Iz sadr�aja : Sv. Sava Gornjokarlovački br.13

Uvodna reč Njegovog Preosve�tenstva
Episkopa gornjokarlovačkog g.g. Gerasima

    Ove godine se navr�ava 350 godina od kupovine zemlje za naseljene Srbe u  Gomirje, koje je davne 1596 godine naselio austrijski car Rudolf. Srbi su naseljavani u austrijskoj carevini uz granicu sa Turskom kako bi čuvali i �titili granicu od turskih prodora u Kranjsku. Dok su kao branioci i čuvari granice naseljavani u Austrijskoj carevini, njihovo etničko poreklo nije bilo bitno, bili su bitni podobni čuvari dr�ave. Nestajanjem opasnosti po dr�avu, postavljana su pitanja pripadnosti etnosu i veri svih Srba koji su �iveli u Carevini, kao �to se je postavljalo i pitanje njihovoih povlastica, �to bi danas mogli nazvati �ljudskim pravima�.

   Srbi Gomirci, su doseljeni iz Dalmacije tačnije iz mesta Klisa i sa reke Krke, s čijim dolaskom je povezano i doseljavanje monaha iz manastira Svetog arhangela Mihaila na reci Krki, koji su osnovali manastir Svetog Jovana Krstitelja u Gomirju. Dobivena prava u Habzbur�koj monarhiji gomirski Srbi su te�ko zaradili prolivajući svoju krv za Gospodara Carevine. Zemlju na kojoj su se naselili i na kojoj i danas �ive otkupili su od grofa Frankopana,  koji je imao namere učiniti ih svojim kmetovima. Povodom obele�avanja 350 godi�njice od potpisivanja kupoprodajnog ugovora, pripremili smo ovaj tematski broj, u okviru na�eg Eparhijskog časopisa Sveti Sava Gornjokarlovački. Tekstove koje objavljujemo u ovom broju časopisa, podsetiće pravoslavne Srbe Gomirja, Vrbovskog i Srpskih Moravica, na sve muke i te�koće koje su morali proći da bi do�li do komada zemlje na kojoj mogu mirno i dostojno �iveti, a isto tako podsetiće ih da su tu zemlju krvavo i sa velikim odricanjem otplatili. 

 U Karlovcu, 25. juna 2007. god.

Kupoprodajni ugovor iz 1657. Godine i povlastice izdane i potvrđene od Leopolda I, Karla I i Marije Terezije Srbima u Gomirju, Vrbovskom i Moravicama 1659., 1727. i 1759.

 Srpsko naseljavanje Gomirja započinje davne 1596. godine kada je austrijski car Rudolf zapovjedio generalu Lenkoviću i nadvojvodi Ferdinandu da se Srbi koji su branili Klis razmjeste u napu�tenim naseljima uz granicu s Turskom, između ostalih i u Gomirje. Pri tome se polazilo od već postojećih iskustava u naseljavanju Srba u oklicu Modru�a i Vitunja jo� 1493-1500. godine, te Otok i Hreljin u blizini Ogulina u prvim godinama XVI stoljeća. Prvi su slu�ili kao pogranična stra�a, a drugi su imali zadatak da uhode tursku vojsku i njeno kretanje, te o tome obavje�tavaju kr�ćanske vojne zapovjednike. Za ovu slu�bu dobili su su kasnije, dekretom cara Ferdinanda I od 24. maja 1540. godine i posebnu redovnu godi�nju plaću.             Naseljavanje Gomirja bilo je značajno za dodatno utvrđivanje granice Carstva i zaustavljanje turskih prodora u Kranjsku. Naseljavanje Srba branilaca Klisa iz Dalmacije, sa rijeke Krke, u Gomirje su izveli general Lenković, predsjednik ratnog vijeća Vilhelm Vindi�grec, senjski kapetan Josip Rabata i hrvatski ban Ivan Dra�ković. Ne�to kasnije 1599. i 1600. godine oni su sa područja Udbine i Korenice pod turskom vla�ću naselili u Gomirje novu grupu Srba koja je brojala 325 ljudi, od čega je bilo 128 dobro izvje�banih vojnika

   Za Gomirce se pouzdano zna da dolaze kao Srbi, pa ih i Hrvatski sabor godine 1602. naziva Ra�anima, �to nije ni�ta drugo do sinonim za Srbe. No njihova etnička pripadnost nije zanimala ni tada�nje vojne zapovjednike ni zakonite gospodare zemlji�ta, na kojima su se naselili, zato ih izvori prete�no nazivaju vlasima u Gomirju, Moravicama i Vrbovskom. Problem je naime i bio upravo u njihovom dru�tvenom statusu koji je valjalo izboriti u novoj sredini. Kad su vojni zapovjednici izvodili iz Turskog carstva buduće Gomirce, obećavali su im "uskočke slobode", tj. polo�aj koji su imali �umberčani jo� od 16. st. To je bila čista prevara. Naseljenje u �umberak (koji je u to doba bio u Kranjskoj, a ne u Hrvatskoj) provedeno je na zemlji�tima koja su pripadala kralju Ferdinandu I kao zemaljskom knezu Kranjske. Prema tome on je mogao dati naseljenicima slobode kakve je htio. U Hrvatskoj je bio drugi slučaj. Niti kralj niti unutra�njo-austrijski nadvojvoda u Grazu nisu imali nikakvih imanja na koja bi mogli nekoga naseliti bez povrede prava drugih...

Prof.dr.sc. Sini�a Tatalović

Prijevod Ugovora iz 1657. godine objavljenog na srpskom jeziku u Srbsko-dalmatinskom Magazinu 1870-1871.

     Budi znano: da je od danas 13. jula 1657. na posredovanje od Njegova sad već upokojenoga veličastva rimskoga cara, ugarskoga i če�koga kralja u Hrvatsku - i primorsku krajinu izaslani na lice mjesta (Confinen) gospode komisari zajedno sa glavnim zapovjednicima Hrvatske  -  i primorske krajine među visoko - i blagorođenim g. Đurom pl. Frangepanom grafom Tr�ačkim, Senjskim, Veljskim i Modru�kim, vlastelinom od Ozlja, Novigrada i Raha, prvim dvornikom kraljevstva ugarskoga, najvi�e spomenutog carskog veličastva savjetnikom, komornikom, pukovnikom vrhovnim zapovjednikom i upraviteljem Hrvatske - i primorske krajine, kao i kapitanom na Tohinju itd. itd. s jedne strane - onda među svima u Gomirju, Vrbovskom i Moravici �ivećim Vlasima s druge strane stalan i uredan ugovor sačinjen i zaključen, kao �to ovđe sljeduje:

    U davne godine pre�ao je znatan broj Vlaha (!?) iz turskoga podanstva ovamo u hri�ćanske predjele, te su se oni sa milostivim zvanjem i dopu�tenjem Njegova carskoga veličastva Ferdinanda II. kao onda�njega gospodara i zemljedr�ca u unutranjim austrijskim dr�avama u pomenutom Gomirju, Vrbovskom i Moravici na zemlji�tu, koje je po cijelom prostoru svome spadalo grafu Frangepanu i utjelovljeno bilo dobru Ozaljskom, naselili; pa u tečaju vremena oni t. j.  Vlasi prisvojahu sebi i vi�e zemlje, a pomenuti di�trikt bija�e svojina i vlastitost rečene porodice frangepanove, te se od tuda izrađahu spori i nemiri; dok najposlje god. 1631. stvar tako daleko dospije, da je nagodba čiljena, da na ime po naredbi carskoj za rečeni di�trikt i u�ivanje ostale zemlje porodici Frangepanovoj 6000 f., a Vlasi na pose jo� 4000 f. platiti obvezivahu se; ali kako se nemogahu stranke slo�iti za rokove, to je ista nagodba opet osujećena i od dogovora cijeloga ni�ta ne bijade. No da se te od dugo godina povlačene razmirice već jedan put uklone i, među strankama obadvema stalan mir zasađen bude, zato

    Prvo: predrečenim načinom i na ponovljeno jako posredovanje i vruće nagovaranje od strane rečeni carski komisara predaje predhvaljeni g. graf pl. Frangepan Vlasima označeni vlastiti di�trikt u Gomirju, Vrbovskom i Moravici kao �to su ga oni dosad dr�ali na potpuno njovo slobodno i neokrnjeno upotrebljenje i u�ivanje, a da jim Frangepani ne staju na put, ne pometaju jih i ne protivslove, �ta vi�e izrekom se obvezuju Frangepani, rečene Vlahe i ovaj njiov ugovor braniti, za�tićavati i, u svakom slučaju pravo njiovo zastupati.

     Drugo: pod ovim ugovorom razumijeva se takođe jo� i onaj komad Kamensko zvani, koji je Vlasima u njiov posjed izručen, i za koji su Vlasi Frangepanovoj porodici svake godine ne�to novaca plaćali, zajedno sa brdom Cetinom, pa da oni u�ivaju obadvoje, samo za ovo brdo Cetin izrekom stoji to, da mogu imati brst i pa�u, ali drvlje sjeći tuda nesmiju. Za taj slučaj vlastan je g. graf. pl. Frangepan, ako li bi koji od vlaha ili njiovi čobana stojeće drvo budi kresao, posjekao ili ozledio, da su vlasi du�ni za svako takovo drvo jedan talir kazne namiriti i platiti.

    A s druge strane zadu�uju se i obvezuju se gore pomenuti Vlasi silom ovoga ugovora, da će oni za ovako obse�ni kotar (teritorijum) i lijepe zemlje često pomenutome g. grafu pl. Frangepanu svoju cijelu zaslugu (Verdiensi), kako su je podpisali (Muster - Register), i kako tu izplaćuju slavni stale�i u Kranjskoj, izuzimajući ono pet mjesta (Platze) svako po 3 f. 30 h. koje njima na Modru�i i Otočcu pripadaju, kroz četiri godine dana uzamance cedirati i odstupati tako tvrdno, da tije novaca nitko drugi, pa ma on bio tko mu drago, - primati, niti pak oni među sobom ne�to zaustavljati ili odkidati mogu, dok naime g. graf pl. Frangepan četverogodi�nje obroke (kvantum) podpuno u svoje ruke ne primi. Pa i onda, ako bi jedan ili drugi Vlah zasebce svoju zaslugu primio, ili istu nekome cedirao, te tako  podpunu isplatu, bilo mnogo ili malo, okrnjivao, to će g. graf pl. Frangepan ovla�ćen biti, kod ostalije vlaha redovnu eksekuciju povesti i sebe naplatiti.

    I počem u kraljevini Ugarskoj i Hrvatskoj, isto i na Slovenskoj zemlji (Vindischland) nije slobodno slična alodijalna dobra otuđivati, prodavati (alieniren), to i ovđe naročito va�i i izuzimase (ehimirt) pa ako bi danas-sutra uz bo�ju pomoć kraljevina hrvatska protiv vječnoga neprijatelja (turaka) rasprostranila se, te pomenuti di�trikt nebi tada vi�e granica biti morao, a i Vlasi bi u tome slučaju napred pomaknuti i u granici po milostivoj volji i zapovjedi Njegova carskoga veličastva kao gospodara i vladara preseljeni i dobro namje�teni (accomodirt) bili; pa ako bi uprav i Frangepanova porodica zahtevala, da isti namjest (gelegensit) opet odkupi: to će vi�epomenuti Vlasi ili njiovi nasljednici sva ta dobra sa 15,000 for. gotova dobra novca a nikako drugče u ime obdelavanja (melioramentu) du�ni biti izručiti.

     Za bolje vjerovanje i da se nitko ne ukanji, a i za podjemčenje obće obrane (Land-Scharden-Bund) u kraljevini Ugarskoj, Hrvatskoj i Slovenskoj zemlji (Vindischland) učinjen je ovaj ugovor (kontrakt) u dva jednoglaseća izvornika, te podpisan kako od obadve stranke nemoljeni slavni gg. Komisara i Generala, tako od g. grafa pl. Frangepana, a od strane Vlaha njiovi obično opunomoćeni odbornika (ausschuss) vlastoručnim pismom i pečatima (i pak bez �tete i kvara) utvrđen, i obadvema ugovarajućim strackama svakoj po jedan izvorni primjerak uručen.

Svr�eno u Ogulinu, dana i godine kao gore.

Vilhelm Leopold graf od Rajn�tajna i Tatenbaha (m.p.)
Johani Adre Centner barun. (m.p.)
Hervart graf od Auersperg, General-obrister (m.p.)
Georg graf Frangepan (m.p.)
Nikola Dokmanević, knez. Gomirski (m.p.)
Milivoj Vučinović, vojvoda Modru�ki (m.p.)

Milan Radeka
Gornja Krajina ili Karlovačko vladičanstvo, Zagreb 1975

G O M I R J E

   Na prelomu u XVII v. doseljava se za ona vremena veći broj Srba u dolinu gornje Dobre kuda je vodio jedan od turskih prolaza prema Kranjskoj. Da bi se taj prolaz zatvorio, osnovao je Bernardin Frankopan na svom modru�kom imanju jo� 1500. g. tvrdi grad i naselje Ogulin. Naseljavanjem doline Dobre uzvodno od Ogulina taj je prolaz potpuno zatvoren. U toj dolini tri se veća naselja uz vodu nadovezuju jedno na drugo: Gomirje, Vrbovsko i Moravice.

    Odakle su ti Srbi do�li? Njihov dolazak dovodi se u vezu s velikim uznemirenjem među hri�ćanima u turskom carstvu potkraj XVI. vijeka. To �to su Gomirje osnovali kaluđeri iz manastira Krke u Dalmaciji, kazuje da su i doseljnici bili negdje otuda. Poznato je jo� od seobe �umberčana da je glavni rasadnik seoba Srba u Hrvatsku bilo planinsko područje oko tromeđe Bosne,  Dalmacije i Like, posebno Grahovo, Srb i gornja Cetina. Koliko je bilo ovih doseljenika ne vidi se tačno, ali vijest govori da ih ima preko 50 domova, �to znači da ih je bilo oko 500 du�a. Njih tada zovu u dokumentima, za razliku od �umberčana, koji su �stari uskoci",- novim uskocima...

Dr. Du�an Lj. Ka�ić, MANASTIR GOMIRJE
povodom proslave 375-e godi�njice osnivanja manastira;

Izdavač:
Pravoslavna Eparhija gornjokarlovačka;
Karlovac 1975

POSTANAK MANASTIRA GOMIRJA

   Manastir Gomirje se rađao zajedno sa formiranjem srpskih naselja u Gomirju, Vrbovskom i Moravicama. I ovde se ponovilo ono �to se često de�avalo prilikom brojnijih narodnih migracija u kojima je redovno bio i poneki sve�tenik ili kaluđer. I sa gomirskim doseljenicima do�ao je jedan kaluđer, kome su Srbi u Gomirju sagradili malu kapelicu u kojoj je on vr�io bogoslu�enje. Ali, kako je taj kaluđer bio star, nije mogao da kao vojni sve�tenik, po onda�njem običaju, ide sa vojskom protiv neprijatelja i da se vojnicima i tamo nađe radi verske utehe. Zato su Gomirci u to vreme rado primili �jedno sedam", po drugima �est, kaluđera, koje su sami ovamo doveli iz dalmatinskog manastira Krke, dakle iz kraja iz koga potiču i prvi gomirski doseljenici.

   U jednom opisu manastira Gomirja iz 1772. veli se, naime, da su Gomirci, nemajući sve�tenika, poslali svoje ljude u tursku Dalmaciju u manastir Krku odakle su doveli �est kaluđera (illi absque sacerdotibus esse nequeuntes, miserunt aliquos ex puis ad turcicam Dslmatiam ad monasterium Krcam, unde invitarunt kallugeros ad se, et transmigrarunt cum illis sex). Oni su sobom doneli sve �to je u crkvi potrebno za vr�enje bogoslu�enja: knjige, ode�de, krstove i druge potrebne stvari i sve to poklonili gomirskoj kapelici kod koje se nastani�e. Od tih kaluđera trojici znamo i imena. Bili su to Aksetnije Branković, Visarion Vučković i Mardarije Orlović. Ovi kaluđeri podignu u Gomirju mali drveni manastir sa crkvom sv. Jovana Krstitelja. �Mi smo te iste oce, pi�u kasnije Gomirci, od početka uzeli za svoje sve�tenike i s velikim pouzdanjem sa njima i�li protiv neprijatelja na slu�bu carsku, a posle, kad smo od slavne Komore dobili, nama gomirskom narodu poklonjena mesta (placeve), �to je potvrđeno i privilegijama pokojnoga cara Ferdinanda, na� gomirski put je ta mesta podelio na ličnosti (na persone). Jedan mali plac dali smo na�im vernim ocima (kaluđerima), za koji i danas na�i oci na zapoved i slu�bu carsku s nama zajedno idu protiv neprijatelja, ne samo po jedan, nego i po dva i po tri, �to mogu posvedočiti na�i komandanti i oficiri koji nam zapovedaju. I posle toga, kada smo tu istu krajinu kupili od gospode Frankopana i kad smo dobili potvrdu ćesarove svetlosti za na�u krajinu koju smo kupili, najpre smo dali jedan lug na�oj crkvi i na�im vernim ocima, pa smo onda zemlju među se delili. Pored toga luga dali smo ne�to gore za crkvenu potrebu, a kada su taj lug iskrčili bilo je čiste zemlje za jedno trideset kosaca, a zemlje koja se ore nisu imali nimalo, nego su prosili te se time hranili". Ceneći s početka zasluge doseljenih Srba i njihovih kaluđera u odbrani ovog područja od Turaka, grof Vuk Frankopan je dao gomirskim kaluđerima 27. septembra 1619. isključivo pravo ribolova na potoku Ribnjaku od izvora pa sve do reke Dobre u koju utiče.

  Posle deobe gomirskog atara, kupljenog od grofova Frankopana, manastir je imao 415 i 1/3 jutra zemlje. Pre toga manastir je imao malo zemlje. Znamo da je ne�to zemlje manastir kupio od nekog Dmitra, zatim da je Janko Mamula poklonio manastiru osam jutara zemlje i da su pojedini hri�ćani poklanjali manastiru manje delove svoje zemlje da bi se u manastiru vr�ile slu�be za njih i njihove umrle srodnike.

    Gomirski kaluđeri su obavljali sve�teničku slu�bu ne samo u Gomirju, Vrbovskom i Moravicama, nego i u Dre�nici, Ponikvama, Ravnoj Gori, Jasenku, Tuku, Mrkopolju, Marindolu i Bojancima. Manastir Gomirje opslu�ivao je i �umberak, kad ne bi imao svojih sve�tenika, sve do polovine XVIII veka. Za to je dobivena i posebna carska dozvola, koja je kasnije samo potvrđivana, na primer 1706. i 1721, �po starim običajima". Kad je počelo nasilno unijaćenje �umberačkih Srba, bila su dva poslednja gomirska kaluđera proterana 1750. iz �umberka. To su bili Gavrilo Musulin i Makarije Vi�njić.

   Posebno treba istaći da su gomirski kaluđeri oduvek popovali u Jasenku, gde je manastir takođe imao dosta zemlje. Grbić je zapisao narodno predanje da je u Jasenku bio manastir pre nego u Gomirju i da su kaluđeri pre�li iz Jasenka u Gomirje. Kako je u gomirskom diptihu zapisano da je manastir osnovan 1557, �ali zna se pouzdano da je Gomirje podignuto tek početkom sedamnaestog vijeka, Manojlo Grbić misli �da bi ova bilje�ka mogla odnositi se na crkvu i manastir u Jasenku, a Jasenak je, otkako je Gomirja, svagda pripadao sa svojom zemljom i �umom manastiru Gomirju". Kad je neki Bo�ić Kovačević uzurpirao u Jasenku manastirsku livadu, doneo je veliki sudija gomirski Farka� Mihačević 4. decembra 1676. presudu prema kojoj ta zemlja pripada manastiru Gomirju. Tako je ostalo vekovima. Jo� 1905. iznosio je posed manastira Gomirja u Jasenku 331 jutro i 612 četvornih hvati. U Jasenku je 1723. usled snega, koji je pao 12. maja i uni�tio letinu, bio na slu�bi jeromonah Grigorije Gomirac �gladan i �edan". Tamo se 1762. pominje na slu�bi jeromonah Isaija Radojčić, a pet godina kasnije (1767) u Jasenku umire stari gomirski arhimandrit Rafailo Dobrijević...

Episkop gornjokarlovački SIMEON

Beseda povodom obilje�avanja
dvesta i pedest godina Gomirske crkve

    Ove godine na Veliku Gospojinu u manastiru Gomirju obele�ena je 250-godi�njica crkve manastira Gomirja. Građena je od, otprilike, 1719. da bi do godine 1730. bila dovr�ena i osvećena na praznik Rođenja Svetog Jovana Preteče, kojem je Svetom crkva i posvećena. Pomenute godine crkvu je osvetio drugi po redu episkop Gornjokarlovačke eparhije Danilo Ljubotina (1713 � 1736). Nasledio je prvog na�eg eparhijskog arhijereja mitropolita Atanasija Ljubojevića, kojeg je pratio i na Kru�edolski sabor 1707. godine, kada je biran naslednik patrijarha Arsenija Čarnojevića. Na ovom za Eparhiju gornjokarlovačku sudbonosno va�nom Saboru, iako na početku od strane carskog izaslanika nepriznat, Atanasije je uspeo da Eparhiju gornjokarlovačku priključi Mitropoliji karlovačkoj i tako obezbedi njeno dalje trajanje kroz istoriju do na�ih dana. Snagom svog duha, ubedljivo�ću i uporno�ću, potpomognut od svoje pratnje, predstavnika sve�tenstva i naroda, Atanasije se nametnuo i carskom izaslaniku...

[novosti] [eparhija] [sv.sava gk] [episkop] [istorija] [manastir]
[publikacije] [adresar] [riznica] [apel] [linkovi]

Ћирилица

Copyright � 2003, 2004, 2005 Gornjokarlovačka Eparhija.
Designed by SeRGio