|
|
Iz sadr�aja :
Sv. Sava Gornjokarlovački br.
6
Crkva
Sv. Jovana Krstitelja u Starom Selu � Viliću
Drago,
moje voljeno staro selo. Evo, sa velikim bolom u du�i, tugom i pijetetom
tvoj Đuro pi�e ti slovo opro�tajno. Slovo opro�tajno crki koje vi�e nema,
selu kojeg vi�e nema.
Staro Selo, nekada davno zvano Vilić, smjestilo se u Gackoj dolini
nedaleko grada Otočca. Okru�eno sa zapada i sjevera �umovitim brdima Injim
vrhom, Mili�ljakom i Rujevkom, te ogoljelim Zori�ljakom, a sa juga i
istoka rijekom Gackom i kamenitim Vrčebrdom obraslim drijenom i ljeskom.
Bilo je to najljep�e selo u Gackoj dolini. Kuće smej�tene po zaseocima,
podalje jedna od druge, oko kuća voćari, a dalje plodne ranice, livade i
pa�njaci. Iznad sela gajevi i bjelogorične �ume. Pitomo gnijezdo blizu
grada, a izvan bučnog saobraćaja. Te�ko je reći kad je bilo ljep�e: u
proljeće kad se priroda budi, �ume zazelene, procavtu drijenovi i voćari,
ljeti kada zore �ita i miri�u liade, u jesen kad �ume i voćare ospe
bezbroj boja ili zimi kada sve zabijeli u inju i snijegu.
Staro Selo osnovano je doseljavanjem Srba 1658/59 godine. U to doba Tursko
carstvo bilo je na vrhuncu moći. Turci su ovojili veći dio Hrvatske.
Granica je tekla od Đurđevca, preko Čazme do Save, ju�no od Kupe k
Sjeničaku i Slunjskim brdima, zatim Koranom do Barilovića, ju�no od
Pla�kog, Jesenice i Vrhovina, te na jugozapad preko Velebita do mora.
Gacku dolinu Turci nijesu osvojili, ali je bila stalno izlo�ena upadima
Turaka. Stanovni�tvo je izbjeglo i cio kraj opustjeo, kao i ostala
hrvatska područja blizu granice. Gacka dolina je branjena iz tvrđava
Drenov klanac, Otočac i Prozor, gdje su bile vojne posade. Zbog ove stalne
turske opasnosti austrijski car Ferdinand uzima ove opustjle krajeve pod
svoju vlast, te organizuje Vojnu krajinu, koja se postepeno �iri du�
cijele turske granice. Sa druge strane, turskim osvajanjem srpskih zmalja,
počeo je veliki pokret naroda sa starih ognji�ta prema zapadu. Austrijske
vlasti naseljavaju Srbe, koji su bje�ali ispod turskog jarma, u Vojnu
krajinu radi obrane od Turaka. Preci Staroseljana tako naseli�e Staro
Selo. Prema narodnom predanju Staro Selo osnovalo je trinaest porodica.
Selo se kroz vijekove razvijlo. Godine 1830. ima 358 stanovnika, 1941. 70
domova i 408 stanovnika. Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do sve veće
migracije u gradove. Preko 250 radno sposobnih i �kolovanih napu�ta Staro
Selo, tako da je u njemu 1991. godine ostalo samo 109 mje�tana. Drugi
razlog ovome je i pad nataliteta, pa je u selu bilo sve vi�e starih i sve
manje djece.
Prezimena stroseljačkih porodica bila su: Aleksić, Bobić, Bo�ičković,
Vusan, Diklić, Dugand�ija, Mandić, Milaković, Marijan, Potrebić, Ćurčić,
Uzelac i �ujica. Krajem devetnaestog vijeka pri�eni se u Staro Selo Petar
Orlić iz Glavaca u kuću Bobića, pa uze prezime Bobić-Orlić. Imao je dvoje
djece Pericu i Perku. Peričin sin marko vrati djedovo prezime Orlić, te
odatle to prezime u selu. Početkom dvadesetog vijeka pri�eni se u Staro
Selo Jole Pavelić iz Glavaca, te je od tada postojala i kuća Pavelića u
selu.
Postoje u selu i ostaci veoma stare crkve Svetog Duha na vrhu brda
Zori�njak. Jo� i sada vidi se vijugavi put koji je vodio stranom brda do
crkve.
Takođe na padini Vrčebrda, kada se kreće putem pored kuće Stojana
Milakovića prema kamenu zvanom �bovan� postojali su temelji neke zidane
građevine i tu su se mogli naći i ostaci keramike. Kad sam bio dijete
govorilo se da su to ostaci crkve. Međutim, budući je na Vrčedolu bilo
japodskih mogila, veća je vjerojatnost da se radilo o nekom japodskom
hramu i o keramici iz doba Japoda.
U selu se nalaze i ostaci gradine Vilić prekriveni zemljom. Rođeni
Staroseljanin Arsen Diklić, poznata javna ličnost, pisac vi�e knjiga i
re�iser vi�e filmova, namjeravao je pokrenuti akciju istra�ivanja i
otkopavanja temelja ove gradine. Osujetio je ovo rat 1991. godine.
Valja spomenuti jo� ne�to iz narodnog predanja koje sam kao dijete čuo u
selu prije Drugog svjetskog rata. Govorilo se, da je prije sada�nje crkve
Sv. Jovana postojala jedna manja drvena crkva, koja je izgorjela i da je
nakon toga selo neko vrijeme bilo bez crkve. Ta drvena crkva nije se
nalazila na mjestu sada�nje, nego ne�to jugozapadnije, pa su to mjesto
zvali �crkvi�te�. Povezivati tu staru drvenu crkvu i po�ar u kom je
izgorjela sa gradnjom crkve 1863. g. mislim da je pogre�no. Vjerojatno se
radi o drvenoj crkvi koja je postojala u periodu od doseljenja 1858/59. pa
do gradnje postojeće vrkve 1742.g. radi se o periodu od 83 godine i sasvim
sigurno selo nije bilo toliko dugo bez bogomolje. Sa druge strane, u
vrijeme mog djetinjstva, od gradnje crkve 1863. pro�lo je samo 75 godina.
Sinovi i unuci graditelja bili su jo� �ivi i sjećanja svje�a. o tome, kako
je izgledala crkva prije gradnje 1863. g. i kako je tada crkva građena
slu�ao sam vi�e puta od đeda Vaje Bobića rođenog 1861. g, a umrlog 1953.
g. na osnovu tga i dajem podatke u nastavku.
Crkva Svetog Jovana
Crkva
Svetog Jovana u Starom Selu, sagrađena je 1742. g. (Franz
Bach, Otochaner Regiments Geschichte, Trst 1855.g, str. 315).
Osim kamenog
pročelja sa zvonikom na preslicu, izrađenog od plavog vratničkog kamena,
kojim su uokvirena i ulazna vrata i dva polukru�na prozora iznad vrata i
ispod zvonika, od kamena su bili napravljeni samo temelji. Cijela crkvena
lađa i oltar bili su napravljeni od hrastovih brvana, spolja i iznutra
nabačeni malterom. Crkveni krov bio je pokriven �imlom. Ikonostas u crkvi
bio je drven, a ikone na ikonostasu u cijelosti rad čuvene gomirske
Baltićeve slikarske �kole iz druge polovine osamnaestoga vijeka. Na
zvoniku bila su dva zvona. Jedno od njih bilo je istorijsko zvono, koje je
narodni vođa Mali�a Mandić nabavio od serdara Stojana Jankovića. Ka�u da
je to zvono imalo poseban, umilan zvuk. Kad bi se nad selom nadvili olujni
oblaci, zvonilo bi se tim zvonom i spriječilo padanje tuče. Sem ikona na
ikonostasu u crkvi su čuvane četiri vrlo stare ikone, koje su prilikom
doseljenja donesene iz stare postojbine. Čuvan je u crkvi i veći broj
cjelivajućih ikona.
Sjeverno i itočno od crkve smje�teno je seosko groblje. Sa ju�ne strane
crkve uz samu među crkvene porte nalazio se niz starih grobova prekrivenih
kamenim pločama sa uklesanim natpisima. Dvije takve ploče nalazile su se
nedaleko ulaza u crkvu, sa lijeve i desne strne.
Polovinom devetnaestog vijeka ova stara crkva bila je posve dotrajala.
Godine 1863. sru�en je drveni dio crkve i u cijelosti ozidana nova od
kamena, napravljeno novo krovi�te i prekriveno limom. Crkva je iznutra
popločana kamenim pločama. Napravljen je novi ikonostas, ali po mjeri
starog, pa su ikone stavljene na svoja mjesta. U donjem redu bile su
prijestone ikone, iznad carskih dveri tajna večera i Sveta Trojica, lijevo
i desno ikone praznika i svetitelja, te na vrhu dvanaest apostola i
Raspjatije.
U Prvom svjetskom ratu 1917. godine austrougarske su vlasti dale nalog da
se skidaju zvona sa crkava za potrebe lijevanja topova. Skinuta su tada
oba zvona sa crkve. Narod je jo� dugo spominjao i �alio za zvonom Mali�e
Mandića� Nova dva zvona nabavljena su tek 1935. godine.
Selo
je u Drugom svjetskom ratu, u odnosu na druge krajeve u Lici, dobro
pro�lo. Nekolicinu uglednijih ljudi odvele su usta�e i ubile. Ne�to je
izginulo u borbama na raznim stranama. Manji je broj izbjegao sa
četnicima. Međutim, ostalo je to �ivo selo!
Crkva je takođe ostala nedirnuta. U junu 1941. profesor Tkalčević iz
Zagreba sa svojom ekipom skidao je i odnosio u Zagreb vrijednije ikone iz
pravoslavnih crkava. Početkom juna skinuli su i odnijeli iz crkve Svetog
Jovana prijestonu ikonu Presvete Bogorodice, Tajnu večeru, sedam ikona
Apostola, nekoliko ikona praznika i veći broj cjelivajućih ikona. Poslije
rata ove ikone nijesu vraćene, već ih preuzima Muzej srba u Hrvatskoj.
Tokom rata jedan mitraljeski metak probio je manje zvono, pa ono nije vi�e
imalo pravi zvuk. Drugo je sve sačuvano.
Nakon Drugog svjetskog rata komunistički re�im vodi �estoku borbu protiv
Crkve. Osnivaju se seljačke radne zadruge. Forsira se odlazak iz sela i
zapo�ljavanje u gradovima. Staro Selo kao prigradsko selo ovo je �estoko
zahvatilo. Mnogi mlađi članovi Seljačke radne zadruge ili zaposleni u
Otočcu postaju članovi partije. Malo ko je tad u crkvu dolazio. Zatro se i
narodni zbor na Duovo. Čak je bilo ideja da se crkva sru�i. U jednoj
radnoj akciji popravka seoskog puta za nasipavanje puta zlonamjerno je
sru�en zid oko crkve i povađene istorijske kamene ploče sa starih grobova
ju�no, u crkvenoj porti, ploče razbijane i time nasut put. Urađeno je ovo
u Lici gdje kamena ima na pretek!
Crkva je sve vi�e propadala, naročito čelo crkve, gdje su otpadali komadi
maltera i kamena sa zida ispod zvonika. Zaprijetila je opasnost da se
zvonik sru�i. godine 1971. vjetar je sru�io krov sa sjeverne strane i
preko zime je nastala jo� veća �teta. Na�lo se tad ipak hrabrih i pametnih
ljuid u selu na čelu sa Nikolom Diklićem Mujinim i Arsom Diklićem. Oni su
osnovali Odbor za popravak crkve kao jedinog kulturnoistorijskog spomenika
u selu. Prikupili su priloge u selu, popravili krov, izveli jo� neke manje
popravke i sa obadvije strane učvrstili zvonik zidanim pojačanjem. Time
je, dodu�e, zvonik izgubio ne�to od svoje ljepote, ali je spa�en od
ru�enja.
Osamdesetih godina pro�log vijeka situacija u odnosu na Crkvu kod Srba u
Gackoj dolini polako se mijenja na bolje. Aktivni sve�tenik Milo�
Spasojević obnavlja crkvu za crkvom. Omiljen i po�tovan u Starom Selu
pokreće i tamo akciju. U dogovoru sa mje�tanima osniva 1988. g.
Građevinski odbor za obnovu crkve, sa ciljem da se crkva u potpunosti
obnovi i urasi za proslavu njene dvjestapedesete godi�njice 1992. g. na
čelu Odbora bio je protojerej Milo� Spasojević, sekretar dr. Bo�ko
Vukmirović, staroseljački zet, članovi Milo� Bobić Savin i Neđo Diklić
Arsin, te potpisnik ovih redova. Bio sam zadu�en za vođenje akcije za
prikupljanje priloga izvan Gacke doline. Pripala mi je velika čast da
napi�em članak za �Pravoslavlje� sa kratkim istorijatom crkve i apelom za
slanje priloga. Članak je objavljen u �Pravoslavlju� od 15. jaunara 1989.
godine. Odaziv je bio priličan. Među prvima prilog je poslao Episkop �ički
G. Sefan, koji je pred Drugi svjetski rat bio đakon i kaiheta u Otočcu.
Stizali su prilozi iz Zagreba, Ljubljane, Crne Gore, Sjedinjenih Dr�ava,
Kanade, Engleske i Njemačke. Prilagali smo i mi odbornici, no najvi�e su
dali i učinili Staroseljani u novcu i radu. Dobrovoljnim radom obavljen je
golem posao či�ćenja crkvenog tavana od ptičjeg izmeta kojise tu gomilao
decenijama. Odvezeno je toga preko 20 traktorskih prikolica.
Radovi su tekli po planu i već za Duovo 1991. g. veći dio posla bio je
obavljen: krov popravljen i bojadisan, urađena nova fasada, stavljeni novi
prozori i ostakljeni, za�tićeni metalnim mre�ama. Zvonik i drugi djelovi
od kamena oči�ćeni i premazani sredstvom za za�titu, skinuto i zaliveno
zvono probijeno metkom u Drugom ratu. Iznutra u crkvi napravljen je novi
plafon, novi malter na svim zidovima i zidovi obojeni. Ovaj uspjeh dao nam
je poleta. Dogovarali smo se da nakon proslave 1992. g. nastavimo sa
prikupljanjem priloga i crkvu prekrijemo bakrenim limom, oradimo i uredimo
groblje.
Prije proslave pored nekih manjih, trebalo je da se uradi jo� jedan velik
i delikatan posao: da se resturira postojeći drveni ikonostas koji je od
starosti bio sav popucao, da se urade u crkvi postojeće ikone i da se
poku�a iz muzeja vratiti na ikonostas ikone odnesene iz crkve 1941. g.
posao oko restaurisanja ikonostasa i uređenja ikona obećala je obaviti
moje kumče akademska slikarka i restauratorka Olga Nikolić, kćerka
protojereja Jovana Nikolića iz Zagreba.
Međutim, već u ljeto 1991. g. u vazduhu se osjećala neka napetost,
strujalo je neko zlo. Zle sile preuzimale su inicijativu, đavo je radosno
i lako radio svoj posao. No, vjerujem, niko nije mogao da nasluti �ta se
sprema, koliko zlo navire. Ja do kraja nijesam vjerovao. Odlučio sam da u
avgustu odem na odmor kući u Otočac, ali nazvao me je prota Milo� i
naprosto mi zabranio da jo� čujem njegov glas: �Ne dolazi! Ne dolazi u
obzir da dođe�! Dok ti ja ne ka�em ne dolazi!� tada sam se prvi puta
zamislio i nijesam oti�ao.
Sjetih se tada nakon toga razgovora jednog događaja iz maja 1991. g. Prota
Milo� i ja do�li smo da obiđemo radove na crkvi u Starom Selu. Nedaleko od
crkve �ivjela je divna,
pobo�na
starica Mara Diklić Milosavina, tada dobi 90 godina. Neizmjerno se Mara
veselila obnovi crkve, dolazila, pratila sve �to se radi. Kad je vidjela
protu Milo�a i mene do�la je do crkve. Ne�to prije toga otkopali smo i
očistili jedinu preostalu staru nadgrobnu ploču lijevo od ulaza u crkvu.
Radnici koji su bojadisali krov, nehotice su po ploči prolili malo crvene
boje (miniuma). Ugleda Mara to, promjeni se u licu i poče se krstiti, te
reče �Dijete, Đuro� Ovo je kao polivena krv�� i ode odmahujući glavom...
dana 6. novembra iste godine nakon ulaska hrvatskih jedinica u Staro Selo,
sklonila se kod Mare u kuću, Mika Bobić Milo�eva, majka moga �kolskog
druga i prijatelja Milana, tada dobi 83. g. Njih dvije su uniformisani
zločinci zatvorili u kuću i kuću zapalili.
Kraj crkve i sela
Nakon diobe na
srpska i hrvatska područja u ljetu 1991. g. Staro Selo, iako posve
istureno prema Otočcu, na�lo se u Krajini. Već početkom jeseni 1991. g.
dolazi do povremenih oru�anih okr�aja, pa je stanovni�tvo iz sela počelo
da bje�i u sigurnija područja. Op�ti napad na selo izveden je 3. novembra
1991. g. izjutra oko 7 sati. Nakon �to su izvr�ile okru�enje sela sa
Injina vrha, draga barinih, Mli�njaka i Vrčebrda započelo je �estoko
granatiranje sela od strane jedinica hrvatske vojske. Najprije je pogođena
crkva zapaljivim granatama, zatim je počeo napad oklopnim vozilima, te
tokom tri dana cijelo selo spaljeno. Veći dio mje�tana uspio je pobjeći.
Nekoliko mlađih mu�karaca poginulo je pod oru�jem braneći selo. Međutim,
svirepo su pobijeni brojni civili. Pored već spomenutih, spaljenih Mare
Diklić Milosavine i Mike Bobić Milo�eve, ubijeni su goloruki i nemoćni
Petar Diklić Mujin, star 72. g, Milka �unić stara 79. godina, Jela
Milaković Milkina stara 72 godine, Anka Uzelac Ilijina stara 66 godina,
Nikola Ćurčić Ilijin star 72 godine, Milica Aleksić Ilijina stara 63
godine i Draga Bobić Ilijina stara 76 godina... Tako su umrli Staro Selo
i crkva Svetog Jovana.
Moje selo
Uvodno rekoh: moje
Staro Selo, pa da ka�em za�to moje selo. Nijesam u njemu rođen, nijesam u
njemu �ivio, ali od djetinjstva mi je bilo �ao �to moja kuća nije u selu,
�to se tu nijesam rodio. Namjeravao sam zamoliti Staroseljane da me u
njihovu groblju sahrane.
Evo kako je to bilo. Izjutra na Duovo 1935. g. kuma Soka Peričina dođe po
mene, uzme me za ruku i odvede preko polja Bi�kupljaka u Staro Selo i
zatim starijem putem u crkvu Svetog Jovana na zbor. Dovodili su mene i
prije kod kumova Perice i Soke, igrao sam se sa njihovim sinovima Milo�em
i Markom, mojim jarganima i mlađim Du�anom, ali moja ljubav prema selu
rođena je tog dana. Djeca iz sela pohađala su osnovnu �kolu i gimnaziju u
Otočcu. Put u grad vodio je pored moje kuće. S njima sam odlazio u �kolu,
s njima se vraćao. Sa njima sam proveo djetinjstvo i prvu mladost. Za
vrijeme studija često sam dolazio kući, na ferije i kad god bih mogao. Sa
staroseljačkom omladinom i�ao sam na crkvene zborove i nedjeljne sastanke.
Zvali su me Đuro Ilićev. Kad bih tako do�ao u selo starije �ene i ljudi
dočekivali bi me srdačno sa dragim riječima: �Evo nami na�eg Đure!�
I eto� Va� Đuro
napisa ovo slovo na�em dragom selu.
Na kraju, neka ovo
bude i spomen mojoj generaciji Staroseljana i Staroseljanki, lijepim
curama i kr�nim momcima: Mileni Bikinoj, Milici Perinoj, Danici Mićinoj,
Milici Jovanovoj, Milevi starje�inovoj, Jovi Du�anovu, Milo�u, Marku i
Du�anu Peričinim, Milanu Vajinom Milo�evom, Dragi�i dragovom, Petru
Jovanovu, Milo�u savinu, Nikoli Mujinom, Simi Kovačevu, Radi Marjanu i
ostalima, starim i mladim sa kojima provedoh najljep�e dane djetinjstva i
mladosti. |
|
|