 |
|
Iz sadržaja :
Sv. Sava Gornjokarlovački br.
7
Episkop
gornjokarlovački Simeon (Zloković)
Tri
krsta na Golgoti
"I bi metnut među zločince" (Is. 53,12)
 Iz
daljine vekova Duhom Božjim nadahnuti prorok Isajia video je Hrista, Sina
Božjeg na Njegovoj Golgoti. Video ga je on i u Vitlejemu kraj Njegove
Majke, i na Gori, i u slavi Vaskrslog Boga, kao i na Golgoti među
zločincima. Prokletstvo pada praroditelja, kao i obećanje Mesije,
Spasitelja koji će satrti "glavu Zmije", ujezgrilo se u biće čovekovo, pa
je dodir Duha Svetog sa duhom izabranika Božjih otkrivao proroke, a i
pokretao kroz svu istoriju sveta mesijansku ideju i nadu u spasenje.
Starozavetna crkva bila je samo priprema za novozavetnu Crkvu Hristovu.
Bila je ona nacionalna po pripadnosti, ali svečovečanska po mesijanskoj
ideji. I kada je Prorok gledao u viziji Sina Božjeg na Krstu među
razbojnicima, sagledao Ga je kao
Iskupitelja svega roda ljudskog. Otuda je i realna i simbolična Golgota sa
tri krsta, Krsta Hristovog i ona dva sa strane, dva velika simbola greha,
kajanja i padanja, svega onoga što je čovek kraj Hrista i protiv Hrista u
istoriji do naših dana.
Sve što je rod ljudski u svojoj istorijskoj sudbi našlo se kraj Krsta
raspetog Sina Božjeg. Sa svoga Krsta On iskupljuje rod ljudski. Ali kraj
Njegovog Krsta dešava se spasenje pokajanog zločnca i propast onoga koji
ga je sa svoga krsta vređao i ponižavao. "Seti me se, Gospode, kada dođeš
u Carstvo svoje" (Lk. 23,39), zavapio je sa svoga krsta Raspetom Bogu
pokajani razbojnik. Dobio je odgovor da će istog dana sa Hristom biti u
raju. Ako si sin Božji, spasi sebe i nas, siđi sa krsta pa ćemo ti
verovati",
podrugljivo je vređao Sina Božjeg uporni zločinac. Nije ovaj njegov
uvredljivi odnos prema Raspetom samo izraz njegovog duševnog stanja, bio
je to izliv Kušačevih nada da neće biti ni iskupljenja ni spasenja roda
ljudskog, izraženih još prilikom kušanja Sina Božjeg u pustinji. Siđi sa
Krsta, zaustavi tokove velike tajne, zamuti bistre vode Jevanđelja, kada
već nisi mogao u pustinji, pokušaj sada na Hristvoj Golgoti. A na svojoj
golgoti Sin Božji je osmislio sve naše patnje i golgote, kada stradanjima
dajemo platu za svoje grehove.
Spasitelj je uvek sa svojom Crkvom. "I ja sam sa vama u sve dane do kraja
vremena", obećao je On pred rastanak svojim apostolima. On je sa nama uvek
tajnom svoga Rođenja, misterijom svoje Golgote i u slavi Vaskrslog Sina
Božjeg. Nosi kroz svoju istoriju Crkva Njegova i Njegov golgotski krst. I
oko Njegovog Krsta uvek su, kako oni koji ga ispovedaju i koji kajanjem
stiču spasenje, tako i oni koji iskraj Njegovog Krsta hule na Njega ili
hoće Hrista bez Krsta. I tako ono što se dogodilo na Golgoti, na uzvišenju
na kojem je Sin Božji prineo sebe za grehove sveta, stalno se dešava na
putevima istorijskog hoda Crkve Hristove. Hrista bez Krsta žele danas i
milioni onih koji su kršteni, pa i mnogi koji u Njega veruju, čak i poneko
od nas pozvanih da u vizijama svojim uvek propovedamo "Hrista Raspetog,
Božju silu i Božju premudrost", da se izrazim rečima svetog Apostola
Pavla. Sa Hristom kroz istoriju Njegove crkve stalno su jedni kraj drugih
i oni koji Ga slave i oni koji Ga osporavaju, koji se kaju i spasavaju i
oni koji osporavaju i Hrista i kajanje i svako spasenje. I dogodilo se i u
našim danima, da se do u tančine ispunilo proroštvo Sina Božjeg, da čovek
bez Njega "neće moći činiti ništa"; ništa trajno, ništa stabilno, ništa
čime bi se zaustavilo padanje i propadanje čovekovo. Izneverava znanje,
izneverava sva mudrost ljudska, izneveravaju nade, i beznađe se sve više
vreži u umu i srcu duhovno raslabljenog čoveka. A sve do danas nametalo se
svetu obećanje da će tek bez Boga i bez Hrista nastupiti era sreće za rod
ljudski...
"Raduj se moje malo stado", rekao je jednom Spasitelj svojim prvim
sledbenicim. A dokle god je On u manjini u Crkvi svojoj, njena poruka neće
posedovati punu snagu. U čovekovu dušu čudesno je uvrežena misterija pada
i greha. Ono satanino obećanje prvim ljudima, da će "biti kao bogovi", ako
prestupe zapovest, kao prokletstvo ušlo je, duboko uvreženo u prirodu
čovekovu. Otuda čovek tako olako i lakomisleno, samoljubivo . i
samozadovoljno istaljava sebe umesto Boga, često tvrdeći da je objasnio i
dokazao i ono što mu je, krajnje nejasno i nepristupačno.
Tek da se sve može objasniti, dokazati i postići bez Boga Stvoritelja i
Hrista Spasitelja.
Na Golgoti Hristos je bio ostavljen. Ostala je samo Majka i sveti apostol
Jovan. Bile su tu i neke žene, ali „iz daleka gledajući". Nisu se tu našli
ni oni koje je lečio i vaskrsavao, kao ni oni pred kojima je sve to činio.
Nisu bila dovoljna ni čuda, ni prozorljivost, ni „upravljanje talasima i
vetrovima", jer je strah pobedio vernost i pripadnost. I do današnjeg dana
ponavlja se slika Golgote. Malo je onih koji po veri žive, a mnogo onih na
koje se odnose Spasiteljeve reči: "Neće svaki koji mi govori Gospode,
Gospode, ući u Carstvo nebesko, nego oni koji tvore volju Oca moga koji je
na nebesima"
Sa svoga Krsta Hristos se molio za svoje mučitelje: "Oče, oprosti im jer
ne znaju šta čine". Nije im pretio osvetom. Nije za njih prizivao pakao,
pokazujući primerom Ljubavi koja prašta, na kajanje i spasenje. Ono što je
omogućio pokajanom zločincu kraj svoga Krsta, omogućio bi i svojim
pokajanim mučiteljima, ali nije ih bilo. Jevanđelje svedoči da je duboko
potresen trenom smrti Sina Božjeg, ispovedao veru u Njega samo kapetan
straže kraj Krsta. "Zaista bejaše ovaj Sin Božji", uskliknuo je on i ušao
u kalendar Crkve kao Sotnik Longin.
„Ne plačite za mnom, nego za decom svojom" (Lk. 23,28), poručio je
Spasitelj ženama Jerusalima koje su Ga suzama pratile ka Golgoti. I imale
su zašto i često plakati majke Izrailjeve kroz vekove, do naših dana. Ako
je neko zahtevao da se uveri da proroštva postoje, upućujemo ga na 28
glavu Pete knjige Mojsijeve. "I rasejaće vas Gospod"... ovo proroštvo je
kazano dok je narod bio još takoreći u "embrionu", na putu u Hanan. Tu je
veliki Mojsej prosto dao fotografiju jedne istorije pod prokletstvom,
svome narodu proričući da će biti proganjan i istrebivan, što je sve
nažalost
zapamtio kako stari tako i novi vek. Kada deca Crkve na veliki Petak sa
dubokim osećanjem prate liturgičko, obredno potsećanje na patnje,
poniženja, mučenje i golgotsku smrt Sina Božjeg, nije to samo sećanje i
potsećanje. To je izbijanje iz dubine duše svima nama predanog oporučenog
sa Hristove Golgote, sa Njegovog Krsta, kao i sa ona dva krsta s Njegove
desne i leve strane. A oni su ne samo ispunjenje proroštva, nego i naša
nada: da ćemo i mi kajanjem, ma i u poslednjem času naći se sa Gospodom u
Carstvu nebeskom. Opominje nas krst nepokajanog zločinca, da bez vere i
kajanja nema spasenja, da se svaka hula na Hrista Raspetog plaća padom i
propadanjem.
Knjiga besjeda, blaženog spomena Vladike Simeona Gornjokarlovačkog je
dragocjeni biser. Prvi put su na jednom mjestu sabrane njegove Vaskršnje
besjede, pigodne i praznične besjede, briljantno pisane, jasne i
razumljive svima, a duboke misli, poruke i pouke. Episkop Simeon vjeru i
rječi potvrđivao je životom i djelom, o čemu najbolje svjedoče njegove
riječi: "Hrišćanske istine, tajne neba i zemlje, kako su viđene u
Jevanđelju, nisu isto što i tajne i istine ovog materijalnog sveta. One se
drugačije doživljavaju i drugačije kazuju. Nema tog propovednika, ma
koliko bio uman i dubok koji će oduševiti, ako iza njegovih reči ne stoji
vera u smirenju i ljubav u doživljaju. Dok, opet, smirena reč o Bogu, ma
bila i bukvarski jednostavna, pleniće sve ljude od vere."
Knjiga se može naručiti na tel. ili telefaks 047 642 532
Milanka
Burić 16, TŠ "Mihajlo Puiin" Bijeljina
 Oče,
oprosti im jer ne znaju šta čine
Gospode, Ti si drag u mojim očima, neprocjenjiv. Stoga, duboko ljubim
povučenost koju si mi dao. Taj mir i tišina su moj život, to povlačenje u
najosjetljivija i najskrivenija osjećanja moja koja ispunjavaju ljubav i
pažnju za one kojima je ona potrebna i nedostižna.
Blagosloven jesi, živote moj, i blagoslovene su Tvoje mile oči kojima su
moje oči pretekle jutro, uživale u danu, mirovale u noći. Blagoslovena
ljubav Tvoja zauvijek, da možeš svaki put oprostiti, a Tvojom ljubavlju ja
zavoljeh Tebe da i druge moje mogu ljubiti. Blagosloven si Ti u životu
mom, a kuda idem, idi sa mnom. Pouči me putevima Tvojim da idem idem
pravo, te da ne skrenem ni desno ni lijevo jer puteve s desna znaš Ti, a
oni s lijeva su razvraćeni. Neka Tvoja istinita propovijedanja zasvijetle
pred očima mnogim i neka uvijek biva volja Tvoja u životu mom.
Ti si svjetlost očiju mojih, ali ja ponekad umijem zalutati u tamu i
propast sopstvenu kao i svaki bližnji moj, ali ljudi mogu biti i otporni
na grijeh ako se Tebi približe, a Ti ih uzmeš pod okrilje svoje. No, samo
raspeta ljubav Tvoja, Gospode, koja se pokazala kroz žrtvu Tvoju može
izbaviti grešne ljude od propasti njihove. Jer, oni su život svoj upravili
na pogubne prolaznosti koje su postale i previše stvarne te je zato svaki
život izgubio svoj pravi smisao. Neće ljudi posvetiti život božanskim
stvarima, jer ne vide dalje od zemaljskih. Svaku sreću, uspjeh i radost
pripisuju sebi, jer ne znaju da si Ti Tvorac svega svijeta i da sve od
Tebe dolazi. Na nevoljama oni se ne mogu poučiti, jer im služe da bi
hulili na Tebe i jedni na druge. Jer, svaki bi od njih da bude savršen i
najveći. Zbog svojih grijehova, ljudi su napravili ogromne razlike i
udaljenosti između sebe i Tebe, a mogu biti savršeni kao što si Ti
savršen.
Možeš li nam oprostiti, Gospode? Možeš li, živote moj, oprostiti onima
koji su svoj život pretvorili u gordost, u jednu tamu koja se neće povući
dok je Ti ne otjeraš na ovaj ili onaj način? Gordost jeste najveći grijeh
protiv hrišćanske vrline smjernosti. I zašto bi jedan čovjek ovdje bio
bolji od drugih, kad smo svi pred Tobom grešni ljudi?
Po riječima svetog apostola Pavla, srebroljublje je korijen sviju zala.
"Jer je korijen sviju zala srebroljublje kojemu neki predavši se zađoše od
vjere i na sebe navukoše muke velike". Povodom ovog grijeha, Juda
Iskariotski je izdao Gospoda što znači da ovaj grijeh prelazi preko
ljubavi, tj. gazi je, a danas se ona plaća. Razvrat je grijeh koji se
ispoljava u strasnoj požudi za tjelesnim uživanjem. Iz svoje glave treba
izbaciti svaku nečistu pomisao i namjeru te se sačuvati od užasne
"savremenosti" današnje koja je, ustvari, samo vulgarnost i pruzrokuje
tuđi grijeh.
Zavist se rađa iz mržnje prema bližnjinma i sopstvene sebičnosti te se
ovakvi ljudi udaljuju neprestano od Boga ne videći svoje propuste. Ovi
bližnji moji nisu svjesni da je bolje da im svega fali nego da im
pretekne.
Čovjek šteti svome tijelu i duši odajući se mnogim porocima i
neumjerenostima.
Sveti Vasilije upozorava da se gnjev pokazuje u mnogim djelima: „U gnjevu
je jezik drzak, a usta bestidna, gnjevom se oštri mač, izvršuje ubistvo,
čini da se braća ne poznaju a roditelji i djeca zaborave". Ali, Bog nas
nije
postavio za gnjev već da dobijemo spasenje kroz Gospoda Isusa Hrista.
Očajanje se javlja kod čovjeka kada on izgubi nadu i ljubav i pomoć
Božiju, kada vjeruje da mu neće biti oprošteno. No, Gospod želi da se
svaki od nas iskreno pokaje što znači da i najgori grešnik može dobiti
oproštaj, a velika radost biva na nebu kada se jedan grešnik pokaje. Evo,
ovdje su najgori i najstrašniji grijesi; viđeno očima mojim kako moji
bližnji padaju pred slabošću svojom, željama i zamislima nedostižnim.
Oprosti nam, Gospode, što ne ljubimo jedni druge, oprosti što ne cjenimo
žrtvu Tvoju, što ne slušamo riječi bogonosnih otaca i propovjednika. Svi
ovi grijesi postoje u našem životu, kao životu jednoga naroda, ali oni su
prihvaćeni i postali su sastavni dio života većine hrišćana. Zaista, od
nas ovakvih, potekle su sve naše navolje. Naša se zemlja dijeli, uzima nam
se ono što predstavlja temelj naše istorije, ono mjesto gdje su nekad
postojali pravi ljudi, sveti Srbi, a mnogo je bivših Srba. Jer, danas smo
svi krenuli za "civilizacijom" i "kulturom", tj. propašću evropskom.
Nekada, naša crkva i država, išle su skupa protiv neprijatelja naših, a
danas mi nemamo ništa jer su ovi putevi razdvojeni. Prva je, i jedina,
odstupila država jer je njom upravljao onaj koji je bio i "veći od Boga".
Zaista, ljudi nisu živjeli u ljubavi, kako se činilo, jer ljubav traje i
ostaje, a ta ljubav je nestala sa prvim vjetrom koji se nadvio nad njom.
Posljedice su ogromne i sada prisutne. Ali i danas se svijet uređuje tako:
krvlju, ratovima i nesrećama, jer postoje oni koji vladaju svijetom, oni
koji su uzrok i naše propasti koju smo mi, zbilja, zaslužili.
Srbi koji nas danas vode i predstavljaju nisu Srbi kakvi su nekad bili.
Jer, sve se dalo na prolaznost i uživanja, na slavu i zemaljsko bogatstvo.
A Bog je dao nas da zaslužimo nebesko, ono važnije. Jer, što je od zemlje,
od praha je, kao i tijelo. Ono čini jednog čovjeka, ali se po smrti, to
tijelo o kome toliko brinemo, predaje truleži, a duša ide Gospodu, ona
duša koju nikad nismo ispunili imenom Božijim i ljubavlju prema Njemu.
Šta ćemo raditi u momentu smrti? Da li ćemo umijeti da se pokajemo i
najzad primimo Gospoda u srce svoje?
I opet, zbog nas ovakvih, naša bogatstva, vjerska i istorijska, pa i ona
buduća, propadaju. Jer, sve što je Božje, manje više opustjelo je u
srpskoj zemlji. Mi Srbi, nekada čestit i smjeran narod Gospodnji, postali
smo
kao bilo koji mnogobožački ili, pak, varvarski narod. Jer, postoje i ljudi
koji su i od Tebe veći, Gospode, ljudi u koje gledamo bez treptaja brinući
kako da im udovoljimo. Svagda ćemo biti uzrok svoje propasti. Da smo bili
narod Tvoj i prišli Tebi a ne od Tebe se udaljili, onda bi bile
blagoslovene nevolje naše i ne bi bio grijeh naš, već bi bio grijeh
njihov. Ali, Srbi neće u monahe, neće u te predivne crkve i manastire
Tvoje otići na molitvu, a mogu vrjeme provoditi činei bezakonja i
ponašajući se kao da nisu od roda pravoslavnog, hrišćanskog. Monasi i
sveštenici su anđeli Gospodnji, to su posebni naši bližnji, a bivaju
odbačeni i prezreni kao i samo opredjeljenje njihovo koje nije "od ovoga
svijeta". Jer, Bog nam služi kao nešto što je potrebno, ali ne i
neophodno. Sveti Sava nema nasljednike, a on je naš uzor, on je pokazao
put prema Gospodu Bogu. U ovo pogubno vrijeme i neki sveštenici su u vjeri
oslabili, jer zlo nikad ne miruje, već napada i one koji su od Boga
izabrani. Gospode mi ne izvršavamo zapovjesti Tvoje i zaboravismo
blaženstva Tvoja, te se pitamo gdje su oni čestiti i samo Tebi posvećeni
Srbi, zar smo mi od roda istoga?
Polako gubimo svoje bogatstvo duhovno, svoja znanja i simvole, naš
prelijepi jezik se kvari, gubi se smisao postojanja našeg bića duhovnog,
jer i mi gubimo Tebe da bismo zadovoljili sebe. Da je onog starog vremena
u kojem se mi ne bismo mogli prepoznati, vremena Stefana Nemanje i
Karađorđa. To su bili pravi Srbi, Sveti Srbi koji su i tada i svagda ponos
za naš narod. Mi danas nemamo takvih ljudi, jer se naš dom ispuni Judama.
Oni su uvijek brojniji od onih Božijih koji stradaju u vlasti i slobodi
ovih prvih. Pravoslavni hrišćani na veliki Petak cjelivaju rane Hristove,
a bezbožnici to vide svojim očima kao tajnu koju je najteže objasniti,
opisati. Ali Gospode, mi blagosiljamo milost tvoju i divimo se tajni kao
što dugo čekasmo sunce sa drugih strana, samo ne sa Istoka, a Istok je
izvor svjetlosti i ljubavi Tvoje. Ti si nam, u ono vrijeme, poslao
Karađorđa, Gospode, da nas oslobodi od ropstva i bezbožništva. Stoga,
zahvaljujemo Ti što smo to bili mi, jer blago onima koji plaču jer će se
utješiti. Jedaljn od nаjvаžnijih dаtumа togа vremenа jeste 15. februar, te
davne 1804. godine, dan kada je poslije sabora u Orašcu počeo ustanak u
Srbiji bunom protiv dahija, a kasnije, zu Božiju pomoć, prerastao u
ustanak za oslobođenje od Turaka. Ova borba je predstavljala težnju za
stvaranje samostalne srpske države. Za vrijeme od deset godina, poslije
oslobođenja, Srbi su uspjeli da obnove skoro sve institucije. Srbija je
postala slobodna država i predstavljala je centar Balkana. Narod je mogao
da uživa u slobodi, zahvaljujući Gospodu što ih je oslobodio jarma
đavolskog.
 Duhovni
podstrek, kao i uvijek, davala je Srpska pravoslavna crkva koja je učila
narod pismenosti i međusobnoj slozi i ljubavi. Sveštenici i monasi su, kao
propovednici i ugodnici Božiji, obavljali državne, političke i vojne
poslove.
Srpski
narod je uvijek, i tada i sada, ostajao sam, ali sa Bogom. Sam Karađorđe
se svakodnevno moljaše Bogu pa tako učiše i svoje ustanike, jer su molitva
i pokajanje put ka spasenju. Bog je Srbima uvijek darivao vođe, kod kojih
se prvo isticala pobožnost, a zatim hrabrost i junaštvo koje se pamti do
naših dana. Vožd Karađorđe je jedan od ovih vođa, a u njegovo vrijeme Srbi
su bili jedno u Hristu. Jer, izabrana je prava ličnost o kojoj se čulo čak
do Moskve, Beča, Stambola, Trsta... On je bio mudar vojskovođa, već 1805.
godine formirao je Sovjet, tj. Praviteljstvujušći covjet, koji je bio
organ centralne uprave sačinjen od predstavnikalj iz svake nahije. Država
se razvijala, a Đorđe se dokazao kao uspješan ratnik i državnik, bez
obzira što je ustanak ipak slomljen 1813.
godine. Prešao je u Austriju, a zatim u Rusiju odakle se preko grčke
organizacije "Heterije" vratio u Srbiju 11. jula 1817. godine. Ubijen je
po nalogu Miloša Obrenovića 25. (12.) jula 1817. godine. Njegova glava iz
Beograda poslata je sultanu u Stambol.
Vožd Karađorđe je ovjenčan neprolaznom slavom, a Gospodu blagodarimo što
je našem narodu podario odvačnog junaka kao što je on, nemajući odgovor na
njegova pitanja: Kojim smo to putem krenuli i za kime? Zašto smo se od
Boga idaljili?
Karađorđev mučenički kraj opisuje: "Posveta prahu oca Srbije", Petra
Petrovića Njegoša: "Da, viteza sustopice tragičeski konac prati: tvojoj
glavi bi suđeno za vijenac se svoj podati". Divimo se voždu, ali se
stidimo sebe jer smo napustili svetosavski put i predali se strastima i
slastima ovoga svijeta. U ovo vrijeme, mi nemamo volje ni snage da se
suprostavimo sami sebi, jer ne tražimo pomoć na pravom mjestu. Ako bi koji
od nas ušao u crkvu da se pouči riječi Hristovoj i nauči
da živi,
taj bi pronašao spas od ovog tamnog svijeta užasnog. Jer, niko od nas nije
slučajno na svome mjestu, to je baš ono mjesto koje nam je Bog odredio.
Gospode, oprosti nam jer zbilja ne znamo šta činimo. Da razumijemo Tvoju
strašnu žrtvu i ljubav za nas, da osjetimo koliko je tišina glasna a
slobodna volja pogubna, mi bismo bolji bili. Ali, kako da budeš milostiv
kada mi ne ištemo nebeskoga već život dajemo za zemaljsko? Zaista smo
zaslužili da nas na ovom svijetu ne bude.
Isuse, mili Gospode moj, Ti si moja najveća ljubav, izvor mira mog i
tišine u kojoj živim; po milosti Tvojoj, a molitvi mojoj: Oprosti nam sve
čime smo Te uvrijedili u dane života našega i neka se postide oni koji nas
udaljuju od tebe pomoću brojnih bezakonja neprikladnih za hrišćane
pravoslavne, jer svaka muka i žalost ovoga srpskoga roda, zbilja dolazi od
naše neposvećenosti Tebi i pogubnog uticaja vremena ovog.
Feljton:
Hramovi Eparhije
gornjokarlovačke
Hram Voskrsenija Gospodnjeg, Švica
 Crkva
Voskrsenija Gospodnjeg nazvana Mlada Neđelja nalazi se na brežuljku Rudina
iznad Švičkog jezera, a na samom početku sela Ponore. Ovo je jugozapadni
dio Gacke doline kroz koji teče lijevi krak rijeke Gacke. Kad se kreće iz
grada Otočca u pravcu Senja, na samom izlazu iz grada odvaja se lijevo
cesta koja vodi u mjesto Švicu, koje se smjestilo na samom kraju lijevog
rukava rijeke Gacke, na kraju koga je nekada bilo Švičko jezero, u koje je
rijeka ponirala. Cijelo ovo područje, prije izgradnje HE Senj bilo je
toliko bogato prirodnim ljepotama, da je uspoređivano sa Plitvičkim
jezerima. Rijeka Gacka slijevala se kroz manje Gornjošvičko jezero do
Donje Švice. Ovdje je bio divan vodopad. Gacka se dalje spuštala preko
strmih ižljebljenih hridina sa četrdesetak što manjih, što većich vodopada
u kotlinu Donjošvičkog jezera. Nalazilo se tu dvadesetak vodenica, šest
pilana i nekoliko stupa, sve sagrađeno na ovim vodopadima. Sredinom
tridesetih godina prošlog vijeka ovdje je sagrađena prva lička
hidrocentrala. Izgradio ju je otočki gradonačelnik Dane Katalinić, a
davala je struju gradu Otočcu i okolici. U Donjoj Švici nalazi se lijepa i
velika katolička crkva iz 1772. godine, dograđena i uređena 1903. godine,
te dvospratna škola sagrađena 1874. godine. Ispod mjesta Donja Švica u
velikoj kotlini nalazilo se je Švičko jezero omeđeno padinama šumovitih
visova Lumbardenika i Kosinovca, koje se plavilo poput nebeskog svoda.
Iznad jezera sa sjeverne strane vodi put u selo Ponora prema brežuljku
Rudina. Nakon par stotina metara stiže se do crkve "Mlade Neđelje", a malo
dalje nalaze se prve kuće sela Ponora. Selo je dobilo ime po tome šta se
tu nalaze ponori u koje je uvirala voda pri visokom vodostaju Švičkog
jezera.
Crkva Svetog Voskrsenija Gospodnjeg nazvana Mlada Neđelja u Ponorima
postoji od 1742. godine (po nekim podacima od 1772.god). Bila je to
najprije drvena crkva brvnara, a 1888. godine sagrađena je sadašnja crkva.
Prilikom gradnje prve crkve pored nje je posađena lipa koja i danas
postoji. Obujam debla je oko pet metara. Na deblu se nalazi u koru urasla
ikona pred kojom se vjerni zavjetuju. Golema lipa je zaštićeni spomenik
prirode.
 Zbog
čega narod u Gackoj dolini naziva crkvu Svetog Voskrsenija Gospodnjeg
Mlada Neđelja? Prema narodnom predanju osvećenje prve crkve brvnare
trebalo je da se obavi na Vaskrs i da to obavi iguman manastira Gomirja.
Međutim, on nije mogao da doće za Vaskrs pa je osvećenje izvršeno iste
godine u nedjelju po
Spasovdanu (nedjelja Svetih Otaca), koju narod zove Mlada Neđelja.
Prilikom osvećenja održan je i prvi crkveni zbor. Od tada pa sve do danas
hramovna slava i crkveni zbor ne održavaju se na Vaskrs, nego na nedjelju
Sv. Otaca - mladu nedjelju. Crkva je izuzetno poštovana u ovdašnjem
narodu, ne samo pravoslavnom, već i katoličkom. Vjerni dolaze ovamo po
zavjet. Ne pamti se da bi neko na bilo koji način povrjedio ovu svetinju.
Ispod crkve na padini prema jezeru veliki je crkveni gaj. Ne znam kako je
sada, ali do pred dvadesetak godina nije se pamtilo, da bi neko u tom gaju
krao drva, iako je sve ovo na osami iako poslije Drugog svjetskog rata u
cijelom kraju nije bilo sveštenika!
Administrativno ova crkva sve do 1920. godine bila je parohijalna crkva
parohije Otočac, a crkva u otočcu i Starom Selu filijalne,
Protoprezviterijat Vilićki. Nakon Prvog svjetskog rata formirana je
samostalna Crkvena opština i parohija švička u koju su osim sela Ponore
pripala i sela Goriće, Bjeljevina i Srpsko Polje (sada Hrvatsko Polje).
U Drugom svjetskom ratu crkva je ostala doslovno nedirnuta. Čuvali su ovu
crkvu podjednako i Srbi i Hrvati. Nakon rata u parohijski dom nedaleko od
crkve smještena je osnovna škola za selo Ponore.
Već sam napisao u našem glasniku da se je vjerski život u Gackoj dolini za
vrijeme komunističkog progona Crkve održao bolje nego u ostaloj Lici. Sada
valja reći da je vjerski život u švičkoj parohiji bio daleko
najintenzivniji. Vjernici su ovdje redovno pohađali bogosluženja i što je
najvažnije omladina je ostala vjerna svojoj crkvi.
 O
Đurđevdanu
1952. godine Vladika Simeon posjetio je Gacku dolinu. Bio je to prvi
posjet Gornjokarlovačkog Episkopa ovome kraju nakon Drugog svjetskog rata.
Nakon sv. Liturgije u Otočcu na Đurevdan, služio je sv. Liturgiju u
Brlogu, a popodne večernju u Mladoj Neđelji. Crkva je bila puna naroda.
Poslije bogosluženja Vladika je izašao u portu i pod starom lipom
razgovarao sa vjernicima. Omladina je okružila Vladiku, savila oko Vladike
i stare lipe ličko kolo... Nije bilo
o. Miron i o. Jovan Nikolić sa vjerujućim narodom ispred hrama
kraja radosti, oduševljenju. Ovo je nešto najljepše što sam do sada
doživio u mojoj Eparhiji, rekao je Vladika. Nakon toga Episkop Simeon je
tokom slijedećih godina često dolazio na Mladu Nedjelju služiti u ovoj
crkvi.
U jesen 1957. god. protojerej Jovan Nikolić obilazio je i snimao naše
crkve u zapadnoj Lici. Zatekao se kod mene u Otočcu, pa smo na dan Svetog
Stevana Dečanskog, 24. novembra otišli u Švicu, gdje je on zajedno sa
jeromonahom o. Mironom služio Svetu Liturgiju i održao propovjed. Crkva
puna naroda, mnogo mladih. Otac Jovan nije mogao da vjeruje! Crkva je
održavana, popravljanja i tu nije bilo problema. Međutim, škola, koja je
bila smještena u parohijskom domu, prestala je sa radom i parohijski dom
je ostao u lošem stanju.
Sedamdesetih godina, mnogi naši mlađi ljudi odlazili su na rad u
inostranstvo. Jedan od njih bio je i Boro Grozdanić iz Ponora. On se u
Njemačkoj dobro snašao. Vodio je svoje ugostiteljstvo i ostvarivao lijepe
prihode. Odlučio je da nešto uradi za svoje rodno selo. Bilo je to krajem
osamdesetih godina prošlog vijeka. Prvo je asfaltirao preko tri kilometra
ceste do Švice, do Ponora i kroz cijelo selo. Uveo je u selo telefonsku
liniju, modernizirao električnu mrežu, uredio i dao ograditi veliko seosko
groblje jugoistočno od crkve, te odlučio kompletno urediti crkvu i
parohijski dom.
Svi ovi radovi obavljani su od 1988. pa do 1991. godine. Crkvu i
parohijski dom radili su majstori iz Ohrida. Skinut je sa crkve stari
malter i ponovo malterisanje izvedeno posebnom tehnologijom koja daje
čvrstoću i izgled kamena. Crkva je oličena i iznutra. U pripremi je bilo i
oslikavanje crkve freskama, ali ovo nije urađeno. Počeo je rat i taj je
dio ostao nedovršen. Parohijski dom je u cijelosti obnovljen. Cijela je
zgrada izolirana protiv vlage, izmjenjen je krov, sve malterisano spolja i
iznutra, stavljeni su novi prozori i vrata. Ukratko - kuća je izgledala
kao novogradnja!
U zadnjem ratu ova je parohija pošteđenja razaranja i raseljavanja. Sela
su uglavnom ostala živa. Jedino je parohijski dom namjerno spaljen krajem
1991. godine. Bio je to posljednji očuvani parohijski dom u Gackoj dolini,
gdje bi se mogao smjestiti sveštenik. Ovu parohiju nakon rata opslužuje
protonamjesnik Miloš Orelj iz Deržnice.
Piše: dr.
Ćorđe Ilijć |
|
 |
