LITURGIJA I DUHOVNI �IVOT

Episkop dalmatinski Fotije

Karlovac, sv. muč. Trifun, 2008. god.

Vladika me je zamolio da povodom sutra�njeg praznika sv. Trifuna ka�em nekoliko riječi o liturgiji i duhovnom �ivotu. Ja bih dodao da to neće biti klasično predavanje sa fus notama, nego vi�e jedan uvod u ovu temu.

Primjetno je u na�e vrijeme da se pravoslavno bogoslovlje, a rekao bih i bogoslovlje uop�te, vraća liturgiji, �to je veoma va�no, jer je Liturgija istovjetna sa onim �to mi nazivamo Crkva. Mo�e zvučati čudno da mi i posle dvije hiljade godina hri�ćanstva ponovo otkrivamo liturgiju i vraćamo se svojim izvorima i evharistijskom bogoslovlju. Danas se u pravoslavlju svi najveći bogoslovi bave upravo liturgijom i evharistijskim bogoslovljem.

Da bismo razumjeli liturgiju, moramo se malo vratiti u istoriju, pogotovo u istoriju SPC. U vrijeme sv. Kirila i Metodija na� narod se krstio i time postao kultivisan, kulturan, hri�ćanski narod. Srbi su tada (9. vek) kroz sveto kr�tenje u�li u porodicu kulturnih naroda. Kirilo-metodijevsko apostolsko djelo� kr�tenje Srba - dovr�eno je najvećim djelom u vrijeme sv. Save. Pojavom Otomanske imperije, mlada, samostalna srpska Crkva počinje u nekom smislu da �ivi kao u ranom hri�ćanstvu, tj. biva gonjena. Mnogi bogoslovi i istoričari ka�u da je zbog toga umnogome zamrlo srpsko bogoslovlje. Jesu se u tom periodu gradile crkve i podizale svetinje, ali nije moglo doći do potpunog procvata �ivota Crkve. Taj period je doprinio da na� narod izgubi su�tinsku vezu sa litrugijom. Zato se kod na�eg naroda jo� u periodu otomanskog ropstva počinje da razvija tzv. kućna pobo�nost. Sve�tenici da bi imali kontakt sa svojim vjernicima odlaze u njihove kuće za blagoslov krsne slave, pa vr�e i druge sve�tene radnje: kr�tenja, venčanja, itd, koje su izvorno uvijek bile u okviru liturgije.

Druga stvar koja je doprinijela na�em udaljavanju od liturgije je sistematska ateizacija, koja nam je nametnuta u vreme komunizma posle Drugog svetskog rata. Poznato je da je tada pravoslavna Crkva pretrpjela velika gonjenja; da pomenemo samo primer Rusije i njihov Sibir gde su hiljade sve�tenika, episkopa i monaha zavr�ili svoj �ivot. Slično je bilo i u Srbiji, gdje je dr�ava sistematski, od obdani�ta do fakulteta, vr�ila nasilnu ateizaciju, namećući nasilno novu marksističku-komunističku religiju. To je svakako ostavilo dubokog traga u duhovnom biću na�ega naroda, i zbog toga se on u naj�irem smislu udaljio od liturgije i postao, da tako ka�emo uslovno ,,necrkven narod�. Međutim, hvala Bogu, danas se to mijenja i Srbi ponovo otkrivaju bogatstvo sv. liturgije i bogatstvo svoga pravoslavnog predanja uop�te.

Da se sada konkretnije vratimo samoj sv. liturgiji. Su�tina i smisao sv. liturgije nam se otkriva i data nam je u Novom Zavjetu. Svi smo čuli za Tajnu večeru koju je Gospod Isus Hristos odr�ao sa svojim učenicima, apostolima na Veliki četvrtak. Na Veliki četvrtak uoči Svoga stradanja, po�to su po starozavjetnom Mojsijevom zakonu otpraznovali pashu, Gospod Hristos ustanovljuje Pashu Novoga Zavjeta, tj. ustanovljuje novozavjetnu Crkvu.

Blagosiljajući hljeb na toj novozavjetnoj Pashi, tj. liturgiji, Gospod Hristos ga daje učenicima, govoreći: ,,Uzmite jedite, ovo je tijelo moje�; a potom blagosilja i ča�u sa vinom govoreći: ,,Pijte iz nje svi, ovo je krv moja novoga zavjeta� (Mt. 26, 27), čime je ustanovljena novozavjena liturgija Crkve. Gospod Hristos već na toj liturgiji zapovijeda učenicima da i oni ovo čine u Njegov spomen (Lk. 22, 19), tj. da slu�e liturgiju, jer će sutra na Veliki petak Gospod Hristos postradati na Golgoti, pokazujući Sebe kao novo pashalno Jagnje, koje će biti prineseno za �ivot i spasenje svijeta. Dakle, najjednostavnije rečeno, mi dolazeći na svaku pravoslavnu liturgiju u Crkvu, učestvujemo u toj tajni koju je Isus Hristos ustanovio na Veliki četvrtak, tj. tajni Crkve. Sada na liturgiji, na mjestu Samoga Hrista, stoji po preimućstvu episkop ili sve�tenik po njegovom blagoslovu i vr�i onu istu sv. tajnu, koju je Hristos ustanovio. Liturgijske molitve nam ka�u da u stvari Sam Hristos Duhom Svetim vr�i opet sv. tajnu liturgije, ali sada rukama svojih sve�tenoslu�itelja. Zato u pravoslavlju liturgija nije neka komemoracija ili sjećanje na događaj Velikog četvrtka, već �ivo uče�će u toj istoj tajni, koja nam kroz sv. liturgiju aktualizuje čitav domostroj spasenja u Hristu. Zato je su�tina duhovnog �ivota svakog pravoslavnog hri�ćanina, upravo da se �to dostojnije pripremi da učestvuje u tajni sv. liturgije, kao centralnoj tajni novozavjetne Crkve.

Novozavjetna liturgija pravoslavne Crkve ima svoje korijene u starozavjetnom bogoslu�enju. U Starom Zavetu nam se na mnogo mjesta ukazuje na praobraze sv. liturgije. Prvi praobraz je izvođenje jevrejskog naroda iz egipatskog ropstva u vrijeme proroka Mojsija (oko 1800. g. prije Hrista). Bog po Svom promislu izabira ovaj porobljeni narod da ga preko Mojsija izvede iz zemlje smrti, tj. Egipta i preko čudesnog prolaska kroz Crveno more (koje je praslika sv. kr�tenja u Novom Zavjetu), uvodi ga u Zemlju obećanu, tj. starozavjetnu Crkvu. U Starom Zavjetu Bog, dakle, izabira jedan narod, koji će kroz starozavjetnu Toru i proroke biti pripreman da se u njemu ovaploti Sam Sin Bo�iji Isus Hristos kao Mesija i Spasitelj čitavog svijeta i čitavog čovječanstva.

Drugi praobraz sv. liturgije je takođe vezan za izlazak starozavjetnog Izrailja iz Egipta, a to je starozavjetna mana. Jevrejski narod je putujući iz Egipta provodi 40 godina u pustinji, a za to vrijeme se hranio čudesnom hranom � manom, nebeskim hljebom koji je padao sa neba. Ta mana nam je simvol novozavjetnog priče�ća. Mana je jo� uvijek samo zemaljski hljeb, �to nam i Gospod Hristos otkriva u Novom Zavjetu, riječima: ,,Oci va�i jedo�e manu u pustinji, ali pomrije�e. A onaj koji jede moje tijelo i pije moju krv, �iveće vječno.� (Jn. 6, 58)

U Knjizi proroka Isaije imamo najkonkretiju sliku sv. liturgije i sv. Priče�ća. To je ono čuveno viđenje proroka Isaije u starozavjetnom jerusalimskom hramu, kada on vidi Boga na prestolu Koga okru�uju angelske sile. Jedan od angelskih sila, od prestola Bo�ijeg donosi u nečemu �to ima oblik klije�ta u�areni tajanstveni predmet kojim dotiče usne proroka Isaije i tako ga čini čistim i pripravnim za veliko djelo proročkog slu�enja, koje mu je Bog namijenio (Is. 6). To je najkonkretnija slika ili ikona sv. liturgije i sv. Priče�ća u Starom Zavjetu.

Po�to je Stari Zavjet u cjelini, po riječima sv. ap. Pavla, bio pedagog za Hrista (Gal. 3, 24), tako je i liturgijska simvolika Starog Zavjeta bila praobraz sv. liturgije, tj. novozavjetne Crkve. Ustanovljujući novozavjetnu Crkvu na Tajnoj večeri, Gospod Hristos je dao mogućnost da sada u Crkvu uđu svi narodi na zemlji, ne vi�e samo pripadnici jevrejskog izabranog starozavjetnog naroda, jer Hristos kao novozavjetna Pasha dolazi da se prinese i daruje za spasenje čitavoga svijeta. Zbog toga se djelo Hristovo i Njegovi plodovi, poslije Njegove smrti i vaskrsenja, prvenstveno prenosili kroz bogoslu�enje, tj. sv. liturgiju. To se vidi iz knjige Djela apostolska gdje nam se opisuje �ivot rane Crkve, koji je u potpunosti bio liturgijski �ivot. Prvi hri�ćani su �ivjeli u prostoti srca svakodnevno lomeći sveti hljeb (Dap. 2, 46), �to znači da su �iveli sv. liturgijom i sv. Priče�ćem, jer su se svakodnevno priče�ćivali.

Od ranohri�ćanskih anafora, u pravoslavlju su se razvile i danas su u upotrebi najče�će dvije vrste sv. liturgije � liturgija sv. Vasilija Velikog i liturgija sv. Jovana Zlatoustog, koje su nastale u četvrtom vijeku. Koji su osnovni dijelovi tih liturgija i �ta treba svako da zna o njima da bi mogao razumno tj. logosno u njima i učestvovati?

Prvi dioo sv. liturgije se naziva proskomidija ili prino�enje, koje se vr�i unutra u oltaru i ne vidi se, a liturgijski simvoli�e ovaploćenje i rođenje Hristovo u svetu. Kao �to je Gospod Isus Hristos do svoje 30 godine �ivio u Nazaretu skriven od ljudi i svijeta, tako se i proskomidija vr�i skriveno od sve�tenika u oltaru, ali će njen puni smisao biti otkriven u drugim dijelovima liturgije, tj. u samoj liturgiji. Taj prvi dio liturgije izra�ava prinos Crkve, tj. svih vjerujućih, koji donose darove Bogu, hljeb i vino (�to je bila stara praksa u Crkvi), od kojih sve�tenoslu�itelji izabiraju najbolje na kojem će biti prinesena beskrvna �rtva. U tom smislu proskomidija predstavlja skriveni dio Hristovog �ivota do Njegovog dolaska na rijeku Jordan i kr�tenja, pokazujući time da se u novozavjetnu Crkvu ulazi kroz sv. kr�tenje. Proskomidija već ukazuje na Njegovu �rtvu i stradanje, predstojeće golgotsko raspeće, ali i vaskrsenje.

Drugi dio liturgije naziva se liturgija ogla�enih, koji počinje čuvenim vozglasom: ,,Blagosloveno Carstvo Oca i Sina i Svetoga Duha!� U tom dijlu liturgije učestvuju svi prisutni u svetome hramu - i kr�teni i oni koji se pripremaju za sv. kr�tenje, a često i turisti koji navrate u hram za vrijme slu�enja sv. liturgije. Ovaj dio liturgije se sastoji od antifona, osnovnih liturgijskih himni, pjevanja crkvenih tropara i čitanja iz Apostola i sv. Jevanđelja. Posle pročitanih dijlova iz Apostola i Jevanđelja, obično se vr�i tumačenje Riječi Bo�ije. Zbog toga se ovaj dio i naziva svetotajinsko slu�enje Riječi.
Ovaj dio liturgije nam ukazuje na javnu propovijed Gospoda Isusa Hrista, kada je On kroz Svoje Jevanđelje izlo�io savr�enu nauku o spasenju svijeta i čovjeka. To će sv. apostoli zapisati i već u toku prvog vijeka ostaviti Crkvi u nasleđe kao knjigu Novog Zavjeta. U ovom dijelu se tumače Apostol i Jevanđelje po primjeru Samoga Gospoda Isusa Hrista, Koji je mnogo puta svojim učenicima tumačio izgovorene pouke, jer je Sveto Pismo knjiga zapečaćena sa sedam pečata i te�ko je proniknuti u njegov unutra�nji smisao. To vr�i Crkva propoveđu na sv. liturgiji, jer je unutar sv. liturgije Crkva nadahnuta istim Duhom Svetim, koji je nadahnjivao jevanđelske pisce. Zato se Sveto Pismo od samog početka javlja kao liturgijska knjiga, napisana i zapisana za Crkvu kao �ivu liturgijsku zajednicu.
Zavr�avajući liturgiju ogla�enih kroz čitanje Svetog Pisma i tumačenje Riječi Bo�ije bivamo pripremljeni da učestvujemo u centralnom dijelu liturgije, koji se naziva liturgija vjernih. U tom centralnom dijelu se vr�e evharistijske molitve iz tzv. Kanona evharistije, koje nas pripremaju da bismo učestvovali u onome �to se desilo na Tajnoj večeri. Na Tajnoj večeri je Sam Hristos razdijelio Svoje tijelo u vidu hljeba učenicima i dao im da piju iz blagoslovenog putira, a sada to na liturgiji na Njegovom mjestu i obličju (is tipon ke topon) vr�i episkop ili sve�tenik; najpre blagodari, a zatim razdjeljuje sv. evharistijske Darove Crkve Bo�ije vjerujućem narodu. To znači da učestvujući u Kanonu evharistije, a posebno priče�ćujući se Tijelom i Krvlju Hristovom, mi učestvujemo u tajni Same Crkve i centralnoj tajni Novog Zavjeta, tj. učestvujemo u onoj istoj Tajnoj večeri koja se uvijek i iznova prinosi za spasenje svijeta. Zato su u ovome dijelu liturgije učestvovali svi verujući, osim onih koji iz nekog razloga imaju epitimiju (zabranu) od strane Crkve za Priče�će.
Ovaj dio liturgije nam ukazuje na duboku vezu sv. tajne kr�tenja i sv. Priče�ća. U sv. tajni kr�tenja smo do�iveli trokratno pogrebenje i vaskrsenje u Hristu, da bismo u sv. liturgiji mogli da učestvujemo u sv. tajni Priče�ća koje je pečat i punoća vjere na�e. Otuda Gospod Hristos govori: ,,Ko ne jede tijela Sina Čovječijega (tj. sv. Priče�će), nema �ivota u sebi� (Jn. 6, 53), jer kroz Priče�će mi zadobijamo vječni �ivot.

Da nemamo sv. liturgije i mi pravoslavni hri�ćani bi u nekom smislu mogli, kao �to je danas većinom slučaj kod protestanata, samo da pričamo o jevanđelskim događajima ili eventualno da imamo neku vrstu komemoracije na njih, ali nikako da učestvujemo u njima. Učestvujući na sv. liturgiji, koja u sebi sabira cjelokupno predanje Crkve, nama se na liturgiji u vidu sv. Darova predaje Sam Hristos. Time mi nismo ničega li�eni, niti manje učestvujemo u �ivotu Crkve nego rani hri�ćani. Zato je liturgija izvor na kome se napajamo vječnim �ivotom, a iz nje izviru blagodatne rijeke koje napajaju celokupan �ivot Crkve. Zato je potrebno, kao �to smo na početku rekli, da se vraćamo sv. liturgiji i da njome osmi�ljavamo svoj svakodnevni zemaljski �ivot.
Crkva upravo sv. liturgijom projavljuje svoju unutra�nju prirodu, tj. da je ona Carstvo Nebesko ovde na zemlji, a to se najpre i u su�tinskom smislu vidi na sv. liturgiji. Zato sv. Crkva nije determinisana nikavim nacionalnim, niti političkim faktorima, nego ih ona sve nadilazi kao tajna Carstva Nebeskoga u istoriji. Na sv. liturgiji do�ivljavamo cjelokupnu ekonomiju spasenja u Hristu: Njegovo rođenje, Njegovo stradanje, krsni Vhod, Njegovo raspeće i vaskrsenje, Vaznesenje na nebo i Silazak Sv. Duha, kao i Drugi dolazak Hristov i sud ovome svijetu. Jednom riječju sv. liturgija sabira u sebi sve tajne Crkve, svu punoću bo�anskih darova koje nam je Bog Otac darovao u Hristu Duhom Svetim.
Tajna sv. liturgije je toliko duboka i �iroka da je potrebno neprestano da joj se vraćamo. Dobro je �to se danas pravoslavno bogoslovlje vraća sv. liturgiji, kako bi se mladi bogoslovi upoznali sa samom su�tinom na�e pravoslavne vjere i pravoslavnog bogoslovlja, pa ga tako pribli�ili i na�em narodu.

Danas se mnogo govori o krizi ličnosti, krizi porodice i krizi dru�tva u cjelini. To je evidentno i to je tačno, ali je glavni uzrok svih tih poremećaja upravo odsustvo liturgije iz realnog �ivota dana�njih ljudi u naj�irem smislu. Mi tek na liturgiji mo�emo da prevaziđemo svoj egoizam i da postanemo biće zajednice, sjedinjujući se sa Bogom i sa bli�njim kroz sv. tajnu evharistije tj. Priče�ća. Zato porodica koja nije utemeljena na liturgiji, te�ko mo�e da opstane kao zajednica ljubavi, a samim tim i dru�tvo u cjelini. Potrebno je sve institucije u dru�tvu utemeljivati na liturgijskim osnovama, kako je to bilo u na�em narodu u vreme sv. Kirila i Metodija i posebno u vrijeme sv. Save, i uvek kada je crkva imala svoje pravo mjesto u dru�tvu i vr�ila svoju blagodatnu misiju.

Posle isku�enja komunizma kao la�ne zajednice i paraliturgije, danas se modernom svijetu i čoveku nudi novi oblik la�ne zajednice tzv. globalizam. Danas se neprestano govori o nekakvim zajednicama: Evropska zajednica, Evropska unija , itd; a nikada ljudi nisu bili otuđeniji jedni od drugih, posebno na zapadu. To je samo znak odsustva liturgije iz tih zajednica, tj. da one nisu utemeljene na sv. liturgiji, nego na nečemu �to je prolazno i �to je od ovoga svijeta. Dana�nji usrećitelji čovečanstva, modernom čovjeku nude rje�enje time �to će ga nahraniti hljebom, ali zemaljskim hljebom. Danas ulazak u navodnu Evropsku zajednicu ima eshatolo�ke prizvuke: garantuje lagodan zemaljski �ivot i izvjestan zemaljski raj, kao �to je u svoje vrijeme nudio komunizam.

Sv. pravoslavna Crkva, sa druge strane, kao istinska zajednica Boga i ljudi u Hristu, čuva i vraća nas pravim vrijednostima i nudi nam hljeb nebeski, riječ spasenja i vječni �ivot. Zato je sv. liturgija alfa i omega �ivota pravoslavne Crkve, koji treba neprestano otkrivati i kojem se neprestano treba vraćati. Mnogi sv. oci su govorili da će vječni �ivot biti u stvari vječna liturgija, koji počinje već ovde na zemlji i mi u njega ulazimo postajući članovi Crkve.

+ + + + + + + + + + + +

- Zanima me odnos prema liturgiji u drugim hri�ćanskim crkvama: protestantskoj, rimokatoličkoj, evangelističkoj. Kakav je njen polo�aj i koliko je ona značajna?

Pa, bolje bi bilo da na to pitanje odgovori neko ko je protestant ili katolik. Oni to bolje znaju. Za nas liturgija jeste alfa i omega čitavog �ivota Crkve. Bez liturgije, mi bismo bili vjersko udru�enje, pokret ili vjerska zajednica, kako to danas govore. Mi smo Crkva i tu definiciju jedino prihvatamo - Crkva kao Tijelo Hristovo, kako ju je definisao sv. ap. Pavle. Cjelokupna misija na�e Crkve se projavljuje na sv. liturgiji. Protestanti su se istorijski pojavili u 15 � 16 veku, u vreme Lutera, kao jedan ogranak rimokatoličke crkve. Oni nisu bili zadovoljni stanjem u rimokatolicizmu, pogotovu mjestom i ulogom rimskog episkopa. Zbog toga su poku�ali da se vrate na temelje prvog hri�ćanstva u Jerusalimu, u vrijeme tzv. ranohri�ćanskih agapa. Međutim, ta namjera jeste bila dobra, ali se nije ostvarila, čime su oni potpuno iza�li iz strukture Crkve. To se vidi na njihovom bogoslu�enju, jer su sve tajne Crkve, sveli na dvije: na kr�tenje i na uspomenu na Tajnu večeru. Oni ne vjeruju da učestvuju u liturgiji. To je zaista dubok problem. Kod rimokatolika je to drugačije. Kod njih se zadr�ala zapadna liturgija, koja se razvila u ranom periodu Crkve. Koji značaj ona ima za rimokatolike, to bi morao da ka�e neko od rimokatolika. Mnogi danas ka�u da smo mi pravoslavni konzervativni, nismo otvoreni za dijalog, da dr�imo nekakve stare običaje, itd. Mi poku�avamo upravo da čuvamo tu staru, apostolsku liturgiju, koja nam sobom donosi cjelokupan �ivot Crkve. Tako, kad razgovaramo sa rimokatolicima ili protestantima, to uvijek i nagla�avamo.

- Pitala bih ne�to o kr�tenju. Ako mo�ete da nam ka�ete o kr�tenju novorođenčadi i odraslih ljudi.

Mi smo u pravoslavlju zadr�ali drevnu tradiciju da se kr�tavaju i odrasli i djeca, a ta praksa se temelji na ranom �ivotu Crkve i na Djelima apostolskim. U Djelima apostolskim se opisuje propoved sv. ap. Petra u Jopi, kada Duh Sveti prilikom apostolove propovedi silazi na sve prisutne, a tu je bilo i djece. Dakle, već rana praksa Crkve pokazuje da su se kr�tavala i djeca iz prostog razloga �to niko ne mo�e da bude li�en Hrista. Dijete čim se začne u utrobi, ono je već �iva ličnost. Zbog toga Crkva ne blagosilja ubijanje djece u utrobi, dok razni modernisti danas poku�avaju to da legalizuju. Crkva uči da je dijete već u trenutku začeća �iva ličnost i postavlja se pitanje: Ko ima pravo da to dijete li�i �ivota, ako mu je Bog već darovao �ivot? Naravno, preko roditelja, ali sa druge strane, i roditelji imaju odgvornost prema tom djetetu i nemaju pravo da ga ubiju, to jasno potvrđuju kanoni Crkve. Zato su kod nas djeca kr�tavana odmah nakon �est nedjelja, posle 40 dana. Ka�e se da je Adam �iveo 40 dana u raju, a poslije toga je pao. Dijete �ivi 40 dana, a zatim se kr�tava, tj. ohristovljuje, postaje član Crkve i priče�ćuje se. Za�to da ga mi li�imo priče�ća i �ivoga Hrista do 15-20 godine �ivota? Kao �to sam već rekao, simvolika Hristovog kr�tenja je druga. On je Svojim kr�tenjem �elio da poka�e put kojim se ulazi u Carstvo Nebesko, a Sam nije imao potrebe za kr�tenjem. Zato sv. Jovan Krstitelj ka�e: da On njega treba da krsti, a Hristos mu odgovara: ,,Pusti sada to! Tako nam treba ispuniti svaku pravdu.� (Mt. 3, 15) To znači da treba ispuniti sve ono �to je propisano Starim Zavjetom, da bi se ostvarila nova zajednica Crkve. Hristovo kr�tenje predstavlja otkrivenje tajne Svete Trojice � Jednog Boga u Tri Ličnosti i zato se ovaj praznik u pravoslavnoj Crkvi naziva Bogojavljenje. Dakle, praksa na�e drevne i apostolske pravoslavne Crkve je da se djeca kr�tavaju od malena, kako bi mogla da učestvuju u centralnoj tajni liturgije � sv. Priče�ću.

- Stekla sam utisak i osjećaj da ste nekako vi odvojeni od naroda.
Oprostite, nije ba� tačno to �to ste rekli da smo mi na jednoj strani, a narod na drugoj. Ako ste kr�teni, Vi ste član Crkve isto koliko i ja. Ne postoji, niti mo�e da postoji u Crkvi ta polarizacija. Istina je to �to ste rekli kako smo se istorijski otuđivali od Boga, ali kako je bilo u vrijeme apostola, kad je Hristos do�ao? Niko nije bio kr�ten. To je mo�da na� izgovor da smo danas otuđeni od Crkve i ne mo�emo to izmijeniti. Treba da se smirimo. Jasno je da se necrkven čovek izgubi kada uđe u crkvu; izgleda kao mi�, ne zna �ta da radi. Dok, npr. u Grčkoj djeca koja su odrasla u Crkvi, sama jure po crkvi; osjećaju da su u domu Oca Nebeskog. A mi, se bojimo, jer izlazimo pred Lice Bo�ije. I to je normalno, jer postoji izvjestan unutra�nji podvig u tom izlasku pred Boga. Istorijski gledano, bilo je odstupanja na�eg naroda od Boga i od Crkve, ali i povrataka; bilo je, da ka�emo, svenarodnog pokajanja. Nama se sada daje jedna takva prilika. Potrebno je da svi čuju Riječ Bo�iju i zato je dobro, između ostalog, �to postoje i ovakve bogoslovske tribine. Nismo mi u lo�ijem polo�aju nego oni �to su �ivijeli u Hristovo vrijeme. Oni su bili neznabo�ci, ali su ostavljali te navike, kr�tavali se i postajali narod Bo�iji. Dakle taj priziv Bo�iji je prisutan i danas i on će se svagda nuditi. Bitno je da shvatimo da bez liturgije, mi bismo mogli samo da pričamo o Hristu i o jevanđelskim događajima koji su bili pre 2.000 godina, ali ne bi mogli da učestvujemo u njima. Ako to shvatimo, moći ćemo da pobijedimo svoje samoljublje, svoje predrasude i da se vratimo Bogu. U tom smislu nije dobra ta polarizacija mi (jerarhija) i vi (narod), jer se u Crkvi svi zajedno spasavamo i svi smo potrebni jedni drugima.

- Kako danas narod privući u crkve? Drugo pitanje, često se govori o kalendarima, da li će to biti jedan kalendar. I treće pitanje, crkve su građene u centrima naselja, ali mi smo svjedoci da su neke na nekim zabačenim mestima, periferijama, selima.

Crkva kada propoveda Jevanđelje, ne vr�i nikakvu kampanju. Crkva nudi spasenje propovedajući Hrista. Zato se u Jevanđelju ka�e: ,,Ko ima u�i da čuje, neka čuje. Ko ima oči da vidi, neka vidi.� (Mt. 11, 15) Nije Crkva ta Koja agituje i jeftino pridobija pristalice, kao �to to čine sekta�i. Crkva je riznica spasenja i ona svoju djelatnost usklađuje shodno ljubavi Hristovoj. Mnogo je ljudi čulo propovijed Hristovu, ali su se poslije toga vratili svom svakodnevnom �ivotu. Tako i danas kad čujemo sv. Jevanđelje na liturgiji, čujemo same Hristove riječi, ali da li će se one kosnuti na�eg srca, zavisi od na�eg duhovnog stanja. U sv. Jevanđelju se ka�e: ,,Svaki koji je od istine, slu�a glas Bo�iji.� (Jn. 18. 37) Dakle, ko je od istine on je spreman i otvoren za istinu; Bog će ga pronaći gde god on bio i gdje god �ivio. Crkva nas poziva, a ne nameće. Jedna od slika pakla je da neko treba da �ivi sa drugim vječno, a da ga ne voli. U crkvi je potpuno suprotno. Mi treba prvo da zavolimo Boga i upravo kroz sv. liturgiju da ostvarimo zajednicu sa bli�njim. Pitanje kalendara je istorijsko pitanje i te�ko je dati kratak odgovor na njega. Na�a Crkva ima stari julijanski kalendar, usvojen na Prvom vaseljenskom saboru. On je osve�tan i po njemu Crkva �ivi evo skoro već 2.000 godina. Gregorijanski kalendar je nastao tek u srednjem vijeku, kad je papa Grgur htio da po novim zakonima astronomije napravi precizniji kalendar. Za crkveni kalendar kriterijumi su drugi: datum praznovanja jevrejske starozavetne Pashe i crkveno Predanje. Za nas je svaka liturgija - Vaskrs; nije bitan dan. Crkva je mnogo vi�e od kalendara i onoga �to spolja znamo. �to se tiče trećeg pitanja, reći ću da su obično hramovi građeni u centru naselja ili grada kako bi se ukazalo na to da se u Crkvi ne�to va�no de�ava; dok ih ima građenih i na brdima i na izvorima kako bi ukazali na podvig koji je potreban da bismo dostigli cilj vjere. U svakom slučaju, smisao je isti. Ranije se oko na�ih crkava sve odvijalo: kr�tenja, venčanja, razni blagoslovi; čak su se i kola igrala, mladići i devojke su se tamo upoznavali. Mnogi na�i preci su se za Đurđevdan sastajali kod crkve, a za Mitrovdan rastajali.

- Molim Vas da nam ka�ete ne�to o odnosu SPC u postjugoslovenskim republikama: Bosni, Hrvatskoj, Srbiji. Koja je razlika i koji je problem u Hrvatskoj?

Treba pravilno da shvatamo odnos naroda i Crkve. Dr�ave budu i prolaze, a Crkva tj. liturgija ostaje. To je bitno da razumijemo, da ja, učestvujući u crkvenom �ivotu, nadilazim istoriju, idem u meta-istoriju, idem ka Carstvu Nebeskom i predoku�am ga ovdje u istoriji. Da li je to na teritoriji Hrvatske, Bosne � to nije bitno. Bitno da imamo svoje vladike, sve�tenike i da se vr�e na�a bogoslu�enja i da mi u tim bogoslu�enjima učestvujemo. �to se tiče politike i dr�ava, one su prolazne. Mo�emo reći da je jedino bitno to da li sam ja postao liturgijsko biće, a drugo je ipak manje bitno. Sa druge strane, Crkva ne negira zemaljsku realnost. Zbog toga je na�a Crkva uvijek nosila krst zajedno sa svojim narodom i stradala sa njim. To se najbolje vidi kod nas danas u Dalmaciji, gdje su ru�ene i paljene srpske kuće, ali i crkve i manastiri. Sada je to potrebno sve zajedno obnavljati.

Vladika Gerasim: Sa nama je i arhimandrit Danilo iz manastira �itomislića iz Republike Srpske, pa bi on mogao da nam ka�e ne�to o tim istim problemima u Bosni.

Arhim Danilo: Samo bih se nadovezao na ovo �to je vladika rekao. �ivimo u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije, ali to za Crkvu nema su�tinskog značaja, jer su njena misija i uloga sveobuhvatnije. Bitno je da shvatimo da pripadamo zajednici Crkve, i na to je prizvan ne samo na� srpski narod, već i svi drugi narodi. Ap. Pavle ka�e da nema ni Grka, ni Jelina, ni mu�kog, ni �enskog u Crkvi, niti bilo kakvih drugih razlika, već da smo svi jedno pred Gospodom. Kroz istoriju Crkve je bilo raznih isku�enja, nevolja, ali je Crkva uvijek opstajala. U Jevanđelju ka�e: ,,Ne bojte se, jer Crkvu ni vrata pakla neće nadvladati.� Često smo čuvali svoj nacionalni identitet i nismo ga sačuvali, ali ako se ukomponujemo u ovu zajednicu Crkve, onda ćemo sačuvati sve i mo�emo da �ivimo bilo gdje. Pravoslavni �ive i u Zapadnoj Evropi i u Japanu i Kini i Americi i za�to bi se pla�ili novih uslova u kojim �ivimo. Ovo je prosto jedan novi izazov za nas i mi svi �ivimo učeći se od vremena u kojem �ivimo. Nemamo iskustva niti nekoga da pitamo osim da pitamo Jevanđelje i iskustvo Crkve. To znači da znamo da uvijek moramo da podnosimo izvjesna stradanja, ali da uvijek znamo i da je na� cilj Carstvo Nebesko. Narod se vraća Crkvi kroz vjeronauku. U Republici Srpskoj institucije Crkvi daju jedan polo�aj koji joj pripada. Ali, isto tako, ako ćemo iskreno pogledati, kad je bila bolja ekonomska situacija imali smo prazne i napu�tene crkve. Danas svakako da ima vi�e ljudi. Ono �to je sam patrijarh rekao kad je bio na temeljima sru�ene crkve u Mostaru � da se to moralo desiti zbog na�eg odnosa prema na�oj Crkvi. Uvijek treba da se pitamo koliko smo mi sami doprinijeli da tako bude. Naravno, tamo gde je Crkva većinska, situacija je bolja.

Vladika Fotije: Rekao bih jo� da Bog ne bi bio pravedan, �to se za Boga naravno ne mo�e reći, kad ne bi ponudio spasenje svim generacijama. Ako smo mi odrasli u ateizmu, komunizmu, danas treba da čujemo glas svoje Crkve. Neki smo čuli sa 30 ili 50 godina, ali na�a djeca će, hvala Bogu, u veronauci čuti u prvom razredu osnovne �kole. Mnogi se pla�e da daju svoje dijete na vjeronauku. Dijete treba da čuje riječ spasenja, a drugo je pitanje �ta će ono poslije sa tim da uradi. Ono ima slobodu i tu slobodu Bog neće da mu uzme. Dakle, svima je ponuđeno da čuju Riječ Bo�iju. Jedan od znakova Drugog dolaska Hristovog je upravo to da će se propovijedati Jevanđelje svima narodima i onda će doći kraj. Zato prije toga kraja da nas on ne bi zatekao nepripremljene, potrebno je da se kao narod vratimo sv. liturgiji i da njome osmi�ljavamo svoj cjelokupni �ivot. Ako i kao narod treba da stradamo � da stradamo kroz sv. liturgiju, a ako treba da se spasavamo od svih muka i nevolja � isto tako da se spasavamo sv. liturgijom.

[novosti] [eparhija] [sv.sava gk] [episkop] [istorija] [manastir]
[publikacije] [adresar] [riznica] [apel] [linkovi]

Ћирилица

Copyright � 2003, 2004, 2005 Gornjokarlovačka Eparhija.
Designed by S.eRGio