Iz sadržaja : Sv. Sava Gornjokarlovački br. 4

Srpski narodni običaji
VASKRŠNJI OBIČAJI

Teodorova subota
U
subotu prve nedjelje Časnog posta, pada praznik svetog Velikomučenika Teodora Tirona. Toga dana se u pravoslavnim domovima kuva žito kao za slavu. Tako se slavi uspomena na jedan događaj iz prvih vjekova hrišćanstva. Naime, u vrijeme rimskog cara Julijana Apostate 362. godine, kada je bilo gonjenje hrišćana kao u vrijeme Nerona, naredi ovaj car da se sve namirnice po carigradskim pijacama i radnjama popršću krvlju od žrtvenih životinja, kako bi se hrišćani oskrnavili i ne bi mogli da se pričeste. Međutim, sveti Teodor Tiron javi arhiepiskopu carigradskom Evdoksiju, da hrišćani Carigrada ne kupuju ništa od namirnica, nego da u svojim domovima, te nedjelje kuvaju pšenično žito i mješaju sa medom, i to uzimaju umjesto hrane. Hrišćani tako i urade, i dostojni se pričeste u nedjelju Pravoslavlja. Kao uspomenu na taj događaj, u ovaj dan, domaćice kuvaju žito kao za slavu, i služe svoje ukućane i goste koji toga dana dođu u kuću.

Lazareva subota Vrbica
Subota uoči praznika Cveti (koji uvek padaju u šestu nedjelju Časnog posta) posvećena je uspomeni na vaskrsenje četvorodnevnog Lazara, i na ulazak Hristov u Jerusalim, gde su ga djeca svečano dočekala i pozdravila.
Tada se u našim hramovima u popodnevnim časovima služi večernje bogosluženje, i u crkvu se unose mladi vrbovi listari, tek ulistali. Pošto se vrba osveti, sveštenik narodu dijeli grančice, i zatim se vrši trokratni ophod oko hrama sa crkvenim barjacima, ripidama i čiracima. Narod obilazi oko hrama uz pjevanje tropara Lazareve subote. Ovaj praznik je isključivo praznik djece. Za taj dan majke svečano obuku svoju
djecu, pa čak i onu najmanju, od nekoliko mjeseci, donose, svečano obučenu, crkvi, kupuju im zvončiće vezane na trobojku i stavljaju oko vrata. Djeca se raduju, trče po porti i učestvuju u ophodu oko crkve. Mlade vrbove grančice se odnose kućama i stavljaju pored ikone i kandila. Sa ovim danom počinju veliki Vaskršnji praznici.

Velika nedjelja
Ova nedelja se zove još i Strasna sedmica, u kojoj se slavi uspomena na izdaju, hvatanje (hapšenje) i stradanje Gospoda Isusa Hrista. Ove sedmice se u našim hramovima vrše posebna bogosluženja, i poželjno je da vjernici u njima redovno učestvuju. U ovoj nedelji su najvažniji praznici Veliki četvrtak i Veliki petak. Na Veliki četvrtak služi se liturgija svetog Vasilija Velikog, i toga dana je Gospod ustanovio svetu tajnu pričešća, zato je dobro toga dana primiti pričešće. Na taj dan uveče, čitaju se dvanaest Jevanđelja o stradanju Hristovom, i dok se čitaju Jevanđelja narod u crkvi kleči.
Na Veliki petak, kada se slavi uspomena na Hristovo raspeće, u našim hramovima, popodne iznosi se plaštanica (platno na kome je prikazano polaganje Hristovo u grob), koju vjernici cjelivaju.
Sve do Vaskrsa Plaštanica se postavlja na posebno ukrašen sto (grob Hristov), ispred oltara. U nekim našim krajevima, običaj je da se vjernici posle cjelivanja plaštanice, provlače ispod stola na koji je položena plaštanica. Po narodnom vjerovanju prilikom provlačenja, treba se pomoliti Bogu i pomisliti neku lijepu želju, i ta želja će biti ispunjena. Ove nedelje crkva zapovijeda najstroži post bez ribe i ulja. Na Veliki petak poželjno je ništa ne jesti.

Vaskrs
Vaskrs je najveći hrišćanski praznik. Toga dana je Gospod Isus Hristos vaskrsao iz mrtvih, pobjedio smrt i svima ljudima od Adama i Eve do posljednjeg čovjeka na zemlji darovao vječni život. Zbog značaja ovoga praznika, svaka nedjelja u toku godine posvećena je Vaskrsu i svaka nedjelja je mali Vaskrs. Vaskrs spada u pokretne praznike, i praznuje se poslije jevrejske Pashe, u prvu nedjelju poslije punog mjeseca koji pada na sam dan proljećne ravnodnevnice, ili neposredno poslije nje, nikada pak ne prije te ravnodnevnice. Najranije može da padne 4. aprila, a najkasnije 8. maja po novom kalendaru. Za Vaskrs su, takođe, vezani lijepi običaji u našem narodu. U cijelom hrišćanskom svijetu, pa i kod nas Srba, za ovaj praznik je vezai običaj darivanja jajima. Jaje je sim
bol obnavljanja prirode i života i kao što badnjak goreći na ognjištu daje posebnu čar božićnoj noći, tako isto vaskršnje crveno jaje znači radost i za one koji ga daju i koji ga primaju.

Farbanje vaskršnjih jaja
Jedan od najljepših i najradosnijih srpskih običaja, koji se nije iskorjenio, čak ni u gradovima, jeste farbanje jaja za Vaskrs. Vrijedna domaćica, po ustaljenoj tradiciji, vaskršnja jaja boji (farba) na Veliki petak, u dan kada se, inače, ništa drugo ne radi, već su sve naše misli upućene na strašni događaj Hristovog nevinog stradanja i poniženja, od ljudi, na Golgoti i Jerusalimu.
Kako se farbaju jaja? Domaćica se najprije prekrsti i pomoli Bogu, zatim u sud sa vodom, u kome će kuvati i farbati jaja, dodaje malo osvećene vodice vaskršnje ili bogojavljenske. Na šporetu vri voda sa bojom (varzilom), domaćica u njega
spušta jaja, pazeći da ravnomjerno budu obojena, a djeca obigravaju oko matere, i broje svježe ofarbana jaja, čiji broj raste svakoga časa. Prvo obojeno jaje, ostavlja se na stranu do idućeg Vaskrsa i zove "čuvarkuća". Prije farbanja jaja se mogu "šarati". Naime, sa rastopljenim voskom i perom za pisanje, ili nečim sličnim, na jaje se nanosi topljeni vosak. Najprije se pero zagreje na plamenu svijeće, pa se onako vruće umače u vosak, a potom se voskom po jajetu piše i crta. Pošto vosak ne prima boju, poslije, prilikom farbanja, na jajetu ostaju bjele nacrtane figurice i slova. Na jajetu se obično piše X. V. i V. V. (Hristos Vaskrse i Vaistinu Vaskrse), crtaju krstići, cvjetići i druge lijepe figurice. U novije vrijeme, izrađuju se specijalne naljepnice od papira ili plastike i one se mogu lijepiti na jaja.

Simbolika
Farbanje jaja vrši se u spomen na dogaćaj kada je sveta Marija Magdalina Mironosica (to je ona djevojka, koja je sa Presvetom Bogorodicom, neprekidno bila uz Hrista u toku njegovog golgotskog stradanja, i kojoj se Hristos prvoj javio po Vaskrsenju), putovala u Rim da propovijeda Jevandelje, i posjetila cara Tiberija. Tada mu je, u znak pažnje, kao novogodišnji poklon, predala crveno jaje, i pozdravila ga riječima: "Hristos Vaskrse". Crvena boja sim
boliše Spasiteljevu, nevino prolivenu krv na Golgoti, ali je crvena boja istovremeno i boja vaskrsenja. Jer vaskrsenja nema bez stradanja i smrti. To je, dakle, prvenstveno boja hrišćana i crkve, bez obzira što su neki pojedinci i pokreti kroz istoriju pokušavali da ovu boju prisvoje i kompromituju.

Vaskršnje slavlje
Kada svane dan Vaskrsenja Hristova, sa svih tornjeva pravoslavnih hramova, dugo, zvone sva zvona, i javljaju dolazak velikog praznika. Domaćin sa svojom čeljadi odlazi u crkvu na svetu vaskršnju službu. Poslije službe, narod se međusobno pozdravlja riječima: "Hristos Vaskrse!" i "Vaistinu
Vaskrse!" Taj pozdrav traje sve do Spasovdana.
Kad se dođe iz crkve kući, svi se ukućani međusobno pozdravljaju vaskršnjim pozdravom i ljube. Domaćin onda pali svijeću, uzima kadionicu i tamjan, okadi sve ukućane koji stoje na molitvi, predaje nekom mlađem kadionicu i ovaj kadi cijelu kuću. Ukoliko se ne umije da otpjeva vaskršnji tropar, naglas se čita "Oče naš" i druge molitve koje se znaju napamet, ili se čitaju iz molitvenika. Poslije zajedničke molitve, ponovo, jedni drugima čestitaju Vaskrs i sjedaju za svečano postavljenu trpezu.

Tucanje jajima
Na stolu stoji ukrašena činija sa ofarbanim jajima. Domaćin prvi uzima jedno jaje, a za njim svi ukućani. Tad nastane veselje i takmičenje čije je jaje najjače. To predstavlja veliku radost za djecu. Prilikom tucanja izgovara se, takođe, "Hristos Vaskrse" i "Vaistinu Vaskrse". Na Vaskrs se prvo jede kuvano vaskršnje jaje, a
onda ostalo jelo. Toga dana, ako gost dođe u kuću, prvo se dariva farbanim jajetom, pa se onda poslužuje ostalim ponudama. U nekim našim krajevima, sačuvan je dirljiv običaj, da se farbana vaskršnja jaja nose na grobove preminulih predaka. To svjedoči o narodnoj vjeri, da su svi ljudi pred Bogom živi, i da umrli naši preci treba da osjete vaskršnju radost i slavlje.

Pobusani ponedeljak
Prvi ponedeljak poslije Vaskrsa zove se Pobusani ponedeljak. Toga dana, po narodnom vjerovanju i običaju, treba pobusati grobove umrlih srodnika busenjem sa zelenom travom. U nekim krajevima, ovaj dan se obilježava kao i zadušnice. Naime, izlazi se na groblja, pale se svijeće, uređuju grobovi i sveštenik vrši parastose i pomene za pokoj duša pokojnika. Taj dan se iznose farbana vasršnja jaja na grob, i dijele se potom sirotinji. Dakle, Pobusani ponedaljak je dan posvećen mrtvima.

 ……… 

Jaje, simbol života
Strašnik, stražar, čuvarkuća

Vaskrs se prepoznaje i po crvenom jajetu. Jaje se smatra univerzalnim simbolom života i plodnosti. Mit o postanku svijeta iz jajeta poznat je kod mnogih starih naroda. Po vjerovanju Indusa iz gornje polovine ljuske je nastalo nebo, a od donje - zemlja. Kod hrišćana simbol vaskršnjeg jajeta je u slijedećem: kao što pile, bez ičije pomoći spolja, kada dođe vrijeme, sopstvenim moćima razbije ljusku i izlazi na svjetlost dana, tako i Hristos sopstvenim snagama razbija okove groba - smrti, vaskrsava i donosi novi život svima koji vjeruju u Njegovu riječ i božansku moć. Među Srbima postoji bezbroj vjerovanja i običaja u kojima jaje ima važnu ulogu. Ono se stavlja u prvu brazdu prilikom sijanja. Razbija se o rog volu pred oranje. Jaje je odbrana od uroka i grada. U Stigu je običaj da žena, kad prvi put vidi malo dijete, daruje mu paru "sreće radi", a jaje - "života radi". U Gornjoj Pčinji, kroz košulju trudnice, pred porođaj svekrva pušta sirovo jaje da padne i razbije se kako bi snaja lakše rodila. Prvo ofarbano jaje, koje je obavezno crveno, čuva se u domu, kraj ikone, do slijedećeg Vaskrsa. Naziva se stražar, stražnik, čuvar ili čuvarkuća, jer se vijeruje da ukućanima čuva zdravlje. U Makedoniji i na Kosmetu postoji običaj da se tim jajetom, još vlažnim od boje, natrljaju lica potomstvu uz riječi: Crveno jaje rumeni obrazi. Zaštitna moć vaskršnjeg jajeta se odražava i na imovinu seljaka, te u srpskim vinogradarskim krajevima postoji običaj da se ono zakopava pod čokot. U planinskim stočarskim predijelima Srbije i Crne Gore čobanima je zabranjeno da jedu jaja za vrijeme Vaskrsa da ne bi stradala stoka koja im je povjerena: da joj ne izlaze "jajčenici" oko grla i po tijelu. Posebno je zabranjeno uzimanje crvenih jaja - da se stoka ne bi meuđsobno klala i krvarila. Sačuvan je i običaj da se obojeno jaje zakopava u mravinjak, jer se vijeruje da to donosi sreću i napredak domaćinstvu.

Protojerej Dr. Aleksandar Šmeman
Molitva Sv. Jefrema Sirina za vreme posta

Od svih himni i molitava za vreme posta, jednna kratka molitva može da se označi kao molitva posta. Predanje je pripisuje jednom od velikih učitelja duhovnog života - Sv. Jefremu Sirinu.

Gospode i Vladiko života moš!
Duh lenjosti, čamotinje, vlastoljublja i praznoslovlja ne daj mi.
Duha celomudrosti, smirenoumlja, trpljennja i ljubavi daruj
meni sluzi Tvome!
Da, Gospode, Care, daruj mi da vidim strešenja svoja i da ne
osuđujem brata svoš, jer si blagosloven u veke vekova. Amin.


Ova se molitva čita dva puta na kraju svake službe u postu od ponedeljka do petka (ne subotom i nedeljom, jer službe u ove dane nisu po obrascu posnih službi). Kod prvog čitanja, metaniše se posle svake molbe. Tada se svi klanjamo dvanaest puta govoreći: "Bože, očisti me grešnog!". Cela molitva se ponavlja sa jednom metanijom na kraju.
Zašto ova kratka i jednostavna molitva zauzima tako važno mesto u celokupnom bogosluženju za vreme posta? Zato što na jedinstven način nabraja sve negativne i pozitivne elemente pokajanja, obrazuje, da se tako izrazimo "podsetnik" za naš individualni podvig u postu. Podvig je usmeren najpre u pravcu oslobađanja od nekih osnovnih duhovnih bolesti, koje nam formiraju život i onemogućavaju nas čak i da počneo da se okrećemo Bogu. Osnovna bolest je lenjost, praznina. To je ona čudna lenjost i pasivnost celog našeg bića, koja nas stalno vuče na dole, umesto da nam dozvoli da se vinemo u visine, koja nas ubeđuje da je svaka promena nemoguća, pa stoga i nepoželjna. U stvari, to je duboko ukorenjena sumnja, koja na svaki duhovni izazov odgovara: "čemu, radi čega?" i čini od našeg duhovnog života užasnu pustoš. To je koren svakog greha, jer truje duhovnu energiju u samom njenom korenu. Rezultat takve lenjosti je čamotinja, ili uninije. To je stanje očaja, malodušnosti koje su svi Oci duhovnosti smatrali kao najveću opasnost za dušu. Malodušnost je nemogućnost da čovek vidi bilo kakvo dobro i bilo šta pozitivno. To je svođenje svega na negativizam i pesimizam. To je demonska sila u nama, jer je đavo u svojoj osnovi laža. On čoveka laže o Bogu i o svetu; on ispunjava život tamom i negacijom. Uninije je samoubistvo duše, jer ako obuzme čoveka, on je apsolutno nesposoban da vidi svetlost i da je želi.
Vlastoljublje: ma koliko izgledalo čudnovato, lenjost i čamotinja ispunjavaju naš život vlastoljubljem, željom da se vlada drugima. Obezvređenjem celokupnog stava prema životu, čineći život besmislenim i praznim, lenjost i čamotinja nas prisiljavaju da tražimo nadoknadu u korenito pogrešnom stavu u odnosu na druge osobe. Ako moj život nije okrenut prema Bogu, ako nije usmeren na večne vrednosti, on će neizbežno postati sebičan i egocentričan, a to znači da će sva druga bića postati sredstvo za zadovoljenje moje sebičnosti. Ako Bog nije Gospod i Vladika moga života, tada ja postajem svoj bog i gospodar -apsolutni centar svoga sopstvenog sveta, i sve počinjem da vrednujem svojim sopstvenim potrebama, idejama, željama i procenama. Vlastoljublje je na taj način najosnovnija izopačenost čovekova u odnosu prema drugim bićima, traženje načina da mu se ona potčine. Ono nije bezuslovno izraženo u stvarnoj pobudi da se vlada, da se dominira nad drugima. Ono može da se ispolji u bezosećajnosti, omalovažavanju, nezainteresovanosti, bezobzirnosti i nepoštovanju. Ono nije ništa drugo nego unutrašnja lenjost i čamotinja uperena, ovaj put, protiv drugih; u njemu se duhovno samoubistvo dopunjuje duhovnim ubistvom.
Najzad, praznoslovlje. Jedino je čovek, od svih stvorenja, obdaren darom govora. Svi Oci vide u tome "pečat" slike Božje u čoveku, jer se sam Bog otkrio kao Reč (Jn. 1,1). Ali, reč kao najveći dar je istovremeno i najveća opasnost. Pošto je reč osnovni izraz čoveka, sredstvo njegovog samoispunjenja, govor je samim tim i sredstvo njegovog pada i samorazgrađanja, prevare i greha. Reč spašava i reč ubija. Reč nadahnjuje i reč truje. Reč je oruđe istine i demonske laži. Imajući krajnje pozitivnu silu, ona ima i užasno negativnu snagu. Ona zaista stvara pozitivno ili negativno. Kada odstupi od svoga božanskog porekla i svrhe, reč postaje prazna. Ona tada neminovno uslovljava lenjost, požudu, očajanje, a život preobraća u pakao. Ona postaje samom silom greha.
Ovo su četiri negativna uslova pokajanja. Oni su prepreke koje treba savladati. Ali, jedino sam Bog može da ih ukloni. Prema tome, prvi deo molitve posta jeste krik iz dubine ljudske bespomoćnosti. Zatim se molitva kreće u pravcu pozitivnih ciljeva pokajanja, kojih je takođe četiri.
Čistota, celomudrost. Ako se ovaj izraz ne svede samo na njegovo seksualno obeležje, a to se pogrešno veoma često čini, čistota se razume kao pozitivna suprotnost praznini. Tačan i potpun prevod grčkog izraza sofrosini i crkvenoslovenskog celomudruje trebalo bi da bude "čistota umovanja". Lenjost je, pre svega, rasipanje, traćenje, raspusnost -skrhanost naše vizije i energije, nesposobnost da sagledamo celinu. Suprotnost lenjosti je celovitost. Ako obično pod čistotom zamišljamo vrlinu suprotnu seksualnoj raspusnosti to je zbog toga što se slabi karakter našeg postojanja nigde bolje ne pojavljuje nego u seksualnoj požudi - otuđenjeu tela od života i kontrole duha. Hristos je u nama obnovio celovitost, u nama je uspostavio istanito merilo vrednosti i ponovo nas vratio Bogu.
Prvi i najdivniji plod ove celovitosti ili čistote je smirenoumlje (smernost). Ono, iznad svega drugog, predstavlja pobedu istine u nama, odstranjivanje svake laži, sagledavanje i prihvatanje stvari onakvih kakve su, a samim tim, sagledavanje Božje veličanstvenosti, dobrote i ljubavi u svemu. Stog je rečeno da je Bog milostiv smirenima i da se protivi gordima.
Čistotu i smirenost prati trpljenje. "Prirodni" ili pali čovek je nestrpljiv. Slep u odnosu na samog sebe, on je brz da sudi i osuđuje drugog. Pošto je njegovo znanje o svemu krnje, nepotpuno i iskrivljeno, on sve meri prema vlastitom ukusu i idejama. Neosetljiv prema svakome izuzev sebi, on želi da mu život bude uspešan, ovde na zemlji, i to odmah. A strpljenje je božanska vrlina. Bog je strpljiv ne stoga što je "blag", već zato što sagledava dubinu svega što postoji, što je Njemu otovorena unutrašnja realnost stvari, koju mi nismo sposobni da vidimo zbog svoje zaslepljenosti. Što bliže prilazimo Bogu, postajemo sve strpljiviji i tada se u nama sve više odražava bezgranično poštovanje prema svim bićima, a to je već Božanska osobina.
Najzad, kruna i plod svih vrlina, svakog rasta i napora, jeste ljubav - ona ljubav koju može jedino Bog da podpiri. To je dar koji je cilj i svrha svih duhovnih priprema delanja.
Sve je sabrano i obuhvaćeno završnim delom molitve. Molimo Boga da nam da "da uočimo svoja pregrešenja i da ne osuđujemo svoga brata". Jer, krajnja opasnost koja vreba je gordost. Gordost je izvor zla, a sve zlo je gordost. Pa ipak, nije dovoljno samo da uočimo svoje grehove. Čak i ova očigledna vrlina može da se preobrati u gordost. Duhovni spisi su puni opomena upućenih protiv suptilnih oblika pseudopobožnosti koja, pod maskom smirenosti i samoosuđivanja može da odvede u pravu demonsku gorost. Kada uočimo svoja pregrešenja i prestanemo da osuđujem svoga brata, kada se, drugim rečima, čistota, smirenost, strpljenje i ljubav u nama slivaju u jednu celinu, tada i samo tada biva u nama uništen najveći neprijatelj - gordost.

 

SPCO i parohija u Srpskim Moravicama
Dvanaest godina hora "Vladika Danilo Jakšić"


Pjevajte Gospodu pjesmu, pjevaj Gospodu sva zemljo!
Pjevajte Gospodu, blagosiljajte ime Njegovo, javljajte od dana na dan spasenje Njegovo!
( Psal. 97. 1 i 2)


Sve je počelo u jesen 1992. godine, kada se nad ovim prostorima nadvio Kainovski duh - koji je nošen krilima mržnje uzrokovao potonja stradanja i suze mnogih - Rahilja -na prostorima nekad zajedničke države Jugoslavije. Strah i neizvjesnost uvukli su se u srca i ovdašnjih parohijana pred kojima se nakon četrdeset i pet godina mira i slobode isprječila nepregledna rijeka koja je sa sobom donosila strah, beznađe i neizvjesnost. U takvim okolnostima poput utopljenika svaka ljudska duša tražila je spasonosnu slamku koja bi bila dovoljna da spase iz svega onoga što ubija dušu, nagriza i uništava svako ljudsko dostojanstvo. Tražio se put koji bi vodio ka spasenju i dostojanstvu, ali kako je ljudsko dostojanstvo u tom periodu bilo posrnulo, a vjera iz prethodnog perioda zakopana negdje u dubini duše ili potpuno iščezla, jedino se nazirao davno ostavljeni put, put vjere i nade na koji nas Gospod poziva. I kad čovjek obuzet zemaljskim u teškim trenucima zbog materijalnog i prolaznog osjeti napuštenost od svih i svega, onda iz dubine duše poodavno zatrpata: vjera, nada i ljubav osjete i uvide put na koji Hristos poziva i nudi spasenje svakoj ustreptaloj duši svojim Božanskim rječima - Ja sam Put, Istina i Život... (Jov. 14,6). I zaista te rječi bile su spasonosne kao doliveno ulje u kandilo ne dozvoljavajući da se ugasi.
Pod tim i takvim okolnostima u prostoriji parohijskog doma okupio sam oko petnaestak mladića i djevojaka na čelu s nastavnikom Novicom Vučinićem, inače i voditeljem limene glazbe u Srpskim Moravicama, rješeni da osnujemo Crkveni hor. Zahvalni i blagodarni Gospodu taj sastanak i tu inicijativu pretvorili smo u stvarnost i tek osnovanom horu odmah dali ime: "Vladika Danilo Jakšić", po episkopu rođenom ovdje u Srpskim Moravicama. Prve i osnovne note dobili smo od tadašnjeg vjeroučitelja riječke parohije, a danas paroha drežničkog, protonamjesnika Miloša Orelja. Dobivene note voditelj hora Novica Vučinić je prilagođavao, uz manju korekciju prema članovima sa kojima smo u tim trenucima i raspolagali, ali nikako ne odstupajući od ljepote i duha svete Liturgije po Mokranjcu. Prve molitvene pjesme koje su došle na red i time uvodeći hor u duh crkvenog melosa bile su: Amin, Gospodi pomiluj, Podaj Gospodi, Tebje Gospodi, Trisveta pjesma i kasnije sve ostale liturgijske pjesme i odgovaranja. Probe hora ispočetka održavane su dva puta sedmično uz trud i želju svih članova da što prije nastupe na svetoj Liturgiji i da poput vijesnika proljeća nagovijeste -NOVO PROLjEĆE- i novi duh naše parohije. I došao je trenutak da se želja ispuni, a trud i požrtvovanje oplodi i to na dan Svetoga oca Nikolaja 1992. godine, čiji duh daje još veća krila ovim poletarcima željnih nove pjesme, sa kojom slave i veličaju ime Božje.
Paralelno sa stvaranjem hora stvaraju se i bolji uslovi za njegov rad, kako bi 1994. godine za potrebe hora bila uređena i nova prostorija u parohijskom domu koja će imati višenamjenski karakter u životu Crkve i njenih vjernika. Izgled prostorije hora upotpuniće svojim vrijednim slikama akademski slikar gospodin Đorđe Petrović iz Karlovca, inače rođen u Srpskim Moravicama, sa preko dvadeset djela pretežno crkvenih motiva. U svemu ovome stvoriće se jedna pozitivna atmosfera koja će ulivati više vjere i nade u onim sumornim i tragičnim vremenima. Upornim radom i samopregornim požrtvovanjem voditelja hora, izaći će se iz parohijskih okvira. Tako će hor imati svoje nastupe u Rijeci, Puli, Peroju, Drežnici, u manastiru Gomirju o Ivanjdanu i Velikoj Gospojini, Celju i Mariboru na svetosavskim proslavama kao i u Trstu na dan hramovne slave Svetog Spiridona. Sva ta učešća u pomenutim mjestima na svetim Liturgijama pomoći će afirmaciji hora, a kod mnoge ovdašnje djece razviti želju za horskim pjevanjem. Uvođenjem vjeronauka u školu 1991. godine stvoriće se plodno tlo iz koga će stasati iz godine u godinu podmladak hora. Od osnivanja hora do danas s ponosom ističem da je kroz njega prošlo više od šezdeset učenika vjeronauka od kojih su mnogi danas već i roditelji i obrazovani ljudi sa visokom stručnom spremom, koji u svojim dušama danas nose predivni melos liturgijskog pjevanja kao bogati zalog vječnog života. Pored sveg truda i želje da se nauče liturgijske pjesme želio sam da ova djeca sutra budu dobri i pobožni domaćini upražnjavajući naše divne srpske običaje, uzimajući odmah na početku za slavu hora Đurđic. Tako bi svake godine slava hora bila molitveno i svečano proslavljena, a članovi hora kao domaćini pripremali bi slavski kolač i koljivo, što su uvijek činili i čine sa posebnim žarom i duhovnim ushićenjem. Svim tim naporima bila je i potrebna i materijalna podrška, koja je dolazila kako od pojedinaca tako i od tadašnje Zajednice Srba za Rijeku, Istru i Gorski Kotar koja je posebno pomogla u opremanju prostora i kupovini fotokopirnog aparata.
U svih ovih proteklih dvanaest godina, a pogotovu u vremenu besmislenog rata i stradanja kada je bilo najteže, uz svaki korak ove djece bio je i korak Nevidljivog Gospoda koji ih je čuvao i štitio na njihovim putovanjima, pronoseći i pjevajući Gospodu pjesmu novu, i blagosiljajući ime Njegovo, javljajući od dana na dan spasenje Njegovo!
 

protojerej Jelenko Stojanović
paroh srpskomoravički

 

 

 
 
 

[novosti] [eparhija] [sv.sava gk] [episkop] [istorija] [manastir]
[
publikacije] [adresar] [riznica] [apel] [linkovi]

Ћирилица

Copyright © 2003, 2004 Gornjokarlovačka Eparhija.
Designed by SeRGio