiv njega pobunili lepavinski kalućeri. General Herberštajn izvede pred vojni sud 14 gomirskih i lepavinskih kaluđera. Osuđeni su i odvedeni na Maltu gde su jedan za drugim završili svoj život. Episkop Pavle Zorčić nije se osećao sigurnim u Marči pa je živeo u Zagrebu. Osnovao je fond za školovanje unijatskih sveštenika.

Pavla Zorčića nasledio je njegov brat Marko Zorčić (1686 — 1688). On se odrekao svake veze sa Pećkom patrijaršijom.

Isaija Popović (1689 — 1700) bio je poslednji unijatski vladika koji je imao vlast i nad crkvom u Karlovačkom generalatu. Mitropolit Atanasije  LJubojević već se javio na pozornici crkvenog života na području ove Eparhije.

  1. Egzarsi pećkih patrijaraha u zapadnim krajevima

Još pre Seobe pećki patrijarsi brinuli su o svojim sunarodnicima u zapadnim predelima. Oni šalju ovamo svoje egzarhe. Ima pomena da su egzarsi pećkih patrijaraha dolazili u ove krajeve još u toku XVI veka. Oni su ispitivali prilike i odnosili patrijarsima izveštaje. Oni su javno i tajno nadzirali rad marčanskih episkopa, sve do vremena Pavla Zorčića. Dolazak egzaraha u ove krajeve nije samo značio brigu Srpske crkve i njenih patrijaraha o Srbima u njihovoj novoj postojbini, već to dokazuje da je Srpska crkva nove krajeve smatrala za svoje crkveno područje.

            Egzarsi su rado primani, naročito u manastirima. Karakteristično je da su boravak egzarha trpeli i generali i ostale vojne starešine područja.

Poznato je da je egzarh patrijarha Pajsija (1614—1647), sofijski mitropolit Jeftimije posetio manastir Marču. Obišao je i sela oko Marče. U pismu zagrebačkom biskupu Ergelju, koje je pisao marta meseca 1631. godine, izveštava biskupa da se nalazi u okolini Marče i da ga je narod svuda lepo dočekivao. Karakteristično je da mitropolit Jeftimije nalazi za potrebno da se kao stranac javi i nadležnom teritorijalnom katoličkom biskupu. Mitropolit Jeftimije verovatno je bio Srbin, i kao ugledna crkvena ličnost, dobiva od patrijarha Pajsija ovako važnu misiju.

Oko godine 1640. dolazio je u manastir Gomirje neki vladika Hadži-Epifanije. U je-dnom starom pomeniku manastira Gomirja nalazila su se imena vladika: Epifanija, Save, Gavrila, Joakima, Petronija, Isaije i Vasilija. Ko su i odakle su sve bili ovi arhijereji teško je utvrditi. Samo neka od ovih imena odgovaraju imenima marčanskih arhijereja od pre unije. Može biti da je episkop Joakim onaj arhijerej koji se pominje na poslednjem listu Ostroške Biblije koja se nalazila u manastiru Gomirju.

Godine 1655. ove krajeve posetio je i egzarh patrijarha Gavrila (1648—1659). Ima pomena da je egzarh Srpskog patrijarha iz Peći posetio oba generalata (varaždinski i karlovački) oko godine 1659.

Ovde je navedeno ono što se zna ili o čemu ima pomena. Verovatno da je bilo i još poseta egzaraha pojedinih srpskih patrijaraha, ali u tajnosti, zbog prirode njihove misije. I zbog podozrenja austrijskih vlasti, posete su obavljene u tajnosti.

 

Seoba Srba 1690. i Eparhija gornjokarlovačka

U novijoj istoriji Srpske crkve svakako je najvažniji događaj seoba pod patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem godine 1690. Ovaj događaj bio je od presudnog značaja za dalji opstanak Srpske crkve preko Save i Dunava, kao i za postanak i organizaciju crkve u zapadnim krajevima, prvenstveno u Eparhiji gornjokarlovačkoj.

Car Leopold I odmah aprila 1690. godine izdaje prvu privilegiju Srbima i Srpskoj crkvi u novim krajevima. Privilegiju je car uručio episkopu Isaiji Đakoviću kao izaslaniku patrijarha Arsenija. Garantovana je sloboda veroispovedanja, upotreba starog  kalendara, izbor novog arhiepiskopa, pravo crkvi da sudi u crkvenokanonskim krivicama. Narodu je data i neka vrsta samouprave. Iste godine car Leopold je posebnim raspisom o privilegijama upoznao sve vojne, građanske i crkvene vlasti na teritoriji Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Naredne godine, 1691, privilegije su ponovo potvrđene s dodatkom novih prava.

Iako su se privilegije odnosile i na doseljenike ia području Eparhije gornjokar-lovačke, carev raspis nije objavljen niti su privilegije poštivane.   Uostalom privilegije nisu poštivane u svemu nigde na teritoriji Austrougarske, naročito u vreme mira i kada se država nije nalazila u ratnoj opasnosti.  Posebno teško je išlo s pitanjem kanonske nadležnosti — jurisdikcije Srpske pravoslavne crkve na ovom području. Još od godine 1611. marčanski episkopi smatrani su od crkvenih i vojnih vlasti za jedinu legalnu crkvenu vlast na području oba generalata.

Ubrzo posle seobe, godine 1694. patrijarh Arsenije šalje u Karlovački generalat svog egzarha Hristifora. On posećuje i manastir Gomirje. Iste godine patrijarh šalje svog egzarha Stefana u Varaždinski generalat. Ovog svog egzarha ličnim pismom preporučio je patrijarh zagrebačkom biskupu. Ali marčanski episkopi još uvek su zvanično vikari zagrebačkih biskupa, pa su i dalje nastojali da zadrže crkvenu jurisdikciju nad doseljenicima. Naročito teško stanje bilo je u Lici i Krbavi gde je nasilno sprovodio uniju arciđakon Marko Mesić. Kada su izaslanici patrijarha Arsenija došli u ovo područje da narodu objave privilegije, uz pomoć vojnih vlasti on ih je dao zatvoriti.

Beč je stalno vodio dvoličnu versku politiku.  Još pre Seobe car Leopold je godine 1688. postavio Longina Rajića za unijatskog vladiku u Sremu. Sada u Austriji postoje dva unijatska episkopa, u Marči i u Sremu. Nalazeći se u manastiru Lepavini, godine 1693. patrijarh Arsenije zahteva od zagrebačkog biskupa Mikulića, da marčanski vladika Isaija Popović njega prizna za svoga vrhovnog crkvenog starešinu. Patrijarh Arsenije nije nikada dolazio na područje   Eparhije gornjokarlovačke, jer mu to nisu dozvoljavale austrijske vlasti.  Ali on je stalno brinuo i o ovom  području. Molio je cara da za episkopa ove eparhije potvrdi Atanasija  LJubojevića, ranijeg mitropolita dabrobosanskog, ali u tome nije uspeo. Godine 1695. za ovu eparhiju car potvrđuje Stefana Metohijca. Ali Stefan Metohijac nikad nije došao u eparhiju nego je dobio na upravu eparhiju sremsku.. U stvari Beč je nastojao da na ovom području i dalje ostane vlast marčanskih episkopa, kako bi se što pre ostvarila željena i iz Beča snažno podržavana unija.  Ali u kritičnom času crkvene istorije na ovom području javlja se snažna ličnost mitropolita Atanasija LJubojevića.

Scroll To Top
Descargar musica