Manastir Komogovina

Mjesto: Komogovina, Donji Kukuruzari
Adresa: Svetoga Roka b.b., Komogovina, 44430 Donji Kukuruzari
Kontakt: episkop@eparhija–gornjokarlovacka.hr
Starješina manastira: Obnovu i brigu o manstiru vodi Njegovo Preosveštenstvo episkop gornjokarlovački g. g. Gerasim

Manastir je dobio ime po selu u kome je podignut, a koje se pominje još od srednjeg vijeka. Zbog Turskih upada sredinom 16. vijeka, sa ovog područja pobjegli su Hrvati, a Turci su na pusta zemljišta dovodili Srbe koji su bili naseljeni i sa druge strane granice. Tokom 17. vijeka hrvatski ban Ivan Drašković i Nikola Erderedi dozvoljavali su izvlačenje Srba sa turskog područja i naseljavanje na prostor Banije. Za vreme austrijsko–turskog rata 1683–1699 godine oslobođena je cijela Banija. Na poziv cara Ferdinanda vrhovnog komandanta carske vojske vojvode Badenskog i hrvatskog bana Nikole Erdedija, digao se srpski narod po Bosni protiv Turaka kako bi pomogao hrišćanskoj vojsci i oslobodio se Turaka, a u tome je učešće uzela i crkva. Tako je mitropolit Dabrobosanski Atanasije Ljubojević morao da se povuče iz Sarajeva 1688. godine u Bosansku krajinu, a potom u Baniju gdje je postavio svog egzarha–vikara da upravlja tamošnjim srpskim pravoslavnim narodom. Mitropolit je prešao u Ravne Kotare u Sjevernoj Dalmaciji i odatle upravljao crkvom, jer je sa prostora Like izbacivan. Za vrijeme turske vladavine duhovni centar bio je manastir Moštanica, ali kada je on izgorio javila se potreba za osnivanjem novog duhovnog centra za srpski narod na oslobođenom području Banije. Preživjeli moštanički monasi Jovan Svilokos i Silvestar Prodanović u dogovoru sa mitropolitom Atanasijem Ljubojevićem i uz njegovu veliku pomoć i materijalnu podršku osnovali su 1693. godine novi manastir u Komogovinu. Mitropolit ga je povjerio na upravu svom vikaru Dionisiju Popoviću. U Šematizmu iz 1880. navodi se da je manastirska crkva sagrađena 1613, u Šematizmu iz 1897. da je sagrađena 1645, a M. Radeka navodi 1615. godinu, pa ne bi trebalo isključiti i postojanje neke prvobitne crkve na tom mjestu.
Poslije Leopoldove privilegije iz 1695. godine, mitropolit se preselio u Medak u Lici i sagradio sebi dvor, a dobijanjem patenta za crkvenu upravu nad Karlovačkim generalatom i Banijom po potrebi je stanovao u Metku i Komogovini koja je postala pravi srpski narodno–crkveni centar u Baniji. Tu su poslije smrti mitropolita Atanasija Ljubojevića (1712) i dalje stanovali kostajničko–zrinopoljski episkopi: Dionisije Ugarković (1713–1716), Nikanor Dimitrijević (1716–1728) i Stefan Ljubibratić (1728–1737). Tek je Aleksije Andrejević (1741–1749) prenio sjedište eparhije u Kostajnicu gde je dovršio crkvu, koju je za počeo njegov prethodnik, kupio kuću za episkopski dvor i konačno se preselio pred kraj 1748. godine u Kostajnicu.
Manastir je odmah po svom osnivanju dobio od kostajničkog komandanta Franje Erdedija zemlju za svoje izdržavanje po darovnici od 11. 8. 1693. godine. Po podatku iz 1725. godine zna se da su komogovinski monasi dozvolili da se na ovom zemljištu naseli pet kuća. Kako je tu bilo relativno malo obradive zemlje, monasi su odlazili na upražnjene parohije i vršili parohijske dužnosti, ali i u sakupljanje milostinje na razne strane pa čak i u Rusiju odakle su se 1715. godine iguman Teodor Tintorović i jeromonah Rafailo vratili sa poklonima, bogoslužbenim predmetima, knjigama, ali i novcem kojim su obnovili manastir.
Zbog pojačanih poreskih obaveza, zavođenja skupe vojničke uniforme, dovoćenja stranih oficira, izjednačavanja srpskih knezova sa običnim vojnicima, ometanja vjerskog i crkvenog života pravoslavnih Srba, ali i zbog hapšenja krajiških izaslanika koje je narod uputio u Beč da kod carice mole za zaštitu naroda, 1751. godine buknula je na Baniji velika buna. Na čelu pobune bio je Teodor (Tešo) Kijuk, a njegov sekretar bio je sveštenik Filip Trbuhović (Trbojević). Centar pobune bio je manastir Komogovina. Sastavili su žalbu sa pritužbama, ali carska komisija nije usvojila pritužbe i zahtjeve pobunjenika, već je naredila izaslanstvu da se pobunjenici, koji su čekali na okupu u Komogovini, raziđu i pokore novim uredbama. Hapšenjem i kažnjavanjem nekoliko glavnih ljudi u buni, situacija se smirila, ali je Kijukova buna ostavila posljedice na manastir Komogovinu. Egzarh Jefrem Marković više nije smio doći na područje Kostajničke krajine, a u manastiru je došlo do nereda i rasula. Monasi su tada trpili i i mnogo nepravde, neprijatnosti, ali i nasilja koje su im priređivali bahati krajiški oficiri, pa su bili prisiljeni i sami da oštrije odovore, često i fizički. Poznato je da je i navodno zbog bogohulstva komogovinski iguman osuđen na deset godina zatvora i da je poslan na izdržavanje kazne u Trst. U drugoj polovini 18. vijeka u Komogovini je bilo i monahinja koje su stanovale u zasebnim ćelijama. Kada je neko zlonamjerno javio Carici u Beč da one žive u istoj zgradi sa monasima, ona je naredila preko predsjednika Ilirske dvorske deputacije, grofa Kolera, bačkom episkopu Mojsiju Putniku, kao administratoru upražnjenje mitropolije, da ove vijesti provjeri i postara se da se ove monahinje uklone na drugo pogodno mjesto. Putnik je odgovorio da se ove monahinje mogu jedino smjestiti uz pojedine parohijske crkve, pošto nema ženskog manastira. Carica je ovo odmah prihvatila i 1773. naredila da nadležna generalkomanda u dogovoru sa eparhijskim arhijerejem poruši kolibe u kojima su stanovale monahinje, a njih da smjesti svaku uz po jednu parohijsku crkvu, koja ima podesnu ćeliju da tamo žive dok ne umru.
Prilikom redukcije manastira, za koju su već vršene pripreme, ukinut je i manastir Komogovina po caričinoj naredbi od 31. 10. 1777. godine. Mogli su ostati samo oni manastiri koji su imali najmanje 8 monaha i na svakoga od njih po 40 jutara obradive zemlje. Naređeno je da se četvorica monaha upute u imućnije manastire, dvojica iskušenika da se upute kao krajišnici svojim kućama, a manastirske sluge da se otpuste. Sve plodno zemljište, zgrade, voćnjake, vrtove i vodenice trebalo je da procijene dvojica ljudi, od kojih će jedan biti od strane Komore, a drugi od strane karlovačkog episkopa, pa da se od te sume najprije isplati dug petrinjskim i kostajničkim trgovcima, a na ostatak izda obveznica u korist manastira Gomirja. Sve nepokretno imanje da se ustupi i preda vojnim vlastima, sva pokretna imovina: knjige, namještaj, zatečene namirnice, gospodarske sprave i stoka da se što prije proda na javnoj licitaciji pod rukovodstvom generalkomande, a dobijeni novac da se podijeli na ona četiri manastira u koje se upućuju komogovinski kaluđeri. Crkva sa svim onim što joj pripada neka ostane kao parohijska crkva, a oprašta se dug manastira vojnoj kasi od 70 forinti koja je suma bila odmjerena na manastirsko zemljište kao pomoć vojsci za 1776. i 1777. godinu. Vojnim vlastima je zapovjeđeno da ovu naredbu izvrše do kraja 1777, a mitropolitu, da onu četvoricu kaluđera premjesti u određene manastire do kraja novembra. Čim je general–komanda primila ovo naređenje i počela pripreme za njegovo izvršenje, sveštenstvo i narod su se uzbunili, ali uzalud su bile molbe upućene u Beč.
Iako je postojao samo od 1693–1781 godine, ostao je poznat kao crkveni, politički i kulturni centar Srba u ovim krajevima.

Manastirski kompleks:

Manastirski kompleks danas čini manastirska crkva i manastirski konak dimenzija 37×16 m. Ovaj objekat je prvobitno služio kao društveni dom, a prije nekoliko godina, zahvaljujući episkopu Gerasimu prešao u vlasništvo manastira. Njegova obnova je u toku.
Nedaleko od manastira postoji na obližnjoj rječici i manastirski mlin koji je služio za potrebe naroda iz Komogovine.

Hram Preobraženja Gospodnjeg (kapela Svetog arhanđela Mihaila, hram Vaznesenja Gospodnjeg)

Prve skromne manastirske građevine, odnosno i crkva i ćelije, bile su sagrađene od drveta, a manastirska crkva bila je posvećena Svetom arhanđelu Mihailu kao i moštanički manastir. Međutim, uskoro se spominje i crkva Vaznesenja pa se čak uz ime manastira stavlja ime ovog hrama. To je bila druga i veća manastirska crkva, podignuta prije 1728. godine, uz koju je ona prvobitna stajala kao kapela. U opisu Kostajničke eparhije iz 1755. godine Vaznesenje Hristovo se navodi kao hramovna slava manastira Komogovine, međutim mnogi su ga i dalje nazivali svetoarhangelskim.
O manastiru u drugoj polovini 18. vijeka govore nam dva opisa, jedan iz 1771, a drugi iz 1772. godine. Iz njih saznajemo da osim manastirske crkve postoji i mala drvena kapela, osam ćelija sa trpezarijom, sve od drveta. Dalje se navodi i ostala manastirska imovina, a saznaje se i ekonomsko stanje, kao i o odnosima između monaha. Kako se u ovim opisima ne pominje nijedna nova građevina, današnja zidana crkva posvećena Preobraženju sagrađena je svakako poslije ukidanja manasira. U jednom pismu iz 1856. godine, upućenom karlovačkoj konzistoriji se navodi da je nedaleko od nove crkve stara drvena kapela Svetog Arhanđela, u kojoj se ne služi već 40 godina, a odatle saznajemo i da je crkva imala toranj. Iako van bogoslužbene upotrebe kapela dugo nije bila srušena. Prota Begović vidjeo ju je još 1865. godine.
Manastir i crkva su zbog čestih buna i ratova nekoliko puta obnavljani, a kada je po carskoj naredbi iz 1777. godine manastir prestao da postoji, manastirska crkva je pretvorena u parohijalnu, a konak poršen i napravljen je jedan manji objekat za život parohijskog svetenika.
Crkva je građena od kamena i dimenzija je 22h7,5 m, a pokrivena je biber crijepom. U više navrata ova crkva je rušena, pljačkana, skrnavljena… U Drugom svjetskom ratu 1941. godine ustaše su opljačkale hram i demolirale ga. Čak je stradao i od srpskih vojnika u posljednjem ratu na ovim prostorima, kada im je služio za vježbu i uvježbavanje gađanja iz vatrenog oružja. Hram trenutno doživljava svoju obnovu, obnovljen je zvonik, crkva je pokrivena i iznutra omalterisana, izrađen je novi ikonostas, sintronos…
U proskomidiji postoji veoma oštećena kompozicija sa zapisom koji pominje 1812. ili 1814. godinu.
Od ikonostasa izrađenog 1723. godine u komogovinskoj školi jeromonaha Arsenija, bile su sačuvane ikone Hrista, Bogorodice, Preobraženja i Vaznesenja koje su bile otpremljene u Muzej Srba u Hrvatskoj. Ikona Sabor arhanćela Mihaila i Gavrila, sa istog ikonostasa, nalazila se u zbirci inženjera Marka Frangeša u Zagrebu. Od starijih ikona u crkvi sačuvane su bile samo tri, a to su ikone Bogorodice na prijestolu iz 18. vijeka (45h35cm), ikona Svetog Nikole iz 18. vijeka (42h33 cm) i Svetog Nikole iz 19. vijeka (80h58 cm).
Od ustaškog demoliranja sa ikonostasa iz 19. vijeka sačuvane su samo ikone u najgornjem redu i ikona Svete Trojice ispod krsta, a ikonostas je dotrajao.
Današnji ikonostas je od tvrdog materijala, zidan ciglom i obložen finom žbukom. Urađen je po ideji episkopa Gerasima, a radove je izveo majstor Miodrag Ljubenković sa Čukura opština Hrvatska Kostajnica. Ikone je izradila Zorica Vidović iz Banja Luke 2015. godine.

Manastirsko groblje: Desetak metara od oltarskog prostora nalaze se dva grobna mjesta na čijim spomenicima piše MILAN BOŠČANIN PROFESOR i drugi spomenik BOSILjKA DABIĆ STARA 18 GOD. ROĐENA U KOMOGOVINI POGINULA 1943. GOD. Po narodnom kazivanju majka pomenute djevojke Bosiljke, često je sanjala na kom je mjestu u Bosni poginula njena ćerka. Vođena velikom vjerom i upečatljivim snom majka je pronalazi baš na onom mjestu kako je i sanjala, te njene zemne ostatke donosi i sahranjuje u manastirsku portu.

Sveti Teodor Komogovinski

Teodora Sladića, rodom iz sela Kukuruzara, kao mučenika za vjeru živog su spalili Turci prilikom svog osvetničkog nastupanja protiv austrijske vojske, u kojoj se nalazio i znatan broj Srba, kod manastira Moštanice blizu Bosanske Dubice. Desna ruka Teodorova čuvala se u manastiru kao najveća relikvija, a bio je veoma poštovan i u narodu. Odlukom Svetog arhijerejskog Sabora od 20. 5. 1966. godine, Teodor komogovinski unesen je u spisak Srba Svetih mučenika za vjeru. Do Drugog svjetskog rata njegove mošti su čuvane u Komogovini, a 1942. godine su prenesene u Zagreb. Poslije rata proto Rajačić ih je prenio u Karlovac, a Vladimir Bubalo u Kostajnicu. Mošti su bile pohranjene u srebrnom kivotu koji su 1925. godine darovali Dušan i Danica Trninić iz Zagreba. U posljednjem ratu na ovim prostorima ukraden je kivot sa Teodorovim moštima.

Matične knjige: Knjiga rođenih i krštenih se vodi od 2009. godine, a starije matice ne postoje i nismo upoznati šta se sa njima desilo. Potrebno je napomenuti da su svi koji su kršeni u manastiru u periodu od 1949. do 1978. godine upisani su u matične knjige rođenih i krštenih parhije kostajničke.
Podaci o sveštenicima koji su bili na ovoj parohiji od 1900–1916, navedeni su u okviru poglavlja o kostajničkoj parohiji.

Važni događaji iz istorije manastira:

Slikarska škola

Od 1723. godine u Komogovini radi slikar, jeromonah Arsenije, koji je u januaru te godine izradio četiri ikone: Hrista, Bogorodicu, Preobraženje i Vaznesenje, a 1725. sabor Svetih Arhanđela. On pokreće u Komogovini ikonografsku školu i radionicu u kojoj su se izrađivale ikone za crkvu u Obljaju, na čijim je dverima bio zapis da su rađene u Komogovini 1730. godine. Nije nam poznato odakle je došao jeromonah Arsenije, ali grčki natpis na Bogorodičinoj ikoni i grčki tekstovi na svitcima, kao i jasan grčko–italski uticaj u slikanju govore u prilog tome da je došao možda iz primorja. Kada je eparhijsko sjedište prebačeno u Kostajnicu, tamo je prešao i ovaj slikarski centar u kojem su sredinom 18. vijeka stvorena ikonografska djela visoke umjetničke vrijednosti. Tu su radili i drugi umjetnici koji su bili pod uticajem starijeg srpskog slikarstva kao što su Ostoja Mrkojević, moler Jerolim…

Manastir je nekad imao veoma bogatu riznicu koja je raznijeta po ostalim crkvama i manastirima, a jedan dio je uništen u Drugom svjetskom ratu. U arhivi Crkvene opštine u Kostajnici čuva se prepis Zapisnika o preuzimanju predmeta od 12. 5. 1941. godine iz pravoslavnih crkava u Kostajnici, Mečenčanima i Komogovini. Predmete preuzima upraviteljstvo Hrvatskog državnog muzeja za umjetnost i obrt u Zagrevu od Državne riznice – Ureda za podržavljeni imetak u Hrvatskoj Kostajnici. U Kostajnici 28. 4. 1942. Prepis je napravio protonamjesnik Đorđe Radovanović paroh kostajnički 15. 5. 1973. godine.
U Muzeju Srba u Hrvatskoj čuvali su se epitrahilj i felon, ali i jedan diskos od srebra ukrašen poludragim kamenjem sa zapisom priložnika jeromonaha Avakuma Begovića. Taj diskos i putir, izradio je 1750. godine kujundžija Jakov, a on je izradio i diskos od srebra 1708. godine. Kruna na Bogorodičinoj ikoni iz 17. vijeka bila je poklon Vasilija Komogovca.

Prepisi zapisa na ikonama i knjigama koje je Dimitrije Oklobdžija poslao Ljubomiru Stojanoviću, nam govore mnoge istorijski bitne podatke, ali i to koje je knjige ovaj manastir nekad posjedovao. Tu se pominju jedan Služabnik i Minej sa zapisima iz 1715. godine. Stari protokol manastira Komogovine čuvan je u parohijskoj arhivi u Blinji, a na njemu je bio zapis iz 1693. godine o monasima iz Moštanice koji su osnovali manastir. Poznato je i da je crnogorski mitropolit Danilo Petrović–Njegoš, darovao za manastir Komogovinu između ostalih knjiga i 12 mineja.
Za manastir Komogovinu 1743. izradio je Hristifor Žefarović bakrorez Vaznesenja Hristovog, koji je platio Andreja Andrejević ,,poštmajstor” petrovaradinski, administrator i zakupnik Ofelnovog karlovačkog spahiluka. Andrejević je u to doba bio vrlo ugledna ličnost u srpskom društvu. Bakrorez je poklonio manastiru, da se otisci s njega daju na dar pravoslavnim hrišćanima. Bakarna ploča čuvala se u Muzeju Srba u Hrvatskoj, a jedan od otisaka čuva se u Muzeju SPC u Beogradu.

Podaci o sveštenicima koji su bili na parohiji od 1900–1916, parohijskom domu, seoskom groblju… navedeni su u okviru poglavlja o kostajničkoj parohiji.[1]

————————
[1] Prota Nikola Begović, O Komogovini, Srpsko–dalmatinski magazin, Zadar 1865, 118–126; Šematizam Pravoslavne Srpske Dijeceze Gornjo – Karlovačke 1880, 36; Šematizam Pravoslavne Srpske Dijeceze Gornjo–Karlovačke 1883, 36; M. Grbić, Karlovačko vladičanstvo I, 84–85, 90–91, 235–236, 242, 256, 271; M. Grbić, Karlovačko vladičanstvo II, 22–23; M. Grbić, Karlovačko vladičanstvo III, 1–18; Šematizam pravoslavne srpske eparhije gornje–karlovačke koncem godine 1897, 62; Šematizam Istočno Pravoslavne Srpske Mitropolije Karlovačke za godinu 1900, 240; Statistički pregled karlštatske eparhije 1755. godine, u: Srpska mitropolija karlovačka oko polovine XVIII veka po arhivskim spisima, priredio D. Ruvarac, 127; Šematizam Istočno Pravoslavne Srpske Patrijaršije po podacima iz 1924. godine, 110; Petar Šerović, Starine bivšeg manastira Komogovine, Glasnik istorijskog društva u Novom Sadu 5, Novi Sad 1932, 429; Slavko Vujasinović, Manastir Moštanica, Banja Luka 1933; I. Bach, Prilozi povijesti srpskog slikarstva u Hrvatskoj od kraja XVII do kraja XVIII st., Historijski zbornik, god. II, Broj 1–4, 1949, 185–210; Ivan Bah, Djelo zlatara Jakova iz prve polovine XVIII vijeka, Vjetrom vijani, Zagreb 1971, 130–143; V. Borčić, Zbirka umjetnički obrađenog metala Srba u Hrvatskoj, katalog muzejskih zbirki VI, 21–22; D. Kašić, Srpski manastiri u Hrvatskoj i Slavoniji, 291–315; V. Borčić, Zbirka ikona odjela Srba u Hrvatskoj, katalog muzejskih zbirki X, 43–44; V. Borčić, Zbirka slika odjela Srba u Hrvatskoj, katalog muzejskih zbirki XVII, 8; Lj. Stojanović, Stari srpski zapisi i natpisi, knj. V, 7441– 7443, 7551–7552, 7574,7625–7626, 7681, 7829, 7975–7977, 7987, 8093, 8103, 8189, 8318, 8329, 8375, 8474, 8480–8481, 8550,8570, 8962–8963, 9045, 9172; Lj. Stojanović, Stari srpski zapisi i natpisi, knj. II, 2286, 2291; Lj. Stojanović, Stari srpski zapisi i natpisi, knj. IV, 7202; Lj. Stojanović, Stari srpski zapisi i natpisi, knj. VI, 9502–9504, 9669–9670, 9765, str. 169–171; Ljiljana Stošić, Srpski manastiri u sjevernoj Dalmaciji, na Baniji i u Gorskom Kotaru, Srpska Zora 7, (Kniin 1993), 313–315; S. Mileusnić, Duhovni genocid, pregled porušenih, oštećenih i obesvećenih crkava, manastira i drugih crkvenih objekata u ratu 1991–1995, 53; F. Škiljan, Kulturno–historijski spomenici Banije, 116, 118; M. Radeka, Gornja Krajina – Karlovačko vladičanstvo, 184, 238–241, 284–285, 291; Mitropolijski arhiv Sremski Karlovci, MPAb 6/1772; Muzej SPC Beograd, ORG, arhivalije 200–202, org 211, 252, Opisanije manastira iz 1771, 657, 1147, Predmeti 22; Arhiv Srpske pravoslavne crkve Beograd, Sveti arhijerejski sinod 1920–1940, građa za Šematizam – podaci iz 1939. godine; Ljetopis parohije kostajničke.

Scroll To Top
Descargar musica