 |
|
Iz sadržaja :
Sv. Sava Gornjokarlovački br.
5
Proslavljena slava Eparhije gornjokarlovačke Sveti Sava Gornjokarlovački
 Na
praznik Svetog Save Gornjokarlovačkog 17. jula 2004. godine zajedničku
slavu (patron) Eparhije gornjokarlovačke, u crkvi Sv. Velikomučenika
Georgija u Dvoru na Uni, služena je Sveta liturgija uz prisustvo
sveštenstva i monaštva Eparhije gornjokarlovačke.
O.
Jelenko Stojanović paroh srpskomoravički u prigodnoj besjedi povodm
praznika Svetog Save Gornjokarlovačkog istakao je:
Draga braćo i sestre,
Sabrali smo se danas u ovome divnome hramu posvećenom Svetom
velikomučeniku Georgiju da se pomolimo i zablagodarimo Gospodu koji nam
podari i oreolom krunisa sveštenomučenika Svetoga Savu episkopa
gornjokarlovačkog, da pred prestolom Svevišnjega moli za mnogostradalnu i
napaćenu našu Eparhiju.
Ovo je treća slava naše eparhije od kada je Sveti Sava na redovnom
zasjedanju Svetog Arhijerejskog sabora 1998. godine proglašen svetim i
unesen u Imenoslov Srpske pravoslavne crkve.
Sveti Sava (svjetovno ime Svetozar) rođen je 19. jula 1984. godine u Molu
od oca Stefana i majke Jelisavete. Osnovnu Školu završio je u rodnom
mjestu, gimnaziju sa velikom maturom u Novom Sadu, a bogosloviju u
Sremskim Karlovcima. Pavni fakultet završio je u Beogradu, a pravosudni
ispit položio je u Zagrebu. Za prezvitera je rukopoložen na Svetog Savu
1909. godine od kada neprestano sa puno truda i rada radi na polju svoje
pastirske službe, obavljajući razna poslušanja koje mu je Crkva povjerila,
od parohijskog sveštenika, referenta Svetog Arhijerijskog sinoda, a
kasnije kao sveštenik udovac, kao starješina vodi manastir Krušedol.
Godine 1934. izabran je za Episkopa, a 22. juna 1938. godine ustoličen je
za Episkopa eparhije gornjokarlovačke. Bilo je to vrijeme kao što kaže
narod "Vrijeme pred kišu", vrijeme koje je čovječanstvo dijelilo samo tri
godiner od Drugog svjetskog rata i kalvarije povjerene mu Eparhije. I
zaista rat ga zatiče na tronu i službi provog pastira Eparhije
gornjokarlovačke. Kada biva ponižen, opljačkan a narod u stradanju,
Episkopu Savi bi ponuđeno da se skloni u Srbiju. Tu nije bilo dvoumljenja
kod vrlog pastira, odbija pomisao na bilo kakvu ponuđenu mu nagodbu i
ostaje sa svojim narodom da zajedno sa njim poput Gospoda našeg Isusa
Hristalj ponese krst stradanja, patnje i bola. Znao je dobro Sveti naš
Vladika riječi Božanskog učitelja "Da se ne plaši srce vaše, vjerujte u
Boga i mene vjerujte" Jov. 14,1" . i nije se plašio već je sa vjerom u
Boga i brigom za svojom pastvom, mučenički završio svoj zemaljski život
1941. godine.
Eto, ukratko o Sveštenomučeniku Savi čiju žrtvu, Vi danas opravdavate što
ste došli u tolikom broju danas na Svetu Liturgiju. I vi ste zadnjih
godina mnogo postradali, rasejani i evo ponovo na svom ognjištu, na svojim
njivama, i u svojim svetinjama svjedočite vjeru naših predaka, a
opravdavate krv naših mučenika skupljeni ovdje u ljubavi na Sbvetoj
Liturgiji. Zato nemamo čega da se plašimo do sebe samih, kakvi smo nekada
bili bezbožni, necrkveni, a evo hvala Bogu danas se u svima rađaju neki
novi ljudi, željni vjere, ljubavi i pravde Božije koja je današnjem
svijetu preko nasušna. Vi ste danas obnovljena mala ali jaka živa Crkva na
čelu sa vašim sveštenikom i našim bratom ocem radoslavom koji neće žaliti
truda i žrtve da vas željne Hristove hrane od koje se nikad ne gladni i
pića od kojeg se nikada ne žedni, napoji i nahrani, što će nam svima biti
zalog za vječni život. Neka Svemogući Gospod i Sveti sveštenomučenik sava
primi ove naše molitve i neka Vam daruje snage i razuma da istrajete na
putu Vaše Duhovne i materijalne obnove.
Bogu milostive neka je slava, a vama i svima onima koji nisu mogli danas
doći svako dobro od Gospoda. Amin.
Nako Svete liturgije i u organizaciji opštine Dvor i Crkvene opštine,
sveštenstvo i vjernici pozvani su na trpezu ljubavi. Ovom prilikom treba
istaći trud oca Radoslava Anđelića, jedini sveštenik Eparhije
gornjokarlovačke koji se nakon rata, prije četiri godine vratio u
stradalnu Eparhiju a koji je prije nekoliko mjeseci došao na parohiju
dvorsku i oživio njen duhovni život. Nakon obnovljenog hrama Sv.
Velikomučenika Georgija, uz pomoć ministarstva kulture Republike Hrvatske
otac Radoslav obnovio je i devastirani parohijski dom, koji je i osvećen
nakon svečanog ručka. U parohiji dvorskoj pri osnovnoj školi organiyovani
su časovi vjeronauke koje pohađa veliki broj djece Školskog uzrasta do
osmog razreda.
Zavjetni hram Svete Petke Vilićke
 Crkva
Svete Petke Vilićke nalazi se na padini planine Vrbovice iznad sela
Glavace. Vidljiva iz većeg dijela Gacke doline, bijeli se kao golubica,
dominira cijelim krajem.
Prva je to zidana srpska pravoslavna crkva u Lici. Netačni su razni podaci
o njenoj starosti navedeni i u crkvenim šematizmima, a tačno je ono što o
tome govori narodno predanje, kako će se vidjeti iz daljnjeg izlaganja.
Prema narodnom predanju, prije ove zidane crkve, u samom selu Glavace,
postojala je crkva brvnara. Pravoslavni Srbi dugo nakon doseljenja u Vojnu
Krajinu nijesu smjeli da grade zidane crkve, već samo crkve brvnare. Tako
su sagradili i crkvu brvnaru Svete Petke u selu Glavace. U toj crkvi
nalazila se je stara čudotvorna ikona Svete Petke, koju su donijeli sa
sobom prilikom doseljenja.
Glavace su tada bile jedno od naselja na samoj turskoj granici, a u
sastavu Vojne Krajine. Jednog proljeća pred sam Vaskrs u drugoj polovini
sedamnaestoga vijeka jaka turska vojska prodrla je u Gacku dolinu sa
ciljem da osvoji utvrđeni Otočac i prodre dalje prema zapadu. Krjišnici,
međutim, hametice pobijediše Turke. Tokom tih borbi opustošen je dio
Glavaca prema Drenovom klancu i izgorjela je crkva brvnara.
Nakon bitke poginule Krajišnike sahraniše na zaravan iznad sela, na
obronku planine Vrbovice, u zajedničku grobnicu, te na grob postaviše
veliki hrastov krst. Slijedećeg petka, nakon sahrane, žene glavačke
otidoše da obiđu brog i zapale voštanice. Kada priđoše grobu ugledaše
prislonjenu na krst staru čudotvornu ikonu Svete Petke, za koju se
smatralo da je izgorjela zajedno sa crkvom brvnarom. Uzeše ikonu i
odnesoše je u selo. Glavačani odmah napraviše malu drvenu kapelu i staviše
ikonu u nju. Sjutradan, međutim, u kapeli nije bilo ikone. Nađoše je
ponovo naslonjenu na krst na grobu palih ratnika. Smatrali su to čudesnim
znakom da tu treba da grade novu crkvu.
Obratiše se narodni vođe knezu Frankopanu sa molbom da dozvoli gradnju
crkve na grobu palih ratnika i dobiše dozvolu da ozidaju crkvu od kamena!
Crkva je ozidana do jeseni iste godine, ali bez zvonika, jer nijesu imali
zvono.
Prva Sveta Liturgija služena je u novoj crkvi na dan Ssvete Petke. Zbog
rata s Turcima te godine u Glavacama nije bilo ni Vaskrsne jutranje ni
Liturgije, pa se prije početka liturgije pjevalo “Voskresenije Tvoje
Hriste Spase“, obavljena litija oko crkve i otpjevalo „Hristos Voskrese“.
Ovaj se običaj, mimo propisa tipika održao kroz vjekove do današnjih dana.
Bogosluženje na dan svete petken počinjalo je na navedeni način.
Par godina nakon izgradnje crkve serdar Stojan janković iz Ravnih Kotara
darovao je vilićkom vojvodi Mališi Mandiću dva zvona nabavljena u Italiji,
jedno za hram Sv. Petke u Glavacima, a drugo za crkvu Svetog Jovana u
Starom Selu Vilićkom. Tada Glavačani dozidaše na postojeći hram mali
otvoreni zvonik i postaviše zvono. Tako ova crkva dobi sadašnji izgled.
Ovo predanje prenijeli su mi ptorojerej Petar Mileusnić, pošljednji
arhijerejski namjesnik Vilićki, sin toga kraja, ćeda Leno Orlić iz Glavaca
i gospođa Olga Jovanović, potomak stare srpske porodice iz Otočca.
Narodno predanje iz koga prizilazi da je crkva zidana u drugoj polovini
sedamnaestoga vijeka potvrđuju činjenice:
- posljednji od loze Frankopana, koji je mogao da dade dozvolu za radnju
ove crkve bio je Krsto Frankopan, koji je pogubljen u Bečkom Novom Mjestu
1671. godine;
- serdar stojan Janković, koji je crkvi darovao zvono, živio je u drugoj
polovini sedamnaestog vijeka;
- prilikom radova na novom patosu u crkvi pred 50 godina vršen je iskop
zemlje i nađeno mnogo ljudskih kostiju - prava grobnica ispod crkve. MUP
iz Otočca tada je izvršio uviđaj, radi provjere o čemu se radi, da nisu
možda te kosti porijeklom iz drugog svjetskog rata;
- prilikom skidanja starog maltera tokom radova na fasadi crkve vidljivo
je da je zvonik rađen kasnije od ostalih dijelova crkve;
- konačno, prije dvije godine, stručnjaci regionalnog zavoda za zaštitu
spomenika kulture iz Karlovca izvršili su ispitivanja na licu mjesta i
utvrdili da se bez sumnje radi o objektu građenom prije 1700 godine i da
drugi podaci sa kojima se raspolagalo netačni.
Crkvenom administrativnom podjelom Glavace se pripale parohijskom mjestu
Škare, gdje je 1772. g. sagrađena velika crkva Svetog Nikole. Crkva Svete
Petke postao je filijalna. Služilo se u njoj tri puta godišnje: na Sv.
Petku, na Lazarevu subotu i u nedjelju po Vidovdanu, kada je vršen i opšti
parastos. Međutim, ona je tokom vjekova bila i ostala zavjetna. Naročito
do Drugog svjetskog rata, ali i kasnije, iz cijelog vilićkog kraja mnogi
su dolazili na zavjet i molitvu pred starom čudotvornom ikonom. Pretežno
su to bile žene i to ne samo pravoslavne, nego i brojne rimokatolkinje.
Dolazilo se pješke iz okolnih mjesta, penjalo se putem iz Glavaca do
starog kamenom ozidanog bunara, pa pored crkvenog gaja do platoa na kome
se nalazi crkva. Sa tog platoa puca prelijepi pogled na veći dio Gacke
doline: grad Otočac, sela, rijeku Gacku, obrađena polja ui livade, gajeve
i šume.
Godine 1917. pod kraj Prvog svjetskog rata austrougarske vlasti dale su
nalog za skidanje zvona sa svih crkava radi pretapanja za vojne potrebe.
Glavačani su tada noću skinuli staro zvono sa svoje crkve i zakoplai ga u
jednu dragu u obližnjoj šumi te ga tako spasili. Nakon rata, 1918. zvono
je stavljeno na svoje mjesto.
U Drugom svjetskom ratu crkva nije srušena. G. 1941 prof. Tkalčević sa
svojom ekipom odnio je ikone i neke druge predmete u Zagreb, a to je
kasnije preuzeo Muzej Srba u Hrvatskoj. Na žalost, stare zavjetne ikone
nema, nestala je... međutim, crkva je bila izvan anselja, na osami, mnoge
su vojske tuda prolazile. Skinuta su vrata sa crkve, veći dio drvene
oplate ispod crkvenog krova i drveni ikonostas, te je od toga ložena vatra
pred crkvom. Đeda Leno Orlić sačuvao je nešto nagorjelih ostataka
ikonostasa, koji su kasnije poslužili kao uzorak za izradu novog
ikonostasa. Tako je crkva kraj rata dočekala pod krovom, sačuvana zvonika
i zvona, bez prozora i vrata, oštećene fasade i zidova.
Takvo stanje zatekao je protojer Petar Mileusnić, kad se vratio iz
izbjeglištva krajem 1946. g. U proljeće 1947 napravljena su vrata i
prozori, popravljen malter, te crkva okrečena spolja i iznutra. Protojer
Petar služio je Svetu Liturgiju na Lazarovu subotu 1947.g., te se od tada
u crkvi služilo i češće. budući je prota Petar bio jedini sveštenik u
cijelom kraju, služio je svake nedjelje u drugoj crkvi, na praznike se
pravio raspored, a na hramovne slave u crkvi koja je slavila. Prota Petar
umro je 31. oktobra 1949. g. i Gacka dolina ostaje bez sveštenika.
Na dan Sv. Petke 1950. g. u Glavacima je služio Svetu Liturgiju jeromonah
Nektarije Dazgić iz Manastira Gomirje. Tom prilikom sastalo se nas
nekoliko u kući Leene Orlića u Glavacima. Dogovorili smo se da predloži
Vladici u Karlovcu da se osnuje odbor za obnovu ove naše istorijske
svetinje.
 Ovo
je realizovano tek nakon izbora za Episkopa gornjokarlovačkog G.G.
Simeona. Uoči Đurđevdana 1952. g. pri putovanju za Otočac, gdje je
sljedećeg dana služio prvu arhijerejsku Liturgiju poslije rata u Lici.
Vladika je posjetio crkve Sv. Petke u Glavacima i odmah je zavolio.
Imenovao je Odbor za obnovu hrama Sv. Petke po povratku u Karlovac. Zbog
posebnog istorijskog značenja ove crkve za cijelo nekadašnje Arhijerejsko
namjesništvo Vilićko, Vladika Simeon u Odbor nije imenovao samo Glavačane,
nego i druge uglene i aktivne vjernike iz toga kraja: Lenu Orlića,
predsjednika i Milu Kamenka iz Glavaca, gđu. Olgu Jovanović i Ćorća
Ilijća, sekretara iz Otočca, Dmitra Drakulu iz Brloga, Miloša Ognjenovića
iz Doljana Vilićkih, Petra Milakovića i Petra Bobića iz Starog Sela, Vaju
Popovića iz Zalužnice i Luku Bastu iz Lipovog Polja (Kosinj). Počasna
predsjednica bila je Milka Kukić, a njena kćerka Anica Kukić (obje
Glavačanke, sa boravkom u Čikagu) član odbotra za rad u inostranstvu.
Odbor je odmah krenuo u akciju. Napisan je apel za davanje priloga za
obnovu crkve i poslan našim iseljenicima, apel je objavljen i u Glasniku
naše Patrijaršije. Štampane su zahvalnice, koje su se davale, zajedno sa
fotografijom hrama sa potpisom i pečatom Vladike Simeona, za svaki u
najmanji prilog. Prema ostacima starog ikonostasa napravljen
je nacrt za novi, sačinjen popis ikona koje treba da se izrade. Za izradu
ikona angažovana je mlada akademska slikarka Zorica Turkalj iz Zagreba, a
radila je pod nadzorom protojereja dr. Vladimira Mošina iz Zagreba. Popis
ikona sa cijenama poslan je gospođi Ankici Kukić u Čikago, radi priloga
naših iseljenika. Prilozi su počeli da stižu, počeo je rad na obnovi.
Polako, ali kotinuirano trajao je gotovo osam godina!
Popravljen je krov na crkvi, napravljena nova vrata i prozori, unutrašnji
dio krova obložen je drvenim daščicama u ranijem stilu, obnovljen drveni
hor, popravljena i okrečena fasada, a patos napravljen od drvenih
hrastovih kocaka zalivenih katranom. Crkvu iznutra lijepo je obojadisao
stari moler iz Otočca Toma Prša.
Najveći dio priloga dali su naši iseljenici iz Amerike, kanade i Engleske,
zahvaljujući zalaganju gđe. Ankice Kukić iz Čikaga, te Milana Orlića iz
Engleske. Značajan prilog dali su i Glavačani u akciji prikupljanja
priloga od kuće do kuće u selu, a naročito Milka Šušnjić, koja je iz svog
gaja dala svu potrebnu hrastovu građu.
Na dan Sv. Petke 1960. g. Preosvećeni Vladika G.G. Simeon izvršio je
osvećenje crkve. Na osvećenju je pjevao katedralni hor iz Zagreba na čelu
sa protojerejem Vladimirom Mošinom.
Nakon toga ovu su crkvu opsluživali sveštenici iz otočca i Brloga:
protojerej Sava Dimović, jeromonah Miron Mirić i jerej Đuro Majerle.
g. 1970 postavljen je za paroha u Otočcu mladi jerej Miloš Spasojević,
sada protojerej-stavrofor u Arilju. Njegov dolazak u Otočac za crkvu u
Gackoj dolini i okolini bio je od izuzetnog značaja. Velikom vjerom i
nesalomljivom snagom pristupio je obnovi vjerskog života u tome kraju.
Obnavljao je oštećene i srušene hramove. Došla je na red ponovo i naša
crkva Svete Petke. Dvadesetipet godina nakon prve obnove bilo je potrebno
da se ponovo dosta toga uradi. Godine 1985. crkva je generalno uređena:
stavljen je novi krov od aluminijskog lima, spolja obijen je stari malter
i napravljena nova fasada od specijalnog uvoznog bijelog maltera.
Unutrašnji zidovi crkve iznova su malterisani i obojani, cijeli patos je
iznova uređen postavljanjem keramičkih pločica, te postavljene već
postojeće ikone sa okvirima na lijevi i desni zid crkve i ogradu crkvenog
hora. Vladika Simeon inače je volio ovu crkvu, te je pored svih obaveza u
Eparhiji nekoliko puta na dan hramovne slave dolazio u Glavace.
Osamdestih godina počeo je da se budi crkveni život i sve više vjernika
dolazilo je u našu crkvu. Svetim Liturgijama u nedjelju po Vidovdanu
nekoliko puta su prisustvovali i naši vjernici iz Rijeke i Zagreba, koji
su tu dolazili autobusima. Sve je prekinuo rat. Naša crkva pogođena je
granatom. Nakon toga protojerej Miloš Spasojević sklonio je ikone i manje
pokretne stvari iz ove crkve u crkvu Svetog Nikole u Škarama.
 Poslije
rata, 1995.g. ukraden je aluminijski lim sa krova crkve, pa je ostala gola
drvena konstrukcija. Dana 24/25. avgusta 200. g. veliki požar zahvatio je
Glavace, proširio se na šumu oko crkve, zahvatio crkvu i ona je izgorjela,
a zvono palou otvor zvonika.
Bolno je ovo odjeknulo među Glavačanima raseljenim širom svijeta i drugim
poštivaocima ove istorijske svetinje. Kamenin zidovi hrama, nakon toga,
izliženi kiši, snijegu i smrzavici počeli su da propadaju. Nas nekoliko
nijesmo mogli da ovo gledamo skrštenih ruku. Na inicijativu Bogdana Mikića
iz Glavaca, blagoslovom Preosvećenog Vladike G. Fotija ponovo je nakon 50
godina, 20. marta 2001. g. osnovan Odbor za obnovu hrama Svete Petke u
Glavacama u sastavu: jerej Dragan Antonić iz Plaškog kao nadležni
sveštenik, Bogdan Mikić is Glavaca, kao predsjednik, Inž. Đorđe Ilijć iz
Zagreba-Otočca, kao sekretar, Nikola Knežević iz Glavaca i Vlado Orlić iz
Glavaca kao članovi te Mićo / Milan Marijan iz Poduma, sada u Hamiltonu,
kao član za rad u dijaspori, kojio je preuzeo posebno ovjereni blok
priznanica za prikupljanje priloga. O Vaskrsu, 2001.g. odbor je uoutio
apel viliĆkim Srbima, posebno Glavačanima i njihovim potomcima rasijanim
širom svijeta, kćerima i sinovima naše Svete Crkve i svim ljudima dobre
volje, da svojim prilozima pomognu da se ostaci naše crkve zaštite od
proadanja, da se barem krov na crkvu stavi, popravi zvoniki učvrsti zvono,
te stave vrata i prozori.
Prvi prilog smo dobili od G. stefana, Episkopa žičkog, a slijedeći od G.
Nikolaja, Mitropolita dabrobosanskog. Inače odaziv na naš apel bio je
slab. Možda za to ima i objekrivnih razloga, ali još više neznanja i
nerazumjevanja. Naime, ima mnogo našich crkava u donekle naseljenim
krajevima, koje treba obnavljati. U Glavacama ima sada samo par porodica.
U našoj se crkvi služilo samo tri puta godišnje. Čemu onda i za koga to
obnavljati, pitaju se neki. Međutim, ova je najznačajniji istorijski
spomenik u Gackoj dolini i okolini, pa jako na kratko gleda na navedeni
način na ovu našu akciju i nema za nju razumjevanja onaj koji tako
rezonuje. Ponavljam: potrebno je samo to da se crkva sačuva od propadanja,
a kompletna obnova može da čeka neke bolje dane!
Prikupljenim sredstvima do sada naš je odbor uredio sve što je bilo
moguće. budući je crkva spomenik kulture pod zaštitom provedena je
potrebna evidencija kod nadležnog Ministarstva kulture i obavljene na licu
mjesta sve potrebne radnje za izvođenje radova na obnovi krovišta, krova,
zvonika, te stavljanja vrata i prozora. Zavod za zaštitu spomenika kulture
iz Karlovca obavio je uviđaj na licu mjesta te odredio kako se imade
vršiti obnova. Na osnovu toga izrađena je projektna dokumentacija, koja je
poslana Zavodu na odobrenje, te ju je isti i odobrio.
Na temelju te dokumentacije u propisanim rokovima zatražili smo pomoć
države za izvođenje ovih radova. Prema stručnom proračunu za opisane
radove potreban bi bio iznos od oko 27.000,00 eura ili 200.00,oo kuna, a
za samu najosnovniju zaštitu postojećich zidova stavljanjem zaštitnog
betonskog sloja 2.700,00 eura ili 20.000,00 kuna.
Završavajući ove redove u nadi da će nam Bog
pomoći, apelujem na naše vjernike u nas i u dijaspori da pruže ruku spasa
ovoj drevnoj istorijskoj svetinji, zavjetnom mjestu naših pređa.
Priloge slati:
1. Dijaspora, obratiti se našem povjereniku: Milan-Mićo Marijan, 16
Pottruff, RD.S L8K-3Z6, HA hamilton, Canada ili neposredno na:
2. devizni račun imena: Hram Sv. Petke u Glavacima, kod Zagrebačke banke u
Zagrebu, broj računa 2422073638.
3. bankovnim čekovima poštom na adresu Srpska pravoslavna crkvena opština,
Zagreb, Ilica 7, zu obavezan navod „za hram Sv. U Glavacama“.
4. žiro-račun kod Zagrebačke banke u Zagrebu, br. Računa 30102-672-2533,
za uplatu u kunama
|
|
 |
