             |
Liturgijski mir i jedinstvo u našoj Crkvi Slava Bogu u Trojici slavljenome:
Ocu i Sinu i Svetome Duhu!
U Nedjelju po Rođenju Presvete Bogorodice, a pred Krstovdan, u
manastiru Ćelije u selu Leliću, kod Valjeva, kad je Vladika
Valjevski g. Milutin i njegova Episkopija slavila "Eparhijski dan",
na Sv. Liturgiji osvećeni su temelji crkve zadužbine Blaženog
spomena Oca Justina Novog, koju su služili 12 Srpskih Vladika, sa
načalstvujućim Sinodalcem Mitropolitom g. Amfilohijem, i
saslužujućima: Mitropolitom Dabrobosanskim g. Nikolajem, i
Episkopima: Kanadskim, Banatskim, Bačkim, Raško-Prizrenskim i
Kosovsko-Metohijskim, Osječko-Poljskim i Baranjskim, Šumadijskim,
Vranjskim, Budimljansko-Nikšićkim, Lipljanskim i dolepotpisanim, uz
sasluženje sveštenstva i u Hristu đakonstva, i velikog broja
sveštenstva, monaštva i hristoljubivog naroda iz mnogih naših
krajeva i inostranstva. Domaćin Vladika Milutin je episkopovao nad
svim i svima, sve je nadziravao i usklađivao, jer Episkop, kao živa
slika Pastira i Episkopa duša naših Hrista (1Petr.2,25), i jeste
koordinator svega života i delanja Crkve.
Božanska Liturgija, služena u manastirskom dvorištu, prava nebozemna
Mistagogija
Svete Evharistije, sa većim brojem vernika pričasnika, kao i
osveštanje Trocrkve - po testamentu Ave Justina posvećene Sv. Savi,
Sv. Justinu Mučeniku i Sv. Mariji Egipćanki - i sve ostalo
saborovanje u Obitelji Sv. Arhangelâ, u kojoj su Svetu
Trojicu-Jedinicu služili i slavili dva Božja novojavljena Svetitelja
naših dana: Sv. Nikolaj i Sv. Justin, proteklo je u najboljem skladu
i redu, u Liturgijskom miru i zajedništvu vere, ljubavi, blagodati,
zajedničkog
Pričešća
Telom i Krvlju Hristovom, sabornog
priopštenja
Telu Bogočoveka i Spasa sviju, duhovno-telesnog sajedinjenja Crkvi,
čija priroda i bitovanje, život i životovanje, i na zemlji i u
Carstvu Nebeskom, i jeste: mir i ljubav i jedinstvo - u blagodati
Hrista, ljubavi Boga Oca, zajednici Svetoga Duha (2Kor.13,13 i
Liturgijski vozglas).
Zaista, ovde su molitve Sv. Nikolaja i Ave Justina, učinile da se
vidljivo i opitno ostvaruje njihova želja i molitva: "da se Srbi
slože, umnože i obože" - i duhovno i telesno, i istorijski i
eshatološki. Sveta Liturgija=Evharistija uvek i jeste takva, i tako
se
dejstvuje,
i tako
deluje
-
jednotvorno,
kako veli Sv. Areopagit, u Svetopedesetničkoj
polifoničnoj simfoniji
i simfoničnoj polifoniji,
gde su svi članovi Crkve, svaki ponaosob, i svi zajedno, kao Jedan -
u Hristu sjedinjeni (Gal.3,28), po živoj slici Svete i Životvorne
Trojice.
Hvala Bogu za ovaj dan, i ovu svečanost, za ovu Liturgiju, za mir i
jedinstvo u našoj Crkvi, po molitvama svih Svetih, a izrjadno
Presvete Bogorodice, Časnih Arhanđela, Svetih Otaca Liturgâ, Svetih
Nikolaja i Justina, čije su Svete Mošti tu u blizini čudotvorno
prisutne i delatne. I još, uz ostalo, hvala Gospodu što nije bilo
nijedne od onih odnedavno žalosnih pojava, koje se tu i tamo
javljaju u nekim našim Eparhijama: da dolaze kojekakvi ljudi,
odnekle i od nekoga poslani, kao "uhode" i "sogljadatelji", ali ne
Zemlje Obećane - da bi se u njoj nastanili, ucrkvili i ocrkvili,
uhristovili i ohristovili, nego, kako veli Apostol, da bi kao
"pridošla lažna braća što se uvukoše da uhode slobodu našu koju
imamo u Hristu Isusu" (Gal.2,4), i da pritom dele kojekakve paškvile
i lažne spise, kojima neznaveno a pakosno seju smutnju i razdor u
narodu Božjem: kako je, tobože, nastao "raskol" i "propast" u
Srpskoj Crkvi; kako su neki, čak i Episkopi, odjednom postali
"izdajnici" i "plaćenici Vatikana", a drugi, tj. jedino šačica tih
samozvanaca, eto, ostali "pravi revnitelji predanja", "čuvari vere",
"branioci Pravoslavlja", itd. A o Pravoslavlju takvi bukači znaju
toliko, da im je, po Sv. Apostolu, u čitavom Pravoslavlju jedino i
glavno: "ne
dotakni, ne dodirni, ne okusi"
(Kol.2,21). To su odnedavno iznikli, ko pečurke posle kiše,
malobrojni ali drski i tvrdovrati "revnitelji" okamenjenog
nečuvstvija, širitelji duhovnog uninija, beznađa i bezdelija, kojima
je, izgleda, jedini cilj: "da koriste slobodu za prikrivanje zlobe"
(1Petr.2,16), te da dižu graju i seju smutnju, i po svaku cenu
tovare "bremena teška i nepodnosiva" na naivne vernike, tek
oslobođene od tiranije bezbožnog komunizma, kako bi ih sprečili i
što više udaljili od Svetog Učešća=Pričešća u
Zajednici
Crkve kao Tela Hristovog, od ustima-srcem-dušom
priopštenja
svespasonosnom Sabornom Telu Bogočoveka Spasitelja, jedinoj Lađi
Spasenja, naspram bezbrojnih čunića i čamčića raznoraznih
brodolomaca i dušegubaca, koji dolaze s leva i s desna, i ulaze "ne
na vrata - ne kroz
Vrata
Ovcama (Jn.10,9) - nego preskaču i uskaču na drugom mestu u Tor
ovčiji kao vukovi"...
Nedeljni sabor i liturgijsko sabranje u manastiru Ćelijama -
središtu toga dana staronove Episkopske Eparhije Valjevske - zaista
je bila javna i istovremeno
Tajanstvena
Večera Carstva Božijeg, Carstva koje je Otac zaveštao Sinu, a Sin
Jedinorodni, kao Prvorodni među mnogom braćom, nama - braći i deci
Svojoj, učesnicima i saslužnicima, sapričasnicima i sutelesnicima u
Pashi Krsta i Vaskrsa Njegovog, i našeg u Njemu i sa Njim, Koji nas
ovako liturgijski, sa svima Svetima, privodi i uvodi u mir i
jedinstvo sa Ocem i međusobno, da bivamo i budemo satrapeznici za
Trpezom Svadbe Jagnjetove, za koju nas je, preko Episkopa i ove
Obitelji, pozvao Ava Justin ovim utemeljenjem Hrama-Zadužbine: "da
s' u njemu poje Leturđija, ovog sveta kao i onoga".
Ovo je saborno slavlje pokazalo, projavila i objavilo svima
nevericama, malovericama, krivovericama: da u Crkvi Hristovoj na
Srpskoj zemlji postoji istinsko liturgijsko jedinstvo i zajedništvo,
kakvo je i do sada postojalo, i kakvo će, Bogu slava i hvala,
postojati dok smo Hristovi učenici, sledbenici i pričasnici. "Jer
smo postali zajedničari Hristovi, samo ako početak ipostasi naše (=prvobitnu
veru Hristobitijnu)
do kraja održimo"(Jevr.3,14).
Osećao sam duboko i radosno, i ne samo ja, nego i prisutni Oci i
Braća, i sva Punoća Crkve Božije, kako su mi posle i govorili,
stvarno prisustvo i dejstvo Duha Utešitelja, i Nadahnitelja, i
Darodavca "jedinstva
Duha u svezi mira"
(Ef.4,3).
Episkop Valjevski, smireni i skromni Vladika Milutin, u svojoj
Episkopiji zaista je slavio i proslavljao, i svi mi sa njime, taj
blagodatni dar i dan istinskog, nenametljivog liturgijskog mira i
jedinstva Crkve Božje u narodu Svetoga Save i Svetih Nikolaja i
Justina.
Nije nikome zasmetalo ako je nešto tokom Sv. Liturgije bilo
raznoliko (čitanje Care Nebeski jednom; Apostol čitan od
čteca-Episkopa; izgovor Tropara Trećeg časa /pre Molitve Epikleze/;
poluglasno čitanje svih Molitava, a na kraju glasno Molitve po
Pričešću svih; nemanje dveri i zavese, jer je služeno napolju,
između starog i novopodizanog Hrama; neispitivanje vernih pred
Pričešće "jesi li postio", itd.itd.). Tako biva danas svuda u
Pravoslavlju od kraja do kraja vaseljene, i Liturgijsko jedinstvo
Pravoslavnih Crkava u svetu i danas je ono što zadivljuje
nepravoslavne, jer je to jedinstvo u Onome Koji je
Jedino na potrebu.
***
Ipak, kao u anpasanu, da kažemo, bilo je
ružno, u najmanju ruku neukusno: da se u Nikolajevom Leliću i
Justinovim Ćelijama prodaju kojekakve brošurice nekih piskarala,
kojima je, izgleda, zluradost razdora i podelâ važnija od radosti
zajedništva. (Niko ih u tome nije ometao, niti "gonio", jer bi to
bilo ružno pred onako veličanstveno mirnom i sjedinjujućom Svetom
Liturgijom). Naime, bilo je na prodaji par "libelusa", sveščica,
knjižica, "knjiga svaštara" - u kojima preovlađuje samopromovisanje
sopstvenih pretenzija neznanja i, nažalost, zluradosti, što indukuju
i produkuju nekolicina ljudi (čak i neki kaluđeri, i - kaluđerice!)
kod nas - dospevaju takvi čak i u Hercegovinu, ali tamo tlo ne
nalaze. Nekoliko ljudi "sveznadara" i "svenadležnih", u svome
sektaškom mentalitetu i ponašanju, raspisali su se "o svemu i
svačemu i još o ponečemu", pa su u svojim očima izrasli u moderno
nazvane "pravoslavne publiciste", "revnitelje", "borce za vekovno
predanje", a ustvari, po Apostolu, radi se o ljudima koji "sami sebe
hvale, sami sebe sobom mere, sami sebe sa sobom porede, a -
nerazumni su" (2Kor.10,12), ili, kako bi to blago rekao Mitrop.
Amfilohije, "neznaveni su".
Ima već desetak takvih sitnih brošura i letaka, štampanih i
fotokopiranih, i par "knjiga" sa gromopucateljnim naslovima, u
kojima od samih naslova skoro da i nema ništa, jer su većinom
ispunjene predubeđenim "priređivanjima", "komentarima",
nabeđivanjima (pravo ideološko "pranje mozga") prostih ljudi
sloganima: kako je, navodno, u našoj Crkvi na delu "reformatorstvo",
"obnovljenaštvo", "modernizacija", "gaženje Kanona", "menjanje
Kalendara", "ukidanje Ikonostasa", "poricanje Slave", "dolazak pape"
- rečju: "propast" (kako npr. govori jedan "iguman", čije kasete i
CD-i kruže iz ruke u ruku). Ustvari je to, podmuklo zabadanje trna u
zdravu nogu. Tu, u tom usplahirenom i smućenom pisanju, napadani su,
ili pod sumnju dovedeni, naši istaknuti Episkopi (kojima se ostali
Pravoslavni ponose, jer imaju čime i kime), pa i sam Sveti Sinod sa
Patrijarhom (Sv. Arh. Sabor se formalno mimoilazi, ali ga oni dele
na "naše" i "njihove").
Primera ovoga ima ne tako mnogo, ali ih ima. Naprimer: u Kragujevcu
su se nedavno pojavile 2 knjižice-brošure, gde su kao autoriteti
"odbrane Prvoslavlja" navedeni neki "monasi i duhovnici", za koje se
zna ko su i kakvi su bili, pa se naivnom svetu takvi plasiraju kao
učitelji i revnitelji "Pravoslavnog predanja", poput npr. o. Stefana
sa Karulje, ili o. Pere "Sikirčeta"! Ima, takođe, i svesnih i
zlonamernih zloupotreba pojedinih zaista uvaženih imena pravoslavnih
podvižnika i duhovnika, ali navođenih i korišćenih tako kao da su
oni, i samo oni,
bezgrešni i nepogrešivi,
oci i učitelji Pravoslavlja. Za primer, uzgred, citira se mišljenje
Starca Kleope iz Isihastrije-Rumunija, kako on, navodno, tvrdi, da
"u drevnoj Crkvi nije bilo čestog Pričešćivanja". Čestitog Starca
Kleopu lično smo poznavali, i smatramo da to on ne bi tvrdio (jer
pre svega, čovek je prost, a znanje istorije i prakse drevne Crkve
ne stiče se na brzinu), a ako je i rekao, "jedna lasta ne čini
proleće", kako kaže Sv. Grigorije Bogoslov (za sličan slučaj u
njegovo vreme). Ima tu navođenja i samih Svetitelja (naročito
novijih, među koje je dospeo čak i Petar Mogila, notorni
latinstvujušči u teologiji skolastik, mada je i kao takav "branio
Pravoslavlje"). Ima čak i navođenja Svetih Otaca, bez pravog
poznanja teksta i konteksta, bez kriterijuma: gde, kada, kako, zašto
je dotični Svetitelj rekao to i to, ako je to uopšte i rekao ili
napisao (jer najčešće, poput psevdozilotâ tzv. "Starokalendaraca",
ne navode odakle je uzeto, iz kog dela i izdanja Sv. Oca, ili je
prepisano negde od nekoga, a zna se da ima i neautentičnih dela
pripisivanih Ocima, koja nisu njihova, ni sasvim pravoslavna. A da
dodamo i to: da ni neki Svetitelji nisu privilegovani od Boga da ih
On automatski "oslobađa grešaka i zabluda", ako se sami nisu usrdno
molili Bogu da ih oslobodi, i trudili se da nauče punu Istinu, kakvu
Crkva ima i drži sa svima Svetima (Ef.3,18), kako veli Sv.
Varsanufije (Odgovori 606-611, izd. Hilandara, 2000, 309-316). Ima i
izvrnutog citiranja, boljereći licitiranja (kao protestanti
Biblijom, ili kao Latini, kad navode jedan citat Sv. Zlatousta, po
kojem ispada da ne treba Epikleza u Liturgiji, a ne navode mnoga
druga mesta koja govore upravo obratno - da treba). Ima i direktnih
podvala i laži i podmetanja neupućenima i neukima.
(Primer je nažalost svež: prota Mateja Matejić, nedavno je 6.9.2007,
na prljavom i anticrkvenom sajtu "novinar.de" napisao pravi pamflet:
"Čije je i kakvo je to Pravoslavlje", gde bezrasudno i nesavesno -
mada za sebe veli: "sveštenik sam već 56 godina"! - kleveta "nekoliko
mlađih, inteligentnih, enegričnih, ali samovoljnih i prepotentnih
episkopa"
(moja malenkost ima 70 godna, a, milošću Božjom i dugotrpljenjem,
sveštenujem 48 godina!), pa kaže: "Pregledao sam bar stotinu
liturgijskih rukopisa na koži i papiru - i veliki broj štampanih
Služabnika - i nisam takvu Liturgiju našao"! Aferim učeni Proto, ali
kažite: kojih? od kada? i koju to "takvu Liturgiju" niste našli? Ja
to isto radim, ali upravo
ovakvu Liturgiju kakvu služimo
nalazim u njima (=Liturgiju bez Tropara 3. Časa; Liturgiju gde je "tajno"
čitanje molitava tek ponegde ukazano, a ni izdaleko ne za sve
molitve; Liturgiju u kojoj peva
Narod
Božiji, a ne italijanski horovi; Liturgiju sa Pričešćem svih i
čitanjem naglas Molitve
po Pričešću svih,
itd.) - i to sve objavljujem i štampam, i neposredno iz rukopisa i
sa najboljih savremenih izdanja, dok je učeni Prota preveo sa
prevoda (19.vek) "Stare Liturgije", koji prevod nisam mogao da
koristim zbog lošeg, nestručno obavljenog posla, pa sam koristio
direktno ruski predložak i još više grčke i slovenske originale. Ima
još mnogo mutnoga u pomenutom Protinom tekstu (na još mutnijem sajtu
"novinar"), i beskrupuloznog blaćenja, kako: "samovolji nekolicine
episkopa nema granica" (to ponavlja dvaput!); "za njih - a reč je,
po njemu, o "našim samovoljnim i preučenim
episkopima obnovljačima"
(podvukao on) - nema zakona, nema kanona, nema pravila", itd. itsl.,
a izvori za takve Protine zaključke su: "priča se", "gledao sam na
Internetu" (čitaj: na antisrpskom i anticrkvenom
Studiju B92),
etcetera. No pomenusmo protu M.M, poznatog ljotićevca, ne zato što
mu podmuklo napisani tekst to zaslužuje, nego što se na njega poziva
g. Vlada Dimitrijević, na koga se osvrćemo dalje).
U Ćelijama je u Nedelju prodavana jedna takva brošura (džepnog
formata, od 110 strana) naslovljena: "Hleb
nebeski i Čaša života - Vladika Nikolaj i Otac Justin o Svetoj
Liturgiji i Pričešću,
priredio Vladimir Dimitrijević, izd. "Lio"/Gornji Milanovac/, 2007,
tiraž 1000". Da je reč o svojevrsnoj propagandnoj podvali prostom
svetu, vidi se već po tome što je, po nekoj ironiji "sudbine", na
korici brošure, između slike Nikolaja i Justina, dat u boji
prazan Putir!
i
prazan Diskos!
(kao da je snimljeno iz nekog izloga ili kataloga, gde se prodaju
crkvene stvari!). Ako je prazan Putir i Diskos simvol Liturgije i
Pričešća, onda to pokazuje praznost sve ove i ovakve rabote. Sadržaj
pak same brošure je većinom van konteksta i stvarne veze sa temom u
naslovu, jer u njoj najmanje ima stvarnih reči ove dvojice Svetih
Liturgâ o Liturgiji i Pričešću, tako da ova knjižica i nije o Svetoj
Tajni i Tajnovodstvu, niti je o Nikolaju i Justinu, nego o Vladi
Dimitrijeviću i sektaškom mentalitetu koji ga, nažalost, poodavno
karakteriše. "Priredio" je on do sada desetak manjih i većih po
formatu, a po mentalitetu istovetnih, knjiga /u tzv. "Obrazu
Svetačkom", gde su on i J. Srbulj neprikosnoveni autoriteti/, u
kojima se uglavnom nekritički prevodi i još nekritičkije
komentariše, mahom sa engleskog i ruskog, mnogo šta spornog sadržaja
i kvaliteta, od Serafima Rouza do Aep. Averkija, i gde su
prezentirana zbrkana, haotična, a negde i direktno nepravoslavna
shvatanja (npr.: Averkijeve tvrdnje da se "može i treba za vreme
Liturgije koristiti Molitvenik sa ličnim molitvama"; ili "ne služiti
sa Grcima koji imaju novi kalendar"; ili sporni stavovi Rouza o
"zagrobnom životu"; ili direktno antikanonske tvrdnje V.
Dimitrijevića: da se može, i treba, "postiti u Subotu"! - dakle kao
Latini; ili "klečati u Nedelju"!).
U ovoj brošuri od sto strana, Nikolajevog i Justinovog teksta, za
koji niste sigurni gde počinje i gde se zavaršava (a negde ni odakle
je uzet, jer su iseckani, istrgnuti iz konteksta, protkani
"prosvetarskim" komentarima sveznadara, skromno nazvanog
"priređivač"), nema jedva pola knjižice, a inače su u knjižici mnoga
pitanja koja nemaju mnogo veze sa naslovom knjige ("o postu", "o
modernizmu", "o konzervatizmu", "o obnovljencima u Rusiji", o
"kalendarskoj reformi", o "liku sveštenika", o "klečanju na
službama"), skoro sve same teme danas izrazito svojstvene
(psevdo)zilotima, koji u Božanskoj Liturgiji "od drveća ne vide
šumu", od sitnica ne vide Glavninu našeg Spasenja. Sve ostalo u
knjižici su mudrovanja iliti nagvaždanja V. Dimitrijevića. I to se
prodaje, boljereći nameće, kao "pranje mozga" - u ime Svetih
Nikolaja i Justina, i to još u Leliću i Ćelijama! To nije ni
"donošenje sove u Atinu", nego sholastička i racionalistička
kazuistika, "traženje dokaza" za unapred smišljene i prezumcirane
sektaške teme i stavove (λήψις του ζητουμένου, kako bi rekli atinski
mudraci).
Gospodina i brata Vladu Dimitrijevića smo u razgovoru, pastirskom i
očinskom, i kao Žički Episkop, i potom nedavno, savetovali i
podsećali ga na Sv. Apostola: "Vama
nije tesno u nama, nego vam je tesno u srcima vašim. A za isto
uzdarje od vas, kao deci govorim, budite široka srca i vi"
(2Kor.6,12-13), s nadom da će uvideti koliko su njegovi ovakvi
tekstovi, "priređivanja" ovakvih brošura i knjiga "svaštara", duboko
prožeti duhom skolasticizma i sektaštva, "duhom ovoga doba",
nerazlikovanjem duhova,
toliko tuđim Pravoslavlju!
Ne bismo da citiramo ovde njegove nesuvislosti i veštačke
konstrukcije (poput npr.: "u našoj Crkvi - post, ispovest,
pričešćivanje, bogosluženje - sve kao da je pod znakom pitanja"!) -
to ćemo, ako ustreba, posebno uraditi kad budemo donosili
svedočanstva o Bogočovečanskoj Liturgiji Svetih Nikolaja i Justina,
ljudi - odgovornih Pastira u ovom narodu Arhipastira Hrista i Sv.
Save, koji su Hristom u Duhu Svetom bili iznad "modernizma i
konzervativizma", iznad "Istoka i Zapada", iznad svih
psevdozilotskih i sektaških jednostranosti i defektnosti, jer su
bili u visinama i dubinama katafatike i apofatike bogatstva
Pravoslavnog Bogoslovlja i Bogoslavlja, kako naša Crkva peva.
Savetujemo, opet i opet, gospodinu i bratu Vladi (a i onima koji mu
sufliraju, ili on njima), da trudoljubivo, postom i molitvom,
vrlinama koje drugima preporučuje, stekne, ili makar malo-pomalo
stiče, iskrenu ljubav i revnost za Istinu, ali uz sebegraditeljsko i
crkvograditeljsko smirenje i smirenoumlje, kakvo su imali Sv.
Nikolaj i Justin. I takođe da zna, kao oni: da ni "revnost po Bogu"
nije dovoljna, ako nije "revnost po razumu" /κατ' επίγνωσιν = "po
poznanju"/ Istine = Tajne Hristove (Rm.10,2; Kol.2,2). I da se samo
sa svima Svetima može razumevati širina i dužina, i dubina i visina,
zajedništva i sapričastija Svetih u blagodati Hristove Liturgišuće
Crkve (The Worshipping Church, kako se zove tekst o. G. Florovskog,
koji oni u "Svetačkom obrazu" nisu preveli) - Telu i Punoći Onoga
Koji sve ispunjava u svemu.
Učesnici toga Tela i Punoće, po meri vere i dara Hristova, bili smo
u Nedeljnoj Liturgiji u manastiru Ćelijama.
+Ep. Atanasije (Jevtić)
|
|||
|
[novosti]
[eparhija]
[sv.sava
gk]
[episkop]
[istorija]
[manastir]
Copyright © 2003, 2004, 2005 Gornjokarlovačka
Eparhija. |
