Jerej Aleksandar Đakovac

Svete Tajne u predanju pravoslavne crkve

Kada govorimo o Svetim tajnama uop�te, moramo prvo da govorimo o jednoj Svetoj tajni, koja sve tajne na�e Crkve uokviruje, a to je tajna Hristova, o kojoj govori i Sveto Pismo. Ka�e tamo u Svetom Pismu, da je velika tajna pobo�nosti, da se Bog javio u telu, ka�e apostol Pavle. Da bismo ovo razumeli , da bi smo razumeli ovu svetajnu, ovu tajnu koja uokviruje sve one  tajne Crkve moramo da napravimo jedan kraći uvod.

Prema biblijskom i svetootačkom shvatanju, Bog je stvorio svet iz ničega, stvorio je svet sa �eljom da taj svet postoji večno, da postoji i �ivi u zajednici sa Bogom.  Svet kao takav, nema u sebi sile, nema u sebi energije, kojima bi mogao da �ivi večno, sam bez Boga. Zato je bilo potrebno da se ostvari zajednica sveta i Boga, da bi svet mogao večno da postoji u zajednici ljubavi sa Bogom. Ali Gospod na� nije �eleo da ta zajednica bude nasilna, da svet i čovek budu primorani da budu u zajednici sa Bogom, nego je �eleo da budu slobodni, odnosno da zajednica sa Njim, Gospodom, Stvoriteljem svega �to postoji, bude zasnovana na slobodi. Upravo to je dakle bila �elja, to je bio cilj Bo�iji kada je stvorio svet, ta večna zajednica Njegove tvorevine sa Njim, sa Tvorcem. Ali je kao �to rekosmo to podrazumevalo slobodu, odnosno dao je Bog mogućnost čoveku da zajednicu sa Bogom ostvari, ili pak da je odbije,  jer sloboda podrazumeva i mogućnost toga negativnog odgovora, i upravo se to i dogodilo,  o čemu imamo zabele�enu pripovest u knjizi Postanja, da prvi čovek, prvi ljudi Adam i Eva zapravo odbijaju zajednicu sa Bogom. Oni svojim postupkom kao da ka�u, ne mi nećemo  zajednicu sa Tobom, mi hoćemo večni �ivot, hoćemo večno postojanje ali sami za sebe, iz ove prirode �elimo da to crpimo iz ove prirode koja nas okru�uje i iz na�e sopstvene. Međutim priroda ljudska, priroda tvorevine, budući da je stvorena iz ničega, budući da je po reči svetog Atanasija Velikog, biće sveta nebiće, da je znači su�tina ovoga sveta u ni�tavilu,  jer je iz ni�tavila voljom Bo�ijom nastao. Budući da je to tako, priroda ljudska i priroda ovoga sveta ne mo�e da da večno postojanje, zato je smrt koja je dotle bila samo mogućnost postala realnost. Smrt je postala stvarnost na�eg postojanja i na�ega �ivota. Ali Gospod koji je stvorio sve �to postoji  nije �eleo da dopusti da svet ovaj i�čezne u nebiće, da propadne, da nestane, nego je odlučan bio da svoj domostroj , odnosno svoju brigu o ovome svetu ispuni i u vremenu koje će doći. I zaista onda kada se vreme ispunilo, kada je to bilo  ugodno volji Boga Oca u sadejstvu Duha Svetoga, drugo lice Svete Trojice, Sin Bo�iji večni Logos Bo�iji ovaplotio se, postao čovek postao jedan od nas, ostajući Bog. Za�to je to bilo potrebno. Pa upravo zbog toga �to je Bog potpuno različit od nas, Bog je toliko drugačiji od nas da to ne mo�emo ni da zamislimo, ne mo�emo da uop�te opi�emo rečima prirodu Bo�iju, ne mo�emo ni da je zamislimo.   U tradiciji pravoslavne crkve postoji tzv. apofatička ili negativna  teologija, o Bogu mo�emo da ka�emo mnoge stvari, da je dobar, da je večan, da je pravedan, da je beskonačan itd. Ali, sve to ka�u oci, na čelu sa Dionisijem Areopagitom, su relativni pojmovi i oni ne mogu u stvari da nam u potpunosti iska�u tajnu Bo�ansku, zato oci ispred ovih termina stavljaju jedno '' iper '', na grčkom �to znači,''  nad '' , na srpskom, '' nad '' dobar je Bog, '' nad '' večan, '' nad '' su�tastven itd. Ali ne samo u smislu da je Bog,  eto ne samo dobar kao �to smo mi ljudi nego mnogo vi�e od toga. Ovo grčko '' iper '', znači u stvari da na�a reč dobar, pravedan itd. sve ono �to Bogu pripisujemo ne mo�e u stvari da opi�e su�tinu Bo�iju, Njegovu prirodu . Bog se dakle toliko razlikuje od čoveka da ne samo �to ne mo�emo da izreknemo i da rečima opi�emo nego ne mo�emo ni da zamislimo �ta to Bog u stvari jeste. Budući da je Bog toliko od nas različit, svi na�i ljudski napori bilo koje vrste, a tih je napora bilo u istoriji sveta, u raznim religijama, u raznim filozofijama, svi ti napori dakle, ne mogu da donesu ploda, svi ti napori ostali bi bezuspe�ni. Zato je bilo neophodno da Bog u  stvari bude taj koji će da prevaziđe jaz, koji će da prevaziđe provaliju između čoveka, sveta sa jedne  strane i Boga sa druge, upravo se to dogodilo u delu, u činu ovaploćenja Sina Bo�ijega. Večni Logos Bo�iji prebrodio je tu provaliju, postao je jedan od nas, da bi da tako ka�emo On bio most kojim mo�emo  da se sjedinimo ponovo sa Bogom.

U nekoliko reči i naravno sasvim ograničeno to bi bilo ono  �to nazivamo tajnom Hristovom, ta  dakle op�ta tajna spasenja. To svedoče apostoli u Novome Zavetu,  da su imali istinitu zajednicu sa Bogom kroz  Gospoda na�eg Isusa Hrista, ka�u tamo, ''�to ruke na�e  opipa�e, �to oči na�e vide�e to svedočimo'' . Dakle zajednicu sa Bogom koji je sada bio vidljiv, koji je sada bio opipljiv, koji je bio ljudima pristupačan, to je ono novo pod suncem u stvari na zemlji nastalo, to je ono �to je ljudima ponuđeno to je ta tajna Hristova. Međutim prilikom Vaznesenja Gospodnjeg, četrdeset dana nakon Vaskrsenja Njegovog, vidimo da odlazi Gospod od nas . Uzneo se pred apostolima na nebo, a oni kao da tra�e od Njega i ka�u, '' Gospode nemoj nas napustiti '' , ali Gospod odlazi Ocu i ka�e , ''ako ja ne budem oti�ao onda Duh Sveti neće sići ''. Bilo je dakle neophodno Vaznesenje Gospoda  na�ega Isusa Hrista, bilo je neophodno upravo zbog toga da bi mogla da se ostvari tajna, tajna Crkve.  Naime deset dana kasnije, deset dana nakon Vaznesenja Gospodnjeg,  Duh Sveti je si�ao na apostole. Taj događaj je opisan u Svetome Pismu,ka�e da su bili okupljeni na molitvi u gornjoj sobi, da je Duh Sveti u vidu plamenih jezika si�ao na njih,si�ao je dakle na njih i taj dan proslavljamo kao rođendan Crkve, odnosno kao utemeljenje  Crkve. Tako dakle centralna tajna, srce Crkve, zapravo jeste Sveta Evharistija. Znamo da je Gospod na� na Tajnoj večeri prelomio hleb , dao ga svojim učenicima i rekao '' primite i jedite ovo je Telo moje koje se za vas lomi na otpu�etnje grehova ''. Isto tako i ča�u po večeri govoreći, '' pijte iz nje svi ovo je Krv moja Novoga Zaveta koja se za vas i za mnoge izliva na otpu�tenje grehova'' . Upravo dakle Sveta Evharistija, Sveta Liturgija predstavlja centralnu tajnu. I onda nam je Bog pokazao mnoge tajanstvene stvari,naime pokazao nam je  da tu ostvarujemo zajednicu sa Njim sa Gospodom, ali nam je takođe pokazao da tu zajednicu ne mo�emo da ostvarimo sami za sebe, pokazao nam je da do Boga mo�emo da dopremo jedino zajedno sa drugim ljudima i jedino jedni kroz druge. I to se veoma dobro vidi kada slu�imo Svetu Liturgiju. Da bismo slu�ili Svetu Liturgiju, zaista neophodni smo  jedni drugima. Potrebno je da postoje različite crkvene slu�be koje omogućavaju da liturgija bude slu�ena. U pravoslavnoj Crkvi nije nam svojstveno da recimo sve�tenik ili  episkop sam slu�i Liturgiju a da nema drugih ljudi prisutnih, uvek mora barem nekoliko ljudi da bude prisutno a najbolje je, i po�eljno da nas bude �to vi�e. Jer postoje u Crkvi različite slu�be. Prva slu�ba je slu�ba episkopa, episkop je taj koji  razdaje darove, on je u stvari taj koji razdaje blagodat  Duha Svetoga, koji postavlja ljude na različite slu�be. Sa druge strane prezviteri koji okru�uju episkopa, predstavljaju zbor apostola koji  takođe svedoče istinu da je episkop ovde na mestu Hristovom. Tu su đakoni koji izobra�avaju  anđeoske sile i narod Bo�iji, laos Bo�iji, koji je takođe prisutan i koji aktivno učestvuje u bogoslu�enju sa svojim ''da'' , sa svojim '' amin '' , sa svojim, '' Gospodi pomiluj '' . Upravo zato u pravoslavnoj Crkvi nikada ne mo�e da  se slu�i Liturgija ako nisu činovi, ako nisu slu�be crkvene  prisutne. Pokazuje nam to dakle braćo i sestre da mo�emo da se spa�avamo jedino ako smo u zajednici,  da je zajednica dakle preduslov na�eg spasenja i da ne postoji individualno spasenje.  Na ovim osnovama mo�emo  da razmatramo i da pogledamo praksu pravoslavne Crkve kada su u pitanju ostale Svete tajne.

Evo reći ćemo par reči  o Svetoj tajni Kr�tenja.

Sveta tajna Kr�tenja, to svi pretpostavljam znamo, jeste tajna ulaska u crkvu, njome postajemo članovi crkvene zajednice. Na�alost, tokom vekova i u novije vreme preovladale su prakse koje su individualizovale svete tajne i odvojile ih od Svete Liturgije. U drevnoj crkvi i kr�tenje i miropomazanje  i Sveta tajna Braka pa i druge tajne , Sveta tajna Sve�tenstva je ostala  i danas, bile su vezane neposredno , direktno za Svetu Liturgiju. Ako pogledamo na� dana�nji tipik, bogoslu�beni ustav, na�e Crkve videćemo iz njega, da je kr�tenje obavljano kao saborni čin, kr�tenje nije kao �to danas ponekad shvatamo individualna stvar svakoga čoveka, njegove porodice prijatelja i to se obavlja da tako ka�em u nekom uglu crkve i nema nikakve veze ili ne pokazuje neku vezu sa čitavom zajednicom. Drevna Crkva imala je drugačiju perspektivu koja je čini mi se vi�e odgovarala onom autentičnom izrazu i samom biću Crkve.  Kr�tenje je obavljano samo nekoliko puta godi�nje, na velike praznike i u na�em dana�njem bogoslu�benom ustavu jo� uvek na to imamo uspomenu.  Vidimo recimo da je pashalno bogoslu�enje, znači za Vaskrs veoma prilagođeno potrebama kr�tenja, zajedničkog sabornog kr�tenja velikog broja  novih članova Crkve. Individualno ili posebno kr�tenje se primenjivalo samo u nekim posebnim izuzetnim slučajevima. Danas kada se vr�i kr�tenje, a ono je nastalo i počelo da biva individualno iz praktičnih razloga. Naime kada su odrasli ljudi većinom pri�li Crkvi, postali članovi njeni, na red je do�lo kr�tavanje dece , budući da su deca bila kao takva mala nepodobna za katihizaciju i za podučavanje, kao mala deca dakle, onda su počela da bivaju i kr�tavana individualno. U  dana�nje vreme , čini mi se kada ponovo imamo veći broj odraslih ljudi koji se kao odrasle osobe kr�tavaju, mo�da bi bilo  dobro i potrebno da se ponovo uspostavi  institucija katihumenata odnosno onih koji se pripremaju za Svetu tajnu Kr�tenja. Danas u na�em činu kr�tenja vidimo mnoge elemente koji ukazuju da je upravo kr�tenje  ulazak u Crkvu. Vidimo dakle isterivanje zlih duhova iz onih koji prilaze tzv.  egzorcizme. Na�alost, primetno je danas, u praksi dosta puta se ovi egzorcizmi skraćuju pa čak i preskaču tj. potpuno ili delimično izostavljaju pri kr�tavanju, �to  nije dobro, jer upravo egzorcizmi svedoče da čitav svet ovaj u zlu le�i, da je potrebno njegovo preobraćenje, njegovo prisajedinjenje Bogu. Bila je praksa nekada u Crkvi da se ovi egzorcizmi čak vi�e puta ponavljaju, nekoliko puta su čitani, pa onda nakon nekog vremena ponovo čitani, pa sukcesivno dakle ponavljani u vi�e navrata da bi tek onda kasnije neko bio kr�ten. Takođe, ako gledamo dana�nji čin Svete tajne Kr�tenja, vidimo mnoge elemente koji danas nisu mo�da dovoljno jasni, upravo zbog toga �to je kr�tenje donekle izvučeno iz tog liturgijskog konteksta. Vidimo recimo ono poznato trokratno kru�enje oko nalonja sa ikonom ili oko nalonja sa Jevanđeljem kada pevamo '' jelici vo Hrista krestitesja '', odnosno, '' vi koji se u Hrista krstiste, u Hrista se obukoste'' . Danas to deluje pomalo nejasno, za�to to idemo tri puta u krug i tako. Međutim ako pogledamo drevne ustave, videćemo da  je to bio u stvari svečani ulazak u Crkvu. Naime, episkop je zajedno sa sve�tenicima i novokr�tenima   svečano ulazio u Crkvu, uvodio dakle novokr�tene i počinjala je Sveta Liturgija. Da ka�emo i da bi trebalo povesti danas računa i o vremenu kr�tenja. Iako danas nije moguće vratiti se na drevnu praksu da se samo u neke praznične dane obavljaju kr�tenja, mo�da i nije sasvim umesno ono �to danas  preovlađuje, a to je da kr�tavamo u bilo koje vreme, a najče�će posle Liturgije. Naime, nikako nije bila odomaćena praksa u drevnoj Crkvi,  kr�tavanje posle Liturgije, odnosno bilo kakvo savr�avanje , bilo kojih da ka�emo tajni nakon zavr�etka Liturgije, jer Liturgija zapravo jeste projava Carstva Bo�ijeg, Carstvo Bo�ije je do�lo, to svedočimo kada vr�imo Svetu Tajnu Evharistije. Zato onaj običaj drevni koji treba dr�ati, da ne radimo poslove neke, odnosno bilo koje poslove, fizičke ili druge prirode, na praznike, na crveno slovo, �to se ka�e, upravo zato �to kada slu�imo Liturgiju tada svedočimo  da je Carstvo Bo�ije do�lo, a u Carstvu Bo�ijem nema rada, nema znoja itd, i zato  tih dana ne radimo.  Sa druge strane, ka�em, bilo bi dobro da u na�e vreme ponovo obratimo pa�nju na ovaj  saborni karakter Svete tajne Kr�tenja, upravo makar na taj način �to bismo recimo �to bismo recimo ove tajne savr�avali pre Svete Liturgije, tako da oni novokr�teni mogu da učestvuju, da odmah  uzmu uče�će u Svetoj tajni Liturgije .  

Slično Svetoj tajni Kr�tenja, Sveta tajna Miropomazanja takođe predstavlja postavljanje novokr�tenoga, koji je  dakle ulaskom svojim u Crkvu, postao član njen, njegovo postavljanje davanje blagodatnog dara za njegovu slu�bu, a njegova slu�ba je upravo slu�ba laika u Crkvi. Naime,  vidimo da danas je veoma bitno da o ovome govorimo zato �to imamo u na�oj Crkvi veoma mnogo ljudi koji su kr�teni, a vidimo da nam hramovi na�i nisu ba� naročito puni.  Mnogi misle i veruju da samo obavljanje tajne kr�tenja, mirpomazanja, samim tim da smo na neki način zavr�ili svoje obaveze, da je to ne�to �to smo dobili i �to je postalo na� individualni posed, sada smo eto kr�teni i miropomazani i to je to. Međutim  nije. Zapravo kr�tenje i miropomazanje predstavljaju samo početak, to su tajne uvođenja u Crkvu, a onda kada smo u Crkvu uvedeni, kada smo u crkvu u�li, onda treba svoju slu�bu da slu�imo.  Slu�ba laika jeste pre svega da ka�u '' amin '' na bogoslu�enju, da aktivno učestvuju na Svetoj Liturgiji. Kao kada bismo imali recimo sve�tenika koji nebi dolazio u Crkvu, onda bi se vrlo brzo sa pravom zapitali, pa jeli taj zaista sve�tenik,ako ne slu�i Liturgiju , ako ga u Crkvi nema. I zaista bi njegovo sve�tenstvo bilo dovedeno pod znak pitanja, ako Liturgiju ne bi slu�io.  Isto kao i sve�tenstvo episkopa ili đakona. Ali  zapravo, ni�ta se tu ne razlikuje kada su u pitanju laici, i laici,  �to ne znači neznalice, nego znači narod Bo�iji , to su laici u na�em značenju te reči, laici svi mi pozvani smo da učestvujemo u bogoslu�benom �ivotu Crkve pre svega i najpre u Liturgiji jer je to ono za�ta smo kr�teni, za �ta smo miropomazani, to je slu�ba na koju nas je Duh Sveti postavio.

U ovome kontekstu mo�emo da sagledamo i druge tajne Crkve, koje sve imaju dakle svoje ispunjenje u Svetoj Evharistiji.  Sveta tajna Sve�tenstva jo� uvek , hvala Bogu,  ne mo�e se zamisliti van Svete Evharistije, Liturgije. Upravo rukopolo�enje u čin đakona, prezvitera ili episkopa uvek i svagda u pravoslavnoj crkvi biva na Liturgiji, zato �to se svi činovi sve�teni upravo postavljaju, rukopola�u za slu�enje Svete Liturgije, gde imaju svoje mesto dakle gde će je savr�avati, gde će imati svoje mesto u njenom savr�avanju. Zato sve�tenstvo ne treba posmatrati kao individualni blagodatni dar koji je dat nekome čoveku , već on zavisi od njegovog mesta u Svetoj Liturgiji. To takođe vidimo i kada se rukopola�e kandidat nakon njegovog rukopolo�enja kada mu episkop predaje oznake njegovog čina. Ako je u pitanju dakle đakon onda stihar i orar , ako je u pitanju sve�tenik onda delove sve�teničke ode�de, na �ta narod uzvikuje ''aksios'', odnosno dostojan. Ponegde ima tumačenja da to ''aksios''  odnosno, ''dostojan'' jeste u stvari odobravanje aklamacija, da je to, kako da ka�emo neka vrsta izbora sve�tenika, sve�tenoslu�itelja od strane naroda. Ali to nije sasvim tačno, zapravo ne mo�e narod da ka�e  ''nedostojan'' mo�e,  ali pre Liturgije. A ovde vidimo Sveta tajna je obavljena, dakle, rukopolo�enje je obavljeno, molitva rukopolo�enja je pročitana i tek onda u stvari je narod pozvan da uzvikne ''dostojan'',  čime u stvari narod svedoči da je uvideo prisustvo Duha Svetoga na kandidatu, da je Duh Sveti taj koji je kandidata udostojio. Tako dakle i Sveta tajna Sve�tenstva jeste saborna tajna, ona jeste tajna koja konstitui�e crkvu kao i Sveta tajna Kr�tenja i Miropomazanja.

Da ka�emo i neku reč i o Svetoj tajni Braka.

U drevnoj Crkvi nije postojao neki poseban obred kao �to danas postoji,Svete tajne Braka. Naime, Sveta tajna Braka je u stvari bila, da tako ka�emo nekoliko blagoslova, episkopa pre svega, njegovo odobrenje da taj par mo�e da �ivi kao mu� i �ena, �to znači njihovo zajedničko priče�ćivanje. Jo� uvek je ostatak toga tj. uspomena na ovaj običaj ona zajednička ča�a koju vidimo pri sklapanju braka. Brak u pravoslavnoj Crkvi treba shvatiti kao Svetu tajnu, pre svega kao jedno obećanje Bogu da ćemo sa tom drugom lično�ću poku�ati, nastojati da ostvarimo ličnosnu zajednicu, da ćemo onaj dar koji smo dobili od Boga, uzajamne privlačnosti poku�ati da preobratimo i preobrazimo u ne�to vi�e, a to ne�to vi�e jeste u stvari poziv da taj na� bračni drug za nas postane jedinstvena i neponovljiva ličnost, i da na osnovu te zajednice sa jednim ljudskim bićem, tim na�im bračnim drugom, shvatimo i uvidimo kakav je model uop�te crkvenog postojanja, i kakav model treba da bude na�e ljubavi prema drugim ljudima i na kraju prema Bogu, jer Boga volimo kroz druge ljude. Tako dakle, tajna braka u crkvi upravo to treba da nam poka�e.

U crkvi imamo i mnogo drugih tajni. Da sada ne govorimo o njima posebno. Naravno, da ove podele koje nalazimo u nekim ud�benicima govore o sedam, a u neka ranija vremena o devet svetih tajni itd, nisu ne�to �to je posebno svojstveno predanju pravoslavne crkve. U različita vremena, različiti obredi nazivali su se Svetim Tajnama. Tako recimo čin mona�enja je takođe dugo vremena smatran i nazivan Svetom tajnom,u dana�nje vreme nije, ali mislim da ova razlika nije od presudnog značaja.

Ono �to bi dakle hteo da podvučem to je da sve tajne u crkvi, sve Svete tajne upravo imaju svoj vrhunac u Svetoj Evharistiji u Svetoj Liturgiji, da samo sa obzirom  na Liturgiju koja jeste ostvarenje odnosno  oprisutnjenje Carstva Bo�ijeg, one zapravo dobijaju svoje značenje. U tome smislu bi dobro bilo i mi ćemo morati to u budućnosti sigurno da  da činimo, a već dosta i episkopa i sve�tenika se trudi na tome, moraćemo da činimo sve da poka�emo da tajne u pravoslavnoj Crkvi nisu prosto neki individualni obredi, individualni činovi koji se tiču samo pojedinaca, već da su to radnje koje se tiču čitave Crkve, čitave evharistijske zajednice.

Eto sa ovih nekoliko reči ja bih zavr�io, zavr�io bih upravo zbog toga da bi ostalo vremena za va�a pitanja jer kao �to smo govorili Crkva je zajednica i ne treba da bude svedena na monolog nečiji već na jedan dijalog i na da ka�emo čujenje i drugih mi�ljenja. Ukoliko imate nekih pitanja ili komentara izvolite.

PITANjE: Danas često čujemo da se govori o ekumenizmu. �ta za pravoslavnog čovjeka znači riječ ekumenizam

ODGOVOR: Sam pojam ekumenizam znači, odnosno ekumena jeste vaseljena, čitav svet. Naravno pod ovim pojmom se zapravo mnogo toga podrazumeva. Sa jedne strane mi znamo u Jevanđelju je zapisano  da je Gospod rekao, '' idite i krstite sve narode , idite i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha '' . U tom smislu dakle Gospod nas nije poslao da krstimo samo neke narode, a da onda spavamo i da vi�e ni�ta ne činimo, i u tom smislu mi smo svi pozvani  da budemo ekumenisti u smislu da se staramo o celoj ikumeni, o celoj vaseljeni, da činimo ono �to mo�emo , da svi čuju blagu reč Jevanđelja. Sa druge strane reč ekumenizam danas označava i najče�će se koristi za dijalog sa nepravoslavnima. Po mom mi�ljenju postoje razne vrste ekumenizma.  Većina ekumenizama, ili ekumenskih ideja o tome kako bi trebalo da se vodi taj dijalog, �ta on zapravo znači, �ta su njegove pretpostavke, većina dakle tih ideja nastala je na Zapadu. Tako postoji protestantski ekumenizam koji  je oličen u svetskom savetu crkava.  Najznačijnija teza ovog,  da ka�em protestantskog ekumenizma,  je da je u stvari većina učenja o Bogu nebitna,da je bitno da postoji međusobna ljubav, razumevanje i tolerancija, a da to kako zaista verujemo u Boga, na ovaj ili onaj način, nije naročito bitno. Jednostavno dogmati svih crkava,  da ka�emo , verskih zajednica se relativizuju i na osnovu toga se �eli postići jedinstvo. Međutim čini mi se da takav model nije ba� naročito prihvatljiv za pravoslavnu Crkvu, upravo zbog toga �to se dogmati pravoslavne Crkve tiču su�tinskih stvari. Sveti oci  nikada nisu raspravljali o stvarima koje su nebitne niti o stvarima koje su eto zanimljive, pa hajde da o njima razgovaramo. Svi oni dogmati koje su doneli sveti oci tiču se na�ega spasenja. Evo  samo par primera kratko.

Recimo sveti oci su doneli dogmat o tome da je Hristos istiniti Bog i istiniti čovek. Danas smo govorili o tome. Ukoliko to ne bi bilo tako , ako bi Hristos bio ne�to drugo a ne istiniti Bog i istiniti čovek u isto vreme mi ne bismo imali spasenje. Ako nije istiniti čovek, ako nije potpuni čovek, onda ne mo�emo sa njim da imamo zajednicu. Ako nije istiniti Bog u isto vreme onda  ta zajednica koju bi sa njim imali kao sa čovekom ne bi za nas bila spasonosna. I drugi mnogi primeri govore ovome u prilog, dakle za nas pravoslavne model koji nude protestanti nije prihvatljiv.

Sa druge strane imamo rimokatolički model ekumenizma  koji u stvari da ka�em ukratko počiva na tezi da je rimokatolička crkva ta  Jedna, Sveta,  Saborna i Apostolska  u koju ostali treba da uđu ili da joj se prisajedine,pa  i onda, kako nam se čini na osnovu dokumenata Drugog vatikanskog koncila, pa i onda ako priznaju određenu da ka�emo eklisijalnu ili crkvenu stvarnost drugima, nama pravoslavnima između ostalog, ali ne samo nama, smatraju da ona nije potpuna odnosno da je delimično o�tećena. Jedan od rimokatoličkih teologa Hans King upravo je govorio o tome da model rimokatoličkog ekumenizma koji je otelovljen  u dokumentima Drugog vatikanskog koncila zapravo predstavlja isti onaj poku�aj da se drugi uvedu u krilo Vatikana, samo na mala vrata. Čini mi se da je to sad neka teza koja danas postoji.

Pravoslavni upravo ekumenizam ili ikumenizam jeste na�a obaveza da razgovaramo sa svima. Naime, nas je Gospod obavezao i kao  Jedna , Sveta, Saborna i Apostolska Crkva du�ni smo da se obraćamo svima pogotovo onima koji iska�u �elju da razgovaraju sa nama.  Du�ni smo i treba da razgovaramo sa njima i da svedočimo istinu vere, a opet na nama je da  se postaramo i da se pobrinemo da tu istinu na�e vere svedočimo autentično, da je ne zamaglimo opet nekim mo�da na�im ljudskim predanjima koja bi se činila nejasna onima kojima se obraćamo. Takođe potrebno je da poput apostola Pavla budemo svakome sve, da kako koga pridobijemo, da se savremenom i modernom čoveku obraćamo modernim i savremenim rečnikom koji  on razume. Da se trudimo  da u teologiji ne koristimo hermetički jezik koji je nerazumljiv drugima koji nisu teolozi itd. Prema tome eto ako sam tu bio dovoljno jasan čini mi se da je to neki odgovor na ovo  pitanje o ekumenizmu budući da je ono samo po sebi slo�eno.

PITANjE: Ako mo�ete da ka�ete o potrebi čestog priče�ćivanja

ODGOVOR: Da. Pa evo moram biti otvoren, ja izbegavam da govorim o potrebi čestog priče�ćivanja, jer čini mi se na osnovu onoga �to čitamo kod svetih otaca da zapravo pre mo�emo govoriti o potrebi redovnog priče�ćivanja. Dakle ovde se ne radi o broju, pa da ka�emo sad da li je potrebno pričestiti se četiri ili četrdeset četiri puta godi�nje ili vi�e i tako, nego se radi o sledećem. Naime, govorili smo ovde o Svetim tajnama, da Svete tajne ne treba do�iveti u individualnom smislu. Mi se spasvamo kroz Evharistiju, u smislu da svi zajedno kada se sakupimo  kako ka�e apostol Pavle epi to afto, na jednom istom mestu, oko jedne iste stvari, a to je savr�avanje  ili slu�enje Bogu Svete Liturgije, tada se u stvari pokazujemo, tada Duh Sveti silazi na nas , tada se pokazujemo kao Telo Hristovo. Vidimo tamo kada sve�tenik govori '' svetinje svetima '' a mi nakon toga pristupamo.  Naravno mi sami svesni smo , svako od nas da po nekom objektivnom merilu na�e gre�nosti nikako nismo sveti, čak i onda ako smo postili na vodi i strogo postili i trudili se veoma, opet smo svakako gre�ni, a sve�tenik poziva svetinje svetima, a mi ipak pristupamo. Pristupamo ali u stvari pevamo, '' jedan je svet jedan je Gospod Isus Hristos u slavu Boga Oca, Amin ''. Upravo dakle sveto�ću Hristovom, zato �to učestvujemo u svetosti Hristovoj mi se udostojavamo da se pričestimo tajnama Hristovim. Mi smo naravno du�ni i neophodno je da se trudimo na svaki  način da na� �ivot saobrazimo zajednici sa Bogom, jer na Liturgiji mi imamo iskustvo nečega drugoga, nečega �to nije od ovoga sveta, na kraju krajeva imamo jedno iskustvo a to je iskustvo ljubavi prema bli�njem.  Ta ljubav prema bli�njem na Liturgiji nije čisto psiholo�ka, nego je su�tinska,  egzistencijalna,  jer vidimo u stvari ako nema tog drugog na Liturgiji onda nema ni na�eg spasenja ni na�eg �ivota. Drugi je u stvari izvor na�ega spasenja. Ako nema episkopa koji je prvi, onda nemamo Liturgiju, ne mo�emo Bogu da se molimo, nemamo zajednicu sa Bogom. Ako nema ostalih ljudi, ostalih činova, ostalih slu�bi u Crkvi onda ne mo�emo Bogu da se molimo, ne mo�emo sa Njim da imamo zajednicu , ne mo�emo da slu�imo Bogu Svetu Liturgiju. Ako sve to imamo na umu, onda svako od nas treba da vr�i svoju slu�bu, a ne mo�emo da je vr�imo ako ne slu�imo svoju slu�bu, slu�enje na�e slu�be uključuje i priče�ćivanje. Da ne govorimo o tome da je potpuno strano bilo crkvenoj praksi drevne Crkve , prisustvovanje na Liturgiji bez priče�ćivanja. Recimo u Liturgiji svetog apostola Jakova, jednoj od drevnijih Liturgija koja je sačuvana postoji poziv, ka�e,  '' svi koji ne mo�ete da se molite Bogu iziđite'' , a to naravno ne znači da ne mo�ete da izgovarate fizički molitve Bogu i tako, nego znači u stvari koji ne mogu da se pričeste su pozivani da izađu. U dana�nje vreme, dakle,  treba blagorazumno , naravno i po blagoslovu nadle�nog episkopa činiti po ovom pitanju. Naime, moje je mi�ljenje da svi oni koji su kr�teni time su pozvani da se priče�ćuju na svakoj Liturgiji koju Crkva slu�i. Ako osećaju prepreku ili prigovor svoje savesti zbog načina �ivota koji nije u saglasnosti sa iskustvom zajednice sa Bogom, onda za to postoji ispovest i u toj ispovesti sa svojim parohijskim sve�tenikom ili nadle�nim duhovnikom. U toj ispovesti videće se da li je za njih bolje da se taj put ne pričeste ili mo�da da se dugo ne pričeste. Rana Crkva je imala vrlo stroge, da ka�emo kanone ili pravila koja su o tome govorila. Ne mo�emo slu�iti Bogu i mamonu, ne mo�emo �iveti u Crkvi, a u isto vreme pona�ati se , činiti i �iveti kao neznabo�ci ili gore od njih. To je sa jedne strane. Ali čini mi se da nije dobra ideja i da nije plodonosna ideja da poku�amo da pomirimo svoj  u stvari nehri�ćanski �ivot sa �ivotom u Crkvi, tako �to ćemo naći kompromis da se nećemo ni priče�ćivati a nastavićemo da �ivimo nehri�ćanski, a onda ćemo samo nekoliko puta u godini, mo�da nedelju dana odpostiti i onda reći, '' evo sada sam se udostojio time �to sam postio nedelju dana ''. Čini mi se da je to na neki  način, ovako,  poku�aj nagodbe  sa Bogom,  koji ne verujem da je naročito uspe�an. Takođe sa druge strane celokupan ili veliki deo predanja na�e Crkve svedoči o tome da je uvek smatrano normalnim da se kr�teni hri�ćanin onda kada se slu�i Liturgija pričesti, osim ako nema nekog posebnog razloga da se ne pričesti na toj Liturgiji tj. ako je učinio  neki greh koji ga odvaja od zajednice sa Bogom.

PITANjE: Da nam ka�ete ne�to o Deset Bo�ijih zapovesti

ODGOVOR: Da. Evo ovako. Naravno o tome bi bilo moguće mnogo toga govoriti, ali uop�te kada govorimo o zapovestima Bo�ijim, sam Gospod na� nam odgovara na to pitanje, ka�e da Deset zapovesti Bo�ijih, na kraju ne samo Deset zapovesti Bo�ijih, nego i sve druge zapovesti koje nam Gospod daje u Starome Zavetu se svode na one dve zapovesti  '' ljubi  Gospoda Boga svoga svim srcem svojim , svom du�om svojom, svim umom svojim i ljubi bli�njega svoga kao sebe samoga'' . I zaista,  na kraju kada pogledamo i Deset Bo�ijih zapovesti svode se na to, na pitanje da li zaista volimo Boga svim srcem svojim i da li zaista ljubimo bli�njega kao same sebe. Jer ako činimo to dvoje onda nećemo prekr�iti nijednu od deset Bo�ijih zapovesti. Ako volimo bli�njeg, onda nećemo da ga krademo, nećemo da ga ubijemo, ako volimo svog bračnog druga nećemo činiti preljubu itd. Ako volimo Boga nećemo uzimati uzalud ime Njegovo,  nećemo se klanjati drugim bogovima osim Njemu jedinome. Tako dakle ljubav u stvari jeste merilo, a zapovesti koje nalazimo u Starom Zavetu, kako one među Deset Bo�ijih zapovesti tako i ove druge ukazuju nam i treba da nam slu�e kao putokaz za to da li imamo ljubavi. Pa onda ako pogledamo taj spisak Deset Bo�ijih zapovesti pa vidimo da neku nismo ispo�tovali da smo neku prekr�ili, onda nam je to dosta jasan znak da ne�to sa tom na�om ljubavlju nije u redu, da je egoizam preovladao i da smo ustvari pozvani da se kroz pokajanje kroz podvig, kroz post i molitvu  borimo da zadobijemo blagodat Bo�iju i da uspemo da pobedimo svoj individualizam koji je u tom momentu nadjačao.

PITANjE: Pitanje eutanazije, kako se na eutanaziju gleda u pravoslavnoj Crkvi, mislim da će to interesovati na�e vjernike, i da ka�ete ne�to i o čedomorstvu

ODGOVOR: Koliko je meni poznato ne postoji neki zvanični stav pravoslavne Crkve . Ali na osnovu onoga �to čitamo kod sveti otaca i �to smo naučili iz Svetoga Pisma mislim da mo�emo relativno konzistentno da izvučemo određene zaključke. Naime, danas se postavlja jedno zaista drugačije pitanje kada je reč o eutanaziji. U drevnija vremena kada medicina nije bila razvijena, �ivotni vek čoveka bio je kraći i u većini slučajeva, mada ne uvek te�ke bolesti kraće su da ka�em trajale, jednostavno smrt je br�e dolazila jer medicina nije bila napredna i nije mogla da pomogne. Danas medicina u nekim slučajevima zaista mo�e da pomogne,  hvala Bogu, a u nekim slučajevima samo produ�ava agoniju čoveka. Kada je u nekim slučajevima reč o tome da neizlečivi bolesnici koji se dugo muče, prestanu da uzimaju terapiju koja im je propisana, ja lično, znači to nije neki zvanični stav, ja ne znam da postoji zvanični stav pravoslavne crkve, moj lični stav je da to nije eutanazija. Dakle produ�avanje �ivota, recimo  aparatima,  ili nekim medikamentima itd,  kad nema izgleda itd. Samo prestajanje uzimanja tih medikamenata,  odnosno te terapije ili isključivanje sa ma�ina nije eutanazija. Međutim direktno ugro�avanje �ivota uzimanjem smrtonosnih doza lekova itd,  jeste i u tom slučaju i smislu je eutanazija ne�to �to pravoslavna Crkva nikada neće moći da prihvati upravo zato �to je �ivot dar od Boga. �ivot je ono �to nam je od Boga dato i ono čemu te�imo. Mo�e da bude te�ak i zaista jeste, zbog bolesti i u raznim drugim patnjama, dakle �ivot mo�e da bude te�ak, ali sve to, bolest i svako drugo stradanje pozvani smo da do�ivimo kao mogućnost i kao poziv Bo�iji da uđemo u zajednicu sa Bogom . Ovaj �ivot koji imamo, zapravo nam je dat kao jedna prilika da odgovorimo na poziv Bo�iji. Pitanje Bo�ije koje je upućeno svakom čoveku a to je, '' da li �eli� da u večnosti �ivi� Samnom u zajednici i ljubavi, da li to �eli�, da li hoće� da bude� Samnom '' , to je ono �to Bog pita svakoga čoveka. A mi odgovaramo u svom �ivotu ali ne prosto odgovorom da ka�emo  '' e, da '' , nego čitav na� �ivot sa svim svojim postupcima, merilima itd,  jeste u stvari jedan veliki odgovor. U tom smislu čini mi se da ka�e sveti Maksim Ispovednik na jednom mestu, ka�e, '' zdravlje je dobro ali ne za svakoga, i bolest je lo�a ali ne za svakoga ''. Ponekad, dakle upravo zdravlje i dobar �ivot mogu čoveka da odvedu od Boga. Pa ovako npr. čovek mlad, zdrav, prav,  nahranio se dobro, pa ka�e , evo , '' �ta sad smrt, ja se smrti ne pla�im, meni to ni�ta nije stra�no''  itd. Ali znamo, većina nas ili smo čuli makar, da kada se susretne čovek sa smrću, sa mogućno�ću da će umreti onda malo to drugačije izgleda. Onda čovek vidi da smrt nije ne�to �to je prirodno, ne�to �to nije normalno i vidi da je istinita reč  Svetoga Pisma, gde ka�e da Bog nije stvorio smrt. Dakle, Bog nas nije planirao da umiremo, planirao je da �ivimo večno, i kada se susretnemo sa smrću vidimo da to nije ne�to normalno da to nije prirodno i zato se često okrećemo Bogu, tako da bolest, dakle, pa i ta te�ka i smrtonosna bolest mo�e da bude jedna dobra mogućnost, jedna dobra prilika da se Bogu vratimo. Naravno da eutanazija predstavlja upravo suprotno, predstavlja odbijanje te prilike i odbijanje da se uzdamo u Boga, odnosno, prestavlja pouzdanje u same sebe, i čini mi se da je to u stvari osnovni problem sa eutanazijom, da se mi u stvari uzdamo u same sebe, u svoju racionalnu odluku, ''e sad je dosta sad vi�e neću da trpim, sad time hoću da zavr�im''. Ne ostavljajući dakle Bogu i ne prepu�tajući se Bogu, a upravo je to su�tina na�eg podviga, da se Bogu prepustimo.

�to se tiče abortusa, odnosno čedomorstva jasno je da je to veliki greh  upravo zbog toga �to, pa na kraju krajeva to i nauka pokazuje, već od samog začeća, to je novo biće. Međutim, mi vidimo i takođe znamo iz iskustva, a sve�tenici takođe znaju kroz ispovesti, da �ene koje su, a nije ih malo, gotovo većina ima takvo iskustvo, kada sa ispovedaju u Crkvi veoma pate zbog toga, čak i trideset ili četrdeset godina kada je pro�lo od izvr�enog čedomorstva i dalje pate, i dalje im je to rana na srcu, to �to im se dogodilo . Tako dakle i to nam pokazuje da to ne�to nije u redu, kada bi neko rekao da je čedomorstvo ispravno, da to nije ni�ta stra�no itd. Ne�to tu nije u redu, vidimo po tim �enama koje dolaze u Crkvu i kada se ispovedaju koliko im je te�ko posle decenija kako se to dogodilo. Za�to. Zato �to mi ljudi uspostavljamo, da  ka�em kad volimo nekoga, mi na taj način u stvari njega činimo jedinstvenim i neponovljivimi majka i �ena kada je u drugom stanju ona,  iako to dete jo� nije formirano u potpunosti nego je formirano delimično,njegova priroda jo� nije sasvim uobličena, ipak ona sa njim uspostavlja neku vrstu zajednice, i naravno čedomorstvom ta zajednica naravno biva kidana, smrt nastupa, razaranje itd. Znači u tom smislu upravo, i zbog toga �to za nas uvek drugo ljudsko biće jeste jedinstvena i neponovljiva ličnost, ima neprolaznu vrednost. I to vidimo po na�em odnosu prema mrtvima. Neki ka�u koji zagovaraju čedomorstvo da je to dozvoljeno jer nije priroda jo� formirana, ne znam da li je nervni sistem ili nije. Ali pogledajte kakav je na� odnos prema onima �to su umrli, njihova priroda vi�e ne postoji, ni njihov nervni sistem vi�e ne funkcioni�e, ni jedan organ. Ako su nam to neki pradedovi i ako su davno umrli mo�da ni prah nije ostao od njih, od njihovih tela a ipak mi ih volimo i dalje i ne mo�e niko reći i poreći da mi nemamo sa njima zajednicu ljubavi, iako njihova fizička priroda ne funkcioni�e. Na isti način kao �to oni �to su se upokojili  mogu da budu predmet na�e ljubavi , tako isto i nerođena deca mogu to isto i treba da budu i zato naravno treba da učimo i mlade  da je to ne�to �to ne treba da čine, jer ka�em opet pokazuje pastirsko iskustvo da takav jedan čin uvek ostavlja posledice i ostavlja rane na du�ama onih koji to čine. Sada bi samo napomenuo da mi često danas, pa eto i u Crkvi govorimo uglavnom o �enama kada govorimo o čedomorstvu a u stvari odgovornost njihovih mu�eva, mu�karaca takođe nije ni�ta manja. Oni koji su to podsticali, koji su to odobravali pa mo�da na taj čin i nagonili, bilo svojim delanjem ili svojim ne delanjem. Tako da  mu�karci nisu tu nikako oslobođeni i ne treba da budu amnestirani od odgovornosti.

PITANjE: U poslednje vrijeme čujemo stav rimokatoličke crkve i to nas zbunjuje, oko naslijedstva organa, recimo, dakle, ostavljanje organa i ovaj donacija organa. Mislim, ako dozvolite, da kao �to o svim ovim temama kojih smo se doticali ne postoji nekakav zvanični stav, niti se Crkva sazivala zbog toga, ali prosto ne znam, to mi se čini neprihvatljivo, za�to ne bismo ostavljali svoje organe nekome kome su oni potrebni. Evo. Kakav je stav crkve po pitanju ostavljanja organa nasleđivanja organa.

ODGOVOR: Verujem da ne postoji neki decidni stav, mada čini mi se da postoji i da je negde bila neka odluka ali nisam siguran da li na�e pomesne Crkve ili mo�da ruske itd, da je neko mi�ljenje zvanično izneseno po tom pitanju i to pozitivno mi�ljenje. Naravno, ja mislim da zaista tu ne vidim neki problem. Imamo čak u �itijima svetih, čak na nekim mestima da svetitelj jedan, zaboravio sam koji be�e, kada vidi gubavca onda ka�e, '' eto Gospode voleo bi da mogu svoje telo da mu dam itd, i da ja uzmem njegovo koje je bolesno '' . Prema tome , naravno sa druge strane,  ka�e Gospod,  čak da nema veće ljubavi ko �ivot svoj polo�i za bli�nje svoje. Znamo takođe da postoji i transplantacija organa koja spa�ava, recimo ko�tane sr�i, decu bolesnu od leukemije. Često roditelji ili bliski srodnici su davaoci ko�tane sr�i i to im spasi �ivot.  Ja ne vidim tu ni�ta sporno ili lo�e da se to učini, da se na taj način nekome pomogne. Naravno o tome treba starati se i  dr�ava bi morala o tome da brine da tu ne dođe do nekih zloupotreba eventualno, �to je takođe moguće. Pa slu�ali smo isto tako na televiziji da je na Kosovu bilo upravo tih nekih zloupotreba, da su ljudi otimani da bi im bili,  da ka�em,  uzeti organi i ubijani mo�da iz tog razloga. Znači u tom smislu treba dobro paziti da ne dođe do toga da onda bogati i moćni,  koristeći svoje bogatstvo i moć, da ka�em,  pose�u ne samo za imovinom kao do sada, nego bukvalno za delovima tela siroma�nih i tu Crkva treba uvek da, sledeći primer Gospodnji , da uvek jasno stavi do znanja �ta je neprihvatljivo. Dakle u ovom smislu trgovina organima ljudskim  trebalo bi , i kao Crkva treba da se zala�emo uvek za to kao hri�ćani, da je to ne�to neprihvatljivo, dakle trgovina. Ali zave�tavanje  organa ne vidim da bi to bio neki problem čak naprotiv mislim da je to zapravo ....

PITANjE: Da nam ka�ete �ta je bitno uticalo na podelu Crkve Istočne i Zapadne, da li je filiokve ili različiti datumi slavljenja Uskrsa

ODGOVOR: Različit datum nije, to je prevaziđeno nekih sedamsto godina pre toga, dakle na Prvom Vaseljenskom Saboru, je prevaziđen taj problem različitog datuma slavljenja Pashe, odnosno Vaskrsa.

Naravno, međutim pitanje, istorijski odgovor je kompleksan.  Nije to ne�to do čega je do�lo ba� ovako u jednom trenutku. Naime, već od četvrtog veka počele su da bivaju dosta vidljive razlike u shvatanjima mnogih učenja, pa posebno mo�da učenja o Svetoj Trojici. Ja sad zaista ne bih ulazio u  to, jer bi to bilo veoma op�irno da obja�njavamo kako je bla�eni Avgustin Hiponski koji se smatra ocem Zapadne Crkve u duhovnom smislu, a kako su sa druge strane veliki kapadokijski oci razumevali tajnu Svete Trojice. No rezultat tog različitog razumevanja bio je da već u �estom veku tamo na saboru u Toledu u �paniji su počeli da iznose učenje o filiokve odnosno o tome da Duh Sveti ishodi od Oca ali i od Sina. Dakle, to je da ka�emo ovako, u nekom formalnom smislu bio uzrok raskola između Istoka i Zapada 1054. g. Međutim to nije bio jedini uzrok . Već u nekom periodu pre toga imali smo u stvari tendenciju, rimskog episkopa da se poka�e u početku kao arbitar, odnosno onaj koji će da presuđuje u sporovima, a u ne�to kasnijem periodu i kao onaj koji će u stvari biti ono �to je rimski papa danas u rimokatoličkoj crkvi, kao ono �to bi rekao jedan na�  teolog, jedini episkop. Naime, u rimskoj crkvi kao da su svi ostali episkopi ,gledano iz na�e pravoslavne perspektive, kao da su svi ostali rimokatolički episkopi u stvari njegovi vikari , njegovi pomoćnici samo a on jedini ima punoću episkopstva. Dok kod nas to u pravoslavnoj Crkvi nije tako, svaki episkop dakle, upravo zato �to je glava jedne lokalne Crkve, jedne pomesne Crkve,njegova Crkva predstavlja dakle punu Jednu, Svetu, Sabornu i Apostolsku Crkvu. Na Zapadu je to do�ivljavano ovako , na celom svetu postoji Crkva i ona je sastavljena iz mnogo delova i svi ti delovi zajedno čine jednu Crkvu, to je takvo zapadno ili rimokatoličko shvatanje. I na čelu te Crkve koja je sastavljena od mnogo delova je jedan a to je rimski episkop. U pravoslanoj Crkvi mi do�ivljavamo ovako. Tamo gde je načalstvujući episkop znači jedna eparhija ta Crkva je Jedna, Sveta, Saborna i Apostolska Crkva, jer se u njoj  projavljuje Carstvo Bo�ije, a onda u mnogim Crkvama se projavljuje to isto Carstvo Bo�ije, pa kao koncentrični krugovi dakle različite Crkve, različite eparhije zajedno sa svojim episkopima međusobno se podudaraju, jer projavljuju jednu te istu stvarnost, stvarnost Carstva Bo�ijeg. Znači crkva kod nas nije iz delova pa da onda jedan bude da ka�em nad episkop. Naravno i kod nas postoji prvi , to ne znači da kod nas ne postoji prvi, postoji.  Za�to postoji.  Postoji zato �to je to, na osnovu na�e Liturgije se vidi  da mora da bude prvi. Kao �to u evharistijskom sabranju, episkop je taj koji je prvi i nema bez njega ni�ta, nema razdavanja darova Duha Svetog, nema na kraju krajeva, u poslednjoj instanci ni Evharistije bez episkopa, tako isto i u saboru episkopa jedan mora da bude prvi. Tako dakle da ideja da je jedan među nama prvi nije nama strana pravoslavnima. Ali kao �to u Crkvi episkop ne mo�e sam za sebe ni�ta bez sve�tenstva, bez naroda, tako isto i prvi u saboru episkopa ne mo�e ni�ta bez ostalih. Svi dakle moraju da budu u saglasnosti i da imaju blagoslov prvog, ali i prvi mora da ima saglasnost i ljubav svih ostalih. Znači postoji ta jedna međuzavisnost u na�em pravoslavnom shvatanju, dok je u rimokatoličkom shvatanju to jednostrano, dakle rimski episkop, dakle patrijarh, papa, on je prvi ali to njegovo prvenstvo ne zavisi od drugih. On mo�e da proglasi određeno učenje kao dogmu i nije mu za to potrebna saglasnost recimo sabora niti bilo čega, on je taj koji to mo�e ex catedra da proglasi. Čini mi se da je to glavni razlog za opstajanje raskola između Istoka i Zapada. Jer 1054.g. kada je bio taj raskol, nije to bilo tako da su svi to do�ivljavali onako kako mi to  danas vidimo. 1054.g. mnogi su verovali da je to jedan od prolaznih raskola koji se de�avao na raznim relacijama. Bili su i raskoli između Aleksandrije i Antiohije, između Carigrada i Aleksandrije, između Rima i Aleksandrije itd. Mislilo se da je to eto tako jedan prolazni raskol. Međutim on  je utvrđen, da tako ka�emo, zacementiran 1204. g. u stvari padom Carigrada kada su krsta�i osvojili Carigrad i obesvetili  sveta mesta itd. Tada je nastupila jedna u svari omraza od strane istočnih pre svega Vizantinaca prema Rimljanima, prema Latinima, koji to vi�e nikada u stvari nisu mogli da im oproste, i tu je u stvari konačni razlaz 1204. g. a 1054.g. je u stvari ovako početak svega toga.

PITANjE: Slu�ajući ovo obrazlo�enje �to se tiče nas laika ni�ta od spajanja Zapadne i Istočne crkve i kalendara

ODGOVOR:  Da ne brkamo različita pitanja. Pitanje kalendara je jedno pitanje a pitanje sjedinjavanja je drugo pitanje. Naravno na�e je da se mi, pazite, ako mi imamo za cilj i �elimo da se svi ljudi spasu, kao �to Bog �eli pa čak i oni ljudi koji su potpuni bezbo�nici, znači koji da ka�em pljuju na hri�ćanstvo, mi se i za njih molimo, vidimo tamo apostoli mole za one koji nas ubijaju i koji nas progone itd, za sve se njih molimo i u stvari �elimo da ih vidimo tu sa nama, da se ipak oni na kraju predomisle. Budući da je to tako, naravno da ćemo se mi moliti da se oni sa kojima mi ipak imamo i mnogo sličnosti, mnogo razlika ali i mnogo sličnosti, da oni koji veruju kao i mi u Svetu Trojicu u Sina Bo�ijeg, koji je postao čovek itd. U mnogo toga veruju isto kao i mi a nismo u jedinstvu iz različitih razloga, koji nisu mali, treba da vodimo dijalog i da se molimo da do jedinstva dođe, ali do jedinstva naravno u istini. Koje mo�e da bude jedino u istini upravo zbog toga �to dogmati na�i, učenja na�a,nisu tek tako neka učenja da tako ka�em filozofska, eto iz znati�elje i rasprava nekih nastale, nego su egzistencijalna tiču se na�eg spasenja. Tako dakle i po ovom pitanju. Evo recimo ovo pitanje ustrojstva Crkve, to nije samo neko pitanje eto da li će nama papa da bude glava ili neće, pa da je to sad glavna stvar, pa mi sad ka�emo, '' e pa mi nećemo da on nama bude glava'', i zato smo mi protiv. Ne radi se uop�te o tome. Nego se radi o tome da mi u stvari verujemo da jedno takvo ustrojstvo gde jedan nije zavistan od mnogih, gde ne postoji ta uzajamna zavisnost nije autentično, da taj način u stvari ne odslikava ne ikonizuje Carstvo Bo�ije. A to je na�e da imamo istinitu Liturgiju koja istinito ikonizuje Carstvo Bo�ije, dakle ti problemi su samo spolja�nje prirode. Na�e je međutim da razgovaramo sa svakim ko �eli da razgovara. I sa rimokatolicima i sa protestantima i sa dohalkidoncima a i sa onima koji nisu hri�ćani, �eleći naravno jedinstvo sa svima ali jedinstvo u istini, jer samo to jedinstvo je ono koje spa�ava. Mi kao ljudi treba da sa svima imamo odnose ljubavi, odnose po�tovanja i to nije sporno i tu zaista treba da se trudimo, da psihologija negativna ne nadvlada jer i toga ima, pa da mi u stvari, a to je opasnost koja mo�e nama kao pravoslavnima da preti, da mi u stvari ne zbog istine, nego zbog mr�nje prema drugima iz različitih razloga, nećemo sa njima. Ako se to desi onda je pitanje da li smo mi zaista da ka�em na nivou zadatka, odnosno, da ka�em, da li mi onda zaista ispovedamo istinito Carstvo Bo�ije. Dakle ako bi psiholo�ki a ne dogmatski razlog bio za�to mi, recimo,  sa nekim nećemo da budemo u jedinstvu, ako bi psihologija preovladala onda bi to zapravo bila tragedija za  nas i toga moramo da se čuvamo, jer verujemo da jesmo Jedna, Sveta, Saborna i Apostolska Crkva, ali to moramo i da očuvamo. Setimo se Jevreja, zar oni nisu bili Izabrani narod, ali �ta im ka�e Gospod, ka�e, '' to nemojte da se varate to kada govorite, mi smo sinovi Avramovi jer mo�e Bog i od kamenja sebi da podigne sinove Avramove '' . I mi moramo da se poka�emo u svakom momentu istorijskom da smo Crkva, da smo Crkva Hristova. Tako da ka�em �kakljiva je tema, nije lako ići jednim putem pa onda reći nećemo ni sa kim da razgovaramo, uop�te nas to ne zanima. Da ali i onda je pitanje da li ćemo zaista da se poka�emo kao hri�ćani.

DODATAK: Neka gospodi bude jasno da postoji jedan taj vrlo �iv dijalog pravoslavne i katoličke Crkve, naročito u poslednje vrijeme i da tu imaju vrlo jasni stavovi ba� po pitanju jedinstva Crkve, na kraju krajeva postoji jedna tendencija ka tome. Dakle da to nije ne�to �to je nemoguće samo po sebi, ali da to nije problem koji se mo�e tek tako i večeras rije�iti za sutra, nego da je to jedan proces koji traje. Ali da ovaj, ako pratimo �ta se de�ava u zadnje vrijeme i uop�te stav carigradske patrijar�ije da je to onda veoma jasno da tu postoje konkretni koraci koji su recimo bolji u poslednje vrijeme nego �to je to bilo u prethodnom periodu.

ODGOVOR: Dobro, to je naravno tačno taj dijalog postoji i to ko prati mo�e da isprati kroz dokumente i sve ostalo. Ali ka�em sam dijalog je dobar, blagosloven, i ne samo to, mislim da je i nama nepohodan, da bi bili Crkva. Moramo da budemo u dijalogu jer je to na�e poslanje kao Crkve, sa jedne strane, a sa druge strane, naravno jedinstvo sa onim hri�ćanskim zajednicama i crkvama koje nisu sa nama, recimo sa rimokatolicima i sa drugima je ne�to �to mi �elimo, ali kao jedinstvo u istini a ne tek tako kao jedinstvo u psiholo�kom smislu itd. A to ne mo�e bez ljubavi, u svakom slučaju treba da imamo ljubavi i moramo da imamo ljubavi sa svima i da na kraju krajeva sve ljude gledamo kao potencijalno spasene, jer na kraju Hristos nije do�ao samo radi nas do�ao je radi svih ljudi.

PITANjE: Za nas koji �ivimo u republici Hrvatskoj znamo polo�aj Srpske pravoslavne crkve znači ovdje, vi ste iz Beograda, pa da ljudi saznaju i da čuju o polo�aju rimokatoličke crkve recimo u Beogradu i u Srbiji, da znaju otprilike, kakva je saradnja

ODGOVOR: Pa sada to mo�da ne bi bio ja najkompetentniji, to bi bio neko od rimokatolika iz Beograda, on bi bio pozvan da to autentično ka�e, a ja mogu sad ovako iz moje perspektive kao pravoslavnog sve�tenika. Koliko ja znam, i kako mi se čini, to je dosta dobra saradnja pogotovo u da ka�em zadnjih godina. Imali su istina, nećemo reči da to nije tačno, u vreme rata itd, imali su i  oni ozbiljne probleme koji liče, mo�da nisu bili tako drastični, nisu svakako tako drastični kao ovde, ali liče. Razbijanje prozora, grafiti, izvesna vrsta maltretiranja časnih sestara, ja to govorim u Zemunu, jer ja tamo �ivim. Bilo je tih pojava, nema toga čini mi se zadnjih godina, mo�da neki grafiti, da. Eto to se de�ava,po rimokatoličkim crkvama po Zemunu, tu i tamo ispadne po neki grafit, i tako. Vidim da na vi�em nivou, nadbiskup Hočevar itd, sa opet vrhom na�e Crkve, episkopima, čini mi se ima jedan dosta dobar odnos i vidim da su stalno neko zajednički razgovori, neke zajedničke manifestacije itd. Sad kakva je situacija na ni�em nivou, ima ne�to netrpeljivosti, po�to sam ja malo ne�to zadu�en za versku nastavu u Beogradu onda vidim da recimo ustručavaju se da dr�e veronauku čak i gde imaju određen broj đaka, nego radije tu nastavu dr�e u crkvama. Da deca ne bi imala nekih neugodnosti, a kako mladi već to impulsivno, navijači, i �ta ja znam, da ne bi svojoj deci stvarali probleme. A sa druge strane oni imaju i oblasti u Vojvodini  gde čine većinu ili bar značajnu manjinu, i tamo je ta situacija drugačija. To je uglavnom mađarska manjina. Oni su tamo vrlo aktivni, i nemaju da ka�em tih problema, tamo se njihova veronauka redovno sprovodi u �kolama. Čini mi se da ovako  u narodu nema neke naročite ozlojeđenosti, neke mr�nje, �to vidimo kada razgovaramo sa vernicima, veroučitelji sa decom u �kolama itd. Mali ćete procenat naći da onako ba� mrze katolike, zaista mali broj i to uglavnom adolescenti. Tako da je to vi�e vezano za neku patologiju nekog drugog tipa koja se sad samo precrtava na sve drugo.  Jer bi se i inače tukli međusobno po raznim osnovama pa onda i tu prave probleme. Treba da se radi na tome i naravno da je ljudski da sa svima �ivimo dobro.  Mi tamo gde smo većina pravoslavni da njima omogućimo, nije na� Bog, nasilja, terora i ne znam čega, da Bog to �eli da mi nekoga maltretiramo ili  da terori�emo itd. Čak i da se ne sla�emo, ne moraju da budu samo rimokatolici, i muslimani, i ateisti  na kraju krajeva, ima pravo svako. Bog je dao slobodu svakome, Bog da je hteo na silu on bi to mnogo efikasnije od nas učinio, nije hteo. Hoće slobodom.  Mi na kraju krajeva u tom smislu svakoga treba da pustimo da bude slobodan, i tamo gde smo mi većina, a čini mi se da to kao Crkva nikada nije ni bilo sporno.  Svaki hri�ćanin na� to trba da ima na umu da , smo pozvani, Gospod ka�e  ''ljubite neprijatelje svoje'', a jo� taj kom�ija i nije neprijatelj, nego eto razlikuje se od nas, jer je rođen drugačiji ili �ta ja znam, druge nacije ili u drugoj veri itd. Ne treba zbog toga da ga mrzimo, a jo� manje da ga zbog toga maltretiramo i ne�to slično, na kraju krajeva tamo gde smo mi manjina, vidimo koliko je to bolno kad nama čine. To je neko moje uverenje, kao ovako nekoga iz Beograda, mislim u odnosu prema njima.

PITANjE: Da li mo�ete da objasnite povezanost između zemaljske i nebeske Liturgije, koji su to sadr�aji, da li mi barem koji smo u Crkvi mo�emo to osjetiti

ODGOVOR: Evo ovako. Ja bih rekao da mo�da na bi to trebalo da shvatimo na jedan način da zemaljska  i nebeska Liturgija predstavljaju dve paralelne stvarnosti, pa se jedno de�ava na zemlji, a ne�to drugo tamo gore. To je jedna te ista stvarnost. Evo recimo vidite na Liturgiji kad nosimo Jevanđelje na malom vhodu, onda sve�tenik govori, ka�e, '' učini sa na�im vhodom da bude vhod svetih anđela tvojih ''. Dakle anđeli Bo�iji takođe učestvuju u na�em slu�enju Liturgije, ne kao da su anđeli Bo�iji tamo negde a mi smo ovde. Znači nebeska i zemaljska Liturgija predstavljaju jednu stvarnost, koja mo�e da se opituje i koja mo�e da se oseti samo verom, ali tu veru ne treba da pobrkamo sa psihologijom, da budem jasan. Znači u tom smislu da očekujemo sada kad dođemo na Liturgiju da ćemo imati neke naročite senzacije emotivne itd. Sveti oci uče da budemo vrlo oprezni prema tome, jer ta psiholo�ka stanja često mogu da budu i zablude, demonske prevare, zato dakle ne treba u to da se uzdamo, nego da na�a vera u stvari pre svega, i na prvom mestu bude izra�ena kroz na�e slu�enje. Zato ka�e '' spa�ava vera koja kroz ljubav dela '' , a to znači u stvari na prvom mestu da budemo tu na Liturgiji, da pevamo, da odgovaramo sa ''Gospodi pomiluj'' i sa    '' Amin'' . Da se dalje  trudimo da poslu�imo drugim ljudima, da budemo dobri prema drugim ljudima, da svoju ljubav poka�emo drugima, prema starima, prema deci, prema svima. To je ono na �ta smo pozvani, znači, ne toliko da poku�avamo da na neki psiholo�ki način dopremo do onoga �to će se pokazati tek onda kad Gospod dođe u slavi svojoj, tek onda kad budemo videli licem u lice ono �to sada predoku�avamo , a to je dakle Sveta Evharistija odnosno Carstvo Bo�ije.

Evo, u ime sveg vernog naroda koji se sabrao ovde večeras zahvaljujemo ocu Aleksandru Đakovcu �to je do�ao u na� grad, �to nas je posetio. Vas sve draga braćo i sestre pozivam da sutra dođete na Svetu Arhijerejsku Liturgiju sa početkom u devet časova, na kojoj će načalstvovati, na kojoj će prvi biti episkop dalmatinski Fotije, koji je ovdje večeras sa nama, saslu�ivaće episkop stovijski David, koji je do�ao ovdje iz Makedonije kako bi posetio na� verni narod ovde i kako bi nas obi�ao i takođe pokazao svoju očinsku ljubav prema nama, i naravno domaćin ovde na� otac episkop Gerasim gornjokarlovački, sa sve�tenstvom iz zahumsko hercegovačke eparhije, iz Makedonije, iz dalmatinske eparhije. Ja vas ovom prilikom pozivam da dođete kako bi to bilo onako ba� pravo sabranje. Hvala vam.

Jerej Aleksandar Đakovac

 

 

 
   

[novosti] [eparhija] [sv.sava gk] [episkop] [istorija] [manastir]
[
publikacije] [adresar] [riznica] [apel] [linkovi]

Ћирилица

Copyright � 2003, 2004, 2005 Gornjokarlovačka Eparhija.
Designed by S.eRGio