O komunikaciji
Episkop Grigorije

         Govoreći nedavno u Crkvi o Heruvimskoj pjesmi koja glasi: "Mi koji Heruvime tajanstveno izobra�avamo i �ivotvornoj Trojici trisvetu pjesmu pjevamo, svaku sada �ivotnu brigu ostavimo", pomenuo sam jednu riječ koja je, mislim, ključna za razumijevanje ovog stiha i onoga �ta on znači za na� �ivot. Ta ključna riječ u na�em crkvenom jeziku jeste: BLAGODAT, a kada bismo poku�ali da je prevedemo na svakodnevni jezik, ona bi značila: milost. Poku�aću da ona bude ključna u ovom izlaganju. Htio bih da ka�em mnogo toga za kratko vrijeme, a to znači da neće sve biti ba� sasvim protumačeno, nego će vi�e biti dato u nekim naznakama, smjernicama za razmi�ljanje.

Savremeni svijet u kome �ivimo je u jednom vrtlogu, i moj je utisak da se pomalo nalazi u lavirintu. Upravo kao �to i svako od nas - ako bi htio da bude iskren prema samom sebi - vrlo često, svjesno ili nesvjesno zapadne u lavirint, u razne "egzistencijalne peripetije". I mi se snalazimo uz pomoć onoga �to nam je Bog dao i uz pomoć onoga �to smo sami nastojali da izgradimo u sebi, na sebi i oko sebe. Inteligencijom, snagom, voljom, �eljom, dobrom namjerom, brzinom, hitrinom, mudro�ću, lukavstvom poku�avamo da razrije�imo svakodnevne pote�koće, ili one peripetije koje su malo dugoročnije. Tako se pona�a i savremeni svijet. Bez obzira na to �to postoje planovi, �elje, volje i mnoge teorije o raznim zavjerama - o tome �ta rade Jevreji, �ta rade Englezi, Nijemci, masoni, muslimani, Rusi itd. - svijet se najče�će nalazi u jednoj sopstvenoj zavrzlami, ali vrlo često se pona�a kao ono kuče koje hvata sopstveni rep, ili zmija koja samu sebe pro�dire.

Slično se pona�amo i mi, pojedinačno i zajedno. �iveći u nekoj zajednici - od one najkonkretnije, najmanje, porodične, do neke �ire zajednice - mi uvijek zapadamo u mnoge peripetije. Glavno pitanje i glavna muka čovjekova je: kako iz toga izaći? I kako jedanput da postavi� svoj �ivot tako da on nije uvijek i iznova jedna nova zavrzlama, nova peripetija, nova agonija, nova borba? I tako najče�će ka�emo da je �ivot borba, i da ta borba nikada neće prestati. I ko god tako tvrdi, neće pogrije�iti. Ali kad već pominjemo borbu, Apostol Pavle ka�e da samo onaj borac koji se bori po pravilima dobija vijenac na kraju, �to znači da se mora boriti po nekim pravilima. I druga stvar koja je jo� bolnija u tome je da, kako Pavle ka�e, mnogi trče ali jedan pobjeđuje. Ne pobjeđuju svi. Ili, recimo, ako čitate u Jevanđelju kako će biti u onaj dan, u onaj čas kada dođe Gospod: biće dva na njivi, jedan će se uzeti, drugi će ostati; ili: biće dvije u vodenici, jedna će se uzeti, druga će ostati. To znači da ne dobijaju svi ba�, apriori, i da ne uspijevaju svi.

Dakle, treba da postavimo pitanje: kako izaći; ili: ima li izlaza? Makar ja to znam kao sve�tenik i kao vladika i kao čovjek koji, na sreću ili na nesreću, znam toliko stotina ljudi i nijednog, ama ba� nijednog čovjeka koji nema ili nije imao, ili neće mo�da imati ozbiljne probleme, bolje reći - ozbiljnu peripetiju u �ivotu. Naravno, svako pitanje koje sebi postavimo kao hri�ćani izvire iz na�e brige za ovaj svijet i, prije svega i iznad svega, iz na�e brige za na�e spasenje. Da bismo na�li izlaz iz problema, treba da nađemo uzrok, glavni izvor tzv. "egzistencijalnih peripetija". A ako bi mene neko pitao za�to čovjek ima problem u 92% ili 95% slučajeva, do�li bismo do toga da ljudi imaju problem među sobom zato �to ne znaju da komuniciraju. Ili, tačnije rečeno, zato �to pogre�no komuniciraju.

Riječ komunikacija dolazi od latinske riječi: communion, koja u stvari znači zajednica, ili na grčkom to isto znači riječ kinonija. Ostvarujući komunikaciju, mi stupamo u zajednicu. To je zapravo način postojanja zajednice - preko odnosa, odno�enja prema nekome, ostvarivanjem veze - jer ličnost čovjekova je, prije svega, komunikaciona i relaciona stvarnost. Ovdje bi trebalo da napomenemo da postoje razni načini komuniciranja, dijalozi (to je grčki pojam i znači razgovor, dia-logos, kroz logos) koji ne mora da su samo jezičkog tipa. Jedan duboki savremeni mislilac i teolog N.Ludovikos ka�e da na�a unutra�nja komunikacija, unutra�nji dijalog sa drugima i sa svijetom oko nas, treba u na�im riječima da nađe nadgradnju. Jer, ka�e on, ukoliko na�e riječi nisu nadgradnja na�e unutra�nje komunikacije, u tom slučaju je mo�da bolje i da ih ne izgovaramo.

Na osnovu toga sam primijetio da veoma veliki broj ljudi uop�te nema lo�u unutra�nju komunikaciju sa nekim, nema problematično nastrojenje, ali ima problem sa onom spolja�njom, u riječima. Pa kad počne pogre�no da izgovara riječi, onda prouzrokuje reakciju kod onog drugog koja je takođe neformulisana i nejasna, i dolazi do poremećaja i one unutra�nje komunikacije. (Nedavno sam razgovarao sa nekim čovjekom, i na sve �to je govorio, pitao sam: "Boga ti, �ta ti ti reče?" A, on veli: "Nisi me dobro razumio." -"Ja sam", rekoh, "razumio ono �to si ti rekao, ali �ta si ti mislio, ja stvarno ne znam!" Imao je problem da izrazi to �to je htio da ka�e, naročito kad se ja nisam slo�io sa onim �to je rekao.) A to je prije svega zato �to čovjek često ne mo�e da napravi ličnu komunikaciju sa svojom unutra�njo�ću, ima poremećen unutra�nji dijalog sa samim sobom.

Vrlo je zanimljiva priča o starcu koji je govorio op�ti uvod za psalme koje čitamo uveče i ujutru: "Pridite poklonimsja Carevi na�emu Bogu". Kada su mu neki rekli: "Pa kako ti to govori� kada si sam?" - jer on ka�e: "Pridite", "Hodite" u mno�ini - on je odgovorio: "Pa, ja to govorim mojim osjećanjima, mome umu, srcu, mojoj volji, mom tijelu - oni svi treba da pridu da se poklonimo." To je već jedan veoma veliki sabor. Već tu, u sebi, treba napraviti jednu veliku sabornost, treba se sabrati. Po riječima oca Georgija Florovskog, pribrana i samostalna molitva uvijek je dobra, naročito kao uvod u onu najva�niju - zajedničku molitvu. A iz toga mo�emo da naučimo da je na� dijalog sa drugima najbolje započeti ako smo prethodno napravili dijalog sami sa sobom. I ako mi imamo dobar odnos u svom biću, na�e riječi će biti "nadgradnja" onoga �to iznutra osjećamo. Tada i tako ćemo dejstvovati, djelovati kao sabrani ljudi koji, prije svega, znaju �ta govore, i koji onda znaju i da odgovore, odbrane ono �to su govorili.

Riječ je, u stvari, jedno vezivno tkivo, najosnovniji vezivni element među ljudima, jer ona pravi zajednicu, ili razru�ava zajednicu. Zato je Gospod bezbroj puta rekao kako je va�na riječ. Na�alost, moramo priznati da vrlo često i prečesto onaj čovjek koji razgovara sa nama uop�te ne zna �ta je rekao prije samo jednog minuta, i da uop�te ne mo�e da prati svoj jezik. Pa kada mu ka�ete: Ti si to rekao, on ka�e: Nisam to rekao! Mo�ete, na�alsot, već sutra da provjerite ovo o čemu vam govorim. Na primjer, posljednjih dana razmi�ljam intenzivno o tome u čemu je problem kada je u pitanju na� narod i savremeni svijet u kome �ivimo, i do�ao sam do zaključka da je problem upravo u komunikaciji. Kada budete pričali sa nekim Srbinom, on će imati ozbiljan problem - samu svoju misao koja će mu bje�ati i iznevjeravati ga svako malo. To će biti jako te�ko za vođenje dijaloga, jer on, u stvari, nema nikakav stav. Glavna karakteristika njegovog odnosa i govora biće ta da uvijek negira sam sebe. Zato �to on ne nastupa kao: da! ili kao: ne! - odnosno, kao neko ko zna �ta hoće, i zna �ta jeste, i zna �ta govori.

Ovo je poku�aj obja�njenja za�to se mi u ovom �ivotu toliko zapetljavamo, ne samo na psiholo�kom planu, nego i na planu odnosa, komunikacije, dijaloga jednih sa drugima. Dijalog je za nas najva�niji, bez dijaloga ne postojimo jer je on pitanje na�e egzistencije, izvor �ivota. Mi se olako odnosimo prema tome jer smo zaboravili njegovu va�nost. Iz toga izvire ono �to je jo� te�e: vodeći dijalog na povr�an način, mi, u stvari, potcjenjujemo onoga koji stoji u odnosu na nas, koji je pred licem na�im. U tom slučaju, nije moguće napraviti komunikaciju, a kada nije moguće napraviti komunikaciju, nije moguće napraviti ni "komuniju", zajednicu. Ako nemamo zajednice - nema �ivota, ako nema �ivota i zajednice, nema ljubavi; a ako nema ljubavi - nema sreće. I zato su ljudi nesrećni. A zbog toga �to su nesrećni, onda dalje imamo psiholo�ke posljedice: nesrećan čovjek ima grčevitu potrebu da iz toga izađe. Međutim, ako ne radi ni�ta na planu sabiranja sebe, po�tovanja drugoga, mirenja sa samim sobom, slu�anja i uva�avanja drugoga, prihvatanja onoga �to je dobro i ne prihvatanja onoga �to nije dobro - onda on bukvalno proizvodi daljnju nesreću. I nesreća se �iri.

Ali, ko to ima pravu riječ i pravi odnos prema drugome? Ko je taj koji mo�e da ostavi svaku �ivotnu brigu i da slično Heruvimima i Serafimima - slu�i? Ko je taj, i kakav treba da je taj kakvim Gospod svakoga od nas hoće da vidi kad ulazimo u zajednicu sa Njim i u zajednicu jedni sa drugima? Tu dolazimo do onoga �to je najva�nije: taj čovjek je blagodatni čovjek, oblagodaćeni čovjek, koji je uspostavio, prije svega, komunikaciju sa �ivim Bogom. Taj čovjek je duhonosac, bogonosac. I zato će reći veoma cijenjeni, poznati Svetitelj 19. vijeka, Sveti Serafim Sarovski: da je cilj hri�ćanskog �ivota steći Duha Svetoga. A steći Duha Svetoga znači upravo to: da ima� blagodat i da si sposoban da �ivi� u zajednici sa Bogom i u zajednici sa drugim ljudima. Bez obzira �to oni, ljudi, nisu svi za to sposobni.

Međutim, mi smo u stanju traganja, idenja, i uvijek iznova pomalo novog poku�aja. Nismo uvijek u stanju če�nje za izmirenjem, pomirenjem, smirenjem, u stanju traganja za sposobno�ću da budemo dio zajednice, njen konstitutivni element, i če�nje da se ta zajednica raduje nama kao ličnosti koja joj pripada. Zato je va�no, prije svega, imati dobru namjeru, imati dobru �elju. Ali je isto tako va�no imati i dobar cilj, a cilj koji treba postaviti je sticanje Duha Svetoga. No to jo� uvijek nije sve. Jer glavno pitanje je: za�to je va�na Crkva, za�to ne mo�e bez Crkve? Zato �to Crkva, Nevjesta Hristova, i Duh Sveti neprestano govore: "Dođi Gospode!", "Maran ata!" A �ta, u stvari, znači ta riječ: "Dođi Gospode?" To je priziv Bo�anske blagodati, mi u Crkvi prizivamo blagodat zajedno sa Duhom Svetim koji nas je i doveo u Crkvu. I tu sad nastaje jedna gotovo - nepojmljivost. Onaj koji nas je doveo, koji nas konstitui�e kao duhovna bića, kao bića čeznutljiva za �ivim Bogom, on sada, odjednom, zajedno sa nama moli da dođe Gospod i da sve bude Carstvo Bo�ije.

Za�to je to tako, i za�to je, po mom mi�ljenju, mnogo va�no da to shvatimo? Zato �to se tu događa - ako mogu da objasnim na onaj najprostiji način, narodni - da se mi toliko zapetljamo u ovom svijetu, da u onaj trenutak kad ka�emo: "Bo�e pomozi", ili: "Gospode spasi me", ili: "Gospode Isuse Hriste, Sine Bo�iji, pomiluj me" - mi se tad otvaramo za Boga. Kad �elja da uspostavimo komunikaciju sa Bogom za�ivi u nama, Bog se useljava u nas. Postaje jedan od nas, dio nas, na�e"ja", i mi postajemo jedno sa Njim. Duh Sveti zajedno sa nama dejstvuje na na�em spasenju i to je sama milost Bo�ija. To je blagodat. Za�to je to tako? Pa, zato �to mi bez toga ne znamo! Zato �to mi bez toga ne mo�emo, zato �to smo mi bez toga nesposobni. Dok smo bili sami, toliko smo se zapetljali da nema drugog sem da ka�emo: Bo�e pomozi!

Postoje i ljudi koji ne ka�u: Spasi me, Gospode. Ali, ne daj vam Bo�e da osjetite tu nemoć ljudske prirode, tu jednu neopisivu nemoć koja nema snage da se obrati Gospodu Savaotu. Svijet u kome �ivimo je u problemu samo zato �to neće da ka�e: "Bo�e pomozi!" I samo zato �to hoće da ka�e: "Ja ću ovo da sredim", "Mi ovo sređujemo". Pa imate ovaj ili onaj poredak, "novi svjetski poredak", "stari svjetski poredak", pa "evropski poredak", "japanski", "kineski", "američki", i �to ka�e Njego�: "Niko miran, niko spokojan, niko srećan a niko dovoljan." To je bukvalno definicija čovjeka bez blagodati. Nema teoretske �anse da bude čovjek bez blagodati miran i spokojan i dovoljan.

Najjednostavnijim jezikom rečeno - ne mo�emo ni�ta bez Boga. Ali ne zato �to je Bog to tako namjestio, nego zato �to je u na�e biće utkano to da �ivimo u zajednici. Bo�ije bićetvorne sile su dejstvovale pri na�em stvaranju, i ti ne mo�e� da �ivi� u zajednici zato �to si (ako si!) isključio Boga Koji je bukvalno Logos svega stvorenoga i Logos samog tebe. Kao kad bi čovjek htio da bude uspravan, a da nema kičmu. A i to je prebanalan primjer. Ne govorim to zato �to sam vladika, pa hoću da idete u Crkvu, ili zato �to sam neko ko treba da vas nauči kako da �ivite u zajednici da bi vam bilo fino. Govorim vam to, prije svega, zbog toga �to je to bukvalno zadatak, naznačenje čovjekovo. �iveći u ovom �ivotu, kao i svi vi, vrlo često i prečesto na moju veliku �alost sam bio u �ivotnim peripetijama. I rije�io sam peripetije onoliko puta koliko puta sam rekao: "Bo�e, pomozi". Svjesno ili nesvjesno.

Sveti Oci govore da se treba moliti neprestano, da treba stalno biti u bogomisliju. Ovih dana sam razmi�ljao o tome i sa nekim ljudima razmjenjivao te svoje misli, shvatajući jednu nevjerovatnu činjenicu: ako ima� nekoga koga mnogo, mnogo, mnogo voli�, ti sa njim ima� uvijek neprestanu komunikaciju. Čak i kada ti se čini da uop�te ne misli� o njemu. A �ta je glavna karakteristika te "dobre komunikacije", komunikacije neopterećene? To da je ona vrlo jednostavna. Čini mi se da sam do�ao do toga ne zato �to sam shvatio da ja imam takvu komunikaciju, nego mi se učinilo da Bog ima takvu komunikaciju sa nama, sa svakim od nas. On je neprestano tu, samo je stvar u tome da li ćemo mi da se priključimo ili da se isključimo iz komunikacije s Njim. On je neprestano tu sa Svojom milo�ću, sa Svojom blagodaću, u Crkvi i kao Crkva. Zato je Crkva va�na: jer je to mjesto gdje mo�e� da se "konektuje�", ako hoćete da tako ka�emo, ona je"provjader". I onda mo�e� da komunicira� s Njim i sa drugima, jer hri�ćani su svi umre�eni u jedno Tijelo, u jedan organizam.

Komunikacija sa drugima i sa �ivim Bogom je uslov, preduslov, posljedica i činjenica bez koje ne mo�e da postoji zajednica. Znamo svi da zajednica ne mo�e da postoji bez ljubavi, a da nam je, opet, ljubav ne samo data nego i zadata kategorija. Prema tome, zajednica nam je data kao zadatak. Svijest o tome mnogo poma�e i na tom najobičnijem �ivotnom planu. U �ivotu u kući, sa suprugom, sa djecom, sa braćom, sa sestrama, izgrađivanje tog čula kojim oslu�kujemo �ta unutra osjeća na� bli�nji i mi sami, doprinosi očuvanju mira i ljubavi. Kad osjećamo da nekoga volimo, za�to se onda sa njim svađamo?! Vrlo često ćemo reći - zato �to se volimo zato se i svađamo. Ne, mi se svađamo zato �to ne znamo da se volimo i zato �to smo nesposobni da tu unutra�nju komunikaciju, koja bi trebalo da je ispunjena ljubavlju, nadgradimo, spasimo i sačuvamo. Čini nam se da je ljubav isuvi�e mirna i uljuljkana, a svađa dinamična. Čovjek hoće �iv odnos, zato često muči onoga koga voli i pravi mu ranu. Ali ljubav mo�e biti - i ona to i jeste - �iva, dinamična, izgrađivalačka. A svađa je u najvećem broju slučajeva ru�ilačka.

Međutim, mnogo je te�ko komunicirati bez blagodati u bilo kojoj �ivotnoj situaciji. I u najpozitivnijoj komunikaciji, i sa rođenom majkom, ako nema blagodati - posvađaće� se. Sem ako neko nije formalista, pa zbog lijepog pona�anja ne reaguje. Lijepo pona�anje mnogo poma�e, ali je nemoguće la�no se lijepo pona�ati. Nemoguće je da ti iz usta izlaze lijepe riječi, a da si unutra lo�e nastrojen i da to drugi ne vidi. Takva komunikacija je nemoguća. Čak i ako je moguća, to je samo kod izuzetno naivnih ljudi. Prije nego �to progovorimo sa nekim, već je davno počela komunikacija između nas. I komunikacija traje, i mo�e da traje u odnosu na nekoga, a da se desi da nikada u �ivotu sa njim ne progovori�. Naravno, svi imate takva iskustva, i mo�ete čak i da se posvađate, i zavadite i zamrzite nekoga, a da uop�te nikada niste razgovarali. I isto tako mo�e� da zavoli� i da komunicira� i da sve bude dobro, a da nikada ni�ta nisi morao da obja�njava�, niti da izgovara� bilo �ta.

Bez blagodati čovjek mo�e da govori, a da njegove riječi ni�ta ne znače. Mona�ki učitelji Crkve uče da je veliko zlo praznoslovlje. Ali nije praznoslovlje kad neko priča mnogo, nego je praznoslovlje to da priča o nečemu �to nema veze ni sa čim. Prije svega, nema veze sa njim samim i sa onim sa kim priča, i onda samo prazno-slovi, govori bez sadr�aja, tako da se to ni na �ta ne odnosi. �to bi rekli ljudi - "lupa", tj. praznu jeku riječi proizvodi. Ali ako bismo zaista na to obratili pa�nju na na�u međusobnu komunikaciju, vidjeli bismo kako je mnogo te�ko jasno, sadr�ajno, u ljubavi a ne po navici proizno�enja riječi razgovarati. Kad je tako te�ko i sa najbli�ima graditi komunikaciju i odnos, zamislite tek kako je kad neko na nas atakuje neprijateljski. �ta ka�e Sveto Pismo kako tad da govori�? -"Ne brinite, Duh Sveti će vas naučiti." Čime da govori� tada? Blagodaću. A ne da odgovara� iz svoje glave, svojom mi�lju, iz svoje zlobe, iz svoje slabosti, iz svoje nemoći. Bilo da je pozitivan odnos, bilo da je negativan, potrebna je blagodat

�ivimo u svijetu koji tra�i blagodat i Crkva bi u tom svijetu trebalo da svjedoči jedino to da postoji blagodat, i da ukazuje na put kojim se ona zadobija. Zadobijaju je podvi�nici, to znamo, ali �ta bi to trebalo da bude podvig na�eg �ivota? Upravo uspostavljanje zajednice. To je naznačenje, zadatak čovjekov. A �ta to savremeni svijet projavljuje danas? Pa sve suprotno od toga. Prije svega, projavljuje jednu neobično veliku nemoć pred bilo kakvom zajednicom, i to pred onom najprirodnijom zajednicom između mu�a i �ene - bračnom. Zbog toga �to nismo sposobni da pravimo normalnu zajednicu, preporučuju nam se nenormalni vidovi zajednice. I ukoliko ste protiv nenormalnog vida zajednice, vi ste nenormalni. To je potpuno izvitoperenje ovoga svijeta, zato bi svjedočanstvo Crkve trebalo da bude to da postoje blagodat i milost Bo�ija koja nas vodi i izvodi iz začaranog kruga. Ako nećete da priznate da ste u nevolji, da ste u začaranom krugu, vi ćete insistirati da uvijek postoji neko rje�enje i samo ćete produbljivati problem. Kao kad biste bili sa traktorom u nekom blatu, a insistirali da se izvučete sami; umjesto da pozovete, ka�ete - "imam problem", neko dođe i pomogne vam da se izvučete. Takva je stvar i sa blagodaću.

Naravno, mi nismo svakog dana i svakog časa u takvoj nevolji. Vrlo često nekoliko dana, i nekoliko mjeseci prođe u nekakvom spokoju i �ivotnoj uređenosti i mi ka�emo: �ta će mi Bog? Da bismo neprestano bili sa Bogom, va�no je da uspostavimo zajednicu ljubavi u kojoj smo mi sa Njim i kada ne pričamo o Njemu, i kada se ne molimo Njemu, i kada, jednostavno, radimo ne�to sasvim drugo, kada zidamo zid, igramo fudbal i sl. On je tu i mi zajedno sa Njim, a tako i onaj drugi na� sa kojim �ivimo i pored koga �ivimo. Interesantno je u �ivotnoj stvarnosti �to kad sa nekim ostvari� zajednicu po Bogu, ozbiljnu, istinitu, i kada ga ostavi� i ode� od njega ili on od tebe, on je uvijek tu prisutan, samo ako hoće� malo da pazi�, malo da oslu�ne� i pogleda�. Vidjeće� da je on uvijek tu i da ne mo�e� da ga zaboravi�. To je moć komunikacije koja je jednom uspostavljena i dotaknuta strujom blagodati. Zato je mnogo va�no i preva�no da pazimo, prije svega, na komunikaciju srca, duha, du�e, osjećanja, a onda i riječi. Jer ako je ova prva dobra, a riječi pogre�ne, i one će se ispraviti, doći će na svoje.

Treba da bude mnogo brige i oko onoga čime sve počinje i zavr�ava se - to je cilj komunikacije. On počinje dobrom namjerom. A �ta je to dobra namjera? Dobra namjera je u tome da kada uspostavimo zajednicu sa nekim, ne uspostavljamo je formalno, la�no, tek tako, nego tako da ona nikada ne prestane. Nema igranja s tim. To je jedan od ozbiljnih razloga za�to, na primjer, nije dobro da se ljudi razvode - jer je nemoguće razvesti se. "De jure" jeste moguće, ali "de fakto" je nemoguće. Sve se u bićima tih ljudi pomije�alo, ćelije su se čak pomije�ale. Ako si u�ao u zajednicu i hoće� poslije da je prekine�, to znači da si u početku bio neiskren. Iskreno bi bilo da si u�ao u zajednicu tako da ni po koju cijenu neće� da se prekine. Cilj prave zajednice je to - da bude vječna, neprekinuta. Naravno, neko će reći - oni me tuku, la�u, kradu, otimaju mi, moram da prekinem zajednicu. To su stvarno problemi sa kojima se susrećemo, ali to je prije svega devijacija komunikacija i javlja se kao posljedica a ne uzrok onoga �to je na početku trebalo da bude. Ako uzmemo u obzir te dvije stvari: �ta nam je cilj u �ivotu i �ta nam je početak tog cilja, početak hođenja putem, vidjećemo da je zajednica jedna mnogo ozbiljna stvar.

Tako je i sa početkom hri�ćanskog �ivota - kr�tenjem. A kr�tenje je, u stvari, par excellence izraz namjere, volje, htijenja za �ivotom u zajednici uvijek, zauvijek. To je tvoj zavjet sa Bogom. Padaće�, ustajaće�, ispadaće�, ali ti si na kr�tenju rekao da hoće� da to bude vječno. I ti će� uvijek moći da se vrati� nazad, i ako skrene�, imaće� za �ta da se uhvati� poslije. Početak svake zajednice je dijalog, i kr�tenje je (ako pa�ljivo pratite strukturu samog obreda, vidjećete to) jedan dijalog onoga ko se kr�tava sa zajednicom u koju se kr�tava i sa Bogom u Koga se kr�tava. Nevjerovatno je kako sve počinje, sve stoji i sve se kreće ka tom dijalogu i kroz taj dijalog, i kako je on va�an. Da bi bila dobra komunikacija, treba nam blagodat da bismo komunicirali. Tome sam se uvjerio u svom �ivotu. Osloni� li se da te Duh Bo�iji uči - ti govori�, ma mo�da i nema� riječi, ali one imaju dejstvo. Osloni� li se na svoju inteligenciju, isključi� li Duha Bo�ijega - mo�e� da zapadne� u razna čuda, a da ti nikad ne bude jasno: �ta se to ovdje de�ava, kako to ne razumijem?

Mnogo je va�no i potrebno da mi hri�ćani između sebe poka�emo pravi dijalog. Ne licemjerno, ne la�no, ne kobajagi, nego stvarno. Tu je bitan i momenat autoriteta - da uvijek zna� u odnosu na koga stoji�, sa kim komunicira�. A glavni autoritet za hri�ćane u svakom drugom čovjeku je upravo to �to je on hri�ćanin, i �to je kr�tenjem postao zajedničar sa �ivim Bogom. Kad smo u odnosu sa onim koji nije hri�ćanin, njemu autoritet daje to �to je ikona Bo�ija. Nikad i nikako i nipo�to ne bismo smjeli da u komunikaciji sa nipoda�tavanjem postupamo prema tom drugom, kao �to se vrlo često de�ava. Ima ljudi i �ena koji u toj nemoći za komunikacijom izaberu jedan vrlo čudan put - ne mogu da se dogovore, svađaju se, i jedno odluči da ćuti. I to mo�e biti neki put, ako izađe na dobar cilj, i ako uop�te ima dobro za cilj. Ako je cilj samo da bude mir, a da komunikacija trpi, onda je to vrlo opasan i pogre�an put. Druga krajnost su pak ljudi koji stalno insistiraju - "daj da to raspravimo", �to je takođe pogre�no. Gubeći dostojanstvo u komunikaciji, u dijalogu jednih sa drugima, mi razaramo zajednicu, a u onoj krajnjoj instanci - razaramo Crkvu.

Blagodat ne samo da je potrebna za komunikaciju koja je tako va�na, nego nam treba blagodat za sve. Ona dolazi tamo gdje mi napravimo prostora, i kada nastojimo da bude među nama. A kada ona postane kohezioni faktor, vezivni element, povezuje nas na jedan potpuno divan način.

Preuzeto sa: www.eparhija-zahumskohercegovacka.com

[novosti] [eparhija] [sv.sava gk] [episkop] [istorija] [manastir]
[publikacije] [adresar] [riznica] [apel] [linkovi]

Ћирилица

Copyright � 2003, 2004, 2005 Gornjokarlovačka Eparhija.
Designed by SeRGio