Sabor svetitelja Karlovačkog vladičanstva


Свети свешт. муч. Стеван

Свети Теофан Гомирски

Свети свешт. муч. Душан

Свети свешт. муч. Станислав

Свети свешт. муч. Петар

Свети свешт. муч. Илија

Свети свешт. муч. Раде

Свети свешт. муч. Дмитар

Свети свешт. муч. Петар

Свети свешт. муч. Матија

Свети свешт. муч. Методије

Свети муч. Милош



Tropar, glas: 8.

Sveštenomučeniče Savo gornjokarlovački sa prezviterima svojim časno postradavši, životima svojim Hrista svedočeći, kroz mučeništvo večnost zadobiste, radujući se u liku časnih stradalnika, spomenite i nas grešne koji vas molitveno slavimo.

Kondak, glas: 8.

Služiteljima vernim pokazaste se, sveštenomučenici gornjokarlovački, episkopom Savom predvođeni, mučeništvo primiste nasleđujući radost neprolaznu, sa svima svetima u rodu našemu prosijavšima.

Životopis i povest o stradanju Sveštenomučenika Save, Episkopa gornjokarlovačkog i sa njim postradali sveštenomučenika i novomučenika

Mučeništvo za Hrista nije prestalo da postoji kroz istoriju Crkve iako je vreme velikih progona (od I - III veka) davno minulo. Hrišćane su proganjali neznabožci, ali neretko i istoverna braća, koja su na ovaj ili onaj način, najčešće usled dogmatskih zabluda, odcepljivali sebe iz spasavajuće lađe Pravoslavlja. Mučenici o čijim životima govorimo u ovome sveštenom spisu, gotovo su naši savremenici, postradali tokom Drugog svetskog rata u pravoslavnoj eparhiji gornjokarlovačkoj, Srpske pravoslavne crkve. Stvaranje Nezavisne države Hrvatske (NDH) imalo je između ostalih jedan od najvažnijih razloga, uništavanje svega pravoslavnog i Srpskog, na prostorima te veštački i u krvi stvorene kratkotrajne

države. Posebnu pažnju tvorci ove, po plodovima krvave države obratili su na istrebljenje klirika Srpske pravoslavne crkve, osobito episkopa i parohijskih sveštenika, neretko im nudeći mogućnost spasenja, odricanje od pravoslavne vere. Nevine žrtve ovih pomračenih ideologa su mitropoliti: Dositej zagrebački, Petar dabrobosanski; episkopi: Platon banjalučki i Sava gornjokarlovački, kao i hiljade sveštenoslužitelja koji su ostali nepokolebljivi u otačkom ispovedanju pravoslavne vere. Broj vernoga naroda koji je postradao za krst časni i ime srpsko poznat je samo Gospodu, koji će ih u slavi velikoj objaviti pri svome drugom i slavnom dolasku. Deo njihove slave projavljene u vremenu, kao i

njihove časne podvige i stradanja sačuvana od zaborava, posvedočena su u mnogim životopisima, monografijama, sećanju i zapisima očevidaca.

Ovaj skromni trud, dopuniće naše znanje o svetim mučenicima vere episkopu Savi i prezviterima eparhije gornjokarlovačke, čijim molitvama, Gospode Isuse Hriste Bože naš pomiluj nas.


Sveštenomučenik Sava, episkop gornjokarlovački:

Ovaj smireni i skromni, ispunjen mnogim vrlinama episkop Crkve, rođen je 6. jula 1884. godine u Molu od blagočestivih i pobožnih roditelja Stefana i Jelisavete Trlajić. Na svetom krštenju dobio je ime Svetozar. Osnovno obrazovanje stekao je u rodnom mestu, a veliku klasičnu gimnaziju i bogosloviju završio je u Sremskim Karlovcima. Kao darovit i vredan učenik pokazao se i tokom studija, sa najvišim ocenama završivši Pravni fakultet u Beogradu i odbranivši Pravosudni ispit u Zagrebu. Poželevši da kao sveštenik posluži Crkvi i rodu, đakonski čin primio je na Bogojavljenje, a prezvitersko posvećenje na Svetoga

Savu 1909. godine. Nepune dve decenije službovao je kao parohijski sveštenik u Bašaidu. Kao savestan i odgovoran klirik izabran je početkom 1927. godine za referenta, a potom i sekretara Svetog Arhijerejskog Sinoda Srpske Pravoslavne Crkve. Kao udov sveštenik, primio je monaški postrig 1929. godine, u despotskoj Krušedolskoj lavri, gde je proizveden za arhimandrita i postavljen za nastojatelja manastira. Mudro rukovodivši bratijom

i u svemu unapređujući Blagoveštenjsku svetu obitelj, promisao Božija je ovoga svetoga i vrlinskoga sveštenomonaha povela još uzvišenijom stazom služenja Crkvi i rodu. Izabran je za vikarnog episkopa Sremskog i hirotonisan 30. septembra 1934. godine u Sabornoj crkvi u Sremskim Karlovcima, rukom takođe mučenoga za veru, patrijarha srpskog Varnave. Kao vikar sremski, episkop Sava je do novembra 1936. godine vršio dužnost predsednika Eparhijskog upravnog odbora Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke i svega nekoliko meseci dužnost predsednika Srkvenog suda Arhiepiskopije. Kao odgovoran, trudoljubiv i marljiv poslenik na njivi Gospodnjoj izabran je za eparhijskog arhijereja upražnjene gornjokarlovače episkopije sa sedištem u Plaškom, gde je i ustoličen 4. septembra 1938. godine.

Bogom poverenom eparhijom sa ljubavlju je upravljao čuvajući hiton Svetosavske crkve, ne remeteći i ne ugrožavajući slobodu naroda drugih veroispovesti. U narodu je upamćen kao tih, skroman i pobožan episkop, uvek spreman da žrtvuje sebe radi bližnjih. Posebno se sa svetiteljem Nikolajem žičkim istakao u borbi protiv Konkordata, što mu kasnije nisu zaboravili idejni tvorci NDH. Drugi svetski rat zatekao je ovog marljivog episkopa u prestonom Plaškom, u kome su se već 21. maja 1941. godine okupile desetine ustaša, kako bi vlast nad gradom preuzeli od Italijana. Episkopa Savu su odmah po preuzimanju vlasti proglasili za taoca „nove katoličke države Hrvatske“. Ustaše su već 23. maja upale u episkopski dvor, nasilno iselili episkopa Savu i sav nameštaj prevezli u Ogulin. Zloglasni logornik ustaša Josip Tomljenović, tražio je nasilnu predaju eparhijskog novca i vrednosti, naređujući episkopu Savi da napusti prostorije jer „njegovo prisustvo nije ni poželjno ni potrebno“. Uz to mu je naređeno da odmah napusti Plaški i ide u Srbiju, što je ovaj hrabri episkop Crkve odbio, rekavši da je zakoniti episkop gornjokarlovački i da ne sme i ne

može napustiti svoju Bogom poverenu eparhiju i pastvu. Ostajući nepokolebljiv i ne napuštajući episkopsko sedište sveštenomučenik Sava uhapšen je 17. juna 1941. godine, sa trinaest uglednih srba i sveštenicima Bogoljubom Gakovićem, Đurom Stojanovićem i Stanislavom Nasadilom. Zatvoreni su i strahovito mučeni u štali Josipa Tomljenovića, osobito episkop Sava. Dana 19. jula 1941. godine ustaše su izvele zarobljenike, svrstali

ih po dvojicu u red i odveli na železničku stanicu u Plaškom u nameri da ih otpreme u Gospić. Na železničkoj stanici proveli su više od sedam časova.Episkopa Savu su vezanog u lancima zverski maltretirali, ne dozvoljavajući mu ni da sedne radi predaha. U gospićkom zatvoru u koji su deportovani, novomučenici dovedeni iz Plaškog su strahovito mučeni. Polovinom avgusta 1941. godine iz gospićkog zatvora izvedeno je oko dve hiljade Srba, vezanih žicom po dvojica i odvedeni su putem ka Velebitu. Među tim mučenicima bio je i sveštenomučenik Sava. Italijanski novinari su svedočili da je na Velebitu tokom avgusta 1941. godine ubijeno preko osam hiljada Srba, među kojima se predpostavlja da je postradao i episkop Sava. Postoji još jedno svedočenje o mučeničkoj smrti episkopa Save, zabeleženo rukom sveštenika Jovana Silaškog i objavljeno u Banatskom vesniku, a koje je episkop zahumsko-hercegovački i primorski dr. Atanasije Jevtić, zapisao u knjizi „Srpska Crkva u

drugom svetskom ratu“. Svedočenje sveštenika Silaškog glasi: „Godine 1941. u gornjokarlovačkoj eparhiji zavladala je užasna ustaška strahovlada. Sveštenicima i episkopu rečeno je da više nisu poželjni i da moraju napustiti svoje vernike i svoj narod. Nadbiskup Alojzije Stepinac otvoreno je rekao vladici da mora da napusti „hrvatski” Karlovac inače će biti likvidiran. Na to mu je vladika odgovorio „Glavu dajem ali svoj narod ne ostavljam“! Da se nadbiskup nije šalio videlo se odmah. Vladika Sava je uhapšen

i strahovito mučen. Za vreme njegovog mučenja u Plaškom, ustaše su pevali: „Svi koji ste u Hristu rođeni - u Hrista ste se obukli“. Kada su vladiku posle mučenja poveli na stratište, njegova majka je stajala pored crkve i čekala da ga provedu. Htela je, još jednput,

da vidi sina i da se sa njime pozdravi. Mučitelji joj to, međutim, nisu dozvolili. Vladika je, ipak, vezanim rukama blagoslovio majku i otišao u smrt. Nekoliko godina kasnije, u bašaidsku crkvu, u kojoj je vladika Sava službovao kao mesni paroh, svratio je nepoznat čovek. Sreo je tadašnjeg upravnika pošte Savu Saravolca. Sava je, inače, bio dugogodišnji pojac u bašaidskoj crkvi i to sa ponosom isticao. „Da li ste poznavali vladiku Savu Trlajića“? - upitao je nepoznati Saravolca. „Čuo sam da je bio sveštenik u Bašaidu“.

„Kako da ne! Vladika me je školovao. Njemu sam zahvalan za sve što sam u životu postigao“.

„Odkud poznajete vladiku“? „Bio sam neposredni svedok njegovog stradanja“ – odgovorio je neznanac. „Ustaški mučitelji doveli su vladiku na jednu poljanu i nastavili mučenje. Živom su mu kožu odrali i posuli solju. Zatim su ga zakopali u zemlju. Samo mu je glava virila. Potom su dovukli gvozdenu drljaču i vukli je preko njegove glave, sve dok nije dušu predao Gospodu. Dalje ne znam. Biće da su ga ustaše bacili u jednu od mnogobrojnih jama u tom kraju, srpskih grobnica. Ni smrt ga, dakle, nije odvojila od naroda“. Nepoznati se okrenuo i otišao, a Sava je ostao skamenjen, ne uspevši da ga upita za ime...“.

Samo Bogu Živome poznato je kako je i gde sveštenomučenik Sava završio svoj stradalnički život. Jedno je sigurno, ušao je u radost Gospoda koga je posvedočio mučeničkom krvlju.

Sveštenomučenik Sava je sa drugim sveštenomučenicima i mučenicima, upisan u Diptihe Svetih, tokom redovnog zasedanja Svetog arhijerejskog sabora, Srpske pravoslavne crkve, 1999. godine. Liturgijski se spominje 4. jula po julijanskom, odnosno 17. jula po gregorijanskom kalendaru.


Sveštenomučeniče Savo,

episkope gornjokarlovački moli Boga za nas!

Sveštenomučenik Branko veljunski:

Sveštenomučenik Branko (Dobrosavljević) rođen je 4. januara 1886. godine u Skadru kod Vojnića. Završio je osam razreda gimnazije sa ispitom zrelosti i bogosloviju u Sremskim Karlovcima 1908. Rukopoložen je za đakona 15. marta, a za prezvitera 22. marta 1909.

Službovao je u parohijama u Buvači, Radovici i Veljunu. Odlikovan je Ordenom Svetog Save i Ordenom jugoslovenske krune petog stepena. Na Đurđevdan 6. maja 1941. godine - na dan svoje Krsne slave - protu Branka uhapsile su ustaše koje je predvodio Ivan Šajfor

iz Veljuna. Toga dana uhapšeno je preko 500 Srba, među njima i sveštenik Dimitrije Skorupan, paroh iz Cvijanović Brda, i sin prote Branka, Nebojša. Najpre su bili zatočeni u žandarmerijskoj stanici u Veljunu, a sutradan (7. maja) odvedeni su i poubijani kod Hrvatskog Blagaja u šumi zvanoj „Kestenovac“. Ustaše su naterale protu Branka da svome živom sinu čita opelo. Godine 1946, mučeničke mošti prote Branka i ostalih stradalnih Srba prenesene su u zajedničku grobnicu u Veljunu. Na redovnom zasedanju Svetog arhijerejskog sabora Srpske

pravoslavne crkve 1999. godine, ime sveštenomučenika Branka uneto je u diptihe Svetih. Liturgijski se spominje 24. aprila po julijanskom, odnosno 7. maja po gregorijanskom kalendaru.


Sveštenomučenik Mile gornjobudaščanski:

Sveštenomučenik Mile (Peurača) rođen je 22. juna 1907. godine u Gornjem Budačkom. Bogosloviju je završio 1931. godine u Sarajevu. Rukopoložen je 14. avgusta 1932. godine i postavljen je za paroha u Skradu, nakon čega je premešten u Perjasicu a potom i u svoje rodno

mesto. Uhapšen je 14. jula 1941. godine i sproveden u Vojnić, gde je neko vreme držan u kućnom pritvoru kod svog tasta Đoke Božidara. U to vreme, po Vojniću su vršena masovna hapšenja Srba. Otac Mile je 29. jula 1941. godine odveden u ustaški zatvor. Tu su svi pohapšeni povezani žicom i kamionima odvezeni u pravcu sela Krnjaka i streljani kod Božića Jarka, u šumi pokraj puta, koji spaja Karlovac i Plitvička Jezera.


Sveštenomučenik Boris skradski:

Sveštenomučenik Boris (Muljev) rođen je 1876. godine u Rusiji, gde je završio Duhovnu akademiju. U Kraljevinu Jugoslaviju je došao kao izbeglica posle krvave Oktobarske revolucije. Služio je na parohijama u Komogovini, Borojevićima, Štikadi i Skradu. Ubijen je od ustaša u avgustu 1941. godine kod Slunja.


Sveštenomučenik Mihailo trebinjski:

Sveštenomučenik Mihailo (Gutovski) rođen je 8. novembra 1881. godine u Novom Aleksinku, Vojinska oblast, u Rusiji. Plevansku duhovnu školu je završio 1897. godine, a 1903. godine diplomirao je na volinskoj Duhovnoj akademiji. U Kraljevinu Jugoslaviju došao je kao izbeglica nakon Oktobarske revolucije. Služio je na parohijama u Sjeničaku i Trebinji kod Vojnića. Ustaše su ga uhapsile na Badnji dan 1942. godine u Trebinji. Zatvorili su ga u podrum jedne privatne kuće u blizini železničke stanice, gde je mnogo mučen. Ubijen je na Božić 1942. godine. Njegovo mrtvo telo ostavljeno je u podrumu. Ustaše su, kada mu se telo gotovo raspalo, naredili meštanima da ga iznesu i u dvorištu zakopaju.

Sveštenoispovednik Simeon sušački:

Sveštenomučenik Simeon (Omčikus) rođen je 1883. godine, a preminuo u Italiji 1945. godine. U Italiju je interniran sa suprugom 1943. godine, nakon sloma fašističkog režima. Mošti su mu 1970. godine prenete i sahranjene u hram Svetog Georgija na Sušaku (Rijeka), po blagoslovu episkopa gornjokarlovačkog Simeona.

Svetenomučenik Vladimir srpsko-moravički:

Sveštenomučenik Vladimir (Dujić) rođen je 23. septembra 1868. godine u Modrušu kod Bugojna. Nižu realnu gimnaziju završio je u Zagrebu, učiteljsku školu u Karlovcu, a bogosloviju 1890. godine u Sremskim Karlovcima. Rukopoložen je 1890. godine u Pakracu

i postavljen je za paroha u Senju. Tri godine kasnije, 1893. godine prešao je na dužnost kapelana u Rijeci, a posle toga vršio je dužnost paroha na parohiji u Močilama, a od 1900. godine u Srpskim Moravicama. Odlikovan je Ordenom Svetog Save II stepena. Na Pavelićev imendan - sv. Antu (13. juna 1941. g.) - iz Ogulina je došlo petnaestak ustaša pod vođstvom jednog ustaškog satnika. Tada su u Srpskim Moravicama pohapšeni svi ugledniji Srbi.

Sa njima je uhapšen i prota Vladimir Dujić. Istog dana, svi su odvedeni u ogulinski zatvor, gde su držani dva dana, a zatim su upućeni u logor „Danica“ kod Koprivnice. Kada su stigli u logor, jedan ustaša je nekim predmetom udario protu po očima, razbio mu naočare koje su ga povredile i strašno ga je zlostavljao. Protu je oblila krv, ali nije pustio glasa već se

držao ,,kao heroj, čovjek koji se nije bojao ni ustaša, ni smrti i koji je svojim držanjem u logoru svima imponovao i ulijevao hrabrost“ - kako svedoči jedan očevidac.

Krajem juna je sa još 250 Srba upućen je u Gospić, gde je u kaznenom zavodu isprebijan sa ostalim sveštenicima, a potom su svi odvedeni na Velebit i pobijeni u Jadovnu.

Sveštenomučenik Branko brđansko-javoranjski:

Sveštenomučenik Branko (Vignjević) uhapšen je od ustaša 24. aprila 1941. godine. Strašno je mučen, čupani su mu zubi, brkovi i brada. Ubili su ga Nemci u Jajincima 1943. godine.

Sveštenomučenik Dušan jesenički:

Sveštenomučenik Dušan (Mamula) se prema svedočenju parohijana po izbijanju rata nije dugo zadržao u Jasenku. Prvo je otišao u manastir Gomirje, potom u Srpske Moravice i na posletku u Marindol. Na tim destinacijama se nalazio sve do kraja rata. Ubili su ga partizani na područiju Slovenije.


Sveštenomučenik Vukolaj brinjski:

Sveštenomučenik Vukolaj (Skendžić) rođen je 10. marta 1904. godine u Ponoru kod Otočca. Bogosloviju je završio 1926. godine u Sremskim Karlovcima. Rukopoložen je 22. maja 1927. godine i postavljen za paroha u Rujevcu kod Dvora na Uni. Nešto kasnije, premešten je u Brinje, gde ga je i rat zatekao. Uhapšen je 22. juna 1941. godine oko tri sata ujutru. Tada je pet

naoružanih ustaša upalo u njegov stan. Odveli su ga u brinjski zatvor, gde su ga držali tri dana. Posle toga o njemu se ništa nije znalo. Po završetku rata, ustaški zločinac Stipe Javor je na suđenju priznao da je 25. juna 1941. godine ubio sveštenika Vukolaja

Skendžića u šumi zvanoj „Škamrica“ nedaleko od Brinja i da ga je potom bacio u provaliju.

Sveštenomučenik Georgije senjski:

Sveštenomučenik Georgije (Marjan) rođen je 21. marta 1894. godine u Podrumu, srez Otočac. Klasičnu gimnaziju i bogosloviju je završio u Sremskim Karlovcima (1907. godine). Rukopoložen je 7. decembra 1908. godine. Služio je na parohijama u Vodoteču,

Lučanima i Senju. Odlikovan je Ordenom Jugoslovenske krune I reda i Ordenom Svetoga Save II stepena. Prota Georgije je uhapšen od ustaša u selu Brinja, na putu između Podruma i Senja. Odveden je u Gospić odakle je, svezan za kola, odveden na jedno groblje gde je živ spaljen u avgustu 1941. godine.


Sveštenomučenik Manojlo vrelski:

Sveštenomučenik Manojlo (Oklobdžija) rođen je 14. juna 1860. godine u Počitelju kod Gospića. Sedam razreda gimnazije i bogosloviju je završio u Sremskim Karlovcima 1886. godine. Rukopoložen je 9. decembra 1886. godine i postavljen je za kapelana u Turjanskom, a potom je premešten na parohiju u Vrelo. Za vreme Prvog svetskog rata bio je proganjan i hapšen. Dve godine je proveo u internaciji. U oslobođenoj Otadžbini odlikovan je Ordenom Svetoga Save II stepena i Ordenom Jugoslovenske krune I reda. Uhapšen je odmah po proglašenju NDH, ali je zbog starosti bio pušten pod uslovom da ne može činodejstvovati. Umesto njega, uhapšen je njegov sin, školski nadzornik u Korenici, koga su odveli u Gospić i na Jadovnu ubili. Protu su mučili i proganjali. Umro je u Zagrebu 14. januara 1945. godine.


Sveštenomučenik Geno gospićki:

Sveštenomučenik Geno (Ilić) rođen je 1863. godine u Smiljanu kod Gospića u svešteničkoj porodici. Višu gimnaziju i bogosloviju završio je u Sremskim Karlovcima. Rukopoložen je 1886. godine. Služio je na parohijama u Zrmanji i Gospiću. Rat ga je zatekao kao teškog bolesnika vezanog za postelju. Ustaše mu ni bolesnom nisu dali mira pa su ga više puta mučili i zlostavljali. Umro je u julu 1941. godine. Sahranjen je tajno na gospićkom groblju uz prisustvo grobara i njegove supruge.


Sveštenomučenik Matija smiljanski:

Sveštenomučenik Matija (Stijačić) rođen je 1883. godine u Klobucima kod Trebinja. Po završenoj bogosloviji i rukopoloženju, služio je na parohijama u Americi. U Americi je sastavio „Zbornik molitava i crkvenih pesama sa odgovoranjem na liturgiji“. U Otadžbinu se vratio 1935. godine i postavljen je za paroha u Smiljanu gde je služio do svoje mučeničke smrti. Uhapšen je 12. aprila 1941. godine u Smiljanu i odveden je u gospićski zatvor. Ustaške vlasti su zvanično obavestile Crkveni sud u Plaškom da su prota Matija Stijačić i sveštenik Dimitrije Jerković uhapšeni. U Gospiću su zlostavljani tako da su viđeni da

se jedva kreću od pretrpljenih batina. Prema nekim podacima, prota Matija je od batina umro u zatvoru, a prema drugim - otpremljen je na Velebit i tamo je ubijen.


Sveštenomučenik Petar plaščanski:

Sveštenomučenik Petar (Vučinić) rođen je 12. jula 1904. godine u Srpskim Moravicama. Bogosloviju je završio 1925. godine u Sremskim Karlovcima. Za sveštenika je rukopoložen 17. januara 1927. godine i postavljen je za paroha u Majskim Poljanama, a zatim u Jasenovcu.

Otac Petar je uhapšen u Plaškom krajem maja 1941. godine i sproveden je u Zagreb. Iz Zagreba je oteran u logor „Danica“ kod Koprivnice. Iz tog logora je 30. juna 1941. godine u osam sati uveče sa većom grupom Srba pod jakom stražom oteran u logor u Gospiću. U Gospiću je između 1. i 2. jula sa još nekoliko pravoslavnih srpskih sveštenika strahovito mučen, a potom su svi odvedeni i ubijeni u Jadovnu na Velebitu.


Sveštenomučenik Petar bunićki:

Sveštenomučenik Petar (Rašeta) rođen je 24. marta 1887. godine u Donjem Lapcu od oca Jovana, sveštenika, i majke Sofije. Gimnaziju i bogosloviju je završio u Sremskim Karlovcima (1898-1902). Rukopoložen je 1903. godine u Plaškom i postavljen je za činovnika

Crkvenog suda. Godine 1905. prelazi za paroha u Krbavici, a odatle, nešto kasnije, prelazi u Bunić. Uhapšen je 26. maja 1941. godine. Odmah je sproveden u Gospić, a odatle u Jadovno, gde je ubijen sa sveštenikom Vujadinom Panjkovićem.


Sveštenomučenik Ilija srednjogorski:

Sveštenomučenik Ilija (Ajduković) rođen je u Ploči 31. jula 1905. godine. Osnovnu školu je završio u mestu rođenja, četiri razreda gimnazije u Zagrebu, a bogosloviju u Sremskim Karlovcima. Za sveštenika je rukopoložen 8. marta 1930. godine i postavljen je za kapelana u Metku, odakle je oktobra iste godine prešao na parohiju u Srednjoj Gori. Odlikovan je Ordenom Sv. Save I stepena. Dana 19. aprila 1941. godine otac Ilija je sa urednom ustaškom propusnicom krenuo u Beograd. Ustaše su ga, pri samom ulasku u voz na železničkoj stanici u Lovincu, uhvatili i odvezli u zatvor. Posle dvodnevnog mučenja u zatvoru izveden je dva kilometra izvan Lovinca prema Vagancu i tu je ubijen 21. aprila 1941. godine.


Sveštenomučenik Danilo bjelopoljski:

Sveštenomučenik Danilo (Brakus) rođen je 25. maja 1911. godine u Zalužnici kod Otočca. Šest razreda gimnazije je završio u Gospiću, a bogosloviju 1936. godine u Sarajevu. Za sveštenika je rukopoložen 30. marta 1938. godine. Uhapšen je nekoliko dana posle proglašenja NDH. Pre nego što su ga odveli u Gospić, ustaše su ga držali u koreničkom zatvoru. U Korenici je mnogo mučen. Preživeli kažu da mu je brada bila posuta benzinom i zapaljena. Ubijen je polovinom 1941. godine u Gospiću.


Sveštenomučenik Milojko počiteljski

Sveštenomučenik Milojko (Došen) rođen je 10. aprila 1880. godine u Počitelju kod Gospića. Gimnaziju je završio 1898. godine u Sušaku, a bogosloviju 1904. godine u Zadru. Rukopoložen je 13. marta 1905. godine. Službovao je na parohijama u Širokoj Kuli i Ostrovcu. U Prvom svetskom ratu bio je zatočen u manastiru Gomirju. Posle rata je postavljen za paroha u Počitelju. Odlikovan je Ordenom Jugoslovenske krune I stepena. Uhapšen je u Počitelju 16. juna 1941. godine i odveden je u ustaški logor u Gospiću. Krajem juna 1941. godine prebačen je na Velebit, u Jadovno, gde je ubijen i bačen u jamu.


Sveštenomučenik Nikola ličko-petrovoselski:

Sveštenomučenik Nikola (Zagorac) rođen je 9. septembra 1910. godine u Breziku kod Gospića. Bogosloviju je završio 1932. godine na Cetinju. Za sveštenika je rukopoložen 1933. godine i postavljen je za paroha u Udbini, odakle je, nešto kasnije, prešao u Ličko Petrovo Selo.

Otac Nikola je uhapšen odmah po proglašenju NDH. Ustaše su ga, sa većom grupom njegovih parohijana, odveli u nepoznatom pravcu. Ima više svedočanstava o stradanju oca Nikole, ali se ne poklapaju. Prema jednom svedočanstvu, ustaše su ih odveli u crkvenu portu

u Ličkom Petrovom Selu i tu su ubili 43 Srbina. Među njima je bio i otac Nikola.

Po drugom, ustaše su u blizini Plitvičkih jezera ubili jednog pravoslavnog sveštenika. Njega su najpre popeli na zvonik, a zatim su ga bacili kroz otvor. Ustaše su, dok je sveštenik padao, sa zvonika vikali „Nesta krsta sa tri prsta“. Zatim su pritrčali polumrtvom svešteniku i probili ga bajonetom. To se desilo 13. avgusta 1941. godine. Po trećem kazivanju, otac Nikola je ubijen na nekoj strugari blizu Bihaća sa još 700 Srba iz Ličkog Petrovog Sela. Njegovu porodicu - suprugu i dvoje nejake dece - ustaše su oterali u Jasenovac u maju 1942. godine i tu im se izgubio svaki trag.


Sveštenomučenik Dimitrije široko-kulski:

Sveštenomučenik Dimitrije (Jerković) rođen je 1909. godine u Divoselu. Bogosloviju je završio u Sremskim Karlovcima. Služio na parohijama u Smiljanu, Debelom Brdu i u Širokoj Kuli. Otac Dimitrije je uhapšen 12. aprila 1941. godine. O njegovom hapšenju je dostavljen izveštaj Crkvenom sudu Eparhije gornjokarlovačke. Iz Široke Kule je odveden u logor u Gospić. Pouzdano se zna da je u gospićkom logoru bio 26. juna 1941. godine, kada je bio

mučen i vređan. Iz Gospića je prebačen na Velebit. Prema jednom svedočanstvu, glava mu je bila razbijena još u Gospiću. Sa njim je mučen i prota Matija Stijačić, paroh iz Smiljana.

Prilikom ustaškog pokolja u Divoselu ubijeno je i jedno dete oca Dimitrija Jerkovića.


Sveštenomučenik Vujadin debelo-brdski:

Sveštenomučenik Vujadin (Panjković) rođen je 1. maja 1905. godine u Brlogu kod Otočca. Bogosloviju je završio u Sremskim Karlovcima 1927. godine, a rukopoložen je 31. marta 1929. godine. Služio je u Dobroselu, a nešto kasnije je prešao na parohiju u

Debelom Brdu. Otac Vujadin je uhapšen 28. maja 1941. godine. Ustaše su ga zatvorili u zatvor u Buniću, gde je strašno batinan. Odatle je prebačen u kazneni zavod u Gospiću. Ubijen je nad jamom Jadovno na Velebitu.


Sveštenomučenik Radivoj korenički:

Sveštenomučenik Radivoj (Stanisavljević) rođen je 20. februara 1891. godine u Gračacu. Bogosloviju je završio 1915. godine u Sremskim Karlovcima. Rukopoložen je 3. avgusta 1916. godine. Služio je na parohijama u Raduču, Krbavici, a potom u Korenici. Ustaše su 1. jula 1941. godine pohapsili sve viđenije Srbe koreničkog kraja. Među njima je bio i otac Radivoj. Njega su najpre držali u zatvoru ustaškog logora u Korenici, gde su ga mučili na sve moguće načine. Prema nekim svedočanstvima, sveštenik Radivoj je ubijen u Korenici ili u njenoj okolini, a prema drugim, odveden je u Bihać i ubijen je na Prijeboju, između Korenice i Ličkog Petrovog Sela.


Sveštenomučenik Dušan plitvičko-ljeskovački:

Sveštenomučenik Dušan (Diklić) rođen je 1912. godine u Škarama kod Otočca. Bogosloviju je završio 1932. godine na Cetinju. Rukopoložen je 7. jula 1933. godine i postavljen je za paroha u Marindolu odakle je posle nekoliko meseci premešten u Plitvički Ljeskovac. Kao parohijski sveštenik završio je Bogoslovski fakultet u Beogradu. Postoje zvanični podaci u kojima se govori da je Kvaternik na početku stvaranja NDH smatrao da je najpotrebnije da se plitvički sveštenik Dušan Diklić likvidira. Nešto kasnije, ustaše su silom okupili meštane Plitvičkog Ljeskovca sa namerom da sruše mesnu pravoslavnu crkvu. Crkva je

srušena u maju 1941. godine a prethodno je opljačkana. Posle rušenja crkve ustaše su uhapsili oca Dušana i 1. juna 1941. godine odveli ga u Korenicu, gde je u podrumu ustaškog stana bio izložen velikom mučenju. Posle pet dana prebacili su ga u Prijeboj i tu su ga likvidirali.


Sveštenomučenik Jovan radučki:

Sveštenomučenik Jovan (Grozdanić) rođen je 1914. godine u Ponorima kod Otočca. Završio je šestorazrednu bogosloviju u Sarajevu 1938. godine. Rukopoložen je za đakona 19., a za prezvitera 20. aprila 1939. godine i postavljen za paroha u Studencima, odakle

je premešten u Raduč, gde ga je i rat zatekao. Posle strašnog mučenja ustaše su ga uhapsile sa rođenim bratom Nikolom - marinskim oficirom, koji se budući ranjen sklonio kod

brata. Ubijeni su na putu ka železničkoj stanici, a leševi su im ostavljeni na putu. Sutradan njihova tela nisu pronađena niti im je ikada bilo otkriveno mesto groba. Sveštenik Jovan iako mlad bio je uvažen i cenjen u narodu jer se odlikovao vrlinama i darom rasuđivanja.


Sveštenomučenik Miloš gračački:

Sveštenomučenik Miloš (Mandić) rođen je 1881. godine u Gračacu. Višu gimnaziju i bogosloviju je završio u Sremskim Karlovcima. Rukopoložen je 1908. godine. Služio je na parohijama u Plaškom, Gornjim Dubravama i Gračacu. Uhapšen je od ustaša drugi dan po Spasovdanu (29. maja 1941. godine) i zatvoren sa većom grupom Srba u Gračacu. U zatvoru je

mnogo mučen. U noći između 30. i 31. maja je sa još 26 Srba ubačen u kamion i odveden u pravcu Metka. Svi su pobijeni u jednoj šumi između Metka i Vrebca. Bačeni su

u jame koje su ranije iskopane. Za njihovu pogibiju saznali su čobani, koji su posle nekoliko dana tuda prolazili i zatekli sveže humke i krv oko njih. Odmah su vest preneli u Gračac, odakle su došli Srbi, otkopali grobnicu i našli gomilu unakaženih leševa, koje su jedva prepoznali. Telo prote Miloša je najviše bilo unakaženo.


Sveštenomučenik Spaso donjelapački:

Sveštenomučenik Spaso (Lavrnja) rođen je 1912. godine u Pritoci kod Bihaća. Četiri razreda gimnazije je završio u Bihaću, a šestorazrednu Bogosloviju 1935. godine na Cetinju. Rukopoložen je 18. maja 1936. godine. Služio je na parohijama u Velikoj Kladuši

i Suvaji. Početkom juna 1941. godine otac Spaso se autobusom vraćao iz Bihaća. Ustaše su ga zadržali u Donjem Lapcu. Tu je držan nekoliko dana. Terali su ga da čisti ulice, a u zatvoru su mu čupali bradu i stavljali so u rane. Dana 19. juna 1941. godine odveden je sa jednom

grupom sveštenika u Gospić. Odatle su, nešto kasnije, odvedeni na Velebit. Ubijen je na Velebitu i bačen u jamu Jadovno. Ustaše su 1. jula 1941. godine, posle hapšenja oca Spase, došli u Suvaju i odmah su počeli sa hapšenjem. U parohijskom domu su zatekli suprugu oca Spase - Ljubicu - koja je bila pred samim porođajem. Ljubici su rasporili utrobu i izvadili nerođeno dete. Drugo dete, sinčića od četiri godine, ranili su iz puške, a potom su ga

zaklali. Italijanski karabinjeri su ostavili pisano svedočanstvo o ovom

ustaškom zločinu. Tu se kaže: ,,...Dana 18. juna ustaše su prisilili sveštenika Spasu Lavrnju iz Suvaje da siđe iz poštanskog automobila, a potom su ga oterali u šumu i ubili......Dana 1. jula ustaše su zapalili selo Suvaju i u tom požaru je izgorelo 25 kuća. U selu su ubijali žene, djecu i ljude u ukupnom broju od 300 lica od kojih je 170 zakopano u tri jame, a ostali su spaljeni. Takođe, u Suvaji se desilo i ovo, ženi sveštenika Spase Lavrnje, koji je ranije bio ubijen, ustaše su rasporili trbuh, izvukavši živo dete, koje su ubili.”


Sveštenomučenik Dmitar cvijanovićko-brdski:

Sveštenomučenik Dmitar (Skorupan) rođen je 28. jula 1911. godine u Laptu kod Plaškog. Bogosloviju je završio 1931. godine u Bitolju. Rukopoložen je 24. jula 1932. godine i postavljen je za paroha u Cvijanović Brdu, gde ga je i rat zatekao. Ustaše su noću, 6. maja 1941. godine, došli u Veljun i Cvijanović Brdo (to je bila ustaška grupa iz Slunja - nap. V. Dž.) i, uz pomoć domaćih ustaša iz Hrvatskog Blagaja, uhapsili su oca Dmitra i skoro sve pravoslavne Srbe toga kraja (koji se nisu sklonili). Sutradan, 7. maja, otac Dmitar je sa protom Dobrosavljevićem i celom grupom Srba odveden u pravcu Hrvatskog Blagaja. Tamo su, u neposrednoj blizini škole, svi pobijeni.



Sveštenoispovednik Andrija tomino-gajski:

Sveštenoispovednik Andrija (Cvjetićanin) rođen je 1863. godine u Visuću kod Udbine. Bogosloviju je završio u Sremskim Karlovcima, a rukopoložen je 1891. godine u Plaškom. Služio je u Metku, Raduču, Doljanima, Osredcima i Tomin Gaju. Prota Andrija se u prvim danima postojanja NDH sa narodom prebacio u Gubavčevo Polje. Iako star i bolestan, trpeo je sa svojim parohijanima nesreću, koja je pogodila njegov narod. Prota Andrija Cvjetićanin je umro 1943. godine. Sahranjen je na seoskom groblju.


Sveštenomučenik Petar petrinjski:

Nisu sačuvani biografski podaci sveštenomučenika Petra (Galogaže), osim što je u arhivu gornjokarlovačke eparhije sačuvano da je bio arhijerejski namesni Petrinjski, pa se samo da

predpostaviti da je podelio sudbinu sa hiljadama drugih pravoslavnih Srba u NDH.


Sveštenomučenik Rodoljub petrinjski:

Sveštenomučenik Rodoljub (Pajić) rođen je 1861. godine u Uštici kod Jasenovca. Gimnaziju je započeo u Karlovcu, a završio je u Sremskim Karlovcima, gde je 1888. godine završio i bogosloviju. Rukopoložen je iste godine, a služio je na parohijama u Drljačama kod Sunje i Petrinji, gde je ostao do penzije. Uhapšen je pred Petrovdan 1941. godine zajedno sa svojom suprugom. Otpremljeni su u capraški logor, gde su sa ostalim svešteničkim porodicama zlostavljani. Posle nekog vremena, prebačen je u Nedićevu Srbiju, gde je od posledica zlostavljanja i fizičke iznurenosti umro 31. decembra 1942. godine.


Sveštenomučenik Dane svinjički:

Sveštenomučenik Dane (Babić) rođen je 10. novembra 1884. godine u Petrinji. Realnu gimnaziju sa ispitom zrelosti završio je u Zagrebu, a bogosloviju u Sremskim Karlovcima. Za sveštenika je rukopoložen 27. januara 1912. godine i postavljen je za paroha u Svinjici, gde je služio Bogu i svome rodu sve do svoje mučeničke smrti. U noći između 14. i 15. juna 1941. godine, ustaše su sa dva automobila došli iz Sunje u Svinjicu. Stali su ispred parohijskog

stana i nasilno provalili u dom oca Daneta, uhvatili ga i poveli sa sobom. Nisu mu dozvolili ni da se potpuno obuče. Pravoslavni Srbi iz Svinjice, svedoci mučenja ovog srpskog sveštenika, pričali su da se kroz selo čulo njegovo strahovito jaukanje. Istog dana popodne po Kostajnici, koja je od Svinjice udaljena svega trinaest kilometara, pročulo se da je mrtvo telo oca Daneta nađeno u selu Graboštanima, opština Majur, u jarku kraj puta

pokriveno zemljom. Leš oca Daneta pronašla je jedna devojčica. Čuvajući stado u Avgustinčićevoj bari primetila je u travi neke cipele. Kada je htela da ih uzme, videla je da one stoje na nogama čoveka, koji je bio zatrpan travom i busenjem. Devojčica je odmah obavestila svoje ukućane, pa su ljudi raskopali zemlju, izvukli leš i prepoznali

sveštenika Daneta Babića. Neposredno posle toga, na lice mesta je izašla ustaška „komisija“, koja je proglasila da su sveštenika ubili nepoznati ljudi. Ustaška „komisija“ je naredila da se telo oca Daneta sahrani na svinjičkom groblju, ali nisu dozvolili da mrtvo telo sveštenomučenika Daneta Babića poslednji put vidi njegova porodica. Oko groblja su postavili stražu da ga ne bi neko izvadio jer je telo bilo unakaženo.


Sveštenomučenik Gligorije bačugski:

Sveštenomučenik Gligorije (Živković) rođen je 24. januara 1871. godine u svešteničkoj porodici u Slabinji kod Kostajnice. Završio je šest razreda gimnazije, učiteljsku školu i bogosloviju u Sremskim Karlovcima. Rukopoložen je 2. februara 1895. godine i postavljen je za sveštenika u Svinjici i Vlahoviću, a po očevoj smrti došao je za paroha u Bačugi.

Početkom juna 1941. godine ustaše su ga, zajedno sa većim brojem tamošnjih Srba, uzeli za taoca. Tom prilikom, svi su odvedeni u Petrinju, a zatim u Sisak. Iz Siska je 2. juna 1941. godine izveden iz zatvora zbog bolesti. Ubijen je sa većim brojem zatvorenika u šumi
Brezovici iza Siska.


Sveštenomučenik Petar vojnićki:

Sveštenomučenik Petar (Ninković) rođen je 1. avgusta 1909. godine u Plaškom. Bogosloviju je završio 1913. godine u Sremskim Karlovcima. Neko vreme je služio kao pisar Crkvenog suda u Plaškom. Rukopoložen je 30. juna 1935. godine i postavljen je za

paroha u Vrginmostu i Vojniću. Ustaše su 14. jula 1941. godine došli i izvršili su masovno

hapšenje Srba toga kraja. Tada su uhapšena i tri pravoslavna sveštenika, među kojima je i otac Petar Ninković. Posle dve nedelje, 29. jula, cela grupa je prebačena do mesta zvanog Banića Jaram, gde su svi, posle velikog mučenja, pobijeni.


Sveštenomučenik Dušan kolarićki:

Sveštenomučenik Dušan (Malobabić) rođen je 31. oktobra 1866. godine u Plaškom. Bogosloviju je završio 1889. godine u Sremskim Karlovcima. Rukopoložen je 12. februara 1890. godine. Prota Dušan je uhapšen sa sveštenicima Ninkovićem, Peuračom, Šušnjarom i Dokmanovićem, ali je kao star i iznemogao pušten. Nekoliko dana kasnije, ujutro oko pet sati, ustaše su upali u njegov stan, izveli ga i zaklali ga na nekih pedeset metara od njegove

kuće. Ustaše su, vrativši se u njegov stan, izveli njegovu popadiju Milevu i kućnu pomoćnicu i obe zaklali nedaleko od njega.


Sveštenomučenik Miloš radovički:

Sveštenomučenik Miloš (Vujić) rođen je 6. aprila 1917. godine u Vojišnici kod Vojnića. Po svršetku šestorazredne bogoslovije na Cetinju, rukopoložen je za sveštenika 23. aprila 1939. godine i postavljen za paroha u Stipanu, gde je ostao do 30. septembra 1940. godine, kada je prešao na parohiju u Radovici. Ustaše iz Slunja su na Vidovdan 1941. godine obilazili srpske kuće, hapsili muškarce i odvodili ih u Cetingrad, gde su ih zatvarali u žandarmerijsku stanicu. Te noći je uhapšen i otac Miloš. U cetingradskom zatvoru su ih držali do pet sati popodne sledećeg dana, a onda su ih potrpali u kamione, odveli ih prema

Velikoj Kladuši i sve ih pobili na mestu zvanom Mejino Stenje. Njihovi leševi pokopani su u protivtenkovskim rovovima, koji su ostali od bivše jugoslovenske vojske. Posle pokolja muškaraca prešlo se na pokolj žena. Njih su pohvatali 5. avgusta 1941. godine i sve ih pobili na bregu Banića Glavica, blizu šume Lepršnjak, dva kilometra od Cetingrada prema Krstinji. Tu je ubijena i popadija oca Miloša, Ljubica, koju su živu rasporili i izvadili joj dete iz utrobe, a drugo dete, od dve godine, su takođe zverski ubili.


Sveštenomučenik Dušan dunjački:

Sveštenomučenik Dušan (Šušnjar) rođen je 20. februara 1910. godine u Janja Gori kod Plaškog. Bogosloviju je završio 1931. godine u Bitolju. Posle rukopoloženja postavljen je za paroha u Dunjaku. Uhapšen je 14. jula 1941. godine i otpremljen u Vojnić, gde je stavljen

u kućni pritvor. Ustaše su ga 29. jula odveli u zatvor sa još 500 Srba toga kraja. Vezani su žicom, stavljeni u kamione i odvezeni prema Krnjaku. Pobijeni su i bačeni u jamu kod Božića jarka.


Sveštenomučenik Bogdan glinski:

Sveštenomučenik Bogdan (Opačić) rođen je u Škarama 1905. godine. Gimnaziju je završio u Otočcu, a bogosloviju u Sremskim Karlovcima 1925. godine. Rukopoložen je 1926. godine, a služio je na parohijama u Širokoj Kuli (Lika), Čemernici, Bačugi i Petrinji. U Glinu je došao 1940. godine. U Glini su u noći između 10. i 11. maja 1941. godine vršena velika hapšenja Srba. Među uhapšenima je bio i otac Bogdan. Svi su bili zatvoreni u glinsku Crkvu. Poubijani su sledeće noći posle strahovitog mučenja. Svi su pobijeni u crkvi, a potom su odvezeni do mesta zvanog Prekope, šest kilometara udaljenog od Gline, gde su bačeni u tri velike jame.


Sveštenomučenik Stevan ogulinski:

Sveštenomučenik stevan (Đuričić) rođen je 1905. godine u Podumu kod Otočca. Bogosloviju je završio Sarajevu. Za đakona je rukopoložen 18. marta 1937. godine, a dan kasnije za prezvitera. Bio je paroh u Boviću kod Vrginmosta, a potom u Ogulinu. Uhapšen je u maju 1941. godine i sproveden u ogulinski zatvor „Kula“. Odatle je premešten u Karlovac, a potom u Vrginmost, pa u Glinu, gde je strahovito mučen. Bio je zatvoren i u policijskom zatvoru u Zagrebu, odakle je 6. juna 1941. godine transportovan u logor „Danicu“ kod Koprivice. Ubijen je na Velebitu i bačen u jamu Jadovno.


Sveštenomučenik Đuro gornjodubravski:

Sveštenomučenik Đuro (Alagić) rođen je 6. avgusta 1882. godine u Mazinu, srez Gračac. Gimnaziju je završio u Sušaku, a bogosloviju 1907. godine u Reljevu. Za sveštenika je rukopoložen 18. novembra 1907. godine, a službovao je kao kapelan u Plaškom i kao paroh u

Svračkovom Selu, Visuću i Gornjim Dubravama. Kao rezervni vojni sveštenik proveo je u ratu tri godine, a 1939. godine je odlikovan činom protojereja. Polovinom juna 1941. godine, prota Đuro je bio uhapšen u izveden na streljanje, ali tom prilikom nije streljan. Prema prikupljenim podacima prota Đuro je 22. juna 1941. godine, doveden u ogulinski zatvor zvani „Kula“. Dana 29. juna 1941. godine, oko ponoći, prota je sa još jedanaest Srba izveden iz ćelije br. 4 i pod jakom stražom otpremljen prema Bosiljevu. Prota Alagić je sa tih jedanaest Srba ubijen iste noći na obali reke Dobre blizu Toš-Marije.


Sveštenomučenik Ilija munjavski:

Sveštenomučenik Ilija (Pavlica) rođen je 25. jula 1905. godine u Podumu kod Plaškog. Bogosloviju je završio 1930. godine u Sremskim Karlovcima. Posle rukopoloženja postavljen je za paroha u Javnicu kod Dvora na Uni, odakle je premešten na parohiju u Munjavu kod Ogulina. Uhapšen je od ustaša polovinom maja 1941. godine, ali je ubrzo pušten. Ponovo je uhapšen 12. juna 1941. godine i odveden u ogulinski logor „Kula“, gde je strašno mučen. Iz Ogulina je transportovan u koprivnički logor „Danica“. Odatle je, posle izvesnog vremena, premešten u gospićski zatvor, gde je u noći između 1. i 2. jula prebijen. Posle toga, odveden je na Velebit, na mučeničko Jadovno, gde je ubijen i bačen u jamu.


Sveštenomučenik Ilija crno-vlasni:

Sveštenomučenik Ilija (Vurdelja) rođen je 1902. godine. Spasao se od ustaškog noža bekstvom u Beograd, gde su ga 1944. godine ubili komunisti.


Sveštenomučenik Teofan gomirski:

Sveštenomučenik Teofan (Kosanović) rođen je 1881. godine u Veri kod Plaškog. Zamonašio se 1903. godine i kao jeromonah jeopsluživao parohije u Marindolu, Ponikvama, Blinji i Gomirju. Za starešinu manastira Gomirja postavljen je 1929. godine i na toj dužnosti je ostao do svoje mučeničke smrti. Iguman Teofan je uhapšen od ustaša sredinom juna 1941. godine zajedno sa jeromonahom Nektarijem (Dazgićem). Oterani su u ustaški logor „Kula“ u Ogulinu. Posle osam dana mučenja, iguman je odveden u koprivnički logor „Danica“. U Koprivnici je najviše mučen. Ustaše su mu nabili kamilavku na glavu, pa su ga onda tukli i
mučili svakovrsnim mukama. Iz Koprivnice je 30. juna 1941. godine odveden u Gospić gdje je proveo neko vreme. Iz Gospića je sa većom grupom Srba odveden na Velebit. Svi su mučeni, pobijeni i bačeni u jamu zvanu Jadovno.



Sveštenomučenik Metodije gomirski:

Sveštenomučenik Metodije (Subotin) rođen je 21. marta 1879. godine u Bačkom Gradištu. Zamonašen je 28. septembra 1903. godine u manastiru Beočinu. Bio je iguman manastira Pribina Glava (Srem), a nešto kasnije je prešao u manastir Gomirje, gde je opsluživao

vrbovsku parohiju. Uhapšen je početkom juna 1941. godine (na drugi dan Duhova)

i zatvoren je u ogulinski zatvor „Kula“. Odatle je, 17. juna 1941. godine, upućen u Koprivnicu.

Po dolasku u Koprivnicu, ustaše su ceo vod zatvorenih Srba naterali da trči kroz grad. Iguman, kao star čovek, nije mogao da trči te ga je jedan ustaša udario kundakom po glavi tako da se onesvestio i pao. Iz Koprivnice je 30. juna 1941. godine prebačen u Gospić, a

odatle je otpremljen na Velebit. Ubijen je na Velebitu i bačen je u jamu Jadovno.


Sveštenomučenik Sava buvački:

Sveštenomučenik Sava (Kojić) rođen je 1906. godine u Miletićevu (Banat). Rano u zoru 9. avgusta 1941. godine ustaše su došli u Buvaču i pohapsili su mnoge Srbe, a sa njima i jeromonaha Savu. Sve su ih zatvorili u crkvu u Velikoj Kladuši i tu su ih podvrgli strahovitom mučenju. Drugog dana po hapšenju, cela grupa je odvedena na mesto zvano

Mejino Stenje. Svi su pobijeni i bačeni u protivtenkovske rovove. Sutradan su meštani došli na mesto zločina i tu videli strašan prizor. Nabacani i iskrvavljeni leševi njihovih komšija i rođaka sa povezanim rukama. Sve je ostalo tako do posle podne kada su ustaše doveli dvadesetak Srba, koji su nagrnuli zemlju i tako ih sahranili.

Nešto kasnije, ustaški pir je nastavljen. Iz sela Radovice, Ruševice, Selišta, Maljevca i Pašina Potoka pokupili su žene i decu, izveli ih na Banića Glavicu i sve ih pobili.


Sveštenomučenik Ignjatije veliko-kladuški:

Sveštenomučenik Ignjatije (Đurić) rođen je 1898. godine u selu Ležimiru kod Sremske Mitrovice. Osnovnu školu je završio u svom rodnom mestu, a monašku školu 1923. godine u manastiru Rakovici. Iste godine je i zamonašen u manastiru Beočinu. Šest godina kasnije prelazi u dalmatinsku eparhiju, a potom u gornjokarlovačku, gde biva postavljen za paroha u Plaškom, odakle je 1939. godine premešten u Veliku Kladušu. Uhapšen je početkom avgusta 1941. godine u Velikoj Kladuši i sa većom grupom Srba zatvoren je u tamošnju crkvu, gde su svi bili izloženi ustaškom iživljavanju. Otac Ignjatije je, po pričanju očevidaca, polumrtav prebačen u mesto zvano Mejino Stenje i tu je ubijen sa ostalim Srbima.


Sveštenomučenik Stefan gomirski:

Podaci o sveštenomučeniku Stefan (Božičkoviću) nisu sačuvani osim što ga jeromonah Nikodim spominje u svom zapisu o stradanju manastira Gomirja. Najverovatnije da je tom prilikom postradao i Stefan.


Sveštenomučenik Dositej plaščanski:

Sveštenomučenik Dositej (Obradović) bio je jerođakon i ekonom u eparhijskom dvoru u Plaškom. O njemu nema sačuvanih podataka, osim da je bio zatvoren sa Episkopom i sveštenicima iz Plaškog. Verovatno da je ubijen na Velebitu i bačen u Jadovno.


Sveštenomučenik Bogoljub plaščanski:

Sveštenomučenik Bogoljub (Gaković) sekretar Crkvenog suda u Plaškom rođen je 1900. godine, u Bosanskoj Krupi. Osnovnu školu je završio u svom rodnom mestu, a gimnaziju i bogosloviju u Sarajevu. Rukopoložen je 1924. godine. Službovao je na parohiji u Bosanskoj Suvaji do 1928. godine kada odlazi u Ameriku za paroha tamošnjim Srbima, odakle se vratio 1933. godine i ponovo došao na parohiju u Suvaji. Pred sam rat postao je sekretar Crkvenog suda u Plaškom. Uhapšen je zajedno sa sveštenomučenikom Savom Trlajićem, episkopom gornjokarlovačkim, 17. juna 1941. godine u Plaškom. Zatvoreni su u štali Josipa Tomljenovića, poznatog ustaškog zlikovca, gde su bili mučeni. Nekoliko dana kasnije (20. maja) sa još dva sveštenika i većom grupom Srba otpremljen je za Gospić. Nešto kasnije, ustaše su ih odveli na Velebit i u Jadovnu ih sve pobili.


Sveštenomučenik Mile perjasički:

Sveštenomučenik Mile (Dokmanović) rođen je 6. jula 1909. godine u Lapotu kod Ogulina. Bogosloviju je završio 1932. godine u Sremskim Karlovcima. Rukopoložen je 19. marta 1933. godine i postavljen je za paroha u Ličkim Osredcima, a potom u Poloju i Perjasici. Dana 14. jula 1941. godine u Vojnić je stigla jedna grupa ustaša iz Vrginmosta. Odmah su počeli sa hapšenjem. Sa većom grupom Srba uhapšen je i otac Mile. Cela grupa je poterana u kamion i 29. jula je odvedena u pravcu sela Krnjaka. Svi su pobijeni maljevima i čekićima na mestu zvanom Božića Jarak, koje se nalazi u šumi pored Krnjaka na putu Karlovac - Plitvička jezera.


Sveštenomučenik Milan plaščanski:

Sveštenomučenik Milan (Đukić) rođen je 1885. godine u selu Grmuši kod Bihaća. Trgovačku školu je završio u Bihaću, a Bogoslovsko-učiteljsku školu u Prizrenu. Rukopoložen je 1908. godine i postavljen je za paroha u Velikom Radiču, gde je ostao sve do 1925. godine, kada je postavljen za sekretara EUO Eparhije bihaćke. Nešto kasnije, prešao je na istu dužnost u Plaškom. Uhapšen je krajem maja 1941. godine i odveden je u ogulinski zatvor „Kula“. Iz Ogulina je upućen u Koprivnicu. Zna se da je bio i u zagrebačkom zatvoru. Krajem juna 1941. godine otac Milan je sa još 250 Srba i desetinom sveštenika sproveden u Gospić gde je između 1. i 2. jula pretučen, a potom je ubijen i bačen u jamu Jadovno na Velebitu.


Sveštenomučenik Petar plaščanski:

Sveštenomučenik Petar (Vučinić) rođen je 12. jula 1904. godine u Srpskim Moravicama. Bogosloviju je završio 1925. godine u Sremskim Karlovcima. Za sveštenika je rukopoložen 17. januara 1927. godine i postavljen je za paroha u Majskim Poljanama, a zatim u Jasenovcu. Otac Petar je uhapšen u Plaškom krajem maja 1941. godine i sproveden je u Zagreb. Iz Zagreba je oteran u logor „Danica“ kod Koprivnice. Iz tog logora je 30. juna 1941. godine u

osam sati uveče sa većom grupom Srba pod jakom stražom oteran u logor u Gospiću. U Gospiću je između 1. i 2. jula sa još nekoliko pravoslavnih srpskih sveštenika strahovito mučen, a potom su svi odvedeni i ubijeni u Jadovnu na Velebitu.


Sveštenomučenik Ilija plaščanski:

Sveštenomučenik Ilija (Iliđ) rođen je 1888. godine u Rujnici. Posle završenih šest razreda gimnazije upisao je bogosloviju u Raljevu koju je završio 1910. godine. Rukopoložen je iste godine i postavljen za paroha u Stabandži, potom u Marićki, odakle je 1915. godine prešao u svoje rodno mesto. Izabran je za člana Crkvenog suda 1925. godine u Bihaću, odakle je u istom svojstvu prešao u Plaški, gde je i penzionisan 1939. godine. Tokom rata živeo je u Zagrebu i svom rodnom mestu. Postradao je sa još šestoricom sveštenika na Velebitu i bačen u jamu Jadovno.


Sveštenomučenik Radovan primišljanski:

Sveštenomučenik Radovan (Kovačević) rođen je 23. marta 1908. godine u Latinu kod Plaškog. Bogosloviju je završio 1930 godine u Sremskim Karlovcima. Rukopoložen je 2. avgusta 1931. godine i postavljen je za paroha u Radovici, odakle je kasnije prešao u Primišlje. Dana 29. jula 1941. godine u Primišlje su došli ustaše iz Ogulina. Predvodio ih je Josip Tomljenović, ustaški logornik iz Plaškog. U Primišlje su stigli u toku noći. Na spavanju su pohvatali sve viđenije Srbe, a sa njima i oca Radovana. Svi su odvedeni u Slunj, ali su Italijani pustili uhapšenog sveštenika. Posle tri dana, otac Radovan je ponovo uhapšen i oteran je u logor u Ogulinu. Prema jednom svedočanstvu, vraćen je

u slunjski zatvor. Tada je uhapšena i njegova porodica, (supruga i dvoje dece). Jedno dete je streljano pred očima roditelja. Kada je majka potrčala da zaštiti svoje dete probodena je nožem. Nakon toga, streljan je i otac Radovan sa drugim detetom.


Sveštenomučenik Milan plaščanski:

Sveštenomučenik Milan (Dokmanović) rođen je 1887. godine u Kruševicama. Klasičnu gimnaziju sa maturom i bogosloviju završio je u Sremskim Karlovcima 1911. godine. Rukopoložen je iste godine i postavljen za protskog kapelana u Plaškom, u kom zvanju je ostao sve do 1932. godine, kada je potvrđen za paroha plaščanskog. Odlikovan je ordenom Svetog Save IV stepena. Uhapšen je sa Episkopom Savom i sveštenstvom sa kojima je strahovito mučen. Ubijen je na Velebitu i bačen u jamu Jadovno.


Sveštenomučenik Milan plaščanski:

Sveštenomučenik Milan (Rajčević) rođen je 3. decembra 1886. godine u Divoselu (Lika). Gimnaziju i bogosloviju je završio u Sremskim Karlovcima (1910. godine). Služio je na parohijama u Osredcima, Širokoj Kuli, Zrmanji i Plaškom. Uhapšen je krajem maja 1941. godine u Plaškom. Odatle je sproveden u ogulinski zatvor „Kula“, gde je proveo neko vreme. Nešto kasnije, prebačen je u logor „Danica“ kod Koprivnice. Iako je bio krupan i snažan čovek, u zatvor je stigao kao senka. Bio je ošišan, obrijan i telesno unakažen. Jedva mu se mogao čuti glas. U logoru je stalno ponavljao: „Nas više nema“. Otpremljen je za Gospić 30.

juna 1941. godine i tamo se zadržao samo jednu noć. Otpremljen je na Velebit i ubijen nad jamom Jadovno. Njegova ćerka Dušanka je pošla da ga traži, ali se ni ona nije živa vratila.


Sveštenomučenik Stanislav ličko-jesenički:

Sveštenomučenik Stanislav (Nasadil) rođen je 1904. godine u Čehoslovačkoj. Bogosloviju je završio 1928. godine u Bitolju. Služio je kao ličko-jesenički paroh. Uhapšen je 17. juna 1941. godine u Plaškom. Ustaše su ga zatvorili u štalu ustaškog zlikovca Josipa Tomljenovića. Sa njim je bio i episkop Sava Trlajić. Odatle je 20. juna upućen u Gospić, gde je nekoliko dana kasnije ubijen.


Sveštenomučenik Jaša plaščanski:

Sveštenomučenik Jaša (Stepanov) rođen je 1910. godine u Turiji (Bačka). Nižu gimnaziju je završio u Starom Bečeju, a bogosloviju 1934. godine u Sremskim Karlovcima. Rukopoložen je 1935. godine i postavljen je za paroha treće plaščanske parohije, gde ga je i rat zatekao. Otac Jaša Stepanov je, posle kraćeg vremena provedenog u kućnom pritvoru, uhapšen 10. juna 1941. godine. Ustaše su njega i protu Rajčevića otpremili u ogulinski zatvor „Kula“. Odatle

je, sa ostalim sveštenicima, prebačen u zloglasni koprivnički logor „Danica“. Iz koprivničke „Danice“ je 30. juna 1941. godine prebačen u logor u Gospiću. Ubijen je na Velebitu i bačen je u jamu Jadovno.


Sveštenomučenik Đuro plaščanski:

Sveštenomučenik Đuro (Stojanović) rođen je 1919. godine u Škarama kod Otočca. Nižu gimnaziju je završio u Otočcu, a bogosloviju 1939. godine na Cetinju. Posle rukopoloženja postavljen je za veroučitelja u građanskoj školi u Plaškom. Uhapšen je 17. jula 1941. godine zajedno sa episkopom Savom Trlajićem. Zatvoreni su u štalu ustaše Josipa Tomljenovića. Tu je strahovito mučen, a onda je prebačen u kazneni zavod u Gospiću. Ubijen je krajem jula 1941. godine na Velebitu i bačen u jamu Jadovno.


Sveštenomučenici gornjokarlovački

molite Boga za nas!


E.br. 145/21
15. maj 2021. god.
Karlovac



SVETOM ARHIJEREJSKOM SINODU

SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

B E O G R A D



Predmet: Molba Svetom Arhijerejskom Sinodu da se Komisiji Svetog Arharhijerejskog
Sabora za kononizaciju novih svetih, dostavi dopuna Našeg predloga od dana 31. maja 2018. godine (E.br.189/18).

Molimo Sveti Arhijerejski Sinod da se Komisiji Svetog Arhijerejskog Sabora za kanonizaciju novih svetih dostavi dopuna Našeg predloga od dana 31. maja 2018. godine (Sveti Arhijerejski Sinod br.903/zap.669 od 21. juna 2018. god.) i da se pored imena Svetog ispovednika Danila (Jakšića) episkopa karlovačkog i plaščanskog, unesu u Diptih Svetih i imena: igumana gomirskog Simeona (Nijemčevića), prezvitera Marka Pruščevića, prezvitera Teodora Pruščevića i đakona Janka Pruščevića.

Eparhija gornjokarlovačka već duže vreme prikuplja podatake o ispovednicima vere Pravoslavne sa prostora nekadašnjih Eparhija kostajničko – zrinopoljske i gornjokarlovačke, koje su obuhvatale Baniju, Kordun, Liku, Gorski Kotar i deo Žumberka (Jastrebarsko).

Pored toga, iščitali smo i istražili, koliko je to bilo moguće, i
pisane dokumente koji opisuju pastirski rad, ali i stradanja pomenutog Arhijereja i sveštenstva, koji moramo priznati nisu mnogobrojni, ali ima vrlo značajnih dokumenata, zapisa i svedočanstva, koji su Nam presudno pomogli da od mnoštva ispovednika vere Pravoslavne sa ovih prostora izaberemo bar neke, koji bi se istakli kao sveopšti simvol ispovedništva vere Pravoslavne na ovim prostorima.

O teškom periodu života Crkve u ovim krajevima (posebno na Žumberku i u Lici), u periodu kada je stolovao naš veliki Arhijerej Danilo (Jakšić), najbolje nam govori doktorska disertacija protojereja-stavrofora prof. Dušana Kašića na temu „Lepavinsko – severinska eparhija“ (1954. god.), kao i delo „Otpor Marčanskoj uniji; Lepavinsko – severinska eparhija“ (Beograd 1986.). Takođe, trebamo spomenuti i rad Episkopa dr Atanasija (Jevtića) na temu „O unijaćenju na prostorima Srpske pravoslavne crkve“ (12. decembar 1990.), koji opisuje hrabre odluke u borbi portiv unijaćenja pravoslavnog življa na ovim prostorima. O teškom bremenu koje su nosili episkop Danilo sa sveštenicima i monasima sa ovih prostora u vatrenim borbama protiv unijaćenja, bavili su se u svojim naučnim studijama i naši veliki akademici dr Jovan Radonić i dr Slavko Gavrilović, Đorđe Rajković, kao i mnogi drugi.

O duhovnom i moralnom životu, kao i o velikom trudu i podvigu Arhijereja Danila, najbolje govore svedočanstva vernog naroda kao i verodostojni zapisi koje je objavio prota karlovački Manojlo Grbić u kapitalnom delu „Karlovačko vladičanstvo“ (tri toma), štampano s kraja XIX veka. Takođe, o njegovim podvizima govore u svojim studijama i prota Dimitrije Ruvarac iz Zemuna, prota Milan Radeka iz Karlovca i Đorđe Rajković iz Novog Sada.

Episkop karlovački i plaščanski Danilo (Jakšić), rođen je na Božić 1715. godine u Srpskim Moravicama. Još kao dečak otišao je u manastir Gomirje, gde je stekao svoje duhovno obrazovanje. Sa 19 godina rukopoložen je za sveštenomonaha. Bio je verni saradnik Episkopima gornjokarlovačkim Danilu (Ljubotini) i Pavlu (Nenadoviću), potonjem Mitropolitu karlovačkom. Godine 1749. episkop Nenadović, rukoproizvodi ga u čin arhimandrita, i postavlja za svog egzarha u Eparhiji gornjokarlovačkoj. Nakon izbora Nenadovića za Mitropolita karlovačkog, arhimandrit Danilo postaje administrator Eparhije gornjokarlovačke. Za Episkopa je izbaran 3. juna 1750. godine, a hirotonisan je u manastirskom hramu u Rakovcu, 4. novembra 1751. godine. U starom hramu u Plaškom, svečano je ustoličen 19. avgusta 1752. godine.

Iz sačuvane molbe pravoslavnih žitelja Karlovačkog vladičanstva upućene Saboru Karlovačke mitropolije 20. marta 1742. godine, vidi se velika želja i ljubav da im se za episkopa postavi „velike branilac pravoslavne vere iguman gomirski Danilo (Jakšić)“. (Srpski Sion br. 25, str. 712-713, Sremski Karlovci 1904.)

Episkop Danilo (Jakšić), upravljao je Karlovačkim vladičanstvom kao administrator i njen arhijerej punih dvadeset jednu godinu i šest meseci, ostavivši iza sebe uređenu Eparhiju na svim duhovnim i administrativnim poljima. Najviše muka zadala je vladiki Jakšiću borba zbog Žumberačke unije, koja je trajala punih devetnast godina, dakle, celo vreme episkopovanja. Odmah po ustoličenju u Plaškom, episkop Danilo je obnovio stari dvor mitropolita Atanasija (Ljubojevića) u Metku i otvorio prvo bogoslovsko učilište, koje je starije i od Karlovačke bogoslovije. Redovno je slao u Sremske Karlovce, šest dukata za otvaranje bogoslovskog učilišta. Pored Metka, episkop Jakšić posebnu je brigu vodio o manastiru svog postriga – Gomirju, kao i o zidanju novog Sabornog hrama u Plaškom. Iz sačuvanih dokumenata i ličnih pisama, koja se danas nalaze u državnom Arhivu u Zagrebu, vidi se da je svoje sveštenstvo i monaštvo savetovao primerima i rečima Svetog Vasilija Velikog, kao i da je bio blag prema njima ali vrlo strog prema sebi. I pored teškog bremena koje je nosio, episkop Danilo je uspeo da obnovi dosta hramova u svojoj Eparhiji koji i danas postoje i svedoče o njegovom arhipastirskom radu u ovom krajevima.

Izmučen velikom borbom protiv unijaćenja poverene mu pastve, episkop Danilo (Jakšić), upokojio se posle kraćeg bolovanja u Plaškom, dana 27. januara, po starom kalendaru, 1771. godine u 55. godini zemaljskog života. Sahranjen je u kripti svoje zadužbine u novoizgrađenom Sabornom hramu u Plaškom, pored svog duhovnog učitelja i predhodnika episkopa Danila (Ljubotine), čije je zemne ostatke pred svoju smrt preneo iz starog plaščanskog drvenog hrama.

Episkop gornjokarlovački Mihailo (Grujić) prilikom obnove Sabornog hrama u Plaškom, 1903. godine, premestio je svete kosti vladike Danila (Jakšića) u novi kovčeg, koji, Bogu hvala, nije oskrnavljen od strane ustaških vojnika 1941. godine, kada su oskrnavljeni posmrtni ostaci dr Maksimilijana (Hajdina) episkopa gornjokarlovačkog.

Predanje o svetosti vladike Danila, sa poštovanjem se prenosilo s kolena na koleno punih dvesta pedeset godina, od njegovog upokojenja pa sve do današnjih dana. Iz sećanja zemunskog advokata dr Todora Nedeljkovića iz 1883. godine, koji je duže vreme proveo i radio u plaščanskoj konzistoriji, navodi sa kakvim poštovanjem govori narod o vladici Jakšiću pozivajući se i na svedočanstva prota Trbojević i prota Kućika iz Gornje Krajine. Karlovački učitelj i književnik Vladimir Krasić u jednom pismu od 8. marta 1881. godine koje je uputio Đorđu Rajkoviću navodi: „Prekjuče reče mi stari sveštenik Momić iz Primišlja, blizu Plaškog, da je vladika Danilo Jakšić u narodu u slavnoj uspomeni. To je najomiljeniji vladika srpski u našoj dijacezi. On je zaslužio da ga „svetim Jakšićom“ zovemo.“

Po rečima prote Manojla Grbića: „narod ovog vladiku i danas zove „sveti vladika Jakšić“, i od svijeh ostalih vladika ostao je on u najljepšoj uspomeni kod našeg naroda.“(M.Grbić, drugi tom, str. 161) Episkop Danilo „živeo je strogo kaluđerski. Neprestano je postio po kaluđerskim pravilima, mesa nije jeo nikada od kako se zakaluđerio. On je vrlo malo na sebe trošio, pa je i od svojih vrlo malih prihoda – ostavio iza sebe prekrasne zadužbine, koje su mu obesmrtili ime i spomen na mnoge vekove.“(M.Grbić, drugi tom, str. 163)

O strogom monaškom životu vladike Danila, pored prote Grbića, svedoče nam i delovi zapisnika sinodalnih sednica Karlovačke mitropolije koje je objavio Đorđe Rajković u Letopisu Matice Srpske (knjiga 134, iz 1883, str. 12-13). Kada se na Sinodu 1769. godine razmatralo o izboru arhimandrita gabrovačkog Sofronija (Kirilovića) za Episkopa erdeljskog, vladika Danilo reče na sav glas, da mu neće dati svoj pristanak dokle Sinod ne obeća da će se Kirilović zakletvom vezati da neće jesti meso (Zapisnik od 11. decembra 1769.).

U celom svom arhipastirskom radu u Karlovačkom vladičanstvu, vladika Danilo posebno je vodio brigu o manastiru Komogovina i Gomirje, kako u materijalnom tako i u duhovnom pogledu. Iz pisma koji je uputio 6. avgusta 1765. godine, bratstvu manastira Gomirja vidi se njegova briga za duhovno uzrastanja monaha tog vremena. Zbog svojih duhovnih vrlina bio je poštovan kako među mirskim sveštenstvom tako i kod monaha i izvan svoje Eparhije.

Izučavajući ovozemaljski život vladike Danila, pronašli smo i veoma važne podatke o podvizima poslednjih pravoslavnih sveštenoslužitelja na Žuberku (Marka, Teodora i Janka Pruščevića), koji su i pored strašnih progona i mučenja, ostali do smrti verni svojoj veri i svojoj Crkvi. O njihovim stradanjima svedoči nam na prvom mestu i sam vladika Danilo (Jakšić) u Popisu pravoslavnih sveštenika u Žuberku iz 1758. godine (Johan Hajnrih Šviker, Istorija unijaćenja Srba u Vojnoj Krajini, Kragujevac 1995.).

Sveštenik Marko Pruščević, rođen je u svešteničkoj porodici s kraja XVII ili početka XVIII veka na Žumberku u zaseoku Malinci. Za sveštenika je rukopoložen od Episkopa karlovačko-senjskog i primorskog Danila (Ljubotine). Unijatski episkop Teofil (Pašić) pre svog ustoličenja, šalje 12. oktobra 1739. godine, sveštenika Marka u zatvor, zbog odanosti episkopu Simeonu (Filipoviću). Kroz ceo svoj sveštenopastirski rad ulagao je veliki trud protiv unijaćenja Srba uskoka. Nakon kraćeg i zagonetnog bolovanja, upokojio se 1750. godine, boreći se do poslednjeg časa za opstanak pravoslavne vere među žumberačkim Srbima.

Sveštenik Teodor Pruščević, rođeni brat sveštenika Marka Pruščevića iz žumberačkog zaseoka Milinca. Rukopoložen za sveštenika od Episkopa horvatskog i žuberskog Simeona (Filipovića). Unijatski episkop Teofil (Pašić), kažnjava sveštenika Teodora koji se nalazi u tamnici u Pribiću (Epistolae ad episcopos LXXXVI, Nadbiskupski arhiv u Zagrebu). Nakon izlaska iz tamnice, zajedno sa bratom Markom oboljeva pod sumnjivim okolnostima. Za vreme njihove bolesti, tadašnji eparhijski administrator arhimandrit Danilo (Jakišić) u Žuberak je poslao dvojicu gomirskih monaha: Gavrila (Musulina) i Makarija (Višnjića), koji su opsluživali parohije do 24. septembra 1750. godine. Znajući da će ubrzo dušu ispustiti, a dok je ležao na samrtnom odru, udružene vojne i crkveno-rimske vlasti tražili su od generala Šercera iz Karlovca, da izda zapovest kojom će se zabraniti primanje u srpske domove monahe manastira Gomirja radi vršenja pastirskih obaveza.
Ovo naređenje imalo je za cilj da se među pravoslavnima stekne utisak da je sveštenik Teodor sa takvim postupkom saglasan. General je izdao naredbu da pričešće pri samrtnom času svešteniku Teodoru izvrši ne od strane pravoslavnih gomirskih monaha, već od unijatskog sveštenika Gavrila Palkovića. Na taj način bi se stvorio utisak da je sveštenik Teodor na samrtničkoj postelji prihvatio uniju. Iz jednog spisa iz 1758. godine, episkop Danilo (Jakšić) navodi: „Kada je poslednji domaći pravoslavni sveštenik Teodor Pruščević ležao teško bolestan, poslavši mu unijatskog sveštenika Gavrila Palkovića. Prusac nije prihatio tog unijatu, nego se ispovijedio monahu Gavrilu Musulinu iz manastira Gomirja, i od njega bio sahranjen po našem crkvenom obredu.“ Sveštenik Teodor umire na dan Svetog Jovana Krstitelja 1751. godine.

Đakon Janko Pruščević, rođen u zaseoku Malnica na Žuberku. Bio je sinovac sveštenika Marka i Teodora Pruščevića. Rukopoložen je u čin đakona od Episkopa gornjokarlovačkog Pavla (Nenadovića), potonjeg Karlovačkog mitropolita. O stradanju đakona Janka, vladika Jakšić navodi: „Ovog đakona, unijatski sveštenik, uz podršku lokalnog oficira, nastojao je nagovoriti da među Žumberčanima radi za stvar unijatske crkve. Đakon se tom pokušaju odlučno suprostavio, kazavši da do dana današnjeg niko iz njegove kuće nikada nije bio unijata, i da to ne namjerava ni on, da postane. Zbog tog „NE“, odveli su
našeg jadnog đakona, kao kakvog kriminalca pod stražu u Karlovac. Tu u zatvoru bio je podvrgnut najtežim mukama i ponižavanjima. U samrtnom času ne samo da su odbili da mu pošalju pravoslavnog sveštenika, nego čak nisu dozvolili, da mu se skinu gvozdeni okovi.“ U svom istraživačkom radu „Marčanska unija i unija u Žumberku“ prota prof. dr Radoslav Grujić naziva đakona Janka „mučenika za pravoslavnu veru“ (Srem.Karlovci 1938, str.27-28).

Prilikom jedne Naše posete Žumberku, susreli smo se sa grupom ljudi (unijata-grkokatolika), koji imaju jasnu svest o svom pravoslavnom poreklu. Tom prilikom ispričali su Nam svedočanstva koja se u njihovim domovima prenose sa generacije na generaciju o stradanju sveštenika iz porodice Pruščević. Iako grkokatolici, meštani Žumberka podigli su 2010. godine, malu kapelu posvećenu Svetom velikomučeniku Dimitriju (krsnoj slavi svešteničke porodice Pruščević) sa natpisom „Slavnim žumberačkim sveštenicima Pruščević... koji su živeli u ovom mestu, a služili Hristu u celom Žumberku. Njima u spomen, a Bogu na slavu ovu kapelu podižu zahvalni potomci.“ Imena trojice poslednjih sveštenoslužitelja na Žumberku (1750/51.) smatraju se i danas svetiteljima – mučenicima, u mnogim grkokatoličkim porodicama.

U ovim krajevima kao velikog branioca pravoslavlja u narodu je vekovima poštovan kao svetitelj i iguman Simeon (Nijemčević) iz manastira Gomirja. O ovom monahu nismo pronašli mnogo biografskih podataka. Verovatno je rođen na područiju Varaždinskog generalata, i da je pre dolaska u manastir Gomirje bio iguman u Marči, odnosno Lepavini. Unijati su ga zajedno sa nekoliko monaha proterali iz manastira, nakon čega dolazi u manastir Gomirje. U okviru opšteg otpora srpskih monaha unijatskoj delatnosti unijatskog episkopa Pavla (Zorčića), među prvima se suprostavio iguman Simeon. Navodi se da je bio otvoren i žestog protivnik unijaćenja i iskreni branilac Pravoslavne vere. Zbog takve revnosti tužio ga je 1672. godine unijata Đorđe Obradović „da ga je iguman grdi zbog unije“. Na tu tužbu general je naredio da se iguman Simeon zatvori u Karlovac, gde je osuđen na večnu robiju i interniran na otok Maltu. Život je skončao mučenički na Malti ostavši do smrti veran Pravoslavnoj veri.

Iz svih ovde navedenih razloga, mi duboko verujemo i smatramo da uz
sveopšti praznik Sabora Srpskih svetitelja, spadaju i Episkop gornjokarlovački Danilo (Jakšić) zajedno sa igumanom Simeonom (Nijemčevićem), prezviterom Markom Pruščevićem, prezviterom Teodorom Pruščevićem i đakonom Jankom Pruščevićem, koji su svojim životom hrabro ispovedali veru Pravoslavnu u jednom od najtežih vremena za Pravoslavne Srbe u ovim krajevima, što svedoče arhivski spisi i brojne naučne studije naših znamenitih istoričara i bogoslova.

U godini kada se molitveno sećamo 250 godina od upokojenja episkopa Danila, dali smo da se izradi ikona sa njegovim izobraženim svetim likom,
na osnovu sačuvanog portreta koji se čuva u riznici Eparhije gornjokarlovalčke. Takođe, po uzoru na službe Svetih Božijih ispovednika vere Pravsolavne sačinili smo službu i akatist Svetom ispovedniku Danilu karlovačkom i plaščanskom, koju Vam dostaljamo zajedno sa ikonom u prilogu.

Naš predlog bi bio da se Sveti ispovednici vere Pravoslavne: Danilo, Simeon, Marko, Teodor i Janko, praznuju svake godine na dan usnuća vladike Danila, 27. januara odnosno 9. februara po novom kalendaru, jer nažalost ne postoje istorijski izvori o tačnom datumu upokojenja igumana Simeona, prezvitera Marka i đakona Janka.

U toku 2019. godine, na osnovu arhivske građe, pronašli smo u Sabornom hramu Vavedenja Presvete Bogorodice u Plaškom zajedničku grobnicu arhijereja u desnoj strani priprate. U njoj se nalaze posmrtni ostaci naših gornjokarlovačkih arhijereja: Danila Ljubotine (†1739), Danila Jakšića (†1771), Genadija Dimovića (†1796), Mojsija Miokovića (†1823), Mihaila Grujića (†1914) i jedan nepoznati ljudski skelet. Kasnije smo utvrdili da su to kosti Mitropolita kostajničko-zrinopoljskog Atanasija (Ljubojevića). Na osnovu detaljnog pregleda uzoraka zemnih ostataka u Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu, i dostavljenog izveštaja prof. dr Milovana Kubata, zemne ostatke vladike Danila preneli smo u Karlovac, gde smo ih pohranili u kivot koji se nalazi na soleji Sabornog hrama.

Dana 9. februara tekuće godine, na Svetoj arhijerejskoj liturgiji koju smo služili u Sabornom hramu Svetog oca Nikolaja, uneli smo ikonu sa likom Svetog ispovednika Danila karlovačkog i plaščanskog i osvetili slavske darove u čast ovih Svetih ispovednika vere Pravoslavne. Sveštenstvo i verni narod Naše Eparhije gornjokarlovačke, ovu vest primio je sa radošću posebno u Lici i Gorskom Kotaru gde se njihova imena vekovima poštuju kao svetitelji.

Svetom Arhijerejskom Sinodu i Komisiji Svetog Arhijerejskog Sabora za kanonizaciju novih svetih u prilogu dostavljamo i deo sakupljenog publikovanog materijala o životu, stradanju i borbi za veru Pravoslavnu Svetih ispovednika: Danila episkopa karlovačkog i plaščanskog; Simeona gomirskog; Marka, Teodora i Janka sveštenoslužitelja žuberačkih:

-Delove knjige „Karlovačko vladičanstvo“ od prote Manojla Grbića iz 1891. godine koja govore o životu i stradanju Episkopa gornjokarlovačkog Danila (Jakšića), a napisana na osnovu arhivske građe iz Plaškog;

-„Vladika Danilo Jakšić“ od Đorđa Rajkovića, objavljen u Letopisu Matice Srpske, Novi Sad 1883, knjiga 134;

-„Narodna molba Srbalja karlovačke generalije da se iguman gomirski Danilo Jakšić postavi za vladiku plaškog“, Srpski Sion br.25, Sremski Karlovci 1904;

-„Pitanje crkve Sv. Spiridona u Trstu 1757-1769“ od Đorđa Rajkovića, objavljen u Letopisu Matice Srpske za 1877, Novi Sad 1877, knjiga 119;

-„Tekst povelje o izgradnji Sabornog hrama u Plaškom“;

-Arhivska dokumenta o Žumberačkoj uniji, koju je objavio Johan Hajdin Šviker u svom delu „Istorija unijaćenja Srba u Vojnoj Krajni“;

-„Žumberačka unija“ od Đorđa Rajkovića, objavljen u Javoru, Novi Sad 1875. godine u brojevima od 27 do 36.


Svetom Arhijerejskom Sinodu sinovski odan,

EPISKOP
GORNjOKARLOVAČKI

+ Gerasim, s. r.



Žitije Svetog Ispovednika Danila, sveštenika Marka, Teodora (Pruščevića), đakona Janka (Pruščevića) i igumana Simeona (Nijemčevića)


Dana 9. februara navršava se dvestapedeset godina od blažene smrti Danila (Jakšića), ispovednika vere Pravoslavne i vrednog pregaoca na njivi Gospodnjoj u Karlovačkom vladičanstvu od 1751. do 1771. godine.

Episkop Danilo, rođen je u blagočestivom domu Jakšića, od oca Milete i majke Stojane, na Božić 1715. godine u Srpskim Moravicama. Još kao dečak odlazi u manastir Gomirje. Izgleda da je u to vreme duhovni život u Gomirju bio na visini. U povelji koja je stavljena u jabuku ispod krsta na zvoniku plaščanske katedrale 30. avgusta 1763. godine, episkop Danilo kaže za sebe:
„Učiv se božestvenago pisanija u manastiru Gomirju“. Od mladih dana što u Gomirju, što u Plaškom bio je uz episkopa Danila (Ljubotinu), od kojeg je izgleda najviše naučio. Još 1748. godine patrijarh Arsenije IV hteo ga je birati za Episkopa. Za vreme bavljenja u Plaškom unijatskog episkopa Teofila, jeromonah Danilo odlazi na parohiju u Sjeničak. Odmah po dolasku u Plaški episkop Pavle (Nenadović) dovodi ga kod sebe u vladičanski dvor. Tu mu je bio od velike pomoći, a i pratio ga je svuda po Eparhiji gornjokarlovačkoj. Kada je episkop Pavle godine 1748. godine otišao na Sabor, jeromonaha Danila postavio je za svoga egzarha. Godinu dana kasnije Pavle (Nenadović) izabran je za Mitropolita karlovačkog. Tada je proizveo jeromonaha Danila u čin arhimandrita. U to vreme umire kostajničko – zrinopoljski episkop Aleksije (Andrejević), pa arhimandrit Danilo (Jakšić) dobija u administraciju obe eparhije. Godine 1750. Lika i Krbava odvojene su od kostajničko – zrinopoljske eparhije i pripojene Karlovačko –primorskoj eparhiji, a ukinuta sjeverinska eparhija pripojena je eparhiji kostajničko –zrinopoljskoj. Tada je za Episkopa gornjokarlovačkog izabran Danilo (Jakšić), a za episkopa kostajničko – zrinopoljsko – sjeverinske
eparhije Arsenije (Teofanović), iguman manastira Grabovca. Odmah po pristizanju carske potvrde Danilo (Jakšić) je hirotonisan u manastiru Rakovcu 4. novembra 1751. godine. Ustoličen je u Plaškom 19. avgusta iste godine.

Veliku pažnju episkop Jakšić je poklanjao manastiru Gomirju. Darivao ga je knjigama i odeždama. U manastiru Gomirju osniva ikonopisnu školu u kojoj je poučavao domaće učenike Simeon Baltić, monah iz Hopova. Godine 1764. kod Baltića su učili ikonografski zanat Luka Nikšić, Jovan Grbić i Borđe Mišljenović.

U Medaku je osnovao bogoslovsko učilište. Tu je počeo da zida novi dvor, školu i hram, koje za života nije uspeo da završi. Posle njegove smrti eparhijska imovina u Medaku prisilno je prodata državi. U dvoru je uređen oficirski kvartir. Pre smrti zgradu škole je delimično završio i u njoj je radilo jedno odelenje bogoslovskog učilišta. U Plaškom je pored dvora sagradio kuću za prenoćište sveštenika. Sagradio je katedralni hram posvećen Vavedenju Presvete Bogorodice u Plaškom koji je osvećen 30. avgusta 1763. godine. Preneo je zemne ostatke episkopa Danila (Ljubotine) iz starog plaščanskog drvenog hrama u novi Saborni hram.

Episkop Danilo bio je retko plemenit čovek. Prota Manojlo Grbić pominje jedno njegovo pismo iz Beča iz 1759. godine, u kome preporučuje svom zameniku igumanu Aleksiću da siromašnim komšijama pomogne uzorati bašte. O vladici Danilu pohvalno se izražava grof Hadik u poverljivom izveštaju Beču sa Sabora 1769. godine. Vladika Danilo (Jakšić) i po ličnom životu i po zaslugama čini čast Eparhiji gornjokarlovačkoj.

Vladika Danilo teško je duševno podneo gubitak Žumberka. Isto tako narod se osećao uvređenim zbog toga što je Beč omeo njegov izbor za Mitropolita karlovačkog. U Eparhiji je to komentarisano i došlo je do zatvaranja pojedinih sveštenika. Zatvoren je i plaščanski paroh Ilija Latas. I sam episkop Danilo optuživan je da buni narod. Godine 1770., o prazniku Svetog proroka Ilije, on po drugi put odlazi u Trst da miri Srbe i Grke. Po povratku iz Beča odlazi u Medak gde je dovršavao vladičanski dvor i školu. Iz Medaka je episkop Danilo krenuo preko Kosinja u Plaški, odakle je 12. novembra 1770. godine pisao kaluđeru Janićiju (Milojeviću) gde navodi: „Ja sam juče ovden došao i kako sam išao, Bog je dao, da na putu nijesam ostao; na desnoj nozi nijesam donio čizme ni čarape, a na lijevoj jedva da sam donesao“. Poslednje pismo koje je napisao episkop Jakšić bilo je 24. januara 1771. godine igumanu gomirskom Aleksiću u kome navodi: „Mene juče na noć uvatila groznica, a kako bude okončati se, Bog zna…“.

Posle tri dana bolovanja, episkop Danilo umro je mirno u najboljoj snazi u pedeset petoj godini života, dana 27. januara po starom a 9. februara po novom kalendaru 1771. godine u svom dvoru u Plaškom. U Mitropoliji je zabeleženo da je Jakšić umro od „angine“. Sahranjen je u svojoj zadužbini u kripti katedralnog hrama u Plaškom, pored episkopa Danila (Ljubotine).

Po zapisanim rečima karlovačkog prote Manojla Grbića iz 1891. godine: „narod ovog vladiku i danas zove „sveti vladika Jakšić“, i od svijeh ostalih vladika ostao je on u najljepšoj uspomeni kod našeg naroda.“ Episkop gornjokarlovački Danilo „živeo je strogo kaluđerski. Neprestano je postio po kaluđerskim pravilima, mesa nije jeo nikada od kako se zakaluđerio. On je vrlo malo na sebe trošio, pa je i od svojih vrlo malih prihoda – ostavio iza sebe prekrasne zadužbine, koje su mu obesmrtili ime i spomen na mnoge vekove.“.

Nakon Drugog svetskog rata, mislilo se da je grobnica Gornjokarlovačkih arhijereja oskrnavljena 1941. godine, kada je grupa ustaša devastiralo unutrašnjost Sabornog hrama i razbacali posmrtne ostatke episkopa dr Maksimiljana (Hajdina). Sa blagoslovom Episkopa gornjokarlovačkog g. Gerasima, a na osnovu arhivskih dokumenata, poronađen je grob vladike Danila (Jakšića) sa leve strane priprate Sabornog hrama u Plaškom. Stučnom analizom uglednih patologa utvrđeno je da se u grobnici pored vladike Jakšića, nalaze i posmrti ostaci Episkopa gornjokarlovačkih: Atanasija (Ljubojevića), Danila (Ljubotine), Genadija (Dimovića), Mojsija (Miokovića) i Mihaila (Grujića).

Sveštenik Marko Pruščević, rođen je u svešteničkoj porodici s kraja XVII ili početka XVIII veka na Žumberku u zaseoku Malinci. Za sveštenika je rukopoložen od Episkopa karlovačko-senjskog i primorskog Danila (Ljubotine). Unijatski episkop Teofil (Pašić) pre svog ustoličenja, šalje 12. oktobra 1739. godine, sveštenika Marka u zatvor, zbog odanosti episkopu Simeonu (Filipoviću). Kroz ceo svoj sveštenopastirski rad ulagao je veliki trud protiv unijaćenja Srba uskoka. Nakon kraćeg i zagonetnog bolovanja, upokojio se 1750. godine, boreći se do poslednjeg časa za opstanak pravoslavne vere među žumberačkim Srbima.

Sveštenik Teodor Pruščević, rođeni brat sveštenika Marka Pruščevića iz žumberačkog zaseoka Milinca. Rukopoložen za sveštenika od Episkopa horvatskog i žuberskog Simeona (Filipovića). Unijatski episkop Teofil (Pašić), kažnjava sveštenika Teodora koji se nalazi u tamnici u Pribiću (Epistolae ad episcopos LXXXVI, Nadbiskupski arhiv u Zagrebu). Nakon izlaska iz tamnice, zajedno sa bratom Markom oboljeva pod sumnjivim okolnostima. Za vreme njihove bolesti, tadašnji eparhijski administrator arhimandrit Danilo (Jakišić) u Žuberak je poslao dvojicu gomirskih monaha: Gavrila (Musulina) i Makarija (Višnjića), koji su opsluživali parohije do 24. septembra 1750. godine. Znajući da će ubrzo dušu ispustiti, a dok je ležao na samrtnom odru, udružene vojne i crkveno-rimske vlasti tražili su od generala Šercera iz Karlovca, da izda zapovest kojom će se zabraniti primanje u srpske domove monahe manastira Gomirja radi vršenja pastirskih obaveza.
Ovo naređenje imalo je za cilj da se među pravoslavnima stekne utisak da je sveštenik Teodor sa takvim postupkom saglasan. General je izdao naredbu da pričešće pri samrtnom času svešteniku Teodoru izvrši ne od strane pravoslavnih gomirskih monaha, već od unijatskog sveštenika Gavrila Palkovića. Na taj način bi se stvorio utisak da je sveštenik Teodor na samrtničkoj postelji prihvatio uniju. Iz jednog spisa iz 1758. godine, episkop Danilo (Jakšić) navodi: „Kada je poslednji domaći pravoslavni sveštenik Teodor Pruščević ležao teško bolestan, poslavši mu unijatskog sveštenika Gavrila Palkovića. Prusac nije prihatio tog unijatu, nego se ispovijedio monahu Gavrilu Musulinu iz manastira Gomirja, i od njega bio sahranjen po našem crkvenom obredu.“ Sveštenik Teodor umire na dan Svetog Jovana Krstitelja 1751. godine.

Đakon Janko Pruščević, rođen u zaseoku Malnica na Žuberku. Bio je sinovac sveštenika Marka i Teodora Pruščevića. Rukopoložen je u čin đakona od Episkopa gornjokarlovačkog Pavla (Nenadovića), potonjeg Karlovačkog mitropolita. O stradanju đakona Janka, vladika Jakšić navodi: „Ovog đakona, unijatski sveštenik, uz podršku lokalnog oficira, nastojao je nagovoriti da među Žumberčanima radi za stvar unijatske crkve. Đakon se tom pokušaju odlučno suprostavio, kazavši da do dana današnjeg niko iz njegove kuće nikada nije bio unijata, i da to ne namjerava ni on, da postane. Zbog tog „NE“, odveli su
našeg jadnog đakona, kao kakvog kriminalca pod stražu u Karlovac. Tu u zatvoru bio je podvrgnut najtežim mukama i ponižavanjima. U samrtnom času ne samo da su odbili da mu pošalju pravoslavnog sveštenika, nego čak nisu dozvolili, da mu se skinu gvozdeni okovi.“ U svom istraživačkom radu „Marčanska unija i unija u Žumberku“ prota prof. dr Radoslav Grujić naziva đakona Janka „mučenika za pravoslavnu veru“ (Srem.Karlovci 1938, str.27-28).

Iguman Simeon (Nijemčević) iz manastira Gomirja. O životu ovoga monaha i ispovednika se jako malo zna, verovatno je rođen na područiju Varaždinskog generalata, i da je pre dolaska u manastir Gomirje bio iguman u Marči, odnosno Lepavini. Unijati su ga zajedno sa nekoliko monaha proterali iz manastira, nakon čega dolazi u manastir Gomirje. U okviru opšteg otpora srpskih monaha unijatskoj delatnosti unijatskog episkopa Pavla (Zorčića), među prvima se suprostavio iguman Simeon. Navodi se da je bio otvoren i žestog protivnik unijaćenja i iskreni branilac Pravoslavne vere. Zbog takve revnosti tužio ga je 1672. godine unijata Đorđe Obradović „da ga je iguman grdi zbog unije“. Na tu tužbu general je naredio da se iguman Simeon zatvori u Karlovac, gde je osuđen na večnu robiju i interniran na otok Maltu. Život je skončao mučenički na Malti ostavši do smrti veran Pravoslavnoj veri.



E.br. 146/21
15. maj 2021. god.
Karlovac




SVETOM ARHIJEREJSKOM SINODU

SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

B E O G R A D




Predmet: Molba Svetom Arhijerejskom Sinodu da se Komisiji Svetog Arhijerejskog
Sabora za kononizaciju novih svetih, dostavi Naš predlog da se uvrsti praznik Svetih novomučenika – mladenaca Jastrebarskih, koji bi ušli u Heortologion i Kalendar svetih naše pomesne Srpske crkve.



Molimo Sveti Arhijerejski Sinod da se Komisiji Svetog Arhijerejskog Sabora za kanonizaciju novih svetih dostavi Naš predlog, da se ustanovi praznik Svetih novomučenika – mladenaca Jastrebarskih.

Eparhija gornjokarlovačka duže vreme radi na prikupljanju podataka o strašnim i nezapamćenim mučenjima nedužne dece u logoru Jastrebarski koji je bio formiran za vreme Drugog svetskog rata. U tom smislu čuli smo i za mnoga usmena sećanja od našeg sveštenstva, monaštva i vernog naroda Karlovačkog vladičanstva.

Kroz dečiji logor Jastrebarsko, u periodu od 11. jula 1942. do 26. avgust 1942. godine prošlo je po nekim dokumentima 3.336 dece, najviše srpske, od toga više od 2.000 sa Kozare. Logor je bio pod upravom časnih sestara kongregacije Svetog Vinka Paulskog.

Za nepunih mesec i po dana u ovom logoru „zvanično“ je umoreno 768 dece, uzrasta od nekoliko meseci dana do 14 godina. Verovatno je najbliži istiniti podatak o broju stradalih sa spomenika u Jastrebarskom, premda ni taj broj nije konačan, a puna istina možda nikada neće biti poznata.

Istraživač Dragoje Lukić je na jednom mestu naveo brojku od 1.011, a na drugom 1.026 umrle dece, računajući svakako Jastrebarsko i Reku, kao i decu iz Jastrebarskog koja su umrla u zagrebačkim bolnicama. Arhiv Jugoslavije u Beogradu poseduje u fondu pod nazivom „Savezna Komisija za popis žrtava rata 1941-1945. Bosna i Hercegovina,“ (fond 179, XXXIV, 46, A. 93), sačinjenu prema spisku žrtava i oštećenih iz Drugog svetskog rata, dokumente sa spiskovima (po imenu i prezimenu) 560 umorene dece. Nažalost, mnoge porodice čija su deca postradala u Jastrebarskom, nisu preživele grozote ratnog vihora.

Ustaški logor za srpsku decu u Jastrebarskom osnovan je pod imenom „Prihvatilište za djecu izbjeglica“. Osnovalo ga je Ministarstvo udružbe Nezavisne Države Hrvatske, sa zadatkom da se iz ostalih logora tu sakupe deca i odgajaju u ustaškom duhu, po uzoru na janičare. Objavljeni izvori navode da je prvi transport sa decom krenuo iz Zagreba 11. jula i stigao u Jastrebarsko sredinom jula 1942. godine. Da je bilo svakakvog maltretiranja, navode svi svedoci, i pominju takođe samicu, kakve postoje samo u zatvorima, a nikako u dečjim domovima.

Jedan od najpotresnijih objavljenih dokumenata koji govori o umiranju nedužne dece je beležnica čuvara mesnog groblja Franje Ilovara. U njoj je on vodio dnevnik ukopa malih zatočenika. Po naređenju danima je sahranjivao mrtve mališane. Dečija tela, kako navodi grobar, bila su spakovana u kutije i sanduke. Da bi ih što više stalo u jedan sanduk, silom su zatvarani sanduci. U jednoj „kištri“ moglo je biti i po 8 – 10 dece. Sveska Franje Ilovara ispisana krupnim slovima i ciframa, najtužniji je svedok dečijeg stradanja u tom ustaškom logoru. Čuvar groblja je svoje trudodane računao na „kune“ i „komade“. Račune je svojim potpisom overavala časna Gaudiencija. Svesku je opisao Dragoje Lukić u svojim knjigama. Na prvoj strani dnevnika zapisano je da je samo dana 22. jula 1942. godine sahranjeno 107 dece. Onda stoji račun i potvrda: „Primio na račun kopanja grobova 10 000 kuna za sto komada djece pokopane“. Na sledećem listiću je zabeleška: „Račun za ukop – 243 komada djece x 150 kuna – 36 450 kuna“. Od 22. jula do 11. avgusta 1942. godine grobar je svakoga dana zapisivao koliko je pokopano muške, a koliko ženske dece. Sve do oktobra 1942. godine beležio je ove strašne brojke. Kraj svakog datuma ispod slova koja su označavala pol, zapisivao je cifre ili unosio samo uspravne crtice, svaka crtica je predstavljala jednu smrt.

Iz priloženih svedočanstava i istorijskih činjenica, mi pored sveopšteg praznika Sveti Novomučenici Gornjokarlovački, u koje smatramo i duboko verujemo, spadaju i nevini mladenci Jastrebarski, koji su postradali samo zato što su Pravoslavne vere, što svedoče arhivski dokumenti i brojne naučne studije naših znamenitih istoričara i bogoslova.

Ubrajanjem novomučenika – mladenaca postradalih u logoru Jastrebarsko u Heortologion i Kalendar svetih naše pomesne Srpske crkve, sačuvaćemo molitveno sećanje na nevinu dečicu koja su nemo stojala pred svojim dželatima i umirala u najgorim mukama, koja su se mogla do tada pronaći samo u Žitijima prvih mučenika i velikomučenika Hristove Crkve.

Uskoro ćemo završiti sa sastavljanjem službe, akatista i žitija Svetih novomučenika – mladenaca Jastrebarskih, koju ćemo naknadno dostaviti Komisiji za kanonizaciju.

Naš predlog bi bio da se Sveti novomučenici – mladenci Jastrebarski, praznuju svake godine dana 13. jula po starom tj. 26. avgusta po novom kalenadru, kada je i zvanični dan uspomene na nevine žrtave dečijeg logora u Jastrebarskom.

U prilogu Našeg dopisa, dostavljamo Svetom Arhijerejskom Sinodu Srpske pravoslavne crkve:

- Ikonu Svetih novomučenika – mladenaca Jastrebarskih, rad monahinja iz manastira Svetog Vasilija Ostroškog u Bijeljini, dar Njegovog Preosveštenstva Episkopa zvorničko-tuzlanskom G.G. Fotija Eparhiji gornjokarlovačkoj, i ovom Našem doprinosu na očuvavanju blažene upomene na naše najmanje stradalnike iz roda Srpskog.


Svetom Arhijerejskom Sinodu sinovski odan

EPISKOP
GORNjOKARLOVAČKI

+ Gerasim, s. r.



ANĐELI U PAKLU “NDH” – Stradanje dece u hrvatskim logorima tokom Drugog svetskog rata

Tokom četiri godine rata, od aprila 1941. do maja 1945. godine, više desetina hiljada srpske i druge dece je stradalo širom NDH. Za 74.360 dece, popisanih imenom i prezimenom, a starosti od jednog dana do 14 godina, je utvrđeno da je stradalo na teritoriji koju je obuhvatala tadašnja hrvatska država, kako navodi Dušan Bursać u svojoj knjizi „Anđeli u paklu“. Tokom drugog svjetskog rata, jedino mjesto u svijetu gde su postojali specijalni logori za uništavanje dece je bila Nezavisna Država Hrvatska.

Ustaše su srpsku decu klali, nabijali na bajonete, kuvali u kazanima, živu bacali u bunare, jame i pećine, gušili otrovima i sodom, uništavali glađu, žeđu i hladnoćom i na sve moguće načine a ustaška propaganda nastojala je svim silama da prikrije istinu o stradanju te nevine dece kako tada tako i danas poslije toliko godina. Veoma čest slučaj je bio i spaljivanje srpske nejači, a poslastica im je bilo da u kolijevku stave slamu pa zapale, i tako bi izgorilo i dijete i kolijevka. Ovakvih slučajeva je bilo mnogo. U okolini Gline su ustaše uhvatile 25-oro srpske dece, povezali im ruke na leđa žicom i poredali ukrug oko sijenjaka tako da su im noge bile unutra. Sijenjak su zapalili a deci su izgorele noge do koljena, nakon čega su ih ustaše bacili na cestu gde su deca umrla u najvećim mukama. Svjedoci govore kako su u Maglaju ustaše muslimani i cigani često prolazeći pjevali: “Paveliću kada ćeš nam reći, da idemo srpsku decu peći!“

U ustaškom stanu u Gračacu su srpsku decu sjekli živu, vadili im džigerice, pekli na žaru i davali majkama da jedu, a one su jele misleći da je to životinjsko meso. Mile Bajić, zemljoradnik iz Gabrića svjedoči da je kad se vratio iz zbijega pred ustašama kući, našao na ognjištu pod crijepom svoje šetomjesečno dijete pečeno. U Divoselu su na Ilindan 1941. godine ustaše pekli dvoje dece na ražnju i tjerali Srbe da jedu meso. Ovakvih primjera je bezbroj.

Istražujući genocid nad decom u NDH se nailazi i na nevjerovatnu priču iz Livna kada je hrvatski ustaša, inače mesar, objesio u svom mesarskom izlogu raspolovljeno novorođenče i na njegovim polovinama napisao :“SRPSKO ODOJČE!“

Kosti dece su razasute duž obje obale Save, od Krapja do Dubičkih krečana, šumama Krndije, Košutarice, po Mlaki, Jablancu, Staroj Gradišci i drugim stratištima. Jasenovački krematorij-Pičilijeva peć, Granik, Skela, Sablasno jezero, Logor III C, samo su neka mjesta u centralnom dijelu logora gde su ubijana i deca.

U Donjoj Gradini na 117 hektara se prostire najveće dečije groblje u svijetu. U 125 do sada otkrivenih grobnica su pronađeni dečiji skeleti, a u nekima su samo pokopana deca. Prosječna starost ove dece je iznosila oko 7 godina.

Najnovijim istraživanjem i uvidom u preko 1000 dokumenata, međunarodna komisija za istraživanje genocida pod vodstvom dr Srboljuba Živanovića utvrdila je da je samo na jasenovačkim stratištima stradalo preko 30.000 dece.

Dragoje Lukić, preživjelo dijete sa Kozare, prošao je kroz zloglasni logor Jasenovac i oslobođen 26. avgusta 1942. zajedno sa drugom decom iz Jastrebarskog i Jovan Kesar i još neki preživjeli Kozarčani utvrdili su do sada da je u ustaški logor Jasenovac i druge logore deportovano 23.858 samo kozaračke dece. Najmlađi su bili u kolijevci, a najstarijima je bilo tek 14 godina. Danas je poznato takođe imenom i prezimenom i 19.432 deteta sa Kozare stradala samo na jasenovačkim stratištima. To su samo oni za koje se uspjelo utvrditi identitet. Moramo napomenuti da je poslije oslobađanja logora Jastrebarsko 26. avgusta
1942. od strane partizana, mnogo dece ostalo, naime, partizani su poveli sa sobom samo zdravu decu. Ta deca su nakon povlačenja ponovo sakupljena i vraćena u logor.

U nekim krajevima, naročito tamo gde je bila srpska većina stanovništva, pobijeno je najmanje polovina stanovnika, dok su neka sela potpuno ugašena. Tako je npr. u Bosanskoj Gradiški pred rat živjelo 32.000 stanovnika, a pobijeno ih je 9.400, a među njima oko 5.500 dece, dok je samo u Jasenovcu iz sreza Gradiškog ubijeno 3.689 dece. U opštini Bosanska Dubica, sa izrazito srpskim stanovništvom, gde je uoči rata živjelo 28.000 stanovnika, pobijeno je tačno pola stanovništva, a od tog broja 4.099 dece. Stožernik tzv. „Hrvatske krajine“ u Banja Luci, dr Viktor Gutić, poručio je krajem maja 1941. sljedeće: „Ove srpske cigane poslaćemo u Srbiju, a druge Savom bez lađa. Izdao sam drastična naređenja za njihovo ekonomsko uništenje, a slijede nove mjere za potpuno istrebljenje. U tom pogledu imam odriješene ruke. Nepoželjni elementi biće iskorijenjeni tako da će im se zatrti svaki trag i jedino što će ostati biće zlo sjećanje na njih“.

Na prijemu kod rimokatoličkog župnika Kaurinovića u Prijedoru Gutić je dopunio svoju prijetnju : „Ovu srpsku gamad od 15 godina pa naviše mi ćemo pobiti, a njihovu decu smjestiti u klostere i od njih će biti dobri katolici“. Sličnu izjavu o uništenju srpske dece dao je i rimokatolički sveštenik Dionizije Jurčević, inače ustaški oficir i koljač: „U ovoj zemlji ne može nitko da živi osim Hrvata, a ko neće da se pokrsti, mi znademo kuda ćemo s njime. Danas nije grijehota ubiti ni malo dijete od 7 godina koje smeta našem ustaškom poretku. Nemojte misliti što sam ja u svećeničkoj odori, pa ne mogu, kad je potrebno, uzeti strojnicu u svoje ruke i da tamanim sve do kolijevke, sve ono što je protiv ustaške vlasti i države“.

Velika neprijateljska ofanziva na Kozari počela je 10. juna 1942. godine pod komandom njemačkog generala Štala i trajala je do 4. jula. 2. Kozarački narodno-oslobodilački partizanski odred “Dr Mladen Stojanović” suprostavio se sa oko 4.000 srpskih boraca njemačko-ustaško-domobranskim snagama koje su brojale oko 40.000 vojnika, opremljenih u to vrijeme najsavremenijim oružjem i vojnom logistikom. Ofanziva je okončana sredinom jula, a iz obruča, kojeg su partizanske jedinice probile 4. jula na proplanku Patrija, na slobodnu teritoriju su izišle samo manje parizanske jedinice i mali broj stanovništva. U oružanim borbama poginula je polovina boraca 2. Kozaračkog odreda “Dr Mladen Stojanović” i preko 33.000 srpskih civila. Preživjeli Srbi, njih preko 70.000 deportovano je u jasenovačke logore i tamo na zvjerski način pobijeno, a među njima i već pomenuti broj srpske dece, bez one dece ubijene u Drakseniću i Dubičkom pravoslavnom groblju, kao i bez onih žena i dece pobijenih u zbijegu kod manastira Moštanice. Tačan broj stradalih Srba sa Kozare nikada nije popisan.

U toj ofanzivi na Kozaru je istrijebljeno potpuno 130 sela. Ustaška naredba tada je glasila: „Sva lica zatečena u borbi strijeljati. Sve stanovništvo pohvatati i sprovesti u sabirne centre a muškarce iznad 14 godina otpremiti u koncentracione logore. Pri pokušaju bjekstva bez milosti upotrijebiti vatreno oružje. Mlade žene i đevojke transportovati na rad u Njemačku; starije žene i decu otpremiti u Jasenovac koji može primiti neograničeni broj zatvorenika.“

Sredinom avgusta 1942. Godine, Maks Luburić je sa jasenovačkim ustašama počinio strahovite pokolje po slavonskim selima u kojima su se nalazili i brojni Srbi iz Potkozarja. Tom prilikom ubijeno je 1.267 Kozarčana. U Moslovačkoj Dubravi nalazilo se više od 300 žena i dece iz Knežpolja. Za kratko vrijeme ovde je ubijeno 88 dece. U selu Piokovcima, 15. avgusta 1942, spaljeno je 70 žena i dece sa Kozare. Najveći ustaški zločin u Slavoniji počinjen je u selu Sloboštini. Tu je 16. avgusta 1942, ubijeno 1.368 žena i dece od kojih je 1.165 bilo sa Kozare. Žrtve su povezali žicom i žive bacali u pet velikih bunara. Ovaj stravični događaj preživjela je 15-godišnja Stanka Panić iz sela Trebovljana, koja svjedoči: „Kad su nas potjerali prema bunarima, ustaša me je snažno udario kundakom i ja sam pala u duboki šanac obrastao kupinom.

Moj brat Zdravko i sestre od strica Draginja, Jovanka, Zora i Radosava ubijene su u seoskoj pravoslavnoj crkvi. Moje rođake Anka, Dušanka, Zorka i Stana Pašalić, poklane su i bačene u jedan od dubokih bunara u crkvenoj porti. Ovde je smrt našlo mnogo žena i devojaka iz Bistrice i Trebovljana. U dubokim bunarima ugašen je život oko stotinu dece iz naših zaselaka Čikića, Guskića i Lajića. Kasnije smo ih prepoznavali po ođeći. Danica i Grozdana Šinik iz Miloševa Brda izvukle su iz jednog bunara i svog četvorogodišnjeg brata Dušana.“O stradanju žena i dece u jasenovačkim logorima svjedočilo je nekoliko preživjelih logorašica koje su se samim čudom spasile i iznijele svijetu istinu o genocidu nad srpskom i ostalom decom.

Jedna od njih je i Mara Vejnović-Smiljanić koja svjedoči o događajima u logoru Stara Gradiška, juna 1942: „Užasni krici ljudskog bola, jada, nemoći i izbezumljenosti čuli su se u logorskom prostoru kad su ustaše otimali malu decu majkama. Obično bi grupe ustaša, s bajonetima na puškama, satjerale majke s decom u veći krug. Najprije su tražili da se odvoje majke i deca dobrovoljno, a kada to nikako nisu mogli postići, nasrtali su s puškom i bajonetima na njih i silom su ih razdvajali. deca i majke su se čvrsto zbijali, zapomagali, otimali. Pojedine majke jurišale su na gole bajonete i padale pokošene od njihovih uboda. Ustaše su ih čizmama gazili i odvodili otetu decu na jednu, a majke na drugu stranu. Krici su bili sve jači. Ruke razdvojene dece i majki, kao da su se produžavale u najstrašnijem bolu, pokušavale su da se sastanu. Njihove oči su se širile nastojeći da zapamte svaki delić najdražeg lika, ali razdaljina između njih postajala je sve veća, u najviše slučajeva i fizički konačna“.

Mika Mandić iz sela Turjaka junački se suprotstavila ustašama i nije dopustila da joj oduzmu dvogodišnjeg unuka Luku. Ubili su ih zajedno pored logorskog zida. Jovanka Lukić iz Miloševog Brda skamenjeno je gledala dok joj uzimaju jednu po jednu ćerku Gospavu, Zorku, Draginju, Stajku i Jelku. Kad su pošli po sina jedinca Đoku skočila je na zlikovce kao lavica. Ubili su ih u zagrljaju. Stravičnom prizoru otimanja dece od majki u logoru Stara Gradiška prisustvovala je i desetogodišnja Savka Lajić iz Bistrice. Ona kaže da je u tom velikom metežu videla kako je jedna žena uvila svoju bebu u pletenice kose i skočila u duboki bunar u logorskom dvorištu.

Decu su masovno ubacivali u veliku logorsku zgradu. U pojedine sobe satjerivali su i po 50 dece, koja su u taj prostor mogla stati jedino u uspravnom položaju. Zatim su 3-4 časne sestre, išle od sobe do sobe, nosile su kante s tekućinom i kistovima mazale deci usta. Glasno su govorile da je to tekućina protiv žeđi. Međutim, nakon jednog do dva sata sva deca su počela vrištati, jaukati i dozivati majku, oca, sestre i braću. deca su se previjala od bolova, a jauci i krici postajali su sve užasniji. Mališani su bolno cvilili: „Majko, umirem“, „Sejo, boli me“, „Tetka, žedan sam“. Dečija tijela grčila su se i počela padati, a kako mjesta nije bilo rušila su se u gomili kao ljesa. Izmješale su im se ruke, noge, glave. Otvarale su se žive rane na tijelima te jadne dece. Ubrzo su počela umirati u najtežim mukama i vapajima, i to je trajalo danima. Grupa logoraša, koju su ustaše za to odredile, trpala je u deke mrtvu decu i odnosila na mjesta za uništavanje leševa…

I prizor gušenja dece u plinskoj komori, koji sam gledala, bio je takav da ga nikada neću zaboraviti. Plinska komora bila je puna gole dece, nabacane jedno na drugo, na gomilu. Stalno su povećavali tu gomilu živih dečjih tijela, noseći ih u dekama. Strpali su tako u tu prostoriju oko 500 dece. Prije puštanja plina prostoriju je došla pregledati ustaška patrola na čelu sa ustaškim satnikom Barbarićem, vrlo okrutnim zlikovcem. Jedno dijete, staro godinu dana, ležalo je golo na pragu prostorije. Barbarić je svojom čizmetinom stao na jednu nogu detenceta, drugu nogu je uhvatio rukom, raščenjio je dijete i bacio ga na gomilu uz psovke, a zatim je dao nalog da se prostorija zatvori i u nju pusti plin.“

U ovom zloglasnom logoru u Staoj Gradišci, na hiljade dece je bilo zgurano u kazamate sa betonskim podom, gde je nekada bio obor za svinje. Među ovom decom su se širile zarazne bolesti u velikoj mjeri, a prehrana kukuruznim brašnom je bila nedovoljna pa je značila svjesno ubijanje dece glađu. Dečija tijela od kojih je ostala samo kost i koža, napuštao je već i svrabac, jer nije imao dovoljno hrane u isušenoj dečijoj koži. Kada bi se ta koža nategla prsima, nije se vraćala na mjesto već bi ostajala zgužvana. Zubi su deci ispadali zajedno sa komadima čeljusti i svako dijete je bilo teški smrtni bolesnik. Tome su se pridružile i zarazne bolesti kao što su tifus, difterija, grip, ospice, hripavac, pjegavac, šarlah i druge. Pomor ove dece je bio po 40-50 dnevno. Ustaše su decu nesposobnu za život gušili plinom, a leševe dece su bacali na jednu hrpu u dvorištu, odakle su ih grobari nosili na groblje, ali se dešavalo da leševi ostajali po nekoliko dana u dvorištu među još živom decom. deca su doslovno ležala u gomilama na podu jedući međusobno vlastite izmete a mnoga deca su umirala i od žeđi jer ni vode nije bilo.

Ljubo Vranješ, preživjeli logoraš svjedoči : „Jedna žena držala je na grudima dijete staro možda 6 mjeseci. Naišli su Ljubo Miloš i Ante Vrban. Miloš se obrati ženi: “ Molim vas, da li bi ga dozvolili meni?” I uzeo je dijete i počeo govoriti kako je lijepo. Onda se okrenuo Anti Vrbanu i komandovao: Gotovs! Taj krvnik je izvadio kamu, a Ljubo Miloš je bacio dijete u vazduh i ono je palo na kamu. Majka je vrisnula i potrčala prema detetu. Presreo ju je Ljubo Miloš, zgrabio za kosu i zaklao. Bili su mrtvi i majka i dijete. A onda se Miloš okrenuo prema logorašu Ljubi Vranješu i upitao: “ Da li si išta vidio ili čuo?” Rekao sam da ništa nisam vidio. Miloš je viknuo da se gubim na posao i ja sam otišao preneražen i prestrašen“.

Miloš Batajić, iz Međuvođa kod Bosanske Dubice, dečak od 14 godina, preživio je logor Jasenovac je svjedočio kakav je bio njegov boravak u Jasenovačkom mučilištu. Ustaše su ovom 14-godišnjem dečaku naredili da loži vatru pod kotlovima i „roštiljem“ u kojima su kuvani i pečeni ljudi. Miloš kaže: “Nekoliko velikih kazana, oslonjeni na dva zida, morali su da budu uvijek podloženi i da u njima ključa voda. Onima koji su bili osuđeni da umru u najvećim mukama najprije bi vezali noge i ruke, a zatim ih po četvoricu ubacivali u kazane. Ustaški „roštilj“ bio je još stravičniji. Dvije željezne šine, pričvršćene na visinu od jednog metra, mogle su odjednom da prime šest logoraša.”

Krajem leta 1942. Luburić je primijetio da se mnogo dece nalazi na tavanima radionica i po zatvoreničkim barakama, te je naredio ustašama da pregledaju cijeli logor i pokupe svu decu. Tako se otkrilo da se u logoru nalazi preko 400 dece. Luburić je dao svu tu decu registrovati i smjestiti u posebne prostorije da bi se vaspitavala u ustaškom duhu. Hvalio se koko će od njih napraviti nove janjičare. Međutim, Matković Ivica, Kapetanović i Slišković Ivan nisu bili zadovoljni rezultatima u odgoju dece, činilo im se da odgoj ne napreduje dovoljno u ustaškom duhu, a ustanovili su i da su ta deca velikom većinom srpska. To su prijavili Luburiću, te je on odlučio da se ta deca likvidiraju. Ustaše su tu decu odveli u grupama od 60-80 u Gradinu, gde su ih Cigani zaklali i zakopali. Ovde napominjemo da su mnoge zločine u Gradini već od 1942. godine vršili i Cigani grobari koji su pomagali ustašama u obavljanju prljavih poslova. Oni su klali, ubijali maljevima, vadili zlatne zube te silovali. Ovo su radili samo neki cigani, a u NDH su gotovo svi Cigani istrijebljeni, većinom u jasenovačkim logorima, a ustaše su ih u logoru tretirali kao i Srbe. Ova svjedočenja o stradanju ove i druge dece su dali Stazić Josip iz Zagreba i Jovanović Svetozar iz Osijeka,kao i drugi preživjeli logoraši .

Srpska deca sa Kozare koja nisu ubijena u samom Jasenovcu ili Staroj Gradišci, bila su odvedena u druge logore, gde su umirala od gladi i bolesti, jer su ustaše bile uvjerene da je nemoguć spas ove dece jer je za to manjkalo prostora i sredstava, i da deca samo mijenjaju mjesto umiranja. Hiljade srpske dece je odgajano u ustaškom duhu u raznim zavodima za vaspitavanje od strane časnih sestara ili je podijeljeno revnosnim katolicima da ih vaspitavaju kao rimokatolike u mržnji prema svojim korijenima, a stvarajući od njih nove janjičare. U ovoj akciji su aktivno učestvovali katolički sveštenici sa odobrenjem visokog rimokatoličkog klera.

U transportima iz Stare Gradiške u Zagreb krajem jula 1942. je dovedeno u prihvatilište na Josipovcu 800 srpske dece, od kojih je za samo nekoliko dana pomrlo 530, a njihova tijela su umotavana u papir i sahranjena kao bezimena na posebnoj parceli na groblju Mirogoj u Zagrebu. Na Mirogoju od 1967. godine postoji mala spomen ploča o stradaloj kozaračkoj deci.Tokom avgusta 1942. godine je u Staklenik Zagrebačke nadbiskupije i Jeronimsku dvoranu smješteno 972 srpske dece, od kojih je ubrzo umrlo 306. Kroz Staru Gradišku je prošlo oko 10.000 srpske dece, a samo je u leto 1942. u Jastrebarsko otpremljeno 3.591 dijete.

Prvi logor za srpsku decu je osnovan u Gornjoj Reci kod Križevaca. Logor je osnovan uz pomoć ustaškog ministra udružbe Lovre Sušića, a bio je pod rukovodstvom “ustaške mladeži”. Svrha ovog logora je bila da se mala srpska deca odgajaju u ustaškom duhu i od njih stvore novi janjičari. Kako svjedoče preživjeli iz ovog logora, u logoru je svakodnevno vršena obuka dece koja su bila obučena u male ustaške uniforme. Silili su ih i da svakodnevno pjevaju ustaške pjesme od kojih je, po sjećanju Živka Mišljenovića jedna glasila: “Puška puca, a top riče, grmi kao grom, to ustaša bojak bije za hrvatski dom.” Prvi transport u ovaj logor je stigao 24.juna 1942. godine sa oko stotinu srpske dece iz logora Uštice. Drugi transport takođe sa stotinu dece je stigao 2. jula, treći sa oko 200 dece 4. jula i četvrti transpor ponovo sa oko 200 dece 13. jula. Ovaj prvi logor je postojao do 14.avgusta 1942. godine, kada su prživjeli mali logoraši, njih oko 300 prebačeni u logor Jastrebarsko. Od početnog broja dopremljene srpske dece umrlo je oko 250, dok je 50 poslano u Zaraznu bolnicu u Zagreb gde su pomrla.

U knjizi „Novi Marof“ Milana Brunovića postoji nekoliko svjedočenja o ovom logoru, pa iznosimo samo neke citate zbog preopširnog teksta. Milica Hasanec-Galaš iz Gornje Reke svjedoči: „…Dece u logoru je bilo mnogo. Tačan broj nikada nismo saznale…Videle smo i to kako poneko dijete izađe napolje, dotrči do travnjaka, baca se na zemlju i gricka travu, pase…Moj brat Zvonko mi je pričao da deca umiru od neke bolesti ili gladi, pa kad ih zakopavaju ili bacaju u bunar kamionima dovoze drugu. Bunar u koji su najviše dece pobacali, polijevali su vapnom, a kad se taj napunio dečijim leševima, zakopavali su decu iza dvorca, ali to tako površno, da su često dečije kosti virile napolje. Osim toga usljed raspadanja leševa nadaleko je strašno zaudaralo. Ako bi neko dijete nešto skrivilo ili teško obolelo, bacili bi ga u podrum, gde bi ubrzo umrlo…“

Učiteljica Zdenka Brunović navodi: “…Po svemu se videlo da su ti mali ljudski stvorovi ustašama na teret, da im smetaju, da treba činiti sve da ih što prije nestane. O tome svjedoče i postupci prema deci. Zlostavljali su ih, ubijali, i to za svaku i najmanju grešku ili prestup, iako zapravo ni greške ni prestupa nije bilo. Pazili su na svaku gestu deteta, kao da su čekali kad će pogriješiti, da bi ih mogli kazniti, a te su kazne najčešće bile mučenje pa smrt… Oni bi dijete ščepali i stavili na muke, i to takve muke poslije kojih ili pod kojima bi dijete izdahnulo… Ljudi koji bi prolazili blizu dvorca nailazili su na mrtva dečija tijela, sasvim plitko, nabrzinu zakopana i to odmah iza dvorca. Prolaznici bi opazili odsječene dečije ruke, sve do lakata…“

Dečiji logor u Sisku

Dečiji logor u Sisku započeo je sa radom
3. avgusta 1942. godine, kada je poslije podne istog dana dovedeno
oko 1.300 dece iz logora Mlaka i Stara Gradiška. Logor je bio pod upravom Ustaške nadzorne službe i pod pokroviteljstvom Ženske loze ustaškog pokreta. Logor je bio smješten u osnovnoj školi u Sisku, solani Reis, samostanu sestara reda Sv. Vinka i Sokolskom domu. Veća deca su bila smještena u nedovršenoj zgradi „Sokolane“
a njih oko 200 u dobi do 3 godine, smješteno je u samostanskoj zgradi. U Sisak je stiglo do kraja oktobra 1942. godine u nekoliko transporta preko 7.000 srpske dece sa područja Kozare, Banije, Like, Korduna i Slavonije.

U nedovršenoj zgradi “Sokola” nije bilo ni vrata ni prozora, a u solani je vladao stalni propuh jer je zgrada bila urađena tako da bi se sol mogla lakše sušiti. Na podovima na kojima su deca ležala, bez odeće i pokrivača jedva da je bilo nešto slame. Pošto nije bilo nikakve higijene, deca su bila potpuno zapuštena, zamazana od izmeta i ušljiva. Tako se u logoru razvijaju epidemije pjegavog i trbušnog tifusa, dizenterije, šarlaha, pa je usled toga nastao veliki pomor dece a prosječno ih je umiralo i do 50 po iskazu grobara koji je tu decu pokapao. Jedno vrijeme je liječnik i upravnik logora bio Antun Najžer, koji je srpsku decu masovno likvidirao zatrovanim injekcijama.

Prema ustaškim podacima, u dečijem logoru u Sisku je umrlo 1.152 dece, dok je prema iskazima nekoliko svjedoka, a između ostalog i grobara, pomor dece bio oko 5.000 slučajeva. Mnogi ljudi su dolazili i tražili da im se deca dadnu na ishranu, a kada je a kolonizacija dece počela da dobija masovni karakter ustaše su zabranile daljnje davanje dece. Logor je likvidiran 8.januara 1943. kada su preživjela deca poslana u Jastrebarsko. Prilikom stizanja poslednjeg transporta dece u Zagreb sestri Dragici Habazin, predsjednik hrvatskog crvenog krsta u ZG je rekao: ”Zašto ste navukli toliko te pravoslavne dece u Zagreb, time niste učinili uslugu ni poglavniku ni hrvatskoj državi!

Izvor: vavedenjebeograd



Dječji logor u Jastrebarskom


Dječji logor u Jastrebarskom je bio jedan od nekoliko logora za srpske djecu u Nezavisnoj državi Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata. Prvi transport djece sa zagrebačkog kolodvora stigao je 11. jula 1942. godine i ta djeca su smještena u barake italijanske konjice. Kada su ustaše saznale da se u te barake žele smjestiti srpski djeca, pokušali su iste porušiti. Samo jedna od baraka je bila uređena za stanovanje, dok su druge dvije bile štale. Kada je transport sa djecom stigao u Jastrebarsko, ustanovilo se da su djeca u očajnom stanju zaražena svim mogućim bolestima, što je i ranije konstantovano prilikom dezinfekcije u Zagrebu.

Pošto je toj djeci bilo potrebno posvetiti najveću moguću pažnju i smjestiti ih u bilo kakvu bolnicu, zaslugom dr. Nikše Černozubova je uređena dječija bolnica u dvorcu grofa Erdedija na prvom i drugom katu, te su najteže bolesna djeca otpremani u dvorac grofa Erdedija. U dvorcu se ranije nalazio dječiji dom koji su vodile časne sestre. Kreveti su bili u bolnici pripravljeni, ali nije bilo ni lijekova ni odjeće za djecu, jer su skoro sva bila ili gola ili u razderana košuljicama i sa brojevima na pločicama oko vrata. Dvije sestre pomoćnice iz škole za sestre pomoćnice, sestre Mira i Vinka, koje je na raspolaganje rukovoditelju novoosnovane bolnice dr. Dragišiću stavio dr. Nikša Černozubov, izvijestile su prof. dr. Dragišića da časne sestre ne daju odijelo i posteljinu za djecu iako je imaju mnogo, te su ormari s odjećom i posteljinom morali biti nasilno otvoreni te su prvo najteže bolesna djeca obučena i smještena u krevete. Sva djeca su bolovala od po nekoliko bolesti, npr.. Kombinacija tifus-dizenterija, ospice, difterija nosa i ždrijela, ulcerozne stomatitide najtežeg stupnja, mnogo edema na nogama od gladi.

Bilo je i djece koja su kod najmanjeg napora kod ustajanja iz kreveta da vrše nuždu naglo umirala i padala kao snoplje od opće tjelesne slabosti i iscrpljenosti. Već drui dan po osnivanju bolnice, ljekari su uredili ambulantu gdje su počeli djeci davati infuzije da bi izgladnjeloj djeci povratili život. Zdravija djeca su smještena u barake talijanske konjice iz kojih je izbačeno đubre a onda po podu razasuta slama. Kako je na stanicu u Jastrebarsko stizao transport za transportom polumrtve srpski djece, a barake i bolnica su već odavno bile prepune, trebalo je naći nove prostorije za djecu. Prof. Kamilo Bresler je saznao da se u neposrednoj blizini Jastrebarskog u Reci nalazi nekoliko napuštenih baraka, također od talijanske konjice, pa je odlučeno da novi trensporta uputi u Rijeku.

Ustaška posada koja se nalazila u Reki, porušila je dvije barake čim je saznala da se u njih namjeravaju smjestiti “partizanska djeca”. Ostale tri barake je uspjela spasiti sestra Tatjana Marinić, okrečiti i posuti slamom iu njih smjestiti djecu. U jednoj baraci je odmah osnovana bolnica kojom je upravljala dr. Glumac uz pomoć sestre Tatjane Marinić i gđe Černozubov. U jesen 1942. godine je u Jastrebarsko stigao transport od 250 djece iz “Dječijeg doma” ustaške nadzorne službe u Gornjoj Rijeci kraj Novog Marofa. Djeca su sva bolovala od pjegavca. Ta su djeca smještena u napušteni franjevački samostan u Jastrebarskom u karantenu. Zdravstveni nadzor nad ovom djecom je vodio dr. Wesmann iz Osijeka, a vrhovni nadzor nad svim bolnicama, koje su spadale pod dječiji logor Jastrebarsko, tj.. bolnica u dvorcu Erdedi, bolnica u barakama u Jastrebarskom i Reki, te nad bolnicom u samostanu, vodio je prof. dr. Branko Dragišić.


POSTUPAK U LOGORU

Logorske bolnice logora Jastrebarsko i nastambe za zdraviju djecu u barakama iako bez sredstava i protiv volje ustaša, organizirane su bile tako da je već nakon nekog vremena mortalitet djece počeo opadati. Počeli su stizati razne vrste lijekova zahvaljujući dr. Nikši Černozubov i njegovim prijateljima. Sestre pomoćnice, na čelu s Tatjanom Marinić i Linom Padovan su danonoćno bdjeli nad djecom, skrbivši se za hranu i mlijeko koje su dobivale iz obližnjih sela od seljaka.Časne sestre, reda Svetog Vinka iz Zagreba, koje su imale upravu u svojim rukama, nečovječno su postupale s djecom, izjavljujući otvoreno da su to partizanska djeca, da su to srpske djeca i da pomagati tu djecu, znači odgajati ljude koji će kasnije njih klati .U tome se osobito isticala časna sestra Pulherija Barta, upraviteljica, i časna sestra Laurencija, ekonom. One su uskraćivale djeci hranu, odjeću, obuću i posteljinu, te posuđe, iako je toga bilo u dvorcu u izobilju što su darovali razni rodoljubi, te su nastojale što više te robe odvesti u samostan svoga reda. I dok su djeci davale prijesan hljeb i ometale dopremanje mlijeka, tako da se mlijeko redovito kvarilo, dotle se njima serviralo najfinije jelo, vino, kolači, crna kava, itd.. Djecu su mučile naročito na taj način da bi im umirućim pristupale i ispitivale ih za imena njihovih roditelja, te silili djecu da kažu svoje ime i vjeroispovijest. A jedan svećenik, znao je čitave sate i sate provoditi kraj umirućeg djeteta, te tihim glasom šaputao nad umirućim uživajući sadistički u mukama djece: “Reci, da li si primio pričest”?

Stariju i zdravu djecu, i to djevojčice, iako su dobro znale da su sve pravoslavne vjere, tukle su i sili da idu pjevati u crkvu, da pjevaju ustaške pjesme, te da dvore ustaše, koji su bili dnevni gosti časnih sestara. U tom se naročito istakla časna sestra Bozimir. Koliko je daleko išlo to mučenje najbolje se vidi iz postupka časne sestre Pulherije, koja je Tatjani Marenić iz ruke otela nekoliko dasaka kada je sa ostalim sestrama pomoćnicama htjela napraviti toalet za djecu, da djeca ne moraju obavljati nuždu na otvorenome, na kiši i vjetru. Ne samo prema djeci, već i prema sestrama pomoćnicama koje su pružale pomoć djeci su bile vrlo okrutne, te i njih tukle ako bi djeci dale sakupljenu hranu. Časna je prijavila sestru Tatjanu Marinić ustaškom redarstvu da ne odgaja djecu u ustaškom duhu, te je ista bila odmah uhićena i razriješena dužnosti, a na njeno mjesto postavljena Jelena Černozubov, koja je također brzo smijenjena, te je kao odgojiteljica postavljena ustaškinja Nica Hranilović, a osim toga su u logor smješteni i organi ustaške nadzorne službe.

Sestrama pomoćnicama časne sestre nisu dozvoljavale da spavaju u krevetu iako su i same bile bolesne od dizenterije, nego su im krevete oduzele i prisilile ih da spavaju na betonu. A sve to jer su dobro postupale s djecom. Mrtvu djecu su časne sestre uguravao po dvoje a i više u sanduke od šećera, te ih pritom guranju lomile i udarale samo da se sanduk može zatvoriti, a zatim ih zakopavali kraj plota izvan groblja, jer su bila “šizmatici”. Oko 500 grobova bezimene djece iza plota jaskaskog groblja svjedoči o ustaškom postupku prema toj djeci ali i također o postupku časnih sestara, a naročito Pulherije i Laurencije, dok strahovito zvuče riječi predsjednika Hrvatskog Crvenog Križa u Zagrebu prilikom stizanja posljednjeg transporta iz Stare Gradiške upućene sestri Dragici Habazin, kada je rekao: “Zašto ste navukli toliko te pravoslavne djece u Zagreb, tim niste učinili usluge ni poglavniku ni hrvatskoj državi”. U jesen 1942. godine prestali su stizati dječiji transporti u Jastrebarsko. Logor je bio prepun, pa su djecu počeli razvrstavati u logore Sisak, Gluhonijemi zavod i Josipovac. Socijalni i zdravstveni radnici nastojali su zdravu i ozdravljena djecu iz logora koloniziraju što se pokazalo uspješno.

Brojni seljaci se javljaju i uzimaju djecu na othrani i skrb, pa je koncem studenog u Jastrebarskom u bolnici ostalo još samo stotinu djece, dok su ostala kolonizovana. Kada je kolonizacija pokazivala veliki uspjeh i kada

se vidjelo da će liječnici i rodoljubi uspjeti spasiti veliki broj djece, ustaška nadzorna služba zabranjuje daljnje koloniziranje djece preko privatnika i čitavu kolonizaciju prepušta Karitasu, a ustaše ojađeni uspjehom kolonizacije traže kolonizovana djecu, te ih na oči njihovih hranitelja kolju ili odvode ponovno u logore, au više slučajeva ubijaju i skrbnike te djece. Dječiji logor u Jastrebarskom, zajedno s onim u Reki i karantenu franjevačkog samostana postojao je oko 4 i pol mjeseca, tj.. od 12. srpnja 1942. pa do studenog 1942. godine.Ukupan broj djece koja su bila u Jastrebarskom logoru iznosio je 3.400, a starost djece je iznosila od 1 do 14 godina. Sva djeca su bila isključivo pravoslavne vjere sakupljena ispod Kozare i dopremljena iz logora Stara Gradiška, Mlaka i Jablanac.

(* Izdvojeno iz “Elaborata o dječijim logorima u NDH” koji se čuva u Arhivu Hrvatske u Zagrebu)Milan Bulajić, Ustaški zločini genocida, Bg 0,1989, Rad, knjiga 4, str. 780)

Ana Barta Pulherija – šezdesetogodišnja nastojnica milosrdnih sestara Sveti Vinko Paulski u Jastrebarskom, inače starija pripadnica ustaškog pokreta i svastika Mile Budaka, ustaškog ministra i ratnog zločinca.

Isticala se nečovječnim postupcima prema djeci i otvoreno govorila da pomagati srpski partizansku djecu, znači odgajati svoje neprijatelje. Znala je sadistički mučiti djecu i izmišljala razne kazne poput “slana voda” i “krampus” pomoću kojih je iz djece “istjerivala partizanskog đavola”. Ustašama je često priređivala gozbe i tjerala djevojčice da im pjevaju ustaške pjesme. Svjedok Josip Lonžar smatra da su časne sestre nasilno ubijale djecu. U dvorcu Erdedi više djece su pakovale u sanduke od šećera a on ih morao voziti na groblje. Pred oslobođenje zemlje, sklonila se u jedan samostan u Sloveniji, odakle je 1947. pobjegla u Austriju. Časna sestra Gracioza bila je njena zamjenica i ekonom doma. Od hrane koja je pristizala u iz Ministarstva udružbe i Crvenog križa, on je izdvajala najljepše prehrambene namirnice za ustaše koji su bili stalni gosti doma, a često je slala pakete i samostanu u Mostar. Mlijeko koje su seljaci dovozili za djecu, ona je ostavljala na suncu i tek kad se počelo kvariti, davala ga je djeci. Iza njih po nehumanim postupcima, nije zaostajala ni časna sestra Bozimir, koja je svako “zločesto” dijete znala da šiba nemilosrdno pa da ga onda tjera u crkvu da se moli ili da pjeva ustaške pjesme. U dječijem domu Jastrebarsko, radile su još i ove časne sestre: Valdemara, Vinfrid, Florijana, Arcoza, Gaudencije i Viktorija, čija prezimena nisu poznata, kao ni njihovo držanje prema djeci.


-Zapisnički saslušanje svjedoka Josipa Lonžara sačinjeno 19.novembra 1947. u Opunomoćstvu uprave državne bezbjednosti za kotar Jastrebarsko;

-Magnum krimen, str. 825-826 (Dragoje Lukić, Zločini okupatora i njihovih suradnika nad djecom kozarskog područja 1941-1945 godine)



Izvor: www.genocid.info (Jastrebarsko 1942.)



Zorka Delić-Skiba


Rođena 1937. godine u selu Kruharima, opština Sanski Most;


Svjedoči:


Rođena sam 27. januara 1937. godine u Kru¬ha¬rima kod Sanskog Mosta. Dobila sam ime Zorka i prezime Delić. Kad sam posvojena, u Zagrebu, dobila sam ime Zorica–Marija Daso¬vić. Dok još nisam znala datum rođenja, pisalo je da sam rođena 10. travnja (aprila), dan i mjesec osnivanja NDH. Zanimljivo je i kako sam “mijenjala” vjeru. Rođenjem sam Srpkinja, pravoslavne vjeroispovije-sti. Posvajanjem posta¬jem Hrvatica, katoličke vje¬re. Udajom, pišu mi da sam Jugoslovenka, bez vjere. Zadnji rodni list koji sam dobila u Sanskom Mostu (koji pripada Federaciji BiH), rubrike vjera i nacijaostale su pra¬zne.


Nakon osnivanja NDH, moj djed je hapšen i zatvoren u podrum osnovne škole u Sanskom Mostu, gdje je mučen i ubijen od ustaša. Ubijen je i njegov sin Dušan i kćerka Dragica. Drugi njegov sin, Milan Praća, bio je štamparski radnik u Beogradu i 1941. godine ubili su ga Nijemci. Iz Kruhara, gdje mu se udala kćerka, stradalo je na Šušnjaru jedanaest Delića.


Kad je moja majka napunila šesnaest godi¬na, udala se za mog oca Dragu Delića. Njih dvo¬je su izrodili petoro djece.

Godine 1941. Nevenka je imala trinaest go¬dina, Dara devet, Mile sedam, Zorka četiri i Jovica šest mjeseci. U zajedničkom domaćinstvu živjeli su očev brat Dušan, njegova žena Vu¬kosava i njihovih četvoro djece. Draško je 1941. godine imao četrnaest godina, Slavka devet, Petar jedanaest i Rada tri godine. Vukosava je umrla prije rata i moja majka je brinula o deve¬toro djece.


Početkom juna 1941. godine iz kuće je na prevaru odveden i moj otac Drago i stric Dušan. Došao je po njih očev nadničar Omer Alagić, zvani Omerica.

S obzirom da se više nisu vratili kući, majka je posumnjala da se nalaze u zatoče¬ništvu u magacinu za žito. U drugoj polovini ju¬la, ustaše idu po selima sreza Sanski Most, plja¬čkaju i pale srpske kuće. Došli su i u Kru¬hare. Naša kuća se nalazila malo na uzvisini i majka je mogla vidjeti na vrijeme kako ustaše pale kuće. Među njima je prepoznala Omera Alagića. Nije vjerovala da bi on mogao da učini neko zlo, ali za svaki slučaj nas devetoro djece sakrila je u kukuruze, odmah iza kuće. Još nije uspjela ni izići iz kukuruza, Alagić je već za¬palio našu kuću, a zatim i štalu sa blagom. Crni bik, kojeg je otac hranio samo za Grmečke ko¬ride, rikao je tako bolno da ga majka nije mogla slušati. Izašla je iz kukuruza i pustila šest krava, bika i dva konja da se ne uguše u dimu i ne izgore u štali, koja je već bila u plamenu. Samo što je to uradila, pred njom se pojavio Omer Alagić. Kad ga je ugledala, rekla mu je:

„Omerica, zlotvore jedan, vrati mi muža ili djevera! Kako ću sama othraniti devetoro dje¬ce?”


Kao odgovor na to, uzeo je pušku i ubio moju majku. Omerica je ulazio u kukuruze, pso¬vao nam četničku majku, zato što nas nije mogao naći i sve nas poubijati. Dok je Omerica razgrtao kukuruze u potrazi za nama, najmlađi brat Jovica, vjerovatno od gladi, počeo je da pla¬če i doziva majku. U strahu da nas Omerica ne otkrije, moja sestra Dara, kojoj je bilo devet godina, a koja je nosila Jovicu, koji je tada imao samo šest mjeseci, stavila mu je u usta neku krpu, kako bi prestao plakati. Kad mu je izvadila tu krpu iz usta, Jovica više nije bio živ.


Pojavom Međunarodnog crvenog krsta, u Sanskom Mostu počeli su sakupljati ratnu siro¬čad, trpati ih u vagone za stoku u kojima smo se našli i nas petoro: Draško, koji je tada imao 14 godina, Mile – sedam, Slavka – osam, Rada – tri i ja koja sam imala četiri godine. Kompo¬zicija natovarena srpskom djecom krenula je pre¬ma Zagrebu. U Zagreb se moglo stići za tri sa¬ta, a mi smo putovali tri dana, bez hrane i vo¬de, a gotovo i bez vazduha. Kad smo stigli u Za-greb, u vagonima je bilo dosta mrtve djece, koja su zaudarala na mokraću i izmet. Mi koji smo uspjeli ostati živi, bili smo strašno žedni i gladni. Smješteni smo u Dom za gluvonijemu djecu, gdje su nas neke časne sestre prskale nekim dezinfekcionim sredstvom i obukle u či¬stu odjeću i obuću. S nestrpljenjem smo očeki¬vali ručak. Onako gladni, svi smo pojurili da što prije dođemo do hrane. Međutim, hrane je bilo tako malo, a nas gladnih mnogo. Do hrane su došli samo najjači i najstariji dječaci. Djeca su pa¬dala i preko njih su drugi gazili kako bi došli do hrane. Draško je uspio da uzme jedan tanjir sa nekom kašom i podijelio taj obrok sa nas če¬tvoro. Sve su to sa strane posmatrale časne se¬stre.

Iz Doma za gluvonijemu djecu ubrzo smo nas petoro upućeni u Jastrebarsko, mjesto 20 kilometara udaljeno od Zagreba. Prostor u koji su nas smjestili bio je omeđen bodljikavom ži¬com. U drvene barake smještana su muška djeca. U barakama nije bilo nužnika i dječaci su nuždu vršili van baraka u jednoj jami preko koje su bile postavljene daske, na kojima bi sta¬jali prilikom obavljanja nužde.

Ženska djeca do pet godina starosti, smje¬štana su u stari, napušteni, vlažni i memljivi po¬drum dvorca grofa Erdedija, gdje smo bile sestra Rada i ja. Kroz male rešetkaste prozorčiće do¬piralo je vrlo malo svjetlosti. Ležali smo gotovo na goloj zemlji, jer je bilo jako malo slame. Bu¬dući da nismo imali klozet, nuždu smo vršili tamo gdje smo i ležali. Svakim danom podrum se punio novom djecom, najviše sa Kozare. Bilo nas je na stotine.


Na prvom spratu starog dvorca bili su gvo¬zdeni kreveti gdje su spavale starije djevojčice, po dvije u jednom krevetu. Tu je bila smještena moja sestra Slavka. Čim su nas smjestili, morali smo ići na šišanje. Šišale su nas časne sestre “na nulu”, kako ne bi dobili vaške. Nakon šišanja dobili smo brojeve. Ja sam dobila broj 97, Rada 98, a Slavka 47. Broj je bio napisan na tvrdom kartonu, koji smo morale nositi oko vrata. Više nismo bili djeca, već brojevi. Rečeno nam je da se od tada odazivamo samo brojevima.

Jastrebarsko je bio logor NDH, namijenjen srpskoj ratnoj siročadi. Logor su držale katoličke časne sestre kongregacije Sv. Vinko Paulski iz Za-greba. Glavna upravnica logora bila je časna sestra Ana Barta Pulherija, koja je za sve nas govorila da smo banditska djeca i da nas treba pobiti. Ništa bolje nisu bile časne sestre Berna¬deta i Gracioza. Dječiji logor Jastrebarsko bio je pod nadzorom Andrije Artukovića, koji je bio ministar unutrašnjih poslova NDH i često je do¬lazio u logor, kao i nadbiskup Alojzije Stepinac.


Svako jutro u cik zore dolazio bi grobar Fra¬njo Ilovar sa kolima i konjskom zapregom. Iz podruma su velikom lopatom izbacivali mrtvu djecu, a on ih je tovario u kola i odvozio van groblja gdje ih je sahranjivao. Upravnici logora, časnoj sestri Pulheriji, žurilo se da se podrum u starom dvorcu što prije isprazni, kako svijet ne bi doznao istinu o našem stradanju i umiranju.


Jednom je časna sestra Gracioza skupila nas oko dvadesetoro djece iz podruma. Petar Lovrin, iz Ljubije kod Prijedora (što sam puno kasnije saznala), išao je od jednog do drugog djeteta, uhvativši dijete za glavu. Brzim potezom ruke, u kojoj je držao neki čudan nož, dug, a uzak, sa oštricom na vrhu, zario bi djetetu oko¬mito u grkljan. Zatim bi im, mrtvima, vadio oči i stavljao u neku pletenu korpu i tako se hvalio koliko je zaklao srpske djece.


Kad je došao do mene da me zakolje, ubo me nožem u vrat u predjelu grkljana. Ja sam ga gledala umiljato pravo u oči i samo što nisam re¬kla: ”Pa, šta sam ti ja kriva?” Moj pogled ga je razoružao. Izvadio je nož, a da ga nije zario dovoljno duboko u grkljan. Moj pogled slomio je nešto u njemu. Sve je to gledala časna sestra Pulherija, prišla mi je i rekla da za njom pona¬vljam molitvu: ”Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh, Sveti Petre.” Bilo mi je četiri godine, još nisam čisto izgovarala riječi i morala sam da molim za svoj “preveliki grijeh” onima čije su ruke bile krvave. Srećna sam što sam živa, a nesrećna što ću na vratu cijelog života nositi ožiljak koji mi neće dati da zaboravim kla¬nje nevine srpske djece. Strah od ustaša i ča¬snih sestara u meni je bio prisutan mnogo go¬dina. Strah da ne budem zaklana i rana na vra¬tu koja me je boljela, nije mi dala da mirno spavam mnoge noći. Prva noć bila mi je naj¬teža. Sljedećeg jutra u zoru, došao je ponovo Franjo Ilovar i svojom velikom lopatom počeo izbacivati iz podruma mrtvu djecu. Kraj njega je tog jutra bila prisutna i časna sestra Pulherija i rekla mu da u kola utovari najprije nekoliko ži¬ve djece, pa zatim da na njih natovari mrtvu djecu. Prstom je pokazivala na koju živu djecu misli. Ubrzo sam se i ja našla na podu zapre¬žnih kola zajedno sa mrtvom djecom.


Raka je bila iskopana i pripremljena za nas, naravno, van jastrebarskog groblja. Pošto smo pobacani u raku, grobar Franjo Ilovar je na nas bacao zemlju. Srećna okolnost je bila da sam se našla na vrhu zato što sam u kolima bila na dnu. Možda sam razgrtala zemlju da bih izišla živa iz rake, a možda mi je pomogao i Franjo Ilovar. Pošto sam bila na vrhu, možda je i na njega djelovao moj umiljati pogled nevinog djeteta.

Više puta sam sanjala da sam živa zako¬pana u grobu zajedno sa mrtvom djecom i da ni¬kako ne mogu izaći iz tog groba. U isto vri¬jeme sanjam grobara kako mi pruža ruku.

Kad sam izišla iz groba, odlučila sam da se više ne vratim u logor, već da se krijem po šumama, gdje će mi biti bolje nego u logoru sa časnim sestrama. Čuvar logora me je primijetio i palcem pokazao psu na mene:

„Reks, bandit!”

Pas se okomio na mene i srušio me. Tako sam vraćena u logor.

Gotovo svu djecu iz podruma koja su umirala od tifusa, sahranjivao je Franjo Ilovar. Mnogo djece završilo je u kazanu, kuvano u vre¬loj vodi i od njih je pravljen sapun. Zato, pre¬živjele djece nema puno.

Jedna od najtežih kazni je bila da se prisili mali logoraš da gleda u sunce dok ne oslijepi. Svjedok te kazne još je živ. To je Milja Kukolj, slijepa starica, koja živi sama u Knežici ispod Kozare. Ona je u Jastrebarskom logoru za kaznu morala gledati u sunce i nakon toga je osli¬jepila.

Moja sestra stričevka tvrdi da su ustaše u kazan sa vrelom vodom, kao hranu za svinje, ba¬cale slijepu djecu. Prethodno su ih časne se¬stre tjerale da gledaju u Sunce, sve dok ne osli¬jepe.

Ko zna koliko bi nas uskoro umrlo od gla¬di, bolesti, batina i drugih kazni, da za naša stra¬danja nije obaviješten Međunarodni Crveni krst. Zahvaljujući njima, sva djeca iz memljivog i vlažnog podruma prebačena su na prvi sprat napuštenog dvorca grofa Erdedija. Tu smo spa¬vali po dvoje u krevetima. Sestre u bijelim manti¬lima davale su nam lijekove i brinule se o našem zadravlju. Redovno smo dobivali hranu, a bili su i nužnici gdje smo obavljali nuždu, tako da nismo više zaudarali na mokraću i izmet.

O djeci na prvom spratu brinula je časna se¬stra Gracioza. Bila je mlada i lijepa, ali jako zla. Pričalo se da je iz Hercegovine, iz istog mjesta odakle je i Andrija Artuković. On je dolazio često u logor zbog Gracioze.


Kad se smrači, Gracioza nas otjera u kre¬vet. Znali smo šta nam je činiti. Zatvarali smo oči i pravili se da spavamo. Ja sam bila u kre¬vetu sa sestrom Slavkom. Gracioza bi ugasila svjetlo u našem dijelu prostorije, a upalila u svom dijelu gdje je ona spavala. Njen dio sobe bio je odvojen paravanom od bijelog platna koje je bilo providno. Otvarali smo oči i po sje-nama koje su se pojavljivale zaključili da je kod nje dolazio neki muškarac. Pitala sam Slavku da mi kaže šta oni rade. Slavka mi je rekla da ću¬tim, jer ako me Gracioza čuje da ću dobiti batina. Ona mi je, takođe, šapatom rekla da oni rade u krevetu ono što rade tata i mama.

„A šta rade tata i mama u krevetu?” – pitala sam Slavku.

„Prave djecu, šta će drugo raditi. A sada spavaj, dosta mi je bilo pitanja!”

Jednog jutra, u ljeto 1942. godine, sve ča¬sne sestre su se jako uznemirile. Govorile su da su neki divljaci iz šume došli i odveli nekoliko dječaka. Ti “divljaci” odveli su i Draška. U stra¬hu da ne odvedu i ostale dječake, prebačeni su ubrzo u Zemun, i tako su sve barake ostale pra¬zne. U Zemun je odveden i moj brat Mile.

U jesen 1942. godine, Slavka je pošla u prvi razred osnovne škole. Bilo joj je lakše ići u školu, iako je najvažniji predmet bila vjero¬nauka, koju nije voljela, u odnosu na teške poslove koje je radila u kuhinji.


Rada i ja smo morale, takođe, ići na vje¬ronauku. Svako jutro u pet časova morale smo biti u katoličkoj crkvi, gdje su nas učili da se krstimo, da molimo krunicu, da pjevamo kato¬ličke crkvene pjesme. Gotovo svaki put s nama je išla Slavka, iako nije morala. Bojala se za nas dvije da u crkvi ne zaspimo, što se jako kažnja¬valo, ukoliko bi nas časna sestra Bernadeta uhva¬tila na spavanju. Jednom, ne samo da smo Rada i ja zaspale u crkvi, već je i Slavka za-spala. Bernadeta nas je probudila i sa ostalom djecom koja su takođe zaspala, odvela u neku tamnu prostoriju starog dvorca i za nama za¬klju¬čala vrata. Iz nekog širokog dimnjaka poja¬vi¬la se glava maskiranog “đavola”, osvijetljena ba-terijom. Đavo je imao veliki crveni jezik, crno lice i velike rogove. Pričali su da se u đavola oblačio kapelnik Nikica Gašpar i tako plašio dje¬cu. Odjednom, osjetili smo udarce nekog lanca kojim nas je Gašpar tukao. Kad nam je Bernadeta otključala vrata, svi smo plakali, ne samo zato što smo se prepali, već i zato što nas je tijelo boljelo od udaraca lancem. Poslije te i takve kazne nije nam više padalo na pamet da zaspimo u crkvi. Shvatili smo da je za časne sestre naše odlaženje u crkvu bilo vrlo zna¬čajno. Ubrzo smo doznali zbog čega je to tako bilo.

U proljeće 1943. godine u logor dolazi zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac sa du¬gačkom kapom na glavi. Sva djeca bila su sve¬čano obučena, kao i časne sestre. U redu, jedan po jedan prilazili smo Stepincu, ljubili mu ruka-vicu. On bi nam, zatim, palcem koji je stavljao u neko ulje, na čelu napravio mastan krst. Zatim bi nas sa dva prsta udario po obrazu. Iz Jastre¬barskog pozvane su žene da nam budu kume. Tako smo postali katolici i Hrvati. Za nagradu dobili smo dobar ručak, poslije koga smo Ste¬pincu pjevali pjesme i recitovali pjesme posve¬ćene Anti Paveliću.


U proljeće 1944. godine počeli su u logor dolaziti nepoznati muškarci i žene, i kada bi odlazili, svako je sa sobom odvodio po jedno dijete. Najviše su dolazile ustaše sa svojim su¬prugama. Drugi niko nije mogao dobiti propu-snicu da uđe u logor. Slavka kaže da je bila više nego sigurna da će Radu i mene odvesti iz logora, Radu zato što je lijepa, a mene zato što sam umiljata.

Jednom je Pulherija nas nekoliko djevojčica dovela u svoju kancelariju u kojoj je sjedio neki muškarac u civilu. Obratila mu se, rekavši:

„Gospodine Dasoviću, dječaka kakvog vi že¬lite, nemamo, ali dovela sam vam ove dje¬vojčice da između njih jednu izaberete.”

Kad nas je sve pogledao, rekao je Pulheriji da mu se ne sviđa nijedno dijete i već je kre¬nuo prema vratima. Ja sam tada izašla iz reda i, prije nego što je izašao, uhvatila ga za ruku, umiljato ga pogledala i rekla:

„Tata, uzmi mene, biću dobra!”

Njegove oči postale su toplije. Čudno, ali kao da sam tog čovjeka negdje već vidjela. Obu¬zeo me strah, ali glavno je da nije ustaša. Pitao me je kako se zovem. Rekla sam da se zovem „97”. Za dvije godine provedene u lo¬goru ja sam potpuno zaboravila ko sam. Časna sestra Pulherija našla je neki karton i rekla:

„Gospodine Dasoviću, kad je ova mala došla kod nas, u sirotište, upisali smo u ovaj karton ono što nam je rekla starija sestra Slavka. A rekla je da se zove Zorka Delić, da je rođena u Kruharima kod Sanskog Mosta, da joj se otac zvao Drago, a majka Dragica i da nisu živi. Nije samo znala datum rođenja.”


Pulherija je napravila kobnu grešku što je to sve rekla preda mnom. Da me poslije toga sto puta prekrštavaju i mijenjaju ime i prezime, ne mogu mi ništa, jer znam svoje pravo ime i prezime, imena roditelja i mjesto rođenja. Prvom prilikom otići ću u svoj rodni kraj i po¬tražiti svoje rođene. Zato mi je bilo mnogo stalo da izađem živa iz logora, a to mogu samo ako ovaj čovjek odluči da me uzme. Na sreću, odlu¬čio je. Rekao je Pulheriji da me lijepo obu¬če i da će on doći po mene. Kad je došao sa vo¬zilom, ja sam već bila spremna. Bio je u uni¬formi. Do njega u džipu je bio pas vučjak. Pre¬pala sam se tog psa. Dasović je primijetio da sam se uplašila psa i rekao mi je: „Ne boj se! Od sada će Reks biti tvoj veliki prijatelj. Sjedi s nama u džip da što prije krenemo za Zagreb.”


Dok smo se vozili u džipu, Slavko mi je pričao kako je jako pobožan čovjek i da nikada ne propušta priliku da bude na misi u katedrali, koju služi, kako kaže, “velecijenjeni i presvijetli” nadbiskup zagrebački, Alojzije Stepinac. Da nije slušao jedan njegov govor, kad je rekao vjerni¬cima da idu u Jastrebarsko, te ko god nema svo¬je djece, neka uzme po jedno dijete, jer su to ratna siročad ostala bez oba roditelja, ne bi me uzeo. Dalje je govorio da tu djecu treba podizati u katoličkom duhu da bi kad odrastu bili pravi Hrvati. Do sada, kako je rekao Ste¬pinac, iz Jastrebarskog je u Zagreb dovedeno preko 500 djece.


„Da nije bilo Stepinca i njegovog govora, ja se nikada ne bih odlučio da uzmem tuđe dijete, kad mi Bog nije dodijelio moje rođeno”, tvrdio je Slavko.

„Jesmo li se dogovorili da dovedeš muško dijete? Što će mi ovo bosansko čudo? Odmah je vrati nazad odakle si je doveo!”, naredila je že¬na.

Meni je u jednoj maloj sobi gdje se nala¬zio samo krevet, ormar i jedna stolica, namje¬stila posteljinu i rekla da legnem ne ponudivši mi da jedem. Kad sam ušla u sobu, na ormaru sam zapazila puno jabuka. Toliko sam voljela ja-buke. Prošlo je dvije godine kako nisam ni¬jednu jabuku pojela. Uzela sam stolicu, popela se i uzela jabuku. Nisam ni sišla sa stolice, a u sobi se pojavio Reks. Od straha, jabuka mi je ispala iz ruke. Na vratima se pojavila Micika. Grohotom se smijala što sam se prepala Reksa. Rekla mi je da ne smijem bez pitanja uzeti ni jednu jabuku.

„A sada uzmi ovu jabuku što ti je ispala iz ruke, i možeš je pojesti!”

Žena mi se nije sviđala. Nisam je voljela, jer je prema meni bila zla, kao i one časne se¬stre iz Jastrebarskog.

Prva noć u Zagrebu protekla je u strašnim snovima. Sanjala sam ustašu sa nožem u ruci koji me kolje, a zatim, da se živa nalazim u grobu okružena mrtvom djecom, da se gušim i da nikako ne mogu izaći iz groba. Budim se srećna što nisam u grobu. Ujutro, kad je žena do¬šla u sobu, sva se izbezumila kad je vidjela da sam se pomokrila u krevetu. Probudila je Slavka da mu to kaže uz komentar:

„Uzmi ovu smrdljivu Bosanku!”


  1. Mihajlović



Katanac na istini logora Jastrebarsko


Zagrebački kolodvor, čini se sređenijim od ostalih stare Juge no, čim stupite na njega, ista priča. Sivilo ispod nadstrešnica kvari utisak djelomičnog održavanja potpomognutog obasjajima sunčevih zraka. Čekanje, lica ljudi napregnuta od „kad ću stići“, „kada poći“, odaju sliku svih sumornih, naizgled zaspalih, autobuskih čekališta potonulih u svojevrstan vremenski rascjep.

Istovareni ovdje, ostavljeni i bačeni, prepušteni smo daljnjem snalaženju. Gurajući se među ljudima, vukući kofere, tražeći stanicu, novce, kartu za autobus, sve same sitnice za brigu, neprestano nas prati osjećaj vrtložnosti dešavanja kojemu ne možemo pobjeći, koji nas baca po svojoj želji, čas na sigurne obale, čas jače nas vukući u svoje dubine.

Dočekasmo autobus međugradske vožnje i krenusmo, ne ostajući u bijelome gradu. Drvena sjedala novoga prevoza ne podržavaju misli dužega putovanja, slobode i izdvojenosti iz stvorenog nam prostora i vremena, ne dajući leđima zadovoljstvo opuštanja i prepuštanja putovanju. A kako i bi?! Zar da se putujuća radnička klasa opusti? Spremnost je ono što održava na ovome svijetu one nesrećnike koji se moraju brinuti za koru hljeba svakoga dana.

Izlazeći na južne kapije grade hvatamo utisak užurbanosti života sa Savskoga mosta, zagrebačkoga Sveučilišta, hipodroma, zagrebačkoga Velesajma, prostranih trotoara, širokih raskrsnica velegrada. Prvim hrvatskim autoputom, autoputom Rijeka – Split krenusmo, pa potom desno Varaždin – Krapina, odvajanje za Lučko gdje nas čeka tabla, lijevo Karlovac, desno natrag za Zagreb. Naš pravac je lijevo, i tu smo na putu ka našoj destinaciji.

Dočekuje nas tabla Stupnik, Jastrebarsko i evo nas na staroj cesti Zagreb – Karlovac. Možda ste išli kad tim putem?! Možda na proputovanju, na putu ka sjevernom Jadranu, a možda ste, kao i neki, u mladićkim godinama sjeli na voz radi odsluženja vojnog roka, sve ubijeđeni da idete u kakvu kasarnu podno planine Jastrebac u Srbiji, a dospjedoste do malenoga grada – sve je moguće, toliko je ljudskih priča. O jednoj daleko tužnijoj pričaćemo ipak.

Žumberački i Pokupski kraj

Ali vani sunce i ljepote krajolika ostavljaju utisak da se strahote nisu ni dešavale, da je to samo igra svjetlosti i tmine. Ostavljajući još malo istoriju, prepuštamo se čarima voćnjaka, šumaraka kojima prolazimo, brežuljkastim putevima koji nam nagovještavaju gorja kojima djelimično prohodimo. Pokraj puta pozdravljaju idiliče kuće, drvene kolibe na prodaju, preduzeća za preradu drvne građe podsjećajući da smo u djelomice brdskom kraju bogatom šumom.

Putujući Žumberačkom opštinom, promiču njena sela Donja Kupčina, Pisarovina, Klinča Selo, Desinec, dok nas svo vrijeme prati hrvatski dio Žumberačkog gorja, zvanog i „Alpama Hrvatske“, ili starijeg, danas skoro neupotrebljavanog, naziva Gorjanci, koji čas nam se približavajući, čas izmičući nestaje u sivoj izmaglici.

Prolazimo pokraj Samobora, ponosnog grada Samoborske gore, te nakon nekog vremena, 30ak minuta vožnje autobusom od Zagreba, a kako građani grada kojemu hodimo vole reći, na negdje tačno pola puta između Karlovca i Zagreba, od jednog i drugog udaljenog 30ak kilometara, stižemo u Jastrebarsko ili Jasku kako je njeni građani nazivaju.

Grad Jastrebarsko

Jastrebarsko je konačno dobilo i tu titulu, titulu grada, nije više mjesto, varošica ili kotar kao za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Jaska je proglašena gradom sa svojih približno 16 689 stanovnika područja grada, pribrojeno sa okolicom, stanovništvom opština Klinča Sela, Pisarovine, Krašića i Žumberka, 30 000 stanovnika, kako je zavedeno u popisu iz 2001. jer sa posljednjega podatke nemamo.

Tu nam je dakle, odredište, u gradu Jastrebarsko, kako rekosmo, 30ak kilometara udaljenom jugozapadno od Zagreba, području koje obuhvata površinu 630km2, razdijeljenog na tri prirodne cjeline: na sjevernu, oivičenog vapnenečko-dolomitskim masivom Žumberačkog gorja, na kojeg se naslanja vinogorski kraj Prigorje, ili jaskanska Plješivica, raj enolozima, i ljubiteljima dobre kapljice, a na jugoistoku, do rijeke Kupe, prostire se Pokuplje, s ornitološkim rezervatom Crne Mlake, nadovezujući se, takođe na jugoistoku, velikogoričkim područjem.

Prolazeći kroz Jasku, ne možete a da sa ponekih dimnjaka ne vidite gnijezda i u njima vitke rode. Možda bi čak Jaskanci mogli promijeniti motiv jastreba kao simbola grada, proisteklog iz dugogodišnje tradicije jastrebarenja, ili makar ravnopravno staviti uz njega i rode jer one su česte njegove stanovnice, uvijek vraćajuće putnice.

Ipak, simbol grada jeste jastreb, kao oznake hrabrosti, dostojanstva i viteštva, a usljed duge tradicije jastrebarenja kojom su se Jaskanci bavili. Po njemu se hrabri Jaskanci i nazivaju Jastrebarčani i Jastrebarčanke.

Znamenitosti i bedemi grada

U istoriji grada stoji da su na ovom području pronađeni ostaci iz doba Rimskoga carstva, dok se on pak, zvanično spominje u dokumentima hrvatskoga bana Stjepana Gutkeleda 1249, ali je tek 1257. dobio status slobodnog kraljevog trgovišta, od strane kralja Bele IV, te se ova godina uzima kao godina njegova postojanja.

Dan grada Jaska slavi 13. januara, a za one koji su možda bili tamo, ili su upoznati sa događajima, to je dan kada se, pod opsadom, iz obližnje kasarne povukla vojska JNA sa naoružanjem, praćena kolonom onih koji su napustili taj, do tada i njihov, grad.

Gradske bedeme Jastrebarskog gradi u XV vijeku ban Matija Grebenar, gradi dvorac s gradskim vratima, da bi dvorac svoj sadašnji izgled dobio 1520., dogradnjom za vrijeme kralja Ivanuša. Današnji Jaskanski dvorac, od tada pa sve do 1922. bio je posjedu grofofa Erdedijevih (Erdödy).

Dvorac okružuje gradski park, proglašen hortikulturnim spomenikom, koji svojim stoljetnim drvećem, hladom koji pruža u ljetnjim mjesecima, pticama koje gase tišinu, patkama koje plutajući potočićima, posebno djeci pričinjivaju radost, šljunkovitim stazama za šetanje ili šetanjem po samom šumarku parka, te jezerom u kojemu možete uživati pecajući, ili samo ljenčariti na njegovim obalama, zaista zaslužuje naziv hortikulturnog spomenika. Ali šta krije park s dvorcem kao svoju tajnu, otkrićemo malo dalje.

Nije dvorac jedina znamenitost koja krasi ovaj grad, jer on obiluje, kao i njegova okolica, baroknim crkvama, među kojma trebamo spomenuti makar dvije, onu u užem centru grada, crkvu sv.Nikole, zaštitnika Jastrebarskog, izgrađenu u drugoj polovini XVIII vijeka, restauriranu 1922. u kojoj se nalazi nadgrobna ploča bana Petra Erdedija.

Druga znamenitost jeste ranobarokni, prvobitno franjevački, a potom cistercitski samostan, uz kojeg se nalazi crkva sv.Marije, dok se na gradskome groblju nalazi i zvonik koji potiče iz 1732. godine. Jaska obiluje i mnoštvom, za katolički svijet karakterističnim, kapela, posvećenima Mariji djevi ili Isusu Hristu, pored kojih prolazeći primjećujete zapaljene lampione, odslikavajući time hrišćanska nastrojenja i molitvu.

Sporne ličnosti grada

U ulici Vladka Mačeka, iako se na nekim zgradama još nalaze stare, nepromijenjene pločice, zajedničke nam države, sa nazivom Braće Radić, što u Jaski i nije neuobičajena pojava, jer izgleda da se novom dobu nije moglo u svemu prepustiti, dakle, u ovoj ulici nalazi se spomenik bista dotičnome dr. Vladku Mačeku, sada već slavnom hrvatskom sinu, iako po porijeklu slovenačko – češke krvi, predvodniku Hrvatske seljačke stranke nakon smrti Stjepana Radića, zastupniku hrvatskih nacionalističkih težnji, a nama poznatijem po izdajničkoj vladi Cvetković – Maček i po sporazumu kojim je 1939. stvorena Banovina Hrvatska. Dileme, sporovi i oko ove ličnosti, naravno, postoje.

Da li je Maček i u kojoj mjeri, učestvovao u stvaranju NDH? Kakva je njegova uloga u tom procesu? Da li se može dokazati njegova uloga u zločinačkim planovima NDH države u istrebljenju i unijaćenju srpskog naroda? Da li je znao za takve planove i prije postavljanja Alojzija Stepinca za kardinala? Da li je on imao kakvu ulogu u tom odabiru? Iako ga je Pavelić 1941. poslao u logor Jasenovac, odakle je potom pušten, te potom interniran u rodno selo Kupinec kod Jastrebarskog, pitanja ostaju.

Ipak, ono što ne bi smjelo biti sporno, jeste njegova izjava, data prilikom proglašenja Nezavisne države Hrvatske, 10.IV1941., proglas kojim je uputio poziv hrvatskome narodu da sarađuje sa novom vlašću, a time i da podrži njene saveznike, Trojni pakt.

Kakva je danas ocjena njegovih ideja kojih se držao sve do kraja smrti u Vašingtonu, gdje je izbjegao 1945., da je Jugoslaviju trebalo urediti odrednicama i duhom sporazuma iz 1939., izbjeći centralizovanje vlasti, a zajednicu urediti na konfederacijskom principu, ostaje da istoričari i teoretičari države prosuđuju. Ostaje ipak da je stanovništvo ovoga kraja prozrelo Mačekovu kvislinšku politiku “čekanja”, te uprkos obećanjima nacionalnog suvereniteta, priključilo se borbi za oslobođenje.

Sramni dio istorije Jastrebarskog

Ono što je ipak bio povod ove reportaže, ne znajući zapravo u koji novinarski žanr bi je svrstali, jeste ona tamnija strana grada Jastrebarskog, ona koju mnogo više spominju istoričari, sami svjedoci ove zanemarivane strane u istoriji ovoga grada, njihovi potomci, ili pak oni koji osjećaju da se takve istine ne smiju zatomiti, zaboraviti, da intenzitet strahota takvih događaja ne smije otupjeti pod zubom vremena.

U NDH državi postojalo je više koncentracionih logora, logora smrti, a neki od njih su u svojim kompleksima sadržavali i odjeljenja za djecu, poput onih u Staroj Gradišci, Jasenovcu, Uštici, Jablancu; Gornjoj Rijeci kod Križevaca i Lobogradu u kojima su, po nepotpunim istraživanjima stradavala djeca, brojem 42 791 srpske, 5 737 romske i 3 710 jevrejske narodnosti.

Jedinstvenost logora Jastrebarsko, čak i za tadašnji fašistički svijet, za formiranje njihovih logora smrti, jeste u tome što je ovaj logor formiran isključivo za djecu, odraslih zatočenika ovdje nije bilo.

Ovakav fenomen svireposti izgleda da se očitovao upravo kao posljedica poltronstva i izdajništva NDH države, koje je težila, kako nam istorija pokazuje na primjerima osnivanja ovakvih i sličnih logora smrti, unijaćenja, progona, uništavanja imovine, uopšte, uskraćivanja svih ljudskih sloboda onima koji se nisu pokazali kao dobri građani države, beskrupuloznom djelovanju na svim poljima kako bi uništila svaku moguću klicu koja bi mogla izroditi slobodu i oslobođenje.

Djeca ovoga logora su, do jednoga trenutka kada se humanost nekih ljudi upustila u borbu za spasavanje onih koji su imali malo više životne snage ili sreće da prežive teror, u potpunosti bila prepuštena sebi, tačnije na milost i nemilost časnih sestara koje su vodile brigu o njihovom (pre)odgoju. Ali krenimo redom, putem nekih dostupnih i poznatih činjenica.

„Ustaški logor za djecu u Jastrebarskom, osnovan je po nalogu Ante Pavelića, poglavnika NDH za djecu Kozare.“ Tako stoji u članku o stradanjima djece sa Kozare objavljenima na internet stranicama sajta Udruženja za istinu o logorima.













To jeste tačno, međutim, ne smije se nikako ispustiti da u ovom logoru nisu bila samo djeca stradalnice Kozare, već su tu svoje kosti ostavili i mali Ličani, Banijci i Kordunaši, kako i stoji uklesano na spomeniku u Jastrebarskom podignutom žrtvama u čast. Ne smiju se zaboraviti ova djeca hrabre Kninske, starije nam Vojne, krajine, braniteljice i bedema očuvanja srpstva još za vrijeme Turske vladavine, pogotovo iz razloga njezinog, nadamo se samo današnjega prividnoga, zaborava.

Svjedočanstva starijih nam, baka i djedova, ovih područja kazuju, pored pogroma koji se za vrijeme neslavne nezavisnosti ove države dešavao, o potpunom uništavanju i zatiranju srpskih sela, koje su njihovi bivši žitelji kao mjesta svojega djetinjstva, kasnije jedva prepoznavali. Ne smiju se, upravo iz ovih razloga, kada djeluje da Krajina svojih branilaca više nema, zaboraviti djeca ovih krajeva, mali stradalnici koji su osjetili strašan teret unijaćenja od strane katoličkog sveštenstva i NDH države.


Ustaški logor za djecu Jastrebarsko

Osnovan 12.jula 1942. godine koncentracijski logor Jastrebarsko postojao je nepunih mjesec i pol dana, tačnije do 26.avgusta 1942. Nedoumice, nedorečenosti, nepotpuna jasnost – takvo je stanje dostupnih podataka. Razumljivo naravno, usljed nepostojanja sistematskih zbirki podataka. Pokušaćemo makar djelomice sistematizovati one podatke na koje smo nailazili.

Tačno je da je logor osnovan tada, tačan je i datum njegova rasformiranja, međutim, trebamo koliko je to u našoj mogućnosti, posložiti neke podatke. Dakle, logor Jastrebarsko bio je smješten na tri lokacije u gradu, skoro pa u samoj gradskoj jezgri, na nekadašnjim imanjima grofofa Erdedijevih. Međutim, treba spomenuti postojanje još jednog logora, logora smještenog u selu Reka udaljenom 3km od grada.

Prva lokacija jeste ona, gdje se danas nalazi spomenik stradanja djece na gradskom groblju Jastrebarsko, tačnije, na poljani smještenoj pokraj pruge ka željezničkoj stanici, uz današnje groblje, a prije cistercitskog, ranije franjevačkog, samostana i crkve Sv. Marije.

Starija djeca uzrasta od oko 10 do 14 godina, bila su smještena u zgradama crkvenih ekonomata, ranije napuštenih italijanskih baraka. To je bilo mjesto prevaspitavanja djece u ustašku mladež, mjesto učenja ustaških pjesama, prisilnoga rada na crkvenim ekonomijama, mjesto mučenja i svirepog kažnjavanja. Dječaci koji su boravili ovdje, obučeni u crna odijela sa kapama na glavama, sa prišivenim slovom U, određeni su bili da postanu novi ustaški „janjičari“.

Ostala starija djeca, uglavnom djevojčice bile su smještene u tadašnji franjevački samostan, samo par stotina metara udaljenom od danas nepostojećih zgrada ekonomata, gdje je bila druga lokacija logora. Djevojčice su ovdje tjerane na rad ali i na redovnu molitvu kao i odlaske u crkvu, jer se prevaspitavanje i ovdje podrazumijevalo.


Zapisi o postojanju logora – gdje su?

Ovaj samostan kasnije je napušten od strane franjevaca 1982. kada u njega dolaze cisterciti, tačnije od njih ga zakupljuju, a iz kojih razloga nije nam poznato. Na današnjoj spomen tabli ispred samostana i crkve, koje se nalaze jedno pokraj drugoga u istome posjedu, stoji tabla kratkog istorijata i znamenitosti ovoga samostana, njegovih istorijskih, kulturnih i umjetnički neosporivih vrijednosti, međutim, ne stoji ni jedna crtica, niti jedno slovo istorije samostana koji je presuđivao sudbinu djece pripadnika druge konfesije.

Ono što se pak, može saznati o istoriji samostana i njegovom uticaju na ovaj grad jeste da je, djelovanjem franjevaca ovoga samostana, uticaj na barokni izgled nekih dijelova grada osjetan, na muzičku kulturu takođe, Jaskanska muzička škola je dokaz za
to.

U posjedu samostana dok je bio pod vođstvom franjevaca, bio je veći broj umjetnina, kipova, slika, postojala je biblioteka sa vrijednim knjigama i spisima, čak vrlo rijetkih i vrijednih primjeraka inkunabula. Samostan je takođe posjedovao orgulje još daleke 1690. Odlaskom franjevaca dio toga blaga je odnešen, ali danas postoji inicijativa da se blago vrati i da franjevci ovdje ponovo pokrenu svoje djelovanje.

Postoje li unutar samostana ikakvi zapisani podaci o djelovanju franjevaca u ovom prevaspitavanju djece, postoje li ikakvi dokumenti o postojanju logora, nismo bili u mogućnosti provjeriti. U pokušaju da ipak nešto saznamo ušli smo u dvorište kapija širom otvorenih, dvorišta odišućeg mirom i tišinom sve do jednoga trenutka.

Uspjeli smo samo snimiti par fotografija prije negoli smo bili nemilo iznenađeni lavežom, potom i jurišem dva crna psa. U strahu su velike oči, te su psi djelovali kao, prigodno ovome slučaju, dvoglavi Kerber pri večernjem sumraku. Snalažljivosti nije nedostajalo, bicikl je poslužio kao savršena odstupnica i taman kad je srce počelo silaziti u pete, stali su, prekinuli juriš, da li na poziv čovjeka koga smo tek kasnije primjetili, jer od straha ništa nismo ni čuli, a možda se nije ni imalo šta čuti, nismo sigurni. Ipak, djelovalo je da su psi istrenirani samo da zaplaše, ne i da naude. Potkrepljujemo to i činjenicom da je kapija bila otvorena, a oni vani nisu izlazili, no ipak sa pokušajima ponovnog ulaska, ustremljeno su čekali.


Istina i propaganda o logoru.

Klerofašistička propaganda tadašnje države NDH u novinama je pak navodila da su na ovim mjestima grada smještena djeca radi oporavka od partizanskog ropstva, te da su se o djeci brinule časne sestre. Na ulazu u logoru, ograđenom žicom stajao je bezazleni naziv – Sabiralište za djecu.

Istinu su međutim znali, pored stradalnika i ostali humani ljudi, žene koje su prihvatale djecu na pružnom putu koji je prolazio kroz Sisak, Samobor, Jasku i ostala mjesta, izvlačeći ih iz ustaških kandži, dok im ni to nije bilo onemogućeno direktnim zabranama, ličnim terorom nad porodicama koje su se drznule prihvatiti kakvo srpsko dijete, ili strahom od priča koje su kružile o kažnjavanju takvih „loših“ Hrvata.

Po podacima stoji da je u ovom logoru, tačnije na ove dve lokacije ukupno stradalo oko 700 djece. Tačan broj naravno, ostaje upitan.


Sloboda za djecu. Potpuna ili samo djelomična?

Oslobođenje za one izdržljivije stiglo je 26. avgusta 1942. kada je IV Kordunaška brigada na čelu sa komandantom Nikolom Vidovićem u 5 časova ujutro započela napad na Jastrebarsko.

Partizani su uništili ustaško uporište, žandarmeriju, no uništenje jedne druge lokacije pokazalo se daleko značajnijom. Uništenje željezničke stanice, tada najefikasnijeg sredstva transporta oružja, municije a u ovom slučaju djece, koja su svoju smrt nalazila i u toku samog dopremanja u logor, u zagušljivim vagonima, pokazalo se kao jedan od značajnijih momenata za rasformiranje logora.

IV Kordunaška brigada je zauzela Jastrebarsko, oslobodila male logoraše, pri tome nalazeći u njima i svoju djecu ili djecu svojih bližnjih, te je rasformirala lokacije logora na području grada. Starije dječake, njih 727 partizani su poveli sa sobom, dok su manju djecu morali ostaviti.

Djeca koja nisu imala snage za dugi povratak kućama, ostavljana su po okolnim selima, a neke je, po postojećim podacima, njih oko 500tinjak zbrinuo katolički Karitas ili su ih preuzimali građani Jaske i okolnih sela, ili su djeca slana vozovima do drugih mjesta gdje su preuzimana i smještana u hrvatske porodice.

Međutim, neka djeca su, kasnije u hrvatskim ofanzivama, ponovo vraćana, ali ni ovakvi podaci osim svjedočanstava i nepotvrđenih izvora nisu u potpunosti jasni i verifikovani.

Možda su ipak najgore prošla u kompleksu logora Jastrebarsko, ako se to uopšte može i smije tako reći, djeca smještena u logor u selu Reka, jer partizani za ovu lokaciju, udaljenu 3km od grada, nisu znali, te u hrabrom, oslobodilačkom poduhvatu IV Kordunaške brigade koja je rasformirala logor 26.avgusta 1942, slobode i nade za djecu ovoga logora nije bilo.

Logor u Reci formiran je kao svojevrsno rasterećenje onome u gradu, toliko je djece bilo, te stoji da je u njemu stradalo oko 2000 djece koja su bila smještena po štalama, dakle, daleko veći broj nego na lokacijama logora smještenome u gradu Jastrebarsko.


Zaborav ili sistematsko zatiranje istine?

Lokaciju ovoga logora nismo bili u mogućnosti posjetiti, istražiti postoje li ikakvi materijalni ostaci, kakva spomen obilježja, a mora se reći da se ni starija generacija Jaskanaca, onih upoznatih sa istinom o postojanju logora, čiji su bližnji čak i sudjelovali u oslobađanju logora, uopšte ne sjeća logora u Reci.

Da li je i to rezultat ranije spominjane propagande, potpunog zatomljivanja događaja, sputavanja širenja istine među ljudima, možemo samo da pretpostavljamo i nagađamo, jer sjećanja ovih građana o tome ipak postoje, pitanje je šta vlastodršci čine da ona u potpunosti ne nestanu. Jedno je sigurno, generacije sa živim sjećanjima tih događaja nestaju, a ko će, na koji način, i iz kakvih razloga preuzeti dešavanja toga doba, to pitanje ostaje da visi u zraku.

Fotografije, svjedočanstva, dokumenti o ovim strahotama, o stradanju djece ipak postoje, te možda oni bace više svjetlosti na razmjere ovog zločinstva. Možda oni stravičnošću svojih prikaza, opisa i doživljenošću zločina, donesu više svijesti, brige i odgovornosti za druge, ne samo pojedince, one naše, „odgovarajuće“, onima koji iole, makar i površno, budu sa njima upoznati.


Logor za najmanju djecu

Treća lokacija logora u gradu Jastrebarsko, logora za one malene, najmanje, neke skoro pa otrgnute od majčinih grudi, bila je smještena u istorijskom spomeniku ovoga grada (spomenutog na početku reportaže), u gradskim bedemima podignutima u XV vijeku, krasnom, ali danas potpuno trošnom zdanju dvorca Erdedi (Erdödy).

U stare, vlažne i memljive kamene prostorije bilo je smješteno, po dostupnim podacima, oko 200 djece, koja su usljed takvih okolnosti, ali i izložena nemaru, slaboj, ako uopšte i ikakvoj, ishrani, zlostavljanju, batinama i bolestima, dizenteriji koja se širila, umirala na desetine skoro svaki dan.

Logore u Jastrebarskom su vodile časne sestre samostana sv.Pavla, dok je nadstojnica, upraviteljica logora bila časna sestra Barta Pulherija iz reda sv.Vinka Paulskoga, osnivača Družbe milosrdnih sestara, koji bi da je znao da će se pod krinkom milosrđa za djecu, odigravati takav zločin vjerovatno ponovio svoju izjavu, datu nakon par godina svešteničkoga iskustva, o sveštenstvu kao strašnome staležu.

Sve lokacije logora su obezbjeđivale ustaše, a rezultate tog obezbjeđivanja, čuvanja i prevaspitavanja broje se hiljadama, tačnije, navodi se, da je 3 336 djece stradalo u logoru Jastrebarsko, ukupno na svim lokacijama.

Danas ni na ovoj lokaciji, na ploči postavljenoj pored trošnog dvorca ne piše ništa o ovim događajima, njegovom sramnom korišćenju.

Novaca za revitalizaciju dvorca grad nije imao te je aplicirao za sredstva iz fondova EU, tačnije za projekat “Probuđene povijesne baštine” gdje je kao jedan od uslova finansiranja navedena izrada kompletne dokumentacije dvorca. Da li će se i istina možda revitalizirati u obnovljenom dvorcu, hoće li neko “probuditi povijest” radi trajnoga pamćenja istine o ovom zločinu, ostaje da se vidi.


Morbidno svjedočanstvo o smrti

Jedno svjedočanstvo o broju umrlih, koje zapanjuje i dan danas svojom morbidnošću, jesu isječci, faksimili listova iz dnevnika, Franje Ilovara, gradskoga grobara koji je bilježio svako umrlo djete, ciframa, a često samo reckama, iz jednoga razloga.

Pedantnost ovoga čovjeka prikazuju brižljivo vođene zapise o svakoj smrti, tačnije o prihodu koje je ostvarivao od njih. Bio je zadužen da svakoga dana obilazi lokacije logora i preuzima tijela umrle ili ubijene djece, te da ih, prevozeći ih svojim kolima, specijalno po uputstvima časnih sestra, pokopava što dalje od ograde gradskoga groblja, jer po njihovim riječima „banditska djeca nisu dostojna sahrane blizu ostaloga katoličkog svijeta“.

Ilovar je sabirao svaku smrt, jer za tijelo svakog djeteta je bio plaćen. U njegovim dnevnicima stoji: „Primio predujam na račun kopanja grobova 10 000 kuna za sto komada djece pokopane“. Dalje, na drugim stranama stoji: „Račun za ukop djece – 243 komada djece a 150 kuna – 36 440kuna“. Vodio je računicu od 22.jula 1942., po čijim navodima je samo tog dana stradalo 107moro djece, pa sve do oktobra 1942. kada stoji zabilješka, „ukupno 768 komada djece, 26.oktobar 1942.“.

Podaci, stravično svjedočanstvo dnevnika ovoga čovjeka govori da, po njegovim podacima logor nije rasformiran, da njegovo trajanje nije bilo, kako smo ranije naveli i kako se po izvorima navještava, samo mjesec i pol dana, da logor nije raspušten 26.avgusta 1942., već ono govori da su daljnja stradanja u nekakom vidu, organizaciji ipak postojala.

Da li su to onda, bila stradanja djece logora u selu Reka za kojeg partizani nisu znali, te iz tog razloga djeca ovoga logora i nisu oslobođena, tako da je njih 2 000 prepušteno sigurnoj smrti? Da li je ipak ovo selo bilo suviše udaljeno za zaprežna kola grobara Ilovara te svakodnevni put za preuzimanje tijela, ponekad čak više puta u jednome danu kao i njihov pokop na groblju? Da li su djeca onda sahranjivana na još nekim lokacijama? Ni ove brojke o ukopima i svim stradalnicima se ne poklapaju.

Ko je onda još pokapao djecu, i na koji način? Da li je logor možda u nekakvom drugom obliku ponovo oformljen ili su djeca netragom nestajala pod brzim potezima ustaških “srbosjeka” usljed straha od nagovještaja snaženja otpora režimu? Pitanja ostaju…


Strašna stradanja djece. Metode (pre)odgoja, ali i pokušaj pomoći

Strahote svirepog kažnjavanja djece kaznama poput “tavana i slane vode”, “krampusa”, “klečanja na pijesku”, “vlačane teškog kamena”, od kojih su djeca masovno umirala ili bivala dovedena do granice ludila, ostavile su neizbrisiv trag u pamćenju preživjelih. Najteža kazna, ipak, po njihovim svjedočanstvima bila je sahranjivanje bezimene djece, svojih drugova.

Otkriti makar približno tačan broj umrle djece ovog svirepog zločinstva, zaviriti u unutrašnjost dvorca i njegovu tajnu,
u kojemu danas osim zmija, guštera i raslinja izgleda ničega nema, ne samo kroz željezne rešetke (kao u našem slučaju) kroz koje su djeca mogla pružati samo poglede i ruke ka slobodi i životu,
dug je nevinim stradalnicima.

Još jednu činjenicu bitno je spomenuti, a to je da je pokušaj pomoći djeci ovoga logora ipak postojao. Humanošću i izuzetnom hrabrošću određenog broja žena, njih oko 26 sestara Crvenog krsta na čelu sa Tatjanom Marinić, spašen je određen broj djece. U borbu za život djece uključili su se i tadašnji stanovnici Jaske, kao i neki istaknutiji ljudi javnog života. Neki od tih hrabrih ljudi i žena kasnije su streljani od strane ustaša radi takvih aktivnosti.


Mnenja i istina

Nekakav sigurniji sud javnog mnenja ovoga područja danas o ovim zločinima nemamo. Za kakav iole ozbiljan zaključak trebalo bi provesti više vremena, promišljanja i istraživanja, no ono što ipak ostavlja nekakav trajniji utisak pri ponovnim dolascima u ovaj grad, za neke možda sasvim trivijalna stvar, no fakat koji stoji i traje, jeste naziv ulice koja na većini kućnih tablica sa natpisima, odolijeva zvaničnoj promjeni već 10-ak godina.

Ni partizan, niti ustaša, ni pripadnik HSS-a, niti domobran, Franjo Brezar, obični građanin Jaske, seljak i istinski rodoljub svoje zemlje koji je nesebično pomagao u njenom oslobođenju, dajući joj i svoj život (strijeljan 4. avgusta 1942. u Maksimiru kraj Zagreba), i dan danas ponosno krasi svojim imenom, namjesto državno određenog Franje Tuđmana, pločice Jaskanskih kuća, ostavljajući time još uvijek otvoren prozor ka istini i slobodi.

Kojim putem poći ostavljamo volji drugih da odluče, nadajući se da će se, po željama onih koji su ovakva stradanja prošli, njihova nadanja tumačiti na način koji su to oni željeli.

Iz tog razloga prenosimo samo jedno svjedočanstvo, pored mnogih drugih koji su važniji od svih naših pokušaja tumačenja podataka. Ovo svjedočanstvo, nadanje i želja onoga koji, kako se navodi, nije bio veći od svoje puške kada je slobodu od strahota logora dobio, kazuje:

„Ovdje leže djeca iz Španovaca i Turjaka, Vojnića i Sovjaka, Grđevca i Vojskove, Gudovca i Jablanice, Vrgin-Mosta i Miloševa Brda; ovdje leže naša djeca, naša braća i sestre. Ubili su ih, jer su njihove živote proglasili za zločin. Zbog ovih humki u kojima leže trogodišnji Milorad Švraka i dvogodišnji Ljubo Turudija; petogodišnji Lazo Šokčević i četvorogodišnji Radovan Stanić, gdje leže Branko, Milorad, Persa i Slavko Babić, koji su svi zajedno imali 12 godina; zbog svih onih pločica sa brojevima oko vrata što su pokopane zajedno sa njihovim slomljenim krilima; zbog čudesnih zapisa Franje Ilovara i suze u oku Tatjane Marinić i svih majki kojima su oteti najmiliji; zbog onog tek sada završenog spiska od 11.000 ubijene djece sa Kozare, ja vas molim, u ime njih i u ime mojih drugova, čiji su snovi djetinjstva ovdje iskidani, da to nikad ne zaboravite. Nemojte nikad prestati, dragi moji mali drugovi, da gradite mostove prijateljstva, mostove bratstva i jedinstva, mostove ugrađene u vrijeme u kojem nikad više neće biti malih grobova, obilježenih i onih koje niko nije mogao da obilježi.

Budite tumači želja nas malih ratnika i logoraša: svi ljudi neka se vole, a djeca u toj ljubavi neka grade svoj veseli svijet pod zvjezdanim nebom“.

Koliko ovakve namjere i djela, odbijanje državnog imena ulica, te želja sudionika, žrtve zločina, u svijesti ljudi ostavljaju trag da država često, ili skoro nikad, nije isto što i njeni građani, da su njene intencije daleko od onih kojima ona „pripada“, ostavljamo „učiteljici“ istoriji da nas pouči.



Izvor: Frontal


Scroll To Top
Descargar musica