|
Jerej Aleksandar Đakovac Svete Tajne u predanju pravoslavne crkve
Kada govorimo o Svetim tajnama uop�te, moramo prvo da govorimo o
jednoj Svetoj tajni, koja sve tajne na�e Crkve uokviruje, a to je
tajna Hristova, o kojoj govori i Sveto Pismo. Ka�e tamo u Svetom
Pismu, da je velika tajna pobo�nosti, da se Bog javio u telu, ka�e
apostol Pavle. Da bismo ovo razumeli , da bi smo razumeli ovu
svetajnu, ovu tajnu koja uokviruje sve one
tajne Crkve moramo da napravimo jedan kraći uvod.
Prema biblijskom i svetootačkom shvatanju, Bog je stvorio svet iz
ničega, stvorio je svet sa �eljom da taj svet postoji večno, da
postoji i �ivi u zajednici sa Bogom.
Svet kao takav, nema u sebi sile, nema u sebi energije,
kojima bi mogao da �ivi večno, sam bez Boga. Zato je bilo potrebno
da se ostvari zajednica sveta i Boga, da bi svet mogao večno da
postoji u zajednici ljubavi sa Bogom. Ali Gospod na� nije �eleo da
ta zajednica bude nasilna, da svet i čovek budu primorani da budu u
zajednici sa Bogom, nego je �eleo da budu slobodni, odnosno da
zajednica sa Njim, Gospodom, Stvoriteljem svega �to postoji, bude
zasnovana na slobodi. Upravo to je dakle bila �elja, to je bio cilj
Bo�iji kada je stvorio svet, ta večna zajednica Njegove tvorevine sa
Njim, sa Tvorcem. Ali je kao �to rekosmo to podrazumevalo slobodu,
odnosno dao je Bog mogućnost čoveku da zajednicu sa Bogom ostvari,
ili pak da je odbije,
jer sloboda podrazumeva i mogućnost toga negativnog odgovora, i
upravo se to i dogodilo,
o čemu imamo zabele�enu pripovest u knjizi Postanja, da prvi
čovek, prvi ljudi Adam i Eva zapravo odbijaju zajednicu sa Bogom.
Oni svojim postupkom kao da ka�u, ne mi nećemo
zajednicu sa Tobom, mi hoćemo večni �ivot, hoćemo večno
postojanje ali sami za sebe, iz ove prirode �elimo da to crpimo iz
ove prirode koja nas okru�uje i iz na�e sopstvene. Međutim priroda
ljudska, priroda tvorevine, budući da je stvorena iz ničega, budući
da je po reči svetog Atanasija Velikog, biće sveta nebiće, da je
znači su�tina ovoga sveta u ni�tavilu,
jer je iz ni�tavila voljom Bo�ijom nastao. Budući da je to
tako, priroda ljudska i priroda ovoga sveta ne mo�e da da večno
postojanje, zato je smrt koja je dotle bila samo mogućnost postala
realnost. Smrt je postala stvarnost na�eg postojanja i na�ega
�ivota. Ali Gospod koji je stvorio sve �to postoji
nije �eleo da dopusti da svet ovaj i�čezne u nebiće, da
propadne, da nestane, nego je odlučan bio da svoj domostroj ,
odnosno svoju brigu o ovome svetu ispuni i u vremenu koje će doći. I
zaista onda kada se vreme ispunilo, kada je to bilo
ugodno volji Boga Oca u sadejstvu Duha Svetoga, drugo lice
Svete Trojice, Sin Bo�iji večni Logos Bo�iji ovaplotio se, postao
čovek postao jedan od nas, ostajući Bog. Za�to je to bilo potrebno.
Pa upravo zbog toga �to je Bog potpuno različit od nas, Bog je
toliko drugačiji od nas da to ne mo�emo ni da zamislimo, ne mo�emo
da uop�te opi�emo rečima prirodu Bo�iju, ne mo�emo ni da je
zamislimo. U
tradiciji pravoslavne crkve postoji tzv. apofatička ili negativna
teologija, o Bogu mo�emo da ka�emo mnoge stvari, da je dobar,
da je večan, da je pravedan, da je beskonačan itd. Ali, sve to ka�u
oci, na čelu sa Dionisijem Areopagitom, su relativni pojmovi i oni
ne mogu u stvari da nam u potpunosti iska�u tajnu Bo�ansku, zato oci
ispred ovih termina stavljaju jedno '' iper '', na grčkom �to
znači,'' nad '' , na
srpskom, '' nad '' dobar je Bog, '' nad '' večan, '' nad ''
su�tastven itd. Ali ne samo u smislu da je Bog,
eto ne samo dobar kao �to smo mi ljudi nego mnogo vi�e od
toga. Ovo grčko '' iper '', znači u stvari da na�a reč dobar,
pravedan itd. sve ono �to Bogu pripisujemo ne mo�e u stvari da opi�e
su�tinu Bo�iju, Njegovu prirodu . Bog se dakle toliko razlikuje od
čoveka da ne samo �to ne mo�emo da izreknemo i da rečima opi�emo
nego ne mo�emo ni da zamislimo �ta to Bog u stvari jeste. Budući da
je Bog toliko od nas različit, svi na�i ljudski napori bilo koje
vrste, a tih je napora bilo u istoriji sveta, u raznim religijama, u
raznim filozofijama, svi ti napori dakle, ne mogu da donesu ploda,
svi ti napori ostali bi bezuspe�ni. Zato je bilo neophodno da Bog u
stvari bude taj koji će da prevaziđe jaz, koji će da
prevaziđe provaliju između čoveka, sveta sa jedne
strane i Boga sa druge, upravo se to dogodilo u delu, u činu
ovaploćenja Sina Bo�ijega. Večni Logos Bo�iji prebrodio je tu
provaliju, postao je jedan od nas, da bi da tako ka�emo On bio most
kojim mo�emo da se
sjedinimo ponovo sa Bogom.
U nekoliko reči i naravno sasvim ograničeno to bi bilo ono
�to nazivamo tajnom Hristovom, ta
dakle op�ta tajna spasenja. To svedoče apostoli u Novome
Zavetu, da su imali
istinitu zajednicu sa Bogom kroz
Gospoda na�eg Isusa Hrista, ka�u tamo, ''�to ruke na�e
opipa�e, �to oči na�e vide�e to svedočimo'' . Dakle zajednicu
sa Bogom koji je sada bio vidljiv, koji je sada bio opipljiv, koji
je bio ljudima pristupačan, to je ono novo pod suncem u stvari na
zemlji nastalo, to je ono �to je ljudima ponuđeno to je ta tajna
Hristova. Međutim prilikom Vaznesenja Gospodnjeg, četrdeset dana
nakon Vaskrsenja Njegovog, vidimo da odlazi Gospod od nas . Uzneo se
pred apostolima na nebo, a oni kao da tra�e od Njega i ka�u, ''
Gospode nemoj nas napustiti '' , ali Gospod odlazi Ocu i ka�e ,
''ako ja ne budem oti�ao onda Duh Sveti neće sići ''. Bilo je dakle
neophodno Vaznesenje Gospoda
na�ega Isusa Hrista, bilo je neophodno upravo zbog toga da bi
mogla da se ostvari tajna, tajna Crkve.
Naime deset dana kasnije, deset dana nakon Vaznesenja
Gospodnjeg, Duh Sveti
je si�ao na apostole. Taj događaj je opisan u Svetome Pismu,ka�e da
su bili okupljeni na molitvi u gornjoj sobi, da je Duh Sveti u vidu
plamenih jezika si�ao na njih,si�ao je dakle na njih i taj dan
proslavljamo kao rođendan Crkve, odnosno kao utemeljenje
Crkve. Tako dakle centralna tajna, srce Crkve, zapravo jeste
Sveta Evharistija. Znamo da je Gospod na� na Tajnoj večeri prelomio
hleb , dao ga svojim učenicima i rekao '' primite i jedite ovo je
Telo moje koje se za vas lomi na otpu�etnje grehova ''. Isto tako i
ča�u po večeri govoreći, '' pijte iz nje svi ovo je Krv moja Novoga
Zaveta koja se za vas i za mnoge izliva na otpu�tenje grehova'' .
Upravo dakle Sveta Evharistija, Sveta Liturgija predstavlja
centralnu tajnu. I onda nam je Bog pokazao mnoge tajanstvene
stvari,naime pokazao nam je
da tu ostvarujemo zajednicu sa Njim sa Gospodom, ali nam je
takođe pokazao da tu zajednicu ne mo�emo da ostvarimo sami za sebe,
pokazao nam je da do Boga mo�emo da dopremo jedino zajedno sa drugim
ljudima i jedino jedni kroz druge. I to se veoma dobro vidi kada
slu�imo Svetu Liturgiju. Da bismo slu�ili Svetu Liturgiju, zaista
neophodni smo jedni
drugima. Potrebno je da postoje različite crkvene slu�be koje
omogućavaju da liturgija bude slu�ena. U pravoslavnoj Crkvi nije nam
svojstveno da recimo sve�tenik ili
episkop sam slu�i Liturgiju a da nema drugih ljudi prisutnih,
uvek mora barem nekoliko ljudi da bude prisutno a najbolje je, i
po�eljno da nas bude �to vi�e. Jer postoje u Crkvi različite slu�be.
Prva slu�ba je slu�ba episkopa, episkop je taj koji
razdaje darove, on je u stvari taj koji razdaje blagodat
Duha Svetoga, koji postavlja ljude na različite slu�be. Sa
druge strane prezviteri koji okru�uju episkopa, predstavljaju zbor
apostola koji takođe
svedoče istinu da je episkop ovde na mestu Hristovom. Tu su đakoni
koji izobra�avaju
anđeoske sile i narod Bo�iji, laos Bo�iji, koji je takođe prisutan i
koji aktivno učestvuje u bogoslu�enju sa svojim ''da'' , sa svojim
'' amin '' , sa svojim, '' Gospodi pomiluj '' . Upravo zato u
pravoslavnoj Crkvi nikada ne mo�e da
se slu�i Liturgija ako nisu činovi, ako nisu slu�be crkvene
prisutne. Pokazuje nam to dakle braćo i sestre da mo�emo da
se spa�avamo jedino ako smo u zajednici,
da je zajednica dakle preduslov na�eg spasenja i da ne
postoji individualno spasenje.
Na ovim osnovama mo�emo
da razmatramo i da pogledamo praksu pravoslavne Crkve kada su
u pitanju ostale Svete tajne.
Evo reći ćemo par reči
o Svetoj tajni Kr�tenja.
Sveta tajna Kr�tenja, to svi pretpostavljam znamo, jeste tajna
ulaska u crkvu, njome postajemo članovi crkvene zajednice. Na�alost,
tokom vekova i u novije vreme preovladale su prakse koje su
individualizovale svete tajne i odvojile ih od Svete Liturgije. U
drevnoj crkvi i kr�tenje i miropomazanje
i Sveta tajna Braka pa i druge tajne , Sveta tajna
Sve�tenstva je ostala i
danas, bile su vezane neposredno , direktno za Svetu Liturgiju. Ako
pogledamo na� dana�nji tipik, bogoslu�beni ustav, na�e Crkve
videćemo iz njega, da je kr�tenje obavljano kao saborni čin,
kr�tenje nije kao �to danas ponekad shvatamo individualna stvar
svakoga čoveka, njegove porodice prijatelja i to se obavlja da tako
ka�em u nekom uglu crkve i nema nikakve veze ili ne pokazuje neku
vezu sa čitavom zajednicom. Drevna Crkva imala je drugačiju
perspektivu koja je čini mi se vi�e odgovarala onom autentičnom
izrazu i samom biću Crkve.
Kr�tenje je obavljano samo nekoliko puta godi�nje, na velike
praznike i u na�em dana�njem bogoslu�benom ustavu jo� uvek na to
imamo uspomenu. Vidimo
recimo da je pashalno bogoslu�enje, znači za Vaskrs veoma
prilagođeno potrebama kr�tenja, zajedničkog sabornog kr�tenja
velikog broja novih
članova Crkve. Individualno ili posebno kr�tenje se primenjivalo
samo u nekim posebnim izuzetnim slučajevima. Danas kada se vr�i
kr�tenje, a ono je nastalo i počelo da biva individualno iz
praktičnih razloga. Naime kada su odrasli ljudi većinom pri�li
Crkvi, postali članovi njeni, na red je do�lo kr�tavanje dece ,
budući da su deca bila kao takva mala nepodobna za katihizaciju i za
podučavanje, kao mala deca dakle, onda su počela da bivaju i
kr�tavana individualno. U
dana�nje vreme , čini mi se kada ponovo imamo veći broj
odraslih ljudi koji se kao odrasle osobe kr�tavaju, mo�da bi bilo
dobro i potrebno da se ponovo uspostavi
institucija katihumenata odnosno onih koji se pripremaju za
Svetu tajnu Kr�tenja. Danas u na�em činu kr�tenja vidimo mnoge
elemente koji ukazuju da je upravo kr�tenje
ulazak u Crkvu. Vidimo dakle isterivanje zlih duhova iz onih
koji prilaze tzv.
egzorcizme. Na�alost, primetno je danas, u praksi dosta puta se ovi
egzorcizmi skraćuju pa čak i preskaču tj. potpuno ili delimično
izostavljaju pri kr�tavanju, �to
nije dobro, jer upravo egzorcizmi svedoče da čitav svet ovaj
u zlu le�i, da je potrebno njegovo preobraćenje, njegovo
prisajedinjenje Bogu. Bila je praksa nekada u Crkvi da se ovi
egzorcizmi čak vi�e puta ponavljaju, nekoliko puta su čitani, pa
onda nakon nekog vremena ponovo čitani, pa sukcesivno dakle
ponavljani u vi�e navrata da bi tek onda kasnije neko bio kr�ten.
Takođe, ako gledamo dana�nji čin Svete tajne Kr�tenja, vidimo mnoge
elemente koji danas nisu mo�da dovoljno jasni, upravo zbog toga �to
je kr�tenje donekle izvučeno iz tog liturgijskog konteksta. Vidimo
recimo ono poznato trokratno kru�enje oko nalonja sa ikonom ili oko
nalonja sa Jevanđeljem kada pevamo '' jelici vo Hrista krestitesja
'', odnosno, '' vi koji se u Hrista krstiste, u Hrista se obukoste''
. Danas to deluje pomalo nejasno, za�to to idemo tri puta u krug i
tako. Međutim ako pogledamo drevne ustave, videćemo da
je to bio u stvari svečani ulazak u Crkvu. Naime, episkop je
zajedno sa sve�tenicima i novokr�tenima
svečano ulazio u Crkvu, uvodio dakle novokr�tene i počinjala
je Sveta Liturgija. Da ka�emo i da bi trebalo povesti danas računa i
o vremenu kr�tenja. Iako danas nije moguće vratiti se na drevnu
praksu da se samo u neke praznične dane obavljaju kr�tenja, mo�da i
nije sasvim umesno ono �to danas
preovlađuje, a to je da kr�tavamo u bilo koje vreme, a
najče�će posle Liturgije. Naime, nikako nije bila odomaćena praksa u
drevnoj Crkvi,
kr�tavanje posle Liturgije, odnosno bilo kakvo savr�avanje , bilo
kojih da ka�emo tajni nakon zavr�etka Liturgije, jer Liturgija
zapravo jeste projava Carstva Bo�ijeg, Carstvo Bo�ije je do�lo, to
svedočimo kada vr�imo Svetu Tajnu Evharistije. Zato onaj običaj
drevni koji treba dr�ati, da ne radimo poslove neke, odnosno bilo
koje poslove, fizičke ili druge prirode, na praznike, na crveno
slovo, �to se ka�e, upravo zato �to kada slu�imo Liturgiju tada
svedočimo da je Carstvo
Bo�ije do�lo, a u Carstvu Bo�ijem nema rada, nema znoja itd, i zato
tih dana ne radimo.
Sa druge strane, ka�em, bilo bi dobro da u na�e vreme ponovo
obratimo pa�nju na ovaj
saborni karakter Svete tajne Kr�tenja, upravo makar na taj način �to
bismo recimo �to bismo recimo ove tajne savr�avali pre Svete
Liturgije, tako da oni novokr�teni mogu da učestvuju, da odmah
uzmu uče�će u Svetoj tajni Liturgije .
Slično Svetoj tajni Kr�tenja, Sveta tajna Miropomazanja takođe
predstavlja postavljanje novokr�tenoga, koji je
dakle ulaskom svojim u Crkvu, postao član njen, njegovo
postavljanje davanje blagodatnog dara za njegovu slu�bu, a njegova
slu�ba je upravo slu�ba laika u Crkvi. Naime,
vidimo da danas je veoma bitno da o ovome govorimo zato �to
imamo u na�oj Crkvi veoma mnogo ljudi koji su kr�teni, a vidimo da
nam hramovi na�i nisu ba� naročito puni.
Mnogi misle i veruju da samo obavljanje tajne kr�tenja,
mirpomazanja, samim tim da smo na neki način zavr�ili svoje obaveze,
da je to ne�to �to smo dobili i �to je postalo na� individualni
posed, sada smo eto kr�teni i miropomazani i to je to. Međutim
nije. Zapravo kr�tenje i miropomazanje predstavljaju samo
početak, to su tajne uvođenja u Crkvu, a onda kada smo u Crkvu
uvedeni, kada smo u crkvu u�li, onda treba svoju slu�bu da slu�imo.
Slu�ba laika jeste pre svega da ka�u '' amin '' na
bogoslu�enju, da aktivno učestvuju na Svetoj Liturgiji. Kao kada
bismo imali recimo sve�tenika koji nebi dolazio u Crkvu, onda bi se
vrlo brzo sa pravom zapitali, pa jeli taj zaista sve�tenik,ako ne
slu�i Liturgiju , ako ga u Crkvi nema. I zaista bi njegovo
sve�tenstvo bilo dovedeno pod znak pitanja, ako Liturgiju ne bi
slu�io. Isto kao i
sve�tenstvo episkopa ili đakona. Ali
zapravo, ni�ta se tu ne razlikuje kada su u pitanju laici, i
laici, �to ne znači
neznalice, nego znači narod Bo�iji , to su laici u na�em značenju te
reči, laici svi mi pozvani smo da učestvujemo u bogoslu�benom �ivotu
Crkve pre svega i najpre u Liturgiji jer je to ono za�ta smo
kr�teni, za �ta smo miropomazani, to je slu�ba na koju nas je Duh
Sveti postavio.
U ovome kontekstu mo�emo da sagledamo i druge tajne Crkve, koje sve
imaju dakle svoje ispunjenje u Svetoj Evharistiji.
Sveta tajna Sve�tenstva jo� uvek , hvala Bogu,
ne mo�e se zamisliti van Svete Evharistije, Liturgije. Upravo
rukopolo�enje u čin đakona, prezvitera ili episkopa uvek i svagda u
pravoslavnoj crkvi biva na Liturgiji, zato �to se svi činovi
sve�teni upravo postavljaju, rukopola�u za slu�enje Svete Liturgije,
gde imaju svoje mesto dakle gde će je savr�avati, gde će imati svoje
mesto u njenom savr�avanju. Zato sve�tenstvo ne treba posmatrati kao
individualni blagodatni dar koji je dat nekome čoveku , već on
zavisi od njegovog mesta u Svetoj Liturgiji. To takođe vidimo i kada
se rukopola�e kandidat nakon njegovog rukopolo�enja kada mu episkop
predaje oznake njegovog čina. Ako je u pitanju dakle đakon onda
stihar i orar , ako je u pitanju sve�tenik onda delove sve�teničke
ode�de, na �ta narod uzvikuje ''aksios'', odnosno dostojan. Ponegde
ima tumačenja da to ''aksios'' odnosno, ''dostojan'' jeste u
stvari odobravanje aklamacija, da je to, kako da ka�emo neka vrsta
izbora sve�tenika, sve�tenoslu�itelja od strane naroda. Ali to nije
sasvim tačno, zapravo ne mo�e narod da ka�e
''nedostojan'' mo�e,
ali pre Liturgije. A ovde vidimo Sveta tajna je obavljena,
dakle, rukopolo�enje je obavljeno, molitva rukopolo�enja je
pročitana i tek onda u stvari je narod pozvan da uzvikne
''dostojan'', čime u
stvari narod svedoči da je uvideo prisustvo Duha Svetoga na
kandidatu, da je Duh Sveti taj koji je kandidata udostojio. Tako
dakle i Sveta tajna Sve�tenstva jeste saborna tajna, ona jeste tajna
koja konstitui�e crkvu kao i Sveta tajna Kr�tenja i Miropomazanja.
Da ka�emo i neku reč i o Svetoj tajni Braka.
U drevnoj Crkvi nije postojao neki poseban obred kao �to danas
postoji,Svete tajne Braka. Naime, Sveta tajna Braka je u stvari
bila, da tako ka�emo nekoliko blagoslova, episkopa pre svega,
njegovo odobrenje da taj par mo�e da �ivi kao mu� i �ena, �to znači
njihovo zajedničko priče�ćivanje. Jo� uvek je ostatak toga tj.
uspomena na ovaj običaj ona zajednička ča�a koju vidimo pri
sklapanju braka. Brak u pravoslavnoj Crkvi treba shvatiti kao Svetu
tajnu, pre svega kao jedno obećanje Bogu da ćemo sa tom drugom
lično�ću poku�ati, nastojati da ostvarimo ličnosnu zajednicu, da
ćemo onaj dar koji smo dobili od Boga, uzajamne privlačnosti
poku�ati da preobratimo i preobrazimo u ne�to vi�e, a to ne�to vi�e
jeste u stvari poziv da taj na� bračni drug za nas postane
jedinstvena i neponovljiva ličnost, i da na osnovu te zajednice sa
jednim ljudskim bićem, tim na�im bračnim drugom, shvatimo i uvidimo
kakav je model uop�te crkvenog postojanja, i kakav model treba da
bude na�e ljubavi prema drugim ljudima i na kraju prema Bogu, jer
Boga volimo kroz druge ljude. Tako dakle, tajna braka u crkvi upravo
to treba da nam poka�e.
U crkvi imamo i mnogo drugih tajni. Da sada ne govorimo o njima
posebno. Naravno, da ove podele koje nalazimo u nekim ud�benicima
govore o sedam, a u neka ranija vremena o devet svetih tajni itd,
nisu ne�to �to je posebno svojstveno predanju pravoslavne crkve. U
različita vremena, različiti obredi nazivali su se Svetim Tajnama.
Tako recimo čin mona�enja je takođe dugo vremena smatran i nazivan
Svetom tajnom,u dana�nje vreme nije, ali mislim da ova razlika nije
od presudnog značaja.
Ono �to bi dakle hteo da podvučem to je da sve tajne u crkvi, sve
Svete tajne upravo imaju svoj vrhunac u Svetoj Evharistiji u Svetoj
Liturgiji, da samo sa obzirom
na Liturgiju koja jeste ostvarenje odnosno
oprisutnjenje Carstva Bo�ijeg, one zapravo dobijaju svoje
značenje. U tome smislu bi dobro bilo i mi ćemo morati to u
budućnosti sigurno da
da činimo, a već dosta i episkopa i sve�tenika se trudi na tome,
moraćemo da činimo sve da poka�emo da tajne u pravoslavnoj Crkvi
nisu prosto neki individualni obredi, individualni činovi koji se
tiču samo pojedinaca, već da su to radnje koje se tiču čitave Crkve,
čitave evharistijske zajednice.
Eto sa ovih nekoliko reči ja bih zavr�io, zavr�io bih upravo zbog
toga da bi ostalo vremena za va�a pitanja jer kao �to smo govorili
Crkva je zajednica i ne treba da bude svedena na monolog nečiji već
na jedan dijalog i na da ka�emo čujenje i drugih mi�ljenja. Ukoliko
imate nekih pitanja ili komentara izvolite. PITANjE: Danas često čujemo da se govori o ekumenizmu. �ta za pravoslavnog čovjeka znači riječ ekumenizam
ODGOVOR:
Sam pojam ekumenizam znači, odnosno ekumena jeste vaseljena, čitav
svet. Naravno pod ovim pojmom se zapravo mnogo toga podrazumeva. Sa
jedne strane mi znamo u Jevanđelju je zapisano
da je Gospod rekao, '' idite i krstite sve narode , idite i
naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha '' . U
tom smislu dakle Gospod nas nije poslao da krstimo samo neke narode,
a da onda spavamo i da vi�e ni�ta ne činimo, i u tom smislu mi smo
svi pozvani da budemo
ekumenisti u smislu da se staramo o celoj ikumeni, o celoj
vaseljeni, da činimo ono �to mo�emo , da svi čuju blagu reč
Jevanđelja. Sa druge strane reč ekumenizam danas označava i najče�će
se koristi za dijalog sa nepravoslavnima. Po mom mi�ljenju postoje
razne vrste ekumenizma.
Većina ekumenizama, ili ekumenskih ideja o tome kako bi trebalo da
se vodi taj dijalog, �ta on zapravo znači, �ta su njegove
pretpostavke, većina dakle tih ideja nastala je na Zapadu. Tako
postoji protestantski ekumenizam koji
je oličen u svetskom savetu crkava.
Najznačijnija teza ovog,
da ka�em protestantskog ekumenizma,
je da je u stvari većina učenja o Bogu nebitna,da je bitno da
postoji međusobna ljubav, razumevanje i tolerancija, a da to kako
zaista verujemo u Boga, na ovaj ili onaj način, nije naročito bitno.
Jednostavno dogmati svih crkava,
da ka�emo , verskih zajednica se relativizuju i na osnovu
toga se �eli postići jedinstvo. Međutim čini mi se da takav model
nije ba� naročito prihvatljiv za pravoslavnu Crkvu, upravo zbog toga
�to se dogmati pravoslavne Crkve tiču su�tinskih stvari. Sveti oci
nikada nisu raspravljali o stvarima koje su nebitne niti o
stvarima koje su eto zanimljive, pa hajde da o njima razgovaramo.
Svi oni dogmati koje su doneli sveti oci tiču se na�ega spasenja.
Evo samo par primera
kratko.
Recimo sveti oci su doneli dogmat o tome da je Hristos istiniti Bog
i istiniti čovek. Danas smo govorili o tome. Ukoliko to ne bi bilo
tako , ako bi Hristos bio ne�to drugo a ne istiniti Bog i istiniti
čovek u isto vreme mi ne bismo imali spasenje. Ako nije istiniti
čovek, ako nije potpuni čovek, onda ne mo�emo sa njim da imamo
zajednicu. Ako nije istiniti Bog u isto vreme onda
ta zajednica koju bi sa njim imali kao sa čovekom ne bi za
nas bila spasonosna. I drugi mnogi primeri govore ovome u prilog,
dakle za nas pravoslavne model koji nude protestanti nije
prihvatljiv.
Sa druge strane imamo rimokatolički model ekumenizma
koji u stvari da ka�em ukratko počiva na tezi da je
rimokatolička crkva ta
Jedna, Sveta, Saborna i
Apostolska u koju
ostali treba da uđu ili da joj se prisajedine,pa
i onda, kako nam se čini na osnovu dokumenata Drugog
vatikanskog koncila, pa i onda ako priznaju određenu da ka�emo
eklisijalnu ili crkvenu stvarnost drugima, nama pravoslavnima između
ostalog, ali ne samo nama, smatraju da ona nije potpuna odnosno da
je delimično o�tećena. Jedan od rimokatoličkih teologa Hans King
upravo je govorio o tome da model rimokatoličkog ekumenizma koji je
otelovljen u
dokumentima Drugog vatikanskog koncila zapravo predstavlja isti onaj
poku�aj da se drugi uvedu u krilo Vatikana, samo na mala vrata. Čini
mi se da je to sad neka teza koja danas postoji.
Pravoslavni upravo ekumenizam ili ikumenizam jeste na�a obaveza da
razgovaramo sa svima. Naime, nas je Gospod obavezao i kao
Jedna , Sveta, Saborna i Apostolska Crkva du�ni smo da se
obraćamo svima pogotovo onima koji iska�u �elju da razgovaraju sa
nama. Du�ni smo i treba
da razgovaramo sa njima i da svedočimo istinu vere, a opet na nama
je da se postaramo i da
se pobrinemo da tu istinu na�e vere svedočimo autentično, da je ne
zamaglimo opet nekim mo�da na�im ljudskim predanjima koja bi se
činila nejasna onima kojima se obraćamo. Takođe potrebno je da poput
apostola Pavla budemo svakome sve, da kako koga pridobijemo, da se
savremenom i modernom čoveku obraćamo modernim i savremenim rečnikom
koji on razume. Da se
trudimo da u teologiji
ne koristimo hermetički jezik koji je nerazumljiv drugima koji nisu
teolozi itd. Prema tome eto ako sam tu bio dovoljno jasan čini mi se
da je to neki odgovor na ovo
pitanje o ekumenizmu budući da je ono samo po sebi slo�eno. PITANjE: Ako mo�ete da ka�ete o potrebi čestog priče�ćivanja
ODGOVOR:
Da.
Pa evo moram biti otvoren, ja izbegavam da govorim o potrebi čestog
priče�ćivanja, jer čini mi se na osnovu onoga �to čitamo kod svetih
otaca da zapravo pre mo�emo govoriti o potrebi redovnog
priče�ćivanja. Dakle ovde se ne radi o broju, pa da ka�emo sad da li
je potrebno pričestiti se četiri ili četrdeset četiri puta godi�nje
ili vi�e i tako, nego se radi o sledećem. Naime, govorili smo ovde o
Svetim tajnama, da Svete tajne ne treba do�iveti u individualnom
smislu. Mi se spasvamo kroz Evharistiju, u smislu da svi zajedno
kada se sakupimo kako
ka�e apostol Pavle epi to afto, na jednom istom mestu, oko jedne
iste stvari, a to je savr�avanje
ili slu�enje Bogu Svete Liturgije, tada se u stvari
pokazujemo, tada Duh Sveti silazi na nas , tada se pokazujemo kao
Telo Hristovo. Vidimo tamo kada sve�tenik govori '' svetinje svetima
'' a mi nakon toga pristupamo.
Naravno mi sami svesni smo , svako od nas da po nekom
objektivnom merilu na�e gre�nosti nikako nismo sveti, čak i onda ako
smo postili na vodi i strogo postili i trudili se veoma, opet smo
svakako gre�ni, a sve�tenik poziva svetinje svetima, a mi ipak
pristupamo. Pristupamo ali u stvari pevamo, '' jedan je svet jedan
je Gospod Isus Hristos u slavu Boga Oca, Amin ''. Upravo dakle
sveto�ću Hristovom, zato �to učestvujemo u svetosti Hristovoj mi se
udostojavamo da se pričestimo tajnama Hristovim. Mi smo naravno
du�ni i neophodno je da se trudimo na svaki
način da na� �ivot saobrazimo zajednici sa Bogom, jer na
Liturgiji mi imamo iskustvo nečega drugoga, nečega �to nije od ovoga
sveta, na kraju krajeva imamo jedno iskustvo a to je iskustvo
ljubavi prema bli�njem.
Ta ljubav prema bli�njem na Liturgiji nije čisto psiholo�ka, nego je
su�tinska,
egzistencijalna, jer
vidimo u stvari ako nema tog drugog na Liturgiji onda nema ni na�eg
spasenja ni na�eg �ivota. Drugi je u stvari izvor na�ega spasenja.
Ako nema episkopa koji je prvi, onda nemamo Liturgiju, ne mo�emo
Bogu da se molimo, nemamo zajednicu sa Bogom. Ako nema ostalih
ljudi, ostalih činova, ostalih slu�bi u Crkvi onda ne mo�emo Bogu da
se molimo, ne mo�emo sa Njim da imamo zajednicu , ne mo�emo da
slu�imo Bogu Svetu Liturgiju. Ako sve to imamo na umu, onda svako od
nas treba da vr�i svoju slu�bu, a ne mo�emo da je vr�imo ako ne
slu�imo svoju slu�bu, slu�enje na�e slu�be uključuje i
priče�ćivanje. Da ne govorimo o tome da je potpuno strano bilo
crkvenoj praksi drevne Crkve , prisustvovanje na Liturgiji bez
priče�ćivanja. Recimo u Liturgiji svetog apostola Jakova, jednoj od
drevnijih Liturgija koja je sačuvana postoji poziv, ka�e,
'' svi koji ne mo�ete da se molite Bogu iziđite'' , a to
naravno ne znači da ne mo�ete da izgovarate fizički molitve Bogu i
tako, nego znači u stvari koji ne mogu da se pričeste su pozivani da
izađu. U dana�nje vreme, dakle,
treba blagorazumno , naravno i po blagoslovu nadle�nog
episkopa činiti po ovom pitanju. Naime, moje je mi�ljenje da svi oni
koji su kr�teni time su pozvani da se priče�ćuju na svakoj Liturgiji
koju Crkva slu�i. Ako osećaju prepreku ili prigovor svoje savesti
zbog načina �ivota koji nije u saglasnosti sa iskustvom zajednice sa
Bogom, onda za to postoji ispovest i u toj ispovesti sa svojim
parohijskim sve�tenikom ili nadle�nim duhovnikom. U toj ispovesti
videće se da li je za njih bolje da se taj put ne pričeste ili mo�da
da se dugo ne pričeste. Rana Crkva je imala vrlo stroge, da ka�emo
kanone ili pravila koja su o tome govorila. Ne mo�emo slu�iti Bogu i
mamonu, ne mo�emo �iveti u Crkvi, a u isto vreme pona�ati se ,
činiti i �iveti kao neznabo�ci ili gore od njih. To je sa jedne
strane. Ali čini mi se da nije dobra ideja i da nije plodonosna
ideja da poku�amo da pomirimo svoj
u stvari nehri�ćanski �ivot sa �ivotom u Crkvi, tako �to ćemo
naći kompromis da se nećemo ni priče�ćivati a nastavićemo da �ivimo
nehri�ćanski, a onda ćemo samo nekoliko puta u godini, mo�da nedelju
dana odpostiti i onda reći, '' evo sada sam se udostojio time �to
sam postio nedelju dana ''. Čini mi se da je to na neki
način, ovako,
poku�aj nagodbe sa
Bogom, koji ne verujem
da je naročito uspe�an. Takođe sa druge strane celokupan ili veliki
deo predanja na�e Crkve svedoči o tome da je uvek smatrano normalnim
da se kr�teni hri�ćanin onda kada se slu�i Liturgija pričesti, osim
ako nema nekog posebnog razloga da se ne pričesti na toj Liturgiji
tj. ako je učinio neki
greh koji ga odvaja od zajednice sa Bogom. PITANjE: Da nam ka�ete ne�to o Deset Bo�ijih zapovesti
ODGOVOR:
Da. Evo ovako. Naravno o tome bi bilo moguće mnogo toga govoriti,
ali uop�te kada govorimo o zapovestima Bo�ijim, sam Gospod na� nam
odgovara na to pitanje, ka�e da Deset zapovesti Bo�ijih, na kraju ne
samo Deset zapovesti Bo�ijih, nego i sve druge zapovesti koje nam
Gospod daje u Starome Zavetu se svode na one dve zapovesti
'' ljubi Gospoda
Boga svoga svim srcem svojim , svom du�om svojom, svim umom svojim i
ljubi bli�njega svoga kao sebe samoga'' . I zaista,
na kraju kada pogledamo i Deset Bo�ijih zapovesti svode se na
to, na pitanje da li zaista volimo Boga svim srcem svojim i da li
zaista ljubimo bli�njega kao same sebe. Jer ako činimo to dvoje onda
nećemo prekr�iti nijednu od deset Bo�ijih zapovesti. Ako volimo
bli�njeg, onda nećemo da ga krademo, nećemo da ga ubijemo, ako
volimo svog bračnog druga nećemo činiti preljubu itd. Ako volimo
Boga nećemo uzimati uzalud ime Njegovo,
nećemo se klanjati drugim bogovima osim Njemu jedinome. Tako
dakle ljubav u stvari jeste merilo, a zapovesti koje nalazimo u
Starom Zavetu, kako one među Deset Bo�ijih zapovesti tako i ove
druge ukazuju nam i treba da nam slu�e kao putokaz za to da li imamo
ljubavi. Pa onda ako pogledamo taj spisak Deset Bo�ijih zapovesti pa
vidimo da neku nismo ispo�tovali da smo neku prekr�ili, onda nam je
to dosta jasan znak da ne�to sa tom na�om ljubavlju nije u redu, da
je egoizam preovladao i da smo ustvari pozvani da se kroz pokajanje
kroz podvig, kroz post i molitvu
borimo da zadobijemo blagodat Bo�iju i da uspemo da pobedimo
svoj individualizam koji je u tom momentu nadjačao. PITANjE: Pitanje eutanazije, kako se na eutanaziju gleda u pravoslavnoj Crkvi, mislim da će to interesovati na�e vjernike, i da ka�ete ne�to i o čedomorstvu
ODGOVOR:
Koliko je meni poznato ne postoji neki zvanični stav pravoslavne
Crkve . Ali na osnovu onoga �to čitamo kod sveti otaca i �to smo
naučili iz Svetoga Pisma mislim da mo�emo relativno konzistentno da
izvučemo određene zaključke. Naime, danas se postavlja jedno zaista
drugačije pitanje kada je reč o eutanaziji. U drevnija vremena kada
medicina nije bila razvijena, �ivotni vek čoveka bio je kraći i u
većini slučajeva, mada ne uvek te�ke bolesti kraće su da ka�em
trajale, jednostavno smrt je br�e dolazila jer medicina nije bila
napredna i nije mogla da pomogne. Danas medicina u nekim slučajevima
zaista mo�e da pomogne,
hvala Bogu, a u nekim slučajevima samo produ�ava agoniju čoveka.
Kada je u nekim slučajevima reč o tome da neizlečivi bolesnici koji
se dugo muče, prestanu da uzimaju terapiju koja im je propisana, ja
lično, znači to nije neki zvanični stav, ja ne znam da postoji
zvanični stav pravoslavne crkve, moj lični stav je da to nije
eutanazija. Dakle produ�avanje �ivota, recimo
aparatima, ili
nekim medikamentima itd,
kad nema izgleda itd. Samo prestajanje uzimanja tih
medikamenata, odnosno
te terapije ili isključivanje sa ma�ina nije eutanazija. Međutim
direktno ugro�avanje �ivota uzimanjem smrtonosnih doza lekova itd,
jeste i u tom slučaju i smislu je eutanazija ne�to �to
pravoslavna Crkva nikada neće moći da prihvati upravo zato �to je
�ivot dar od Boga. �ivot je ono �to nam je od Boga dato i ono čemu
te�imo. Mo�e da bude te�ak i zaista jeste, zbog bolesti i u raznim
drugim patnjama, dakle �ivot mo�e da bude te�ak, ali sve to, bolest
i svako drugo stradanje pozvani smo da do�ivimo kao mogućnost i kao
poziv Bo�iji da uđemo u zajednicu sa Bogom . Ovaj �ivot koji imamo,
zapravo nam je dat kao jedna prilika da odgovorimo na poziv Bo�iji.
Pitanje Bo�ije koje je upućeno svakom čoveku a to je, '' da li �eli�
da u večnosti �ivi� Samnom u zajednici i ljubavi, da li to �eli�, da
li hoće� da bude� Samnom '' , to je ono �to Bog pita svakoga čoveka.
A mi odgovaramo u svom �ivotu ali ne prosto odgovorom da ka�emo
'' e, da '' , nego čitav na� �ivot sa svim svojim postupcima,
merilima itd, jeste u
stvari jedan veliki odgovor. U tom smislu čini mi se da ka�e sveti
Maksim Ispovednik na jednom mestu, ka�e, '' zdravlje je dobro ali ne
za svakoga, i bolest je lo�a ali ne za svakoga ''. Ponekad, dakle
upravo zdravlje i dobar �ivot mogu čoveka da odvedu od Boga. Pa
ovako npr. čovek mlad, zdrav, prav,
nahranio se dobro, pa ka�e , evo , '' �ta sad smrt, ja se
smrti ne pla�im, meni to ni�ta nije stra�no''
itd. Ali znamo, većina nas ili smo čuli makar, da kada se
susretne čovek sa smrću, sa mogućno�ću da će umreti onda malo to
drugačije izgleda. Onda čovek vidi da smrt nije ne�to �to je
prirodno, ne�to �to nije normalno i vidi da je istinita reč
Svetoga Pisma, gde ka�e da Bog nije stvorio smrt. Dakle, Bog
nas nije planirao da umiremo, planirao je da �ivimo večno, i kada se
susretnemo sa smrću vidimo da to nije ne�to normalno da to nije
prirodno i zato se često okrećemo Bogu, tako da bolest, dakle, pa i
ta te�ka i smrtonosna bolest mo�e da bude jedna dobra mogućnost,
jedna dobra prilika da se Bogu vratimo. Naravno da eutanazija
predstavlja upravo suprotno, predstavlja odbijanje te prilike i
odbijanje da se uzdamo u Boga, odnosno, prestavlja pouzdanje u same
sebe, i čini mi se da je to u stvari osnovni problem sa eutanazijom,
da se mi u stvari uzdamo u same sebe, u svoju racionalnu odluku, ''e
sad je dosta sad vi�e neću da trpim, sad time hoću da zavr�im''. Ne
ostavljajući dakle Bogu i ne prepu�tajući se Bogu, a upravo je to
su�tina na�eg podviga, da se Bogu prepustimo.
�to se tiče abortusa, odnosno čedomorstva jasno je da je to veliki
greh upravo zbog toga
�to, pa na kraju krajeva to i nauka pokazuje, već od samog začeća,
to je novo biće. Međutim, mi vidimo i takođe znamo iz iskustva, a
sve�tenici takođe znaju kroz ispovesti, da �ene koje su, a nije ih
malo, gotovo većina ima takvo iskustvo, kada sa ispovedaju u Crkvi
veoma pate zbog toga, čak i trideset ili četrdeset godina kada je
pro�lo od izvr�enog čedomorstva i dalje pate, i dalje im je to rana
na srcu, to �to im se dogodilo . Tako dakle i to nam pokazuje da to
ne�to nije u redu, kada bi neko rekao da je čedomorstvo ispravno, da
to nije ni�ta stra�no itd. Ne�to tu nije u redu, vidimo po tim
�enama koje dolaze u Crkvu i kada se ispovedaju koliko im je te�ko
posle decenija kako se to dogodilo. Za�to. Zato �to mi ljudi
uspostavljamo, da ka�em
kad volimo nekoga, mi na taj način u stvari njega činimo
jedinstvenim i neponovljivimi majka i �ena kada je u drugom stanju
ona, iako to dete jo�
nije formirano u potpunosti nego je formirano delimično,njegova
priroda jo� nije sasvim uobličena, ipak ona sa njim uspostavlja neku
vrstu zajednice, i naravno čedomorstvom ta zajednica naravno biva
kidana, smrt nastupa, razaranje itd. Znači u tom smislu upravo, i
zbog toga �to za nas uvek drugo ljudsko biće jeste jedinstvena i
neponovljiva ličnost, ima neprolaznu vrednost. I to vidimo po na�em
odnosu prema mrtvima. Neki ka�u koji zagovaraju čedomorstvo da je to
dozvoljeno jer nije priroda jo� formirana, ne znam da li je nervni
sistem ili nije. Ali pogledajte kakav je na� odnos prema onima �to
su umrli, njihova priroda vi�e ne postoji, ni njihov nervni sistem
vi�e ne funkcioni�e, ni jedan organ. Ako su nam to neki pradedovi i
ako su davno umrli mo�da ni prah nije ostao od njih, od njihovih
tela a ipak mi ih volimo i dalje i ne mo�e niko reći i poreći da mi
nemamo sa njima zajednicu ljubavi, iako njihova fizička priroda ne
funkcioni�e. Na isti način kao �to oni �to su se upokojili
mogu da budu predmet na�e ljubavi , tako isto i nerođena deca
mogu to isto i treba da budu i zato naravno treba da učimo i mlade
da je to ne�to �to ne treba da čine, jer ka�em opet pokazuje
pastirsko iskustvo da takav jedan čin uvek ostavlja posledice i
ostavlja rane na du�ama onih koji to čine. Sada bi samo napomenuo da
mi često danas, pa eto i u Crkvi govorimo uglavnom o �enama kada
govorimo o čedomorstvu a u stvari odgovornost njihovih mu�eva,
mu�karaca takođe nije ni�ta manja. Oni koji su to podsticali, koji
su to odobravali pa mo�da na taj čin i nagonili, bilo svojim
delanjem ili svojim ne delanjem. Tako da
mu�karci nisu tu nikako oslobođeni i ne treba da budu
amnestirani od odgovornosti.
PITANjE:
U poslednje vrijeme čujemo stav rimokatoličke crkve i to nas
zbunjuje, oko naslijedstva organa, recimo, dakle, ostavljanje organa
i ovaj donacija organa. Mislim, ako dozvolite, da kao �to o svim
ovim temama kojih smo se doticali ne postoji nekakav zvanični stav,
niti se Crkva sazivala zbog toga, ali prosto ne znam, to mi se čini
neprihvatljivo, za�to ne bismo ostavljali svoje organe nekome kome
su oni potrebni. Evo. Kakav je stav crkve po pitanju ostavljanja
organa nasleđivanja organa.
ODGOVOR:
Verujem da ne postoji neki decidni stav, mada čini mi se da postoji
i da je negde bila neka odluka ali nisam siguran da li na�e pomesne
Crkve ili mo�da ruske itd, da je neko mi�ljenje zvanično izneseno po
tom pitanju i to pozitivno mi�ljenje. Naravno, ja mislim da zaista
tu ne vidim neki problem. Imamo čak u �itijima svetih, čak na nekim
mestima da svetitelj jedan, zaboravio sam koji be�e, kada vidi
gubavca onda ka�e, '' eto Gospode voleo bi da mogu svoje telo da mu
dam itd, i da ja uzmem njegovo koje je bolesno '' . Prema tome ,
naravno sa druge strane,
ka�e Gospod, čak
da nema veće ljubavi ko �ivot svoj polo�i za bli�nje svoje. Znamo
takođe da postoji i transplantacija organa koja spa�ava, recimo
ko�tane sr�i, decu bolesnu od leukemije. Često roditelji ili bliski
srodnici su davaoci ko�tane sr�i i to im spasi �ivot.
Ja ne vidim tu ni�ta sporno ili lo�e da se to učini, da se na
taj način nekome pomogne. Naravno o tome treba starati se i
dr�ava bi morala o tome da brine da tu ne dođe do nekih
zloupotreba eventualno, �to je takođe moguće. Pa slu�ali smo isto
tako na televiziji da je na Kosovu bilo upravo tih nekih
zloupotreba, da su ljudi otimani da bi im bili,
da ka�em, uzeti
organi i ubijani mo�da iz tog razloga. Znači u tom smislu treba
dobro paziti da ne dođe do toga da onda bogati i moćni,
koristeći svoje bogatstvo i moć, da ka�em,
pose�u ne samo za imovinom kao do sada, nego bukvalno za
delovima tela siroma�nih i tu Crkva treba uvek da, sledeći primer
Gospodnji , da uvek jasno stavi do znanja �ta je neprihvatljivo.
Dakle u ovom smislu trgovina organima ljudskim
trebalo bi , i kao Crkva treba da se zala�emo uvek za to kao
hri�ćani, da je to ne�to neprihvatljivo, dakle trgovina. Ali
zave�tavanje organa ne
vidim da bi to bio neki problem čak naprotiv mislim da je to zapravo
.... PITANjE: Da nam ka�ete �ta je bitno uticalo na podelu Crkve Istočne i Zapadne, da li je filiokve ili različiti datumi slavljenja Uskrsa
ODGOVOR:
Različit datum nije, to je prevaziđeno nekih sedamsto godina pre
toga, dakle na Prvom Vaseljenskom Saboru, je prevaziđen taj problem
različitog datuma slavljenja Pashe, odnosno Vaskrsa.
Naravno, međutim pitanje, istorijski odgovor je kompleksan.
Nije to ne�to do čega je do�lo ba� ovako u jednom trenutku.
Naime, već od četvrtog veka počele su da bivaju dosta vidljive
razlike u shvatanjima mnogih učenja, pa posebno mo�da učenja o
Svetoj Trojici. Ja sad zaista ne bih ulazio u
to, jer bi to bilo veoma op�irno da obja�njavamo kako je
bla�eni Avgustin Hiponski koji se smatra ocem Zapadne Crkve u
duhovnom smislu, a kako su sa druge strane veliki kapadokijski oci
razumevali tajnu Svete Trojice. No rezultat tog različitog
razumevanja bio je da već u �estom veku tamo na saboru u Toledu u
�paniji su počeli da iznose učenje o filiokve odnosno o tome da Duh
Sveti ishodi od Oca ali i od Sina. Dakle, to je da ka�emo ovako, u
nekom formalnom smislu bio uzrok raskola između Istoka i Zapada
1054. g. Međutim to nije bio jedini uzrok . Već u nekom periodu pre
toga imali smo u stvari tendenciju, rimskog episkopa da se poka�e u
početku kao arbitar, odnosno onaj koji će da presuđuje u sporovima,
a u ne�to kasnijem periodu i kao onaj koji će u stvari biti ono �to
je rimski papa danas u rimokatoličkoj crkvi, kao ono �to bi rekao
jedan na� teolog,
jedini episkop. Naime, u rimskoj crkvi kao da su svi ostali episkopi
,gledano iz na�e pravoslavne perspektive, kao da su svi ostali
rimokatolički episkopi u stvari njegovi vikari , njegovi pomoćnici
samo a on jedini ima punoću episkopstva. Dok kod nas to u
pravoslavnoj Crkvi nije tako, svaki episkop dakle, upravo zato �to
je glava jedne lokalne Crkve, jedne pomesne Crkve,njegova Crkva
predstavlja dakle punu Jednu, Svetu, Sabornu i Apostolsku Crkvu. Na
Zapadu je to do�ivljavano ovako , na celom svetu postoji Crkva i ona
je sastavljena iz mnogo delova i svi ti delovi zajedno čine jednu
Crkvu, to je takvo zapadno ili rimokatoličko shvatanje. I na čelu te
Crkve koja je sastavljena od mnogo delova je jedan a to je rimski
episkop. U pravoslanoj Crkvi mi do�ivljavamo ovako. Tamo gde je
načalstvujući episkop znači jedna eparhija ta Crkva je Jedna, Sveta,
Saborna i Apostolska Crkva, jer se u njoj
projavljuje Carstvo Bo�ije, a onda u mnogim Crkvama se
projavljuje to isto Carstvo Bo�ije, pa kao koncentrični krugovi
dakle različite Crkve, različite eparhije zajedno sa svojim
episkopima međusobno se podudaraju, jer projavljuju jednu te istu
stvarnost, stvarnost Carstva Bo�ijeg. Znači crkva kod nas nije iz
delova pa da onda jedan bude da ka�em nad episkop. Naravno i kod nas
postoji prvi , to ne znači da kod nas ne postoji prvi, postoji.
Za�to postoji.
Postoji zato �to je to, na osnovu na�e Liturgije se vidi
da mora da bude prvi. Kao �to u evharistijskom sabranju,
episkop je taj koji je prvi i nema bez njega ni�ta, nema razdavanja
darova Duha Svetog, nema na kraju krajeva, u poslednjoj instanci ni
Evharistije bez episkopa, tako isto i u saboru episkopa jedan mora
da bude prvi. Tako dakle da ideja da je jedan među nama prvi nije
nama strana pravoslavnima. Ali kao �to u Crkvi episkop ne mo�e sam
za sebe ni�ta bez sve�tenstva, bez naroda, tako isto i prvi u saboru
episkopa ne mo�e ni�ta bez ostalih. Svi dakle moraju da budu u
saglasnosti i da imaju blagoslov prvog, ali i prvi mora da ima
saglasnost i ljubav svih ostalih. Znači postoji ta jedna
međuzavisnost u na�em pravoslavnom shvatanju, dok je u
rimokatoličkom shvatanju to jednostrano, dakle rimski episkop, dakle
patrijarh, papa, on je prvi ali to njegovo prvenstvo ne zavisi od
drugih. On mo�e da proglasi određeno učenje kao dogmu i nije mu za
to potrebna saglasnost recimo sabora niti bilo čega, on je taj koji
to mo�e ex catedra da proglasi. Čini mi se da je to glavni razlog za
opstajanje raskola između Istoka i Zapada. Jer 1054.g. kada je bio
taj raskol, nije to bilo tako da su svi to do�ivljavali onako kako
mi to danas vidimo.
1054.g. mnogi su verovali da je to jedan od prolaznih
raskola koji se de�avao na raznim relacijama. Bili su i raskoli
između Aleksandrije i Antiohije, između Carigrada i Aleksandrije,
između Rima i Aleksandrije itd. Mislilo se da je to eto tako jedan
prolazni raskol. Međutim on
je utvrđen, da tako ka�emo, zacementiran 1204. g.
u stvari padom Carigrada kada su krsta�i osvojili Carigrad i
obesvetili sveta mesta
itd. Tada je nastupila jedna u svari omraza od strane istočnih pre
svega Vizantinaca prema Rimljanima, prema Latinima, koji to vi�e
nikada u stvari nisu mogli da im oproste, i tu je u stvari konačni
razlaz 1204. g.
a 1054.g. je u stvari ovako početak svega toga. PITANjE: Slu�ajući ovo obrazlo�enje �to se tiče nas laika ni�ta od spajanja Zapadne i Istočne crkve i kalendara
ODGOVOR:
Da
ne brkamo različita pitanja. Pitanje kalendara je jedno pitanje a
pitanje sjedinjavanja je drugo pitanje. Naravno na�e je da se mi,
pazite, ako mi imamo za cilj i �elimo da se svi ljudi spasu, kao �to
Bog �eli pa čak i oni ljudi koji su potpuni bezbo�nici, znači koji
da ka�em pljuju na hri�ćanstvo, mi se i za njih molimo, vidimo tamo
apostoli mole za one koji nas ubijaju i koji nas progone itd, za sve
se njih molimo i u stvari �elimo da ih vidimo tu sa nama, da se ipak
oni na kraju predomisle. Budući da je to tako, naravno da ćemo se mi
moliti da se oni sa kojima mi ipak imamo i mnogo sličnosti, mnogo
razlika ali i mnogo sličnosti, da oni koji veruju kao i mi u Svetu
Trojicu u Sina Bo�ijeg, koji je postao čovek itd. U mnogo toga
veruju isto kao i mi a nismo u jedinstvu iz različitih razloga, koji
nisu mali, treba da vodimo dijalog i da se molimo da do jedinstva
dođe, ali do jedinstva naravno u istini. Koje mo�e da bude jedino u
istini upravo zbog toga �to dogmati na�i, učenja na�a,nisu tek tako
neka učenja da tako ka�em filozofska, eto iz znati�elje i rasprava
nekih nastale, nego su egzistencijalna tiču se na�eg spasenja. Tako
dakle i po ovom pitanju. Evo recimo ovo pitanje ustrojstva Crkve, to
nije samo neko pitanje eto da li će nama papa da bude glava ili
neće, pa da je to sad glavna stvar, pa mi sad ka�emo, '' e pa mi
nećemo da on nama bude glava'', i zato smo mi protiv. Ne radi se
uop�te o tome. Nego se radi o tome da mi u stvari verujemo da jedno
takvo ustrojstvo gde jedan nije zavistan od mnogih, gde ne postoji
ta uzajamna zavisnost nije autentično, da taj način u stvari ne
odslikava ne ikonizuje Carstvo Bo�ije. A to je na�e da imamo
istinitu Liturgiju koja istinito ikonizuje Carstvo Bo�ije, dakle ti
problemi su samo spolja�nje prirode. Na�e je međutim da razgovaramo
sa svakim ko �eli da razgovara. I sa rimokatolicima i sa
protestantima i sa dohalkidoncima a i sa onima koji nisu hri�ćani,
�eleći naravno jedinstvo sa svima ali jedinstvo u istini, jer samo
to jedinstvo je ono koje spa�ava. Mi kao ljudi treba da sa svima
imamo odnose ljubavi, odnose po�tovanja i to nije sporno i tu zaista
treba da se trudimo, da psihologija negativna ne nadvlada jer i toga
ima, pa da mi u stvari, a to je opasnost koja mo�e nama kao
pravoslavnima da preti, da mi u stvari ne zbog istine, nego zbog
mr�nje prema drugima iz različitih razloga, nećemo sa njima. Ako se
to desi onda je pitanje da li smo mi zaista da ka�em na nivou
zadatka, odnosno, da ka�em, da li mi onda zaista ispovedamo istinito
Carstvo Bo�ije. Dakle ako bi psiholo�ki a ne dogmatski razlog bio
za�to mi, recimo, sa
nekim nećemo da budemo u jedinstvu, ako bi psihologija preovladala
onda bi to zapravo bila tragedija za
nas i toga moramo da se čuvamo, jer verujemo da jesmo Jedna,
Sveta, Saborna i Apostolska Crkva, ali to moramo i da očuvamo.
Setimo se Jevreja, zar oni nisu bili Izabrani narod, ali �ta im ka�e
Gospod, ka�e, '' to nemojte da se varate to kada govorite, mi smo
sinovi Avramovi jer mo�e Bog i od kamenja sebi da podigne sinove
Avramove '' . I mi moramo da se poka�emo u svakom momentu
istorijskom da smo Crkva, da smo Crkva Hristova. Tako da ka�em
�kakljiva je tema, nije lako ići jednim putem pa onda reći nećemo ni
sa kim da razgovaramo, uop�te nas to ne zanima. Da ali i onda je
pitanje da li ćemo zaista da se poka�emo kao hri�ćani.
DODATAK:
Neka gospodi bude jasno da postoji jedan taj vrlo �iv dijalog
pravoslavne i katoličke Crkve, naročito u poslednje vrijeme i da tu
imaju vrlo jasni stavovi ba� po pitanju jedinstva Crkve, na kraju
krajeva postoji jedna tendencija ka tome. Dakle da to nije ne�to �to
je nemoguće samo po sebi, ali da to nije problem koji se mo�e tek
tako i večeras rije�iti za sutra, nego da je to jedan proces koji
traje. Ali da ovaj, ako pratimo �ta se de�ava u zadnje vrijeme i
uop�te stav carigradske patrijar�ije da je to onda veoma jasno da tu
postoje konkretni koraci koji su recimo bolji u poslednje vrijeme
nego �to je to bilo u prethodnom periodu.
ODGOVOR:
Dobro, to je naravno tačno taj dijalog postoji i to ko prati mo�e da
isprati kroz dokumente i sve ostalo. Ali ka�em sam dijalog je dobar,
blagosloven, i ne samo to, mislim da je i nama nepohodan, da bi bili
Crkva. Moramo da budemo u dijalogu jer je to na�e poslanje kao
Crkve, sa jedne strane, a sa druge strane, naravno jedinstvo sa onim
hri�ćanskim zajednicama i crkvama koje nisu sa nama, recimo sa
rimokatolicima i sa drugima je ne�to �to mi �elimo, ali kao
jedinstvo u istini a ne tek tako kao jedinstvo u psiholo�kom smislu
itd. A to ne mo�e bez ljubavi, u svakom slučaju treba da imamo
ljubavi i moramo da imamo ljubavi sa svima i da na kraju krajeva sve
ljude gledamo kao potencijalno spasene, jer na kraju Hristos nije
do�ao samo radi nas do�ao je radi svih ljudi. PITANjE: Za nas koji �ivimo u republici Hrvatskoj znamo polo�aj Srpske pravoslavne crkve znači ovdje, vi ste iz Beograda, pa da ljudi saznaju i da čuju o polo�aju rimokatoličke crkve recimo u Beogradu i u Srbiji, da znaju otprilike, kakva je saradnja
ODGOVOR:
Pa sada to mo�da ne bi bio ja najkompetentniji, to bi bio neko od
rimokatolika iz Beograda, on bi bio pozvan da to autentično ka�e, a
ja mogu sad ovako iz moje perspektive kao pravoslavnog sve�tenika.
Koliko ja znam, i kako mi se čini, to je dosta dobra saradnja
pogotovo u da ka�em zadnjih godina. Imali su istina, nećemo reči da
to nije tačno, u vreme rata itd, imali su i
oni ozbiljne probleme koji liče, mo�da nisu bili tako
drastični, nisu svakako tako drastični kao ovde, ali liče.
Razbijanje prozora, grafiti, izvesna vrsta maltretiranja časnih
sestara, ja to govorim u Zemunu, jer ja tamo �ivim. Bilo je tih
pojava, nema toga čini mi se zadnjih godina, mo�da neki grafiti, da.
Eto to se de�ava,po rimokatoličkim crkvama po Zemunu, tu i tamo
ispadne po neki grafit, i tako. Vidim da na vi�em nivou, nadbiskup
Hočevar itd, sa opet vrhom na�e Crkve, episkopima, čini mi se ima
jedan dosta dobar odnos i vidim da su stalno neko zajednički
razgovori, neke zajedničke manifestacije itd. Sad kakva je situacija
na ni�em nivou, ima ne�to netrpeljivosti, po�to sam ja malo ne�to
zadu�en za versku nastavu u Beogradu onda vidim da recimo
ustručavaju se da dr�e veronauku čak i gde imaju određen broj đaka,
nego radije tu nastavu dr�e u crkvama. Da deca ne bi imala nekih
neugodnosti, a kako mladi već to impulsivno, navijači, i �ta ja
znam, da ne bi svojoj deci stvarali probleme. A sa druge strane oni
imaju i oblasti u Vojvodini
gde čine većinu ili bar značajnu manjinu, i tamo je ta
situacija drugačija. To je uglavnom mađarska manjina. Oni su tamo
vrlo aktivni, i nemaju da ka�em tih problema, tamo se njihova
veronauka redovno sprovodi u �kolama. Čini mi se da ovako
u narodu nema neke naročite ozlojeđenosti, neke mr�nje, �to
vidimo kada razgovaramo sa vernicima, veroučitelji sa decom u
�kolama itd. Mali ćete procenat naći da onako ba� mrze katolike,
zaista mali broj i to uglavnom adolescenti. Tako da je to vi�e
vezano za neku patologiju nekog drugog tipa koja se sad samo
precrtava na sve drugo.
Jer bi se i inače tukli međusobno po raznim osnovama pa onda i tu
prave probleme. Treba da se radi na tome i naravno da je ljudski da
sa svima �ivimo dobro.
Mi tamo gde smo većina pravoslavni da njima omogućimo, nije na� Bog,
nasilja, terora i ne znam čega, da Bog to �eli da mi nekoga
maltretiramo ili da
terori�emo itd. Čak i da se ne sla�emo, ne moraju da budu samo
rimokatolici, i muslimani, i ateisti
na kraju krajeva, ima pravo svako. Bog je dao slobodu
svakome, Bog da je hteo na silu on bi to mnogo efikasnije od nas
učinio, nije hteo. Hoće slobodom.
Mi na kraju krajeva u tom smislu svakoga treba da pustimo da
bude slobodan, i tamo gde smo mi većina, a čini mi se da to kao
Crkva nikada nije ni bilo sporno.
Svaki hri�ćanin na� to trba da ima na umu da , smo pozvani,
Gospod ka�e ''ljubite
neprijatelje svoje'', a jo� taj kom�ija i nije neprijatelj, nego eto
razlikuje se od nas, jer je rođen drugačiji ili �ta ja znam, druge
nacije ili u drugoj veri itd. Ne treba zbog toga da ga mrzimo, a jo�
manje da ga zbog toga maltretiramo i ne�to slično, na kraju krajeva
tamo gde smo mi manjina, vidimo koliko je to bolno kad nama čine. To
je neko moje uverenje, kao ovako nekoga iz Beograda, mislim u odnosu
prema njima. PITANjE: Da li mo�ete da objasnite povezanost između zemaljske i nebeske Liturgije, koji su to sadr�aji, da li mi barem koji smo u Crkvi mo�emo to osjetiti
ODGOVOR:
Evo ovako. Ja bih rekao da mo�da na bi to trebalo da shvatimo na
jedan način da zemaljska
i nebeska Liturgija predstavljaju dve paralelne stvarnosti,
pa se jedno de�ava na zemlji, a ne�to drugo tamo gore. To je jedna
te ista stvarnost. Evo recimo vidite na Liturgiji kad nosimo
Jevanđelje na malom vhodu, onda sve�tenik govori, ka�e, '' učini sa
na�im vhodom da bude vhod svetih anđela tvojih ''. Dakle anđeli
Bo�iji takođe učestvuju u na�em slu�enju Liturgije, ne kao da su
anđeli Bo�iji tamo negde a mi smo ovde. Znači nebeska i zemaljska
Liturgija predstavljaju jednu stvarnost, koja mo�e da se opituje i
koja mo�e da se oseti samo verom, ali tu veru ne treba da pobrkamo
sa psihologijom, da budem jasan. Znači u tom smislu da očekujemo
sada kad dođemo na Liturgiju da ćemo imati neke naročite senzacije
emotivne itd. Sveti oci uče da budemo vrlo oprezni prema tome, jer
ta psiholo�ka stanja često mogu da budu i zablude, demonske prevare,
zato dakle ne treba u to da se uzdamo, nego da na�a vera u stvari
pre svega, i na prvom mestu bude izra�ena kroz na�e slu�enje. Zato
ka�e '' spa�ava vera koja kroz ljubav dela '' , a to znači u stvari
na prvom mestu da budemo tu na Liturgiji, da pevamo, da odgovaramo
sa ''Gospodi pomiluj'' i sa
'' Amin'' . Da se dalje
trudimo da poslu�imo drugim ljudima, da budemo dobri prema
drugim ljudima, da svoju ljubav poka�emo drugima, prema starima,
prema deci, prema svima. To je ono na �ta smo pozvani, znači, ne
toliko da poku�avamo da na neki psiholo�ki način dopremo do onoga
�to će se pokazati tek onda kad Gospod dođe u slavi svojoj, tek onda
kad budemo videli licem u lice ono �to sada predoku�avamo , a to je
dakle Sveta Evharistija odnosno Carstvo Bo�ije.
Evo, u ime sveg vernog naroda koji se sabrao ovde večeras
zahvaljujemo ocu Aleksandru Đakovcu �to je do�ao u na� grad, �to nas
je posetio. Vas sve draga braćo i sestre pozivam da sutra dođete na
Svetu Arhijerejsku Liturgiju sa početkom u devet časova, na kojoj će
načalstvovati, na kojoj će prvi biti episkop dalmatinski Fotije,
koji je ovdje večeras sa nama, saslu�ivaće episkop stovijski David,
koji je do�ao ovdje iz Makedonije kako bi posetio na� verni narod
ovde i kako bi nas obi�ao i takođe pokazao svoju očinsku ljubav
prema nama, i naravno domaćin ovde na� otac episkop Gerasim
gornjokarlovački, sa sve�tenstvom iz zahumsko hercegovačke eparhije,
iz Makedonije, iz dalmatinske eparhije. Ja vas ovom prilikom pozivam
da dođete kako bi to bilo onako ba� pravo sabranje. Hvala vam. Jerej Aleksandar Đakovac |
|||
[novosti] [eparhija] [sv.sava
gk] [episkop] [istorija] [manastir]
Copyright � 2003, 2004, 2005 Gornjokarlovačka
Eparhija. |