Iz sadržaja : Sv. Sava Gornjokarlovački br.13

Uvodna reč Njegovog Preosveštenstva
Episkopa gornjokarlovačkog g.g. Gerasima

    Ove godine se navršava 350 godina od kupovine zemlje za naseljene Srbe u  Gomirje, koje je davne 1596 godine naselio austrijski car Rudolf. Srbi su naseljavani u austrijskoj carevini uz granicu sa Turskom kako bi čuvali i štitili granicu od turskih prodora u Kranjsku. Dok su kao branioci i čuvari granice naseljavani u Austrijskoj carevini, njihovo etničko poreklo nije bilo bitno, bili su bitni podobni čuvari države. Nestajanjem opasnosti po državu, postavljana su pitanja pripadnosti etnosu i veri svih Srba koji su živeli u Carevini, kao što se je postavljalo i pitanje njihovoih povlastica, što bi danas mogli nazvati „ljudskim pravima“.

   Srbi Gomirci, su doseljeni iz Dalmacije tačnije iz mesta Klisa i sa reke Krke, s čijim dolaskom je povezano i doseljavanje monaha iz manastira Svetog arhangela Mihaila na reci Krki, koji su osnovali manastir Svetog Jovana Krstitelja u Gomirju. Dobivena prava u Habzburškoj monarhiji gomirski Srbi su teško zaradili prolivajući svoju krv za Gospodara Carevine. Zemlju na kojoj su se naselili i na kojoj i danas žive otkupili su od grofa Frankopana,  koji je imao namere učiniti ih svojim kmetovima. Povodom obeležavanja 350 godišnjice od potpisivanja kupoprodajnog ugovora, pripremili smo ovaj tematski broj, u okviru našeg Eparhijskog časopisa Sveti Sava Gornjokarlovački. Tekstove koje objavljujemo u ovom broju časopisa, podsetiće pravoslavne Srbe Gomirja, Vrbovskog i Srpskih Moravica, na sve muke i teškoće koje su morali proći da bi došli do komada zemlje na kojoj mogu mirno i dostojno živeti, a isto tako podsetiće ih da su tu zemlju krvavo i sa velikim odricanjem otplatili. 

 U Karlovcu, 25. juna 2007. god.

Kupoprodajni ugovor iz 1657. Godine i povlastice izdane i potvrđene od Leopolda I, Karla I i Marije Terezije Srbima u Gomirju, Vrbovskom i Moravicama 1659., 1727. i 1759.

 Srpsko naseljavanje Gomirja započinje davne 1596. godine kada je austrijski car Rudolf zapovjedio generalu Lenkoviću i nadvojvodi Ferdinandu da se Srbi koji su branili Klis razmjeste u napuštenim naseljima uz granicu s Turskom, između ostalih i u Gomirje. Pri tome se polazilo od već postojećih iskustava u naseljavanju Srba u oklicu Modruša i Vitunja još 1493-1500. godine, te Otok i Hreljin u blizini Ogulina u prvim godinama XVI stoljeća. Prvi su služili kao pogranična straža, a drugi su imali zadatak da uhode tursku vojsku i njeno kretanje, te o tome obavještavaju kršćanske vojne zapovjednike. Za ovu službu dobili su su kasnije, dekretom cara Ferdinanda I od 24. maja 1540. godine i posebnu redovnu godišnju plaću.             Naseljavanje Gomirja bilo je značajno za dodatno utvrđivanje granice Carstva i zaustavljanje turskih prodora u Kranjsku. Naseljavanje Srba branilaca Klisa iz Dalmacije, sa rijeke Krke, u Gomirje su izveli general Lenković, predsjednik ratnog vijeća Vilhelm Vindišgrec, senjski kapetan Josip Rabata i hrvatski ban Ivan Drašković. Nešto kasnije 1599. i 1600. godine oni su sa područja Udbine i Korenice pod turskom vlašću naselili u Gomirje novu grupu Srba koja je brojala 325 ljudi, od čega je bilo 128 dobro izvježbanih vojnika

   Za Gomirce se pouzdano zna da dolaze kao Srbi, pa ih i Hrvatski sabor godine 1602. naziva Rašanima, što nije ništa drugo do sinonim za Srbe. No njihova etnička pripadnost nije zanimala ni tadašnje vojne zapovjednike ni zakonite gospodare zemljišta, na kojima su se naselili, zato ih izvori pretežno nazivaju vlasima u Gomirju, Moravicama i Vrbovskom. Problem je naime i bio upravo u njihovom društvenom statusu koji je valjalo izboriti u novoj sredini. Kad su vojni zapovjednici izvodili iz Turskog carstva buduće Gomirce, obećavali su im "uskočke slobode", tj. položaj koji su imali Žumberčani još od 16. st. To je bila čista prevara. Naseljenje u Žumberak (koji je u to doba bio u Kranjskoj, a ne u Hrvatskoj) provedeno je na zemljištima koja su pripadala kralju Ferdinandu I kao zemaljskom knezu Kranjske. Prema tome on je mogao dati naseljenicima slobode kakve je htio. U Hrvatskoj je bio drugi slučaj. Niti kralj niti unutrašnjo-austrijski nadvojvoda u Grazu nisu imali nikakvih imanja na koja bi mogli nekoga naseliti bez povrede prava drugih...

Prof.dr.sc. Siniša Tatalović

Prijevod Ugovora iz 1657. godine objavljenog na srpskom jeziku u Srbsko-dalmatinskom Magazinu 1870-1871.

     Budi znano: da je od danas 13. jula 1657. na posredovanje od Njegova sad već upokojenoga veličastva rimskoga cara, ugarskoga i češkoga kralja u Hrvatsku - i primorsku krajinu izaslani na lice mjesta (Confinen) gospode komisari zajedno sa glavnim zapovjednicima Hrvatske  -  i primorske krajine među visoko - i blagorođenim g. Đurom pl. Frangepanom grafom Tržačkim, Senjskim, Veljskim i Modruškim, vlastelinom od Ozlja, Novigrada i Raha, prvim dvornikom kraljevstva ugarskoga, najviše spomenutog carskog veličastva savjetnikom, komornikom, pukovnikom vrhovnim zapovjednikom i upraviteljem Hrvatske - i primorske krajine, kao i kapitanom na Tohinju itd. itd. s jedne strane - onda među svima u Gomirju, Vrbovskom i Moravici živećim Vlasima s druge strane stalan i uredan ugovor sačinjen i zaključen, kao što ovđe sljeduje:

    U davne godine prešao je znatan broj Vlaha (!?) iz turskoga podanstva ovamo u hrišćanske predjele, te su se oni sa milostivim zvanjem i dopuštenjem Njegova carskoga veličastva Ferdinanda II. kao ondašnjega gospodara i zemljedršca u unutranjim austrijskim državama u pomenutom Gomirju, Vrbovskom i Moravici na zemljištu, koje je po cijelom prostoru svome spadalo grafu Frangepanu i utjelovljeno bilo dobru Ozaljskom, naselili; pa u tečaju vremena oni t. j.  Vlasi prisvojahu sebi i više zemlje, a pomenuti dištrikt bijaše svojina i vlastitost rečene porodice frangepanove, te se od tuda izrađahu spori i nemiri; dok najposlje god. 1631. stvar tako daleko dospije, da je nagodba čiljena, da na ime po naredbi carskoj za rečeni dištrikt i uživanje ostale zemlje porodici Frangepanovoj 6000 f., a Vlasi na pose još 4000 f. platiti obvezivahu se; ali kako se nemogahu stranke složiti za rokove, to je ista nagodba opet osujećena i od dogovora cijeloga ništa ne bijade. No da se te od dugo godina povlačene razmirice već jedan put uklone i, među strankama obadvema stalan mir zasađen bude, zato

    Prvo: predrečenim načinom i na ponovljeno jako posredovanje i vruće nagovaranje od strane rečeni carski komisara predaje predhvaljeni g. graf pl. Frangepan Vlasima označeni vlastiti dištrikt u Gomirju, Vrbovskom i Moravici kao što su ga oni dosad držali na potpuno njovo slobodno i neokrnjeno upotrebljenje i uživanje, a da jim Frangepani ne staju na put, ne pometaju jih i ne protivslove, šta više izrekom se obvezuju Frangepani, rečene Vlahe i ovaj njiov ugovor braniti, zaštićavati i, u svakom slučaju pravo njiovo zastupati.

     Drugo: pod ovim ugovorom razumijeva se takođe još i onaj komad Kamensko zvani, koji je Vlasima u njiov posjed izručen, i za koji su Vlasi Frangepanovoj porodici svake godine nešto novaca plaćali, zajedno sa brdom Cetinom, pa da oni uživaju obadvoje, samo za ovo brdo Cetin izrekom stoji to, da mogu imati brst i pašu, ali drvlje sjeći tuda nesmiju. Za taj slučaj vlastan je g. graf. pl. Frangepan, ako li bi koji od vlaha ili njiovi čobana stojeće drvo budi kresao, posjekao ili ozledio, da su vlasi dužni za svako takovo drvo jedan talir kazne namiriti i platiti.

    A s druge strane zadužuju se i obvezuju se gore pomenuti Vlasi silom ovoga ugovora, da će oni za ovako obsežni kotar (teritorijum) i lijepe zemlje često pomenutome g. grafu pl. Frangepanu svoju cijelu zaslugu (Verdiensi), kako su je podpisali (Muster - Register), i kako tu izplaćuju slavni staleži u Kranjskoj, izuzimajući ono pet mjesta (Platze) svako po 3 f. 30 h. koje njima na Modruši i Otočcu pripadaju, kroz četiri godine dana uzamance cedirati i odstupati tako tvrdno, da tije novaca nitko drugi, pa ma on bio tko mu drago, - primati, niti pak oni među sobom nešto zaustavljati ili odkidati mogu, dok naime g. graf pl. Frangepan četverogodišnje obroke (kvantum) podpuno u svoje ruke ne primi. Pa i onda, ako bi jedan ili drugi Vlah zasebce svoju zaslugu primio, ili istu nekome cedirao, te tako  podpunu isplatu, bilo mnogo ili malo, okrnjivao, to će g. graf pl. Frangepan ovlašćen biti, kod ostalije vlaha redovnu eksekuciju povesti i sebe naplatiti.

    I počem u kraljevini Ugarskoj i Hrvatskoj, isto i na Slovenskoj zemlji (Vindischland) nije slobodno slična alodijalna dobra otuđivati, prodavati (alieniren), to i ovđe naročito važi i izuzimase (ehimirt) pa ako bi danas-sutra uz božju pomoć kraljevina hrvatska protiv vječnoga neprijatelja (turaka) rasprostranila se, te pomenuti dištrikt nebi tada više granica biti morao, a i Vlasi bi u tome slučaju napred pomaknuti i u granici po milostivoj volji i zapovjedi Njegova carskoga veličastva kao gospodara i vladara preseljeni i dobro namješteni (accomodirt) bili; pa ako bi uprav i Frangepanova porodica zahtevala, da isti namjest (gelegensit) opet odkupi: to će višepomenuti Vlasi ili njiovi nasljednici sva ta dobra sa 15,000 for. gotova dobra novca a nikako drugče u ime obdelavanja (melioramentu) dužni biti izručiti.

     Za bolje vjerovanje i da se nitko ne ukanji, a i za podjemčenje obće obrane (Land-Scharden-Bund) u kraljevini Ugarskoj, Hrvatskoj i Slovenskoj zemlji (Vindischland) učinjen je ovaj ugovor (kontrakt) u dva jednoglaseća izvornika, te podpisan kako od obadve stranke nemoljeni slavni gg. Komisara i Generala, tako od g. grafa pl. Frangepana, a od strane Vlaha njiovi obično opunomoćeni odbornika (ausschuss) vlastoručnim pismom i pečatima (i pak bez štete i kvara) utvrđen, i obadvema ugovarajućim strackama svakoj po jedan izvorni primjerak uručen.

Svršeno u Ogulinu, dana i godine kao gore.

Vilhelm Leopold graf od Rajnštajna i Tatenbaha (m.p.)
Johani Adre Centner barun. (m.p.)
Hervart graf od Auersperg, General-obrister (m.p.)
Georg graf Frangepan (m.p.)
Nikola Dokmanević, knez. Gomirski (m.p.)
Milivoj Vučinović, vojvoda Modruški (m.p.)

 

Milan Radeka
Gornja Krajina ili Karlovačko vladičanstvo, Zagreb 1975

G O M I R J E

   Na prelomu u XVII v. doseljava se za ona vremena veći broj Srba u dolinu gornje Dobre kuda je vodio jedan od turskih prolaza prema Kranjskoj. Da bi se taj prolaz zatvorio, osnovao je Bernardin Frankopan na svom modruškom imanju još 1500. g. tvrdi grad i naselje Ogulin. Naseljavanjem doline Dobre uzvodno od Ogulina taj je prolaz potpuno zatvoren. U toj dolini tri se veća naselja uz vodu nadovezuju jedno na drugo: Gomirje, Vrbovsko i Moravice.

    Odakle su ti Srbi došli? Njihov dolazak dovodi se u vezu s velikim uznemirenjem među hrišćanima u turskom carstvu potkraj XVI. vijeka. To što su Gomirje osnovali kaluđeri iz manastira Krke u Dalmaciji, kazuje da su i doseljnici bili negdje otuda. Poznato je još od seobe Žumberčana da je glavni rasadnik seoba Srba u Hrvatsku bilo planinsko područje oko tromeđe Bosne,  Dalmacije i Like, posebno Grahovo, Srb i gornja Cetina. Koliko je bilo ovih doseljenika ne vidi se tačno, ali vijest govori da ih ima preko 50 domova, što znači da ih je bilo oko 500 duša. Njih tada zovu u dokumentima, za razliku od Žumberčana, koji su „stari uskoci",- novim uskocima...

 

Dr. Dušan Lj. Kašić, MANASTIR GOMIRJE
povodom proslave 375-e godišnjice
osnivanja manastira;

Izdavač:
Pravoslavna Eparhija gornjokarlovačka;
Karlovac 1975

POSTANAK MANASTIRA GOMIRJA

   Manastir Gomirje se rađao zajedno sa formiranjem srpskih naselja u Gomirju, Vrbovskom i Moravicama. I ovde se ponovilo ono što se često dešavalo prilikom brojnijih narodnih migracija u kojima je redovno bio i poneki sveštenik ili kaluđer. I sa gomirskim doseljenicima došao je jedan kaluđer, kome su Srbi u Gomirju sagradili malu kapelicu u kojoj je on vršio bogosluženje. Ali, kako je taj kaluđer bio star, nije mogao da kao vojni sveštenik, po ondašnjem običaju, ide sa vojskom protiv neprijatelja i da se vojnicima i tamo nađe radi verske utehe. Zato su Gomirci u to vreme rado primili „jedno sedam", po drugima šest, kaluđera, koje su sami ovamo doveli iz dalmatinskog manastira Krke, dakle iz kraja iz koga potiču i prvi gomirski doseljenici.

   U jednom opisu manastira Gomirja iz 1772. veli se, naime, da su Gomirci, nemajući sveštenika, poslali svoje ljude u tursku Dalmaciju u manastir Krku odakle su doveli šest kaluđera (illi absque sacerdotibus esse nequeuntes, miserunt aliquos ex puis ad turcicam Dslmatiam ad monasterium Krcam, unde invitarunt kallugeros ad se, et transmigrarunt cum illis sex). Oni su sobom doneli sve što je u crkvi potrebno za vršenje bogosluženja: knjige, odežde, krstove i druge potrebne stvari i sve to poklonili gomirskoj kapelici kod koje se nastaniše. Od tih kaluđera trojici znamo i imena. Bili su to Aksetnije Branković, Visarion Vučković i Mardarije Orlović. Ovi kaluđeri podignu u Gomirju mali drveni manastir sa crkvom sv. Jovana Krstitelja. „Mi smo te iste oce, pišu kasnije Gomirci, od početka uzeli za svoje sveštenike i s velikim pouzdanjem sa njima išli protiv neprijatelja na službu carsku, a posle, kad smo od slavne Komore dobili, nama gomirskom narodu poklonjena mesta (placeve), što je potvrđeno i privilegijama pokojnoga cara Ferdinanda, naš gomirski put je ta mesta podelio na ličnosti (na persone). Jedan mali plac dali smo našim vernim ocima (kaluđerima), za koji i danas naši oci na zapoved i službu carsku s nama zajedno idu protiv neprijatelja, ne samo po jedan, nego i po dva i po tri, što mogu posvedočiti naši komandanti i oficiri koji nam zapovedaju. I posle toga, kada smo tu istu krajinu kupili od gospode Frankopana i kad smo dobili potvrdu ćesarove svetlosti za našu krajinu koju smo kupili, najpre smo dali jedan lug našoj crkvi i našim vernim ocima, pa smo onda zemlju među se delili. Pored toga luga dali smo nešto gore za crkvenu potrebu, a kada su taj lug iskrčili bilo je čiste zemlje za jedno trideset kosaca, a zemlje koja se ore nisu imali nimalo, nego su prosili te se time hranili". Ceneći s početka zasluge doseljenih Srba i njihovih kaluđera u odbrani ovog područja od Turaka, grof Vuk Frankopan je dao gomirskim kaluđerima 27. septembra 1619. isključivo pravo ribolova na potoku Ribnjaku od izvora pa sve do reke Dobre u koju utiče.

  Posle deobe gomirskog atara, kupljenog od grofova Frankopana, manastir je imao 415 i 1/3 jutra zemlje. Pre toga manastir je imao malo zemlje. Znamo da je nešto zemlje manastir kupio od nekog Dmitra, zatim da je Janko Mamula poklonio manastiru osam jutara zemlje i da su pojedini hrišćani poklanjali manastiru manje delove svoje zemlje da bi se u manastiru vršile službe za njih i njihove umrle srodnike.

    Gomirski kaluđeri su obavljali svešteničku službu ne samo u Gomirju, Vrbovskom i Moravicama, nego i u Drežnici, Ponikvama, Ravnoj Gori, Jasenku, Tuku, Mrkopolju, Marindolu i Bojancima. Manastir Gomirje opsluživao je i Žumberak, kad ne bi imao svojih sveštenika, sve do polovine XVIII veka. Za to je dobivena i posebna carska dozvola, koja je kasnije samo potvrđivana, na primer 1706. i 1721, „po starim običajima". Kad je počelo nasilno unijaćenje žumberačkih Srba, bila su dva poslednja gomirska kaluđera proterana 1750. iz Žumberka. To su bili Gavrilo Musulin i Makarije Višnjić.

   Posebno treba istaći da su gomirski kaluđeri oduvek popovali u Jasenku, gde je manastir takođe imao dosta zemlje. Grbić je zapisao narodno predanje da je u Jasenku bio manastir pre nego u Gomirju i da su kaluđeri prešli iz Jasenka u Gomirje. Kako je u gomirskom diptihu zapisano da je manastir osnovan 1557, „ali zna se pouzdano da je Gomirje podignuto tek početkom sedamnaestog vijeka, Manojlo Grbić misli „da bi ova bilješka mogla odnositi se na crkvu i manastir u Jasenku, a Jasenak je, otkako je Gomirja, svagda pripadao sa svojom zemljom i šumom manastiru Gomirju". Kad je neki Božić Kovačević uzurpirao u Jasenku manastirsku livadu, doneo je veliki sudija gomirski Farkaš Mihačević 4. decembra 1676. presudu prema kojoj ta zemlja pripada manastiru Gomirju. Tako je ostalo vekovima. Još 1905. iznosio je posed manastira Gomirja u Jasenku 331 jutro i 612 četvornih hvati. U Jasenku je 1723. usled snega, koji je pao 12. maja i uništio letinu, bio na službi jeromonah Grigorije Gomirac „gladan i žedan". Tamo se 1762. pominje na službi jeromonah Isaija Radojčić, a pet godina kasnije (1767) u Jasenku umire stari gomirski arhimandrit Rafailo Dobrijević...

 

Episkop gornjokarlovački SIMEON

Beseda povodom obilježavanja
dvesta i pedest godina Gomirske crkve

    Ove godine na Veliku Gospojinu u manastiru Gomirju obeležena je 250-godišnjica crkve manastira Gomirja. Građena je od, otprilike, 1719. da bi do godine 1730. bila dovršena i osvećena na praznik Rođenja Svetog Jovana Preteče, kojem je Svetom crkva i posvećena. Pomenute godine crkvu je osvetio drugi po redu episkop Gornjokarlovačke eparhije Danilo Ljubotina (1713 – 1736). Nasledio je prvog našeg eparhijskog arhijereja mitropolita Atanasija Ljubojevića, kojeg je pratio i na Krušedolski sabor 1707. godine, kada je biran naslednik patrijarha Arsenija Čarnojevića. Na ovom za Eparhiju gornjokarlovačku sudbonosno važnom Saboru, iako na početku od strane carskog izaslanika nepriznat, Atanasije je uspeo da Eparhiju gornjokarlovačku priključi Mitropoliji karlovačkoj i tako obezbedi njeno dalje trajanje kroz istoriju do naših dana. Snagom svog duha, ubedljivošću i upornošću, potpomognut od svoje pratnje, predstavnika sveštenstva i naroda, Atanasije se nametnuo i carskom izaslaniku...

 
 

 

 
 
 

[novosti] [eparhija] [sv.sava gk] [episkop] [istorija] [manastir]
[
publikacije] [adresar] [riznica] [apel] [linkovi]

Ћирилица

Copyright © 2003, 2004, 2005 Gornjokarlovačka Eparhija.
Designed by SeRGio