|
Mr. Aleksandar Đakovac
SPASENjE U PREDANjU PRAVOSLAVNE CRKVE
�elim da se zahvalim Episkopu Gerasimu čijim blagoslovom sam ovdje,
ocu Marku i svima koji su se potrudili oko organizacije ovog na�eg
susreta. Kada smo razgovarali o tome koja bi tema bila najbolja za
ovakvu jednu priliku, budući koliko znam da ovakva predavnja bar u
skorije vreme nisu odr�avana ovde, pa da ovo nadamo se bude početak
tradicije, makar povremeno i prema mogućnostima, dr�anja predavanja
za one koje interesuje Pravoslavna vera, razgovarajući o temi do�li
smo do toga da to bude op�ta tema koja će ako Bog da pru�iti jedan
okvir za ostale teme o kojima se bude govorilo.
Izabrali smo da naslov teme bude SPASENjE U PRAVOSLAVNOM PREDANjU
�to je naravno veoma �iroko budući da na�e spasenje jeste su�tina
na�e vere. Da bismo razumeli �ta uop�te znači spasenje u
pravoslavnom predanju, odnosno u hri�ćanskom predanju i njegovom
Pravoslavnom izrazu, moramo prvo koliko je to moguće za kratko vreme
da objasnimo sam pojam Boga. Kada govorimo o Bogu, tu se samo po
sebi podrazumeva da mi znamo o čemu je zapravo reč, ali u stvarnosti
izučavajući teologiju i filosofiju, mo�emo videti da najveći umovi
ovoga sveta lomili su se kako da taj pojam Boga objasne. Da stvar
bude jo� komplikovanija, u na�em hri�ćanskom predanju,mi zapravo i
ne poznajemo tek tako nekog Boga, niti u na�im molitvama niti u
na�oj teologiji govorimo tek o nekom Bogu. Kada govorimo o Bogu,
kada ispovedamo veru u njega, govorimo o Bogu Ocu, Sinu i Svetom
Duhu, dakle, govorimo o Svetoj Trojici. Kada ispovedamo veru na
kr�tenju i na Svetoj Liturgiji, ka�emo da verujemo u jednog Boga
Oca, ne samo u jednog Boga, nego u Boga Oca, pa onda i u Sina i u
Duha Svetog. Dakle vidimo da se na�a vera u Boga, razlikuje od
ne-hri�ćana, i od onih koji imaju neku svoju privatnu individualnu
veru, koji u Boga veruju kao u neku vi�u silu, ili neku energiju,
ili ne�to slično tome. Kada razmi�ljamo o Bogu, ili kada se
prisetimo �ta su o Bogu govorili veliki mudraci, onda vidimo da su
zaista bili u pravu, kada su kazali da je Bog ne saznajan, da je Bog
po svojoj prirodi toliko drugačiji odnas,da mi uistinu �ta je to
Bog, kakava je njegova priroda, ne mo�emo da razumemo,i ne samo da
ne mo�emo da razumemo kao �to je govorio u svom �Timeju� veliki
Platon,nego kako ga ispravlja sveti Grigorije Bogoslov, ne mo�emo ni
da zamislimo �ta je to Bog po svojoj prirodi.
Oci Crkve kada nas uče o tome i kada govore o Bogu, koriste
takozvani apofatički jezik, �to znači jezik odrični, gdje se svi
pojmovi koji o Bogu govore, negiraju.Recimo, uobičajavamo da ka�emo
da je Bog dobar, da je Bog večan, da ja pravedan, ali ka�e sveti
Dionisije Aeropagit �nije to dovoljno da ka�emo, Bog nije samo
dobar,nego je naddobar�, ovo kako smo preveli sa grčkog jezika, ne
znači eto mi znamo �ta je to dobro a Bog je vi�e od toga, ne, nego
to da je Bog naddobar znači da na� pojam dobrog uop�te ne mo�e da
oslika tu stvarnost koju nazivamo Bog. Za�to je to tako? Zato �to
na�e saznanje, sve �to saznajemo, sve �to razumemo, potiče iz ovoga
sveta. Jednostavan primer, kada vidimo neko drvo,mi odmah znamo da
je to drvo, iako ga pre toga nikad nismo videli.A kako to znamo?
Tako �to imamo iskustvo koje nas uči kako drvo treba da izgleda,
treba da ima stablo, li�će, grane itd. I druge predmete, i ne samo
predmete nego i apstraktne pojmove, kao �to je zlo, kao �to je
dobro, kao �to je pravda, sve njih spoznajemo na osnovu na�eg
iskustva, a na�e iskustvo je iskustvo stvorenog sveta, stvorenog
sveta koji postoji u dve kordinate, a to su kordinate prostora i
vremena. Sve �to mi saznajemo, sve �to mo�emo da zamislimo, to je
unutar ove granice prostora i vremena, a Bog postoji u nekim drugim
kordinatama koje izlaze, prema�uju ove na�e, i čak ne samo da ih
prevazilaze, nego uop�te sa njima nemaju dodira. Bog ne postoji u
vremenu, Bog nije vremensko biće, Bog nije prostorno biće, a svo
na�e iskustvo, svo na�e znanje, tiče se vremena i prostora.
Proizlazi da o Bogu ne mo�emo ni�ta da znamo. A kako onda da u njega
verujemo ako već o njemu ni�ta ne mo�emo da znamo? Da bismo to
razumeli moramo shvatiti
da u Pravoslavnoj teologiji razlikujemo dve vrste znanja. A
daću vam primer da bi to bilo jasnije opet iz na�eg sveta. Recimo da
kada vi poznate nekog drugog čoveka, mo�ete ga upoznati na osnovu
njegovih fizičkih svojstava, na osnovu njegovih psihičkih
karakteristika, i na osnovu različitih podataka koje o njemu znate,
i zaista kada vas neko pita poznajete li vi toga i toga, vi ka�ete
znam ja toga, on je visok toliko i toliko, takvu kosu ima, takve oči
ima, pametan je ili nije pametan, dobar je ili lo� je, ili na neki
drugi način mo�emo da ga opi�emo, i zaista mi tog čoveka poznajemo.
To je jedna vrsta znanja, međutim kada volite nekog, uzmimo iz va�e
porodice, i njega poznajete, ali na drugačiji način. Naime, ako se
desi pa neki od tih o kojima znamo mnogo, recimo neki političar,
nestane, dogodi mu se ne�to, mi ćemo kao hri�ćani reći lo�e je ako
mu se neka nesreća dogodila, ali nas u stvari neće preterano
pogoditi, iako znamo, čitali smo sva�ta o njemu, a opet, ako se desi
ne�to pa nestane neko koga volimo, onda će to biti jedan sasvim
drugačiji gubitak, na jedan sasvim drugačiji način ćemo spoznati to
da te voljene osobe vi�e nema. Razlika je očigledna u tome �to smo
jednu od ove dve osobe voljeli, a ovu drugu nismo. Zato u
pravoslavnu predanju razlikujemo znanje kao intelektualni proces i
znanje kao ljubav. Mi intelektualno zaista o Bogu ono �to mo�emo da
ka�emo je vrlo skučeno i vrlo ograničeno, ali zato mo�emo mnogo da
ka�emo po ljubavi.
To da je Bog, Otac, Sin i Sveti Duh saznajemo po ljubavi Njegovoj,
zato �to nam se sam otkrio, i On nam sam to pokazao, i On nam sam to
saop�tio, ali to opet ne zato �to nam je to saop�tio racionalno, da
nam je poslao neku knjigu u kojoj bi to opisao, filosofski traktat u
kom bi nam to objasnio, već zato �to to činjenica da je Bog u stvari
Sveta Trojica, Otac, Sin i Sveti Duh, zato �to to predstavlja
iskustvo koje imamo iz zajednice sa Njim. A to iskustvo, braćo i
sestre uvek je liturgijsko iskustvo. Na Liturgiji koja zapravo
predstavlja na�u �ivu zajednicu sa Bogom, mi spoznajemo Boga kao
Svetu Trojicu, Bog nam se otkriva kao Otac, Sin i Sveti Duh, iako
zaista ne mo�emo o prirodi Bo�ijoj da ka�emo mnogo toga, ali mi
zaista znamo da Bog jeste Sveta Trojica onda kada smo u ljubavi sa
njim, kada �ivimo u toj ljubavi, zbog toga kada pitaju Svetog
Vasilija Velikog kako vi znate da je istina to u �ta verujete, a
Sveti Vasilije im odgovara, to odakle znamo odatle i verujemo, a
odakle verujemo, odatle i znamo, dakle vera koja u stvari jeste
ostvarena ljubav, ne prethodi znanju, niti znanje prethodi veri,
nego su to dva istovremena procesa, kao �to je na kraju krajeva i u
na�em svetu, opet se vraćam na na� svet, iako naravno odnos na� sa
Bogom, ne mo�e da se uporedi sa ovim svetom, ali su to primeri koje
je sam Gospod davao, primere iz ovog sveta, a to su činili i Sveti
Oci, i u ovom svetu, zaista se vidi da mo�emo da volimo nekog čak i
ako nestane njegova priroda, pa eto opet primer smrti, kada umre
neko koga volimo, njegova telesna priroda, telesni sastav se razla�e
i nestaje. Poslije nekog broja godina
mo�da vi�e ni kosti ne ostaju, ali bez obzira na to �to je
nestala priroda onoga koga volimo, �to ne mo�emo vi�e sa njim da
razgovaramo, �to ne mo�emo vi�e da ga vidimo, da ga dotaknemo, bez
obzira na to, nije prestala da postoji zajednica ljubavi koju smo
imali sa tim koji se upokojio, i ta ljubav čini da taj drugi čovek
koga volimo bude i često jeste stvarniji i prisutniji nego drugi
ljudi koji su fizički tu ali koje ne volimo. I zaista vidite da kada
se nađete negdje na ulici ljudi prolaze pored vas, oni jesu tu ali
ih u stvari i ne primećujemo, a sa druge strane onaj koga volimo,
iako nestane fizički on je uvek tu, i uvek prisutan, mnogo
prisutniji od svih onih koji su fizički ovde, to je dakle snaga
ljubavi koja se pokazuje i u na�em svetu, naravno nesavr�eno i kao
senka, a mnogo će se vi�e pokazati u budućem Carstvu Bo�ijem.
Rekli smo nekoliko reči o Bogopoznanju, koje je usko vezano za na�u
temu spasenja, jer kao �to vidimo, znati znači biti u odnosu sa
nekim, odnosno voleti. Poznavati Boga znači biti u zajednici sa
njim. Ne postoji način i ne postoji mogućnost da Boga objektivno
spoznamo, čoveka mo�emo i da spoznamo objektivno, visina, te�ina,
psihičke karakteristike, mo�emo da analiziramo sastav njegove krvi,
da li je to koja grupa itd. Razne nauke mogu da objektivno
proučavaju čoveka, ali Boga ne mo�emo da proučavamo objektivno, nema
merila kojim ćemo da izmerimo Boga, nema parametara kojima ćemo da
ga saberemo, ni fizičkih pa čak ni misaonih, jedini način poznanja
Boga jeste onaj drugi način, poznanje kroz ljubav.
Taj Bog koji je Sveta Trojica stvara svet, stvara sve �to postoji,
stvara kosmos i na kraju stvara čoveka kao vrhunac čitave tvorevine
i to sa jedni ciljem, da čovek bude slobodan i da čovek bude taj,
koji će u zajednicu sa Bogom ući slobodno. I zato ka�e tamo u Svetom
pismu da Bog stvara čoveka po slici svojoj, po ikoni svojoj. Bog na
takav način stvarav čoveka. Pitali su se mnogi, �ta je to slika i
ikona Bo�ija u čoveku. Sveti Grigorije Niski odgovara da je slika i
ikona Bo�ija u čoveku upravo sloboda. Bog stvara čoveka kao slobodno
biće, ali ga ne stvara tek onako, ni iz čega, nego ga stvara kako se
ka�e u Svetom pismu, od praha zemaljskog, od elemenata ovog sveta,
da bi čovek ustvari predstavljao razumno slobodno biće, koje je
predstavnik čitavog sveta. Zato je bio zadatak prvog čoveka, zato je
bila namera Bo�ija za prvog čoveka da uđe u zajednicu sa Bogom, i da
u�av�i u tu zajednicu, čitav svet uvede u zajednicu sa Bogom, i da
taj čovek i čitav svet postoje večno, i tzo na osnovama slobode jer
zapamtimo sloboda je prvi i najva�niji preduslov za ljubav i to
vidimo opet u na�em svetu, na sve mogu ljudi da vas nateraju, na
sve, osim da nekog volite. Mogu da vas nateraju da ka�ete ne�to, da
uradite ne�to, ali niko ne mo�e da vas natera da nekog volite, i
zato ka�u oci, paradoksalno, Bog mo�e sve osim da natera čoveka da
ga voli. To je ostavio sam Bog u vlasti čoveka, ljubav, koja se
projavljuje kao sloboda, i jedino tako. Međutim čovek kao �to znamo,
nije odabrao, zajednicu sa Bogom, nego je, a to nam ustvari govori
priča biblijska o čuvenoj jabuci, nego je čovek pomislio u sebi ne
treba meni Bog, mogu ja bez Boga, mogu ja na osnovu ovog sveta kojim
me okru�uje da �ivim večno. Evo ima ovaj svet energiju u sebi, i ja
ću od ovog sveta da uzmem i �iveću bez Boga večno, sam za sebe.
Međutim to je bila velika zabluda. Kada je to čovek učinio, kada je
rekao ne Bogu, smrt koja je do tad bila samo mogućnost, postala je
stvarnost. I to ne tako da je Bog ubio čoveka, nijje Bog ubio čoveka
jer zaista u Svetom
pismu se ka�e kako Bog govori čoveku � u onaj dan koji okusi�,
umreće�.� Ne ka�e mu u onj dan u koji okusi� ubiću te, nego govori
posledicu, umreće�, jer će� se odvojiti od mene svog Tvorca.
Kao �to ako se vinova loza odvoji od svog čokota, ako se
odseče od svog korena, ona se su�i i umire, tako čoveče i ti, ako se
odvoji� od Boga, ako se odvoji� od svog Tvorca, umreće�, jer nema�
sile u sebi da �ivi� večno. Međutim nije poverovao Bogu čovek, nego
se odvojio od Njega i rekao, ne treba� mi. Iskoristio je čovek
slobodu svoju ali tako da je ta sloboda predstavljala smrt za njega
i ne samo za njega, nego i za čitavu prirodu koja je bila podčinjena
čoveku. I zato ka�e apostol Pavle � od tada čitava priroda stenje i
drhti čekajući da se jave sinovi Bo�iji koji će je izbaviti.� I kako
ka�e sveti Atanasije Veliki � postojala je opasnost da čitava
tvorevina nestane jer temelj tvorevine je ni�ta, po�to Bog stvara
svet ni iz čega i ako se odvoji od Boga gde će onda. Međutim Gospod
ne �eleći da ono �to je On stvorio nestane i propadne, ne odustaje
od spasenja sveta i čoveka ali to spasenje mora da bude na osnovama
slobode, ne sme da bude nametnuto jer znajte da u kakav god raj da
nas Bog smesti ako to nije raj koji smo mi izabrali on će za nas
postati pakao. Ne postoji raj u koji bi čovek bio nasilno sme�ten a
da on to ne �eli. Zato ka�e tamo u Otkrovenju Gospod �evo stojim i
kucam na vratima srca va�eg i ko hoće otvoriće i ući ću i večerati
sa njim.� Da, ali ko hoće taj će otvoriti vrata svog srca Gospodu,
dobra volja na�a je preduslov bez koga se ne mo�e. Bog ne odustaje
od spasenja čoveka, nego nastavlja svoje delo koje imamo opisano u
Starom zavetu, preko proroka, preko bogonadahnutih ljudi, priprema
svet za jedan događaj koji je predviđen jo� pre stvaranja sveta, a
to je događaj jedan zaista nezamisliv, da se dogodi potpuno
sjedinjenje Boga i čoveka, da Bog bude taj koji će učiniti presudan
korak, jer rekli smo da između Boga i čoveka postoji ogroman jaz,
čovek je stvoren, Bog je nestvoren, čovek i svet su privremeni i
konačni, Bog je beskonačan. Razlika je ogromna. Čovek i svet �ive u
vremenu i prostoru, Bog ne �ivi u okvirima vremena i prostora.
Nikakvim svojim trudom čovek nije mogao da dođe do Boga. Ni
podvigom, ni postom, ni molitvom, ni na koji način nije čovek mogao
da dođe do Boga. I zato je bilo neophodno da ustvari Bog bude taj
koji će učiniti presudan korak, da Bog bude taj koji će doći i
postati Čovek. I upravo se to dogodilo. Sin Bo�iji, drugo Lice Svete
Trojice po blagoslovu Boga Oca i sadejstva Duha Svetog, u vremenu
postaje Čovek. Rađa se od Presvete Bogorodice i zato �to postaje
istiniti Čovek i istiniti Bog naziva se Novi Adam. Ono �to stari
Adam nije hteo da učini, evo sada čini Novi Adam, On dakle Isus iz
Nazareta, On sada
prinosi samog sebe i čitav svet Bogu Ocu. On je taj koji to čini,
�to nije hteo Adam da učini. I zato njegovu majku, Presvetu
Bogorodicu nazivamo i Novom Evom, jer kao �to je stara Eva rekla
Bogu ne verujem ti i neću da te poslu�am, tako Presveta Bogorodica
kada čuje glas arhangela Gavrila koji ka�e �evo začeće� i rodiće�
Sina� a ona ka�e �kako će to biti samnom kad ja ne znam za mu�a� a
on ka�e �sila Duha Svetog pohodiće te i začeće� i rodiće� Emanuila
�to znači s nama Bog� a ona, na sve to iako ne razume kako to mo�e
biti, odgovara, �evo slu�kinje Gospodnje.� I to slobodno DA Presvete
Bogorodice potire ono
NE koje je izrekla Eva, i ono DA Gospoda Isusa Hrista u Getsimanskom
vrtu kada ka�e �Oče ako mo�e da me mimoiđe ča�a ova, ali ne kako ja
hoću, nego kako Ti hoće�.� To DA Gospoda na�eg Isusa Hrista potire
ono NE starog Adama. I prihvata na sebe Gospod na� da bude rođen od
�ene, On koji je nestvoreni Bog, prihvata da �ivi na�im �ivotom,
da bude podoban nama u svemu osim u grehu koji i nije od na�e
prirode, nego od zle volje, Pprihvata da bude �iban, da bude
poni�en, da bude pljuvan, da bude izrugivan, i na kraju prihvata da
bude razapet na Krstu i to do same smrti, da umre, da bude polo�en u
grob, sve to prihvata Gospod, zaista i jedino da bi ustvari na taj
način spojio nestvorenu i stvorenu prirodu, da bi spojio nas i čitav
svet sa Bogom kako bismo mogli da zadobijemo �ivot Večni. I upravo
Vaskrsenje Njegovo nije drugo nego velika potvrda da to uistinu, da
to zaista jeste tako, jer Vaskrsava Gospod, ustaje iz mrtvih, zemlja
se trese pokazujući time da je On zaista ljubljeni Sin Boga Oca, da
ne mo�e smrt da ga zadr�i, i zaista nam pokazuje da ako imamo
zajednicu sa Njim, da imamo zajednicu sa samim Bogom. Zbog toga nam
Gospod predaje Svetu Tajnu Evharistije, jer u noći onoj Velikog
Četvrtka uzev�i ka�e hleb u svoje ruke
i prelomi ga, zablagodari i dade svojim svetim učenicima i
apostolima rekav�i �uzmite jedite ovo je telo moje koje se za vas
lomi na otpu�tenje grehova�, i ča�u po večeri govoreći �pijte iz nje
svi ovo je krv moje Novog zaveta koja se za vas i za mnoge izliva na
otpu�tenje grehova, ovo činite u moj spomen� Četrdeset dana je
Gospod bio sa nama, četrdeset dana Gospod je govorio apostolima, i
apostol Jovan kada govori u svom Jevanđelju, obraćajući se ljudima
svog vremena, ali i na�eg ��to videsmo �to ruke na�e opipa�e �to
čusmo, to vam svedočimo.� Ti svedoci Vaskrslog Gospoda oni nam
svedoče. I pri Vaznesenju svom Gospod se apostolima i ka�e �evo neću
vas ostaviti same nego ću vam poslati Duha Svetog Ute�itelja i gle
ja sam sa vama u sve dane do svr�etka veka� I zaista deset dana
kasnije na Svetu Pedesetnicu, Duh Sveti silazi na apostole i tada
osniva Novozavetnu Crkvu. Apostoli koji su do tada bili upla�eni
iako svedoci velikog čuda Vaskrsenja postaju sada propovednici
Jevan�elja, blage i dobre vesti, i ljudi svih vera i svih nacija
prilaze i na raznim jezicima čuju njihovu propoved svaki na svom
jeziku i prilaze Gospodu, kr�tavaju se, i postaju članovi
Novozavetne Crkve i uređuje Gospod Crkvu svoju kako nas apostol
Pavle uči onako kao �to je uređeno telo čovekovo. Kao �to u telu
čovekovom imamo različite organe, tako u Crkvi Bo�ijoj
postoje različite slu�be, i te slu�be jesu upravo blagodatni
darovi Duha Svetog. Tako imamo slu�bu Episkopa, tako imamo slu�bu
prezvitera, slu�bu đakona, tako imamo slu�bu laika, odnosno Laosa,
Naroda Bo�ijeg jar laik kao �to je danas u�lo u običaj, znači
neznalica; ali ne, u Crkvi, laik, Laos Bo�iji znači Narod Bo�iji.
Ovi dakle stepeni, ove dakle slu�be laici, đakoni, prezviteri,
episkopi, oni čine Telo Hristovo. Gospod je izvoleo da nam na ovaj
način objavi jo� jednu veliku Tajnu, a to je da zajednicu sa Bogom,
ne mo�emo da imamo sami za sebe mimo drugih ljudi. Vidimo da nema
Liturgije, ne mo�e Liturgija da se slu�i ako nema Episkopa koji će
rukopolo�iti sve�tenike, koji će blagosloviti tu slu�bu, ne mo�e da
se slu�i ako nema đakona,ako nema sve�tenika, ali ne mo�e da se
slu�i ni ako nema naroda. Jer svako od nas u Crkvi ima svoju slu�bu,
na�alost danas se ponekad malo zaboravlja značaj i va�nost slu�be
laika, da laici, zaista treba da slu�ite u crkvi, da slu�ite prvo
time �to ćete biti prisutni, prisustvo na�e na Liturgiji svedoči na�
izbor da mi jesmo uistinu hri�ćani, treba da ka�ete AMIN jer to amin
na kraju molitve nije tek neki dodatak, nego je ka�e sveti Jovan
Zlatousti kraj molitve sve�tenika, i bez tog kraja nema molitve, ne
mo�e da se slu�i Liturgija bez laika, ali ne zato �to je to nekakav
zakon, koji je eto doneo nekada, nego zato �to je to samo biće
Crkve, jer Gospod nas podučava
da ne mo�emo sami za sebe kao �to ne mo�e u telu jedan organ
da bude dovoljan sam sebi, ne mo�e glava da ka�e nogama ne trebate
mi i ne mogu noge da ka�u
glavi ne treba� nam, tako isto u Crkvi, ne mo�e Episkop da ka�e
ostalim udovima niste mi potrebni, ne mogu ostali da ka�u ti nama ne
treba�, svi smo potrebni jedni drugima, samo tako kad smo svi
zajedno sabrani na jedno isto mesto radi jedne iste stvari kako ka�e
apostol Pavle �epi to avto� drevno vreme kad ja apostol pisao
poslanice jo� se nije odomaćio izraz Crkva, pa je govorio kad ste
sabrani �epi to avto� a to �epi to avto� znači svi da se skupite na
jedno mesto radi jedne iste stvari, odnosno radi Liturgije. Onda se
ka�e sabirate u Crkvu, tako dakle i mi braćo i sestre da bismo imali
spasenje, moramo da se sabiramo na jedno isto mesto svi zajedno i da
podnosimo slabosti jedni drugih .
Smetamo često jedni drugima čak i u domu u kući, pa ne mogu
supru�nici zajedno, pa ne mogu roditelji sa decom, pa ne mogu braća
i sestre, pa onda i u Crkvi tako, isku�enja velika pa ne mo�emo
jedni sa drugima, ali upravo u tome jeste ono �to nas Gospod poziva,
podvig askeza. Nije post, nije molitva zato �to je to Bogu potrebno,
da ne jedemo neku vrstu hrane ili da ne jedemo uop�te, ne braćo i
sestre, to je nama potrebno, potrebno nam je da bismo suzbili svoj
egoizam, i svoju sebičnost, ali prosto ne zbog toga �to nije lepo
biti egoista i sebičan, nego �to ako egoizam i sebičnost
preovladaju, onda ćemo biti sprečeni da učestvujemo u Liturgiji, i
na kraju će se zavr�iti tako �to na Liturgiju nećemo ni doći, ako
preovlada sebičnost u nama. Zato smo pozvani da se u stvari borimo
protiv svoje sebičnosti, pozvani smo da slu�imo, da vr�imo svoju
slu�bu u Crkvi, svako u onom činu, kako mu je blagodaću Duha Svetog
dato. One koji su Episkopi u
episkopskom, koji su prezviteri u prezviterskom, đakoni u đakonskom,
a koji su laici u laičkom činu. Svako u svom činu da slu�i, i da se
borimo protiv egoizma, jer zato ka�e Gospod �ko hoće da sačuva �ivot
svoj izgubiće ga a ko izgubi �ivot svoj zbog mene, taj će ga naći.
Ako hoćemo da sačuvamo �ivot svoj misleći da kada uzimamo, grabimo
od ovog sveta, da ćemo tako da osiguramo svoje postojanje, varamo se
jer ako nema dugog čoveka onda ni nas nema, i nema ni Boga za nas,
jer nam se Bog uvijek javlja kroz druge ljude a nikad samo
individualno.jedan umni filosof je rekao � da bi bio siguran da
postojim moram da vidim svoj odraz u očima drugog čovjeka.� Ako nema
tog drugog čovjeka onda je na�e postojanje ugro�eno.
To je u nekoliko reči spasenje u Pravoslavnom predanju, i sada bismo
mogli preći na pitanja vernika.
Da li je danas ekumenizam moguć?
�to se tiče mog ličnog stava postoje dve vrste ekumenizma. Jedan
humanistički ekumenizam koji te�i ka sjedinjenju svih različitih
konfesija na utilitarnim, odnosno praktičnim osnovama, u smislu to
je korisno, jači smo zajedno recimo protiv islama, recimo u tom
smislu. Takav ekumenizam nije prihvatljiv za pravoslavne i neće
biti, upravo zato �to jedinstvo mora da bude postignuto i u istini a
ne mo�e da bude postignuto u kompromisu na račun istine zato �to
istina ne kao filosofska kao intelektualna norma, nego kao Istina
sam Gospod Isus Hristos, on ka�e �ja sam Put, Istina i �ivot� u tom
smislu kompromisa po pitanju istine ne mo�e da bude, odnosno po
pitanju vere, zato �to vera na�a, koja izvire iz na�eg iskustva
budućeg Carstva Bo�ijeg, a to je na Liturgiji kada se
priče�ćujemo.Dakle ako istina koju ispovedamo izvire iz budućeg
Carstva Bo�ijeg onda sve ono koje se ne uklapa u tu istinu, za nas
nije prihvatljivo. Ne zato �to smo zatvoreni nego zbog toga �to je
tako. Ne mo�emo da prihvatimo ono �to nismo videli i �to nismo
okusili u tom iskustvu. Sa druge strane ne treba da znači da mi
treba da budemo zatvoreni prema drugima, da nećemo da razgovaramo,
da nećemo da zaista budemo najblagonakloniji prema drugima, to
nikako, i to opet ne zato �to smo mi pozvani da budemo dobri i fini,
nego zbog toga ako bismo to činili to jest ako ne bismo činili sve
da budemo dobri sa svima onda bi se postavilo pitanje jesmo li
Crkva, onda bi bila ugro�ena sama
na�a crkvenost i to moramo da zapamtimo. Mi jesmo jedna
Sveta, Saborna i Apostolska crkva, ali biti to je ne�to �to u svakom
danu i u svakoj generaciji mora da se potvrdi, to nije ne�to �to je
dato pa mo�emo staviti u riznicu, zaključati i reći ovo je na�e, jer
upravo su to i Jevreji mislili, pa ih opominje Gospod ka�e � ne
govorite mi smo deca Avramova, jer znajte Bog mo�e podignuti sebi i
od kamenja decu Avramovu.� Tako i nama, nemojte da govorite sebi, mi
smo pravoslavni i mislimo da je to dovoljno. Moramo zaista to i da
budemo, a da bismo to i bili, moramo da sa jedne stranu budemo verni
istini, znači samom Gospodu a sa druge strane moramo zaista da
budemo otvorenog srca, da sa svima a pogotova sa onima koji u mnogim
stvarima veruju veoma slično isto kao i mi, konkretno sa drugim
hri�ćanima koji nisu pravoslavni ali koji imaju sa nama mnogo toga
sličnog a ima i stvari koje su različite, e o tim stvarima koje su
različite o tome treba da se vodi dijalog i koliko mi je poznato
Pravoslavna Crkva u takvom dijalogu učestvuje i po mom skromnom
mi�ljenju i treba da učestvuje i to je jedini put da se dijalog vodi
u istini, Episkopi i teolozi neka vode taj dijalog, sabori Pomesnih
Crkava posvedoče rezultate toga, a kakvi će oni biti, to nije
na nama da ka�emo niti to mo�emo da znamo.
Da li su pravoslavni i rimokatolici bili jedna Crkva?
Da, hiljadu godina do velike �izme 1054 godine
nije postojao raskol između Istoka i Zapada, to je činjenica.
Međutim, kada govorimo o tim činjenicama ka�u da je istorija
učiteljica i kroz istoriju nije ovo bio jedini raskol, mada je
vremenski najdu�i raskol unutar Crkve Hristove. I kada su se
raniji raskoli događali, pomenuću jedan iz petog veka između
Aleksandrije a Antiohije, posle trećeg a pre četvrtog Vaseljenskog
sabora, poslije osude Nestorija, naljutili su se Antiohijci koji
nisu smatrali da je to pravedno, i do�lo je do raskola u crkvi. Oni
nisu priznavali svetog Kirila Aleksandrijskog, čak su imali jedan
sabor gde su ga svrgnuli i zbacili ga sa katedre. Aleksandrijci su
osudili antiohijce i da nije bio sveti Kirilo onako velik i mudar
ko zna �ta bi se tu
dogodilo, međutim on je seo, razmislio i rekao hajde da razgovaramo
sa antiohijcima. Rezultat toga je bio Tomos Sjedinjenja, jedan
dokument, gde je sveti Kirilo kao veliki učitelj i otac Crkve
prihvatio mnogo toga iz antiohijskog bogoslovlja �to je bilo
Pravoslavno. Hoću da ka�em da moramo i da smo uvek pozvani da
pogledamo i druge aspekte a to su jezički, kulturni itd. Mnoge
stvari u istoriji Crkve bile su plod jezičkih, kulturolo�kih i
psiholo�kih razlika. Upravo to i jeste zadatak bogoslovskih komisija
da razluče ono �to je zaista bitno i da vidimo gde se mi to tačno ne
sla�emo oko nekih pitanja, a gde je u pitanju terminologija, gde
psihologija, gde kulturna razlika Istoka i Zapada. Verujem da ovaj
način koji sada postoji a to je dijalog odabranih komisija svih
Pomesnih Pravoslavnih Crkava sa rimokatolicima, da je to dobro koje
će u budućnosti dati odgovarajući rezultat a kakav će on biti,
pomirenje ili potpuni raskol, to mi ne mo�emo znati. To je na nekom
budućem Saboru koji će o tome odlučivati.
Kako je Adam kao kruna stvaranja u savr�enom svetu mogao da napravi
tako velik previd i da prekr�i zapovest Bo�iju?
Nije bila u pitanju reč o previdu i ne znanju. Biblijska priča
poku�ava da nam dočara tu Bogostvarnost a stvarnost je ova; Adam je
stvoren kao slobodan i on je u stvari trebao da izabere da li on kao
slobodan hoće da ima zajednicu sa Bogom kroz poslu�anje jedne male i
lako izvr�ive zapovesti ili će u stvari da poka�e da on ne �eli
zajednicu sa Bogom. Nije čovek stvoren sa gre�kom ili sa manom, jer
bi onda morali da ka�emo da je Adam morao da sagre�i. Adam je mogao
da ne sagre�i samo da je to hteo. Međutim ono �to se nama čini kao
gre�ka, to je ustvari najveći dar koji je dat čoveku, dar slobode,
da bude slobodan. Mogao je Bog da oduzme čoveku slobodu, mogao je
pod znacima navoda da ga stvori savr�enog, takvim da čovek ne mo�e
da pogre�i. Ali takav čovek ustvari ne bi bio čovek. Bio bi ne�to
drugo ali ne bi bio čovek, jer ne bi bio slobodan, a kad ne bi bio
slobodan ne bi bio
sposoban da voli, jer zapamtimo nema ljubavi bez slobode, i to
apsolutne slobode. Zaista mi moramo da budemo i mi jesmo zaista
slobodni samo u tom aspektu. Sve ostale slobode su relativne, ali ta
sloboda da li hoćemo da volimo nekog ili nećemo, to je zaista
potpuna sloboda, a zaista ta se sloboda izra�ava u ljubavi prema
Bogu. Kada verujemo u Boga, kada ga volimo, to činimo zaisata
ljubavlju, jer ne mo�emo nikom da doka�emo postojanje Bo�ije, ni
hiljade dokaza neće dopreti do onog ko neće da poveruje. Kada Gospod
priča priču o bogata�u
i Lazaru, bogata� odlazi u paklene muke i tra�i od Gospoda da se
javi braći svojoj da i oni ne prođu kao on, a ka�e Gospod imaju
Mojsija i proroke pa ako njih ne poslu�aju onda ako neko i treći dan
vaskrsne iz mrtvih ni njemu neće verovati. Tako je i danas. Iako
imate netrule�ne mo�ti svetitelja, iako se mnoga čuda događaju,
imate opet mnogo onih koji će reći da u to ne veruju, i to je
njihova sloboda. I sam Gospod da dođe neko će reći da ne veruje, i
to je ta sloboda. Ne mo�emo dokazati Bo�ije postojanje matematički,
pomoću neke formule, i upravo je Bog učinio da to bude nemoguće da
bismo bili slobodni, jer u matematici u dva plus dva jednako je
četiri nema slobode, to je tako i tako se mora i prihvatiti.
Kako videti sebe u liku brata svog?
Prvi način pre svega bi trebalo biti uče�će na Liturgiji. Ono nam na
prvom mestu omogućava da vidimo sebe u očima drugog, znajući da bez
tog drugog nam nema �ivota, jer bez tog drugog, nema Liturgije,
znajući da je taj drugi neophodan za na�u zajednicu sa Bogom. Tako
iz tog iskustva koje imamo na Liturgiji treba da crpemo i svoje
pona�anje u svetu. Pa kada vidimo na Liturgiji da taj brat ili
sestra koji je u Crkvi iako je pun mana i nedostataka, iako mo�emo
sva�ta da mu zamerimo, mo�da nije moralan, mo�da nam se ne sviđa
kako uzgleda, sve to, ali mi moramo da znamo da nam bez njega nema
spasenja, i kada to znamo onda iz toga moramo da izvučemo puku za
na�e pona�anje i van Liturgije. Pa ako mi od njega zavisi �ivot,
onda neću da ga kradem, neću da ga la�em, neću da ga ubijem. Iz tog
iskustva Liturgije treba da izvire na�a etika. Naravno postoji tu i
veliki problem, a to je onaj na koji ukazuje apostol Pavle �znam �ta
je dobro i �ta je zlo, i gle ono �to je dobro to ne činim, a zlo �to
ne �elim to činim, o ja jadni čovek ko će me izbaviti od dela smrti
ove.� Dakle, na�alost, mi moramo da se rvemo sa svojim egoizmom, da
se rvemo i da se borimo sa njim, jer od pada Adama i Eve kad je smrt
u�la u svet, na� način pre�ivljavanja je individualni. Svako od nas
mora da ima svoje odelo, da ima svoju hranu, svoju kuću, da sebe
obezbedi i kad se mi tako obezbeđujemo, onda dolazimo često u sukob
sa drugim ljudima i njihovim interesima, i ako nema dovoljno za sve
onda dolazi do svađe i rasprave ko će da uzme. Ja trebam kuću i onaj
drugi treba kuću, pa ako nema dve, onda ćemo da se bijemo da vidimo
ko je jači. To je pravilo ovog sveta. Zato upravo i evo sada jesmo u
vremenu Velikog Posta, to jeste post braćo i sestre da ne bude kako
govori Sveti Jovan Zlatousti � Mesa ne jede� a jede� brata svog�.
Post je na� trud da suzbijemo te na�e prirodne porive, sebičnost,
samodovoljnost, egocentričnost, jer moramo razumeti, da ako ne
mo�emo da izađemo izvan svoje učaurenosti, ako ne mo�emo da se
otvorimo za drugog, kako ka�e Gospod, ako ne mo�emo da damo �ivot za
drugog, onda ćemo taj �ivot izgubiti, nećemo ga sačuvati. Jer upravo
na� �ivot i jeste u drugom, a ovaj svet nas uverava da nije, da je
on u nama, i ako se dobro obezbedimo da smo osigurali na� �ivot, ako
imam pare u banci, napunio sam fri�ider, ormarić sa lekovima,
obezbedio sam sebe, onda kao �to ka�e Gospod o čoveku bogata�u koji
je napunio svoje ambare i �itnice pa ka�e evo du�o moja u�ivaj, jer
pune su ti �itnice i ambari, a Bog ka�e bezumniče, noćas ću tra�iti
du�u tvoju, jer d�abe ti je to tvoje �to si skupio, �to misli� da te
je osiguralo, jer kada smrt dođe, ni�ta ti to ne poma�e i ni�ta ti
to neće koristiti, jer jedino �to će ti biti merilo je merilo
ljubavi, i to ljubav koju smo pokazali prema drugima, i zato ka�e
Gospod da će onima sa desne strane reći �uđite blagosloveni u
Carstvo koje sam vam pripremio od postanka sveta, jer kad sam bio
gladan nahraniste me, kad sam bio �edan napojiste me, i kad sam bio
nag odenuste me, i kad sam bio u zatvoru i bolnici obi�li ste me a
oni će mu reći Gospode kad smo te mi videli takvog da smo te
poslu�ili, a On će im reći svaki put kad ste učinili nekom od ovih
ljudi meni ste učinili.
Za�to Srbi imaju svoju, Grci svoju, Bugari svoju Autokefalnu
Pravoslavnu Crkvu, za�to nije jedna Pravoslavna CDrkva bez obzira na
narodnost?
Reći ću otvoreno, to jeste jedna stvar koja je bolna za nas. Sa
jedne strane hri�ćanski zapad ima jedinstvo, to jedinstvo je imalo
svoju cenu a to je uloga pape koju mi pravoslavni ne prihvatamo, sa
druge strane mi imamo svoju cenu koju plaćamo istoriji jer �ivimo u
istorijskim okvirima, a to su eto po nacionalnoj osnovi podeljene
crkve �to ba� i nije sjajno. Mo�e da bude prevaziđeno, mo�e po nekad
da bude i dobro, jer postoje neke nacionalne osobenosti, na primer
jezik, i normalno je da tamo gdje �ive Grci da će se slu�iti na
grčkom i ako ja odem u Grčku, moj Episkop p�alje pismo i oni će me
kao Pravoslavnog sve�tenika primiti da slu�im sa njima, ili laik
koji se mo�e pričestiti, znači da jesmo u jedinstvu iako se
razlikujemo, problem nastaje da ako na toj osnovi dođe do svađe kao
�to je to slučaj u Makedoniji, kad prevagne taj nacionalni i onda
dođe do svađe i raskola �to je za svaku osudu.
To nacionalno ne mora da bude lo�e nego i blagosloveno da se ljudi
koji su iz istog naroda na svom jeziku mole Bogu. To je vrlo dobro i
korisno. Vidimo pogotovo za ljude koji �ive u inostranstvu, Zapadnoj
Evropi i Americi, njima znači da mogu čuti na svom jeziku
Bogoslu�enje.
Za�to se u hramovima ne slu�i na srpskom jeziku, da bi vernici
razumeli Bogoslu�enje?
Danas se ta situacija prilično promenila. �to se tiče Liturgije oko
devedeset posto je prevedeno na srpski jezik, samo ne�to vrlo malo
nije prevedeno i ono se i dalje čita na crkvenoslovenskom. Na
jutarnjim i večernjim slu�bama ima malo vi�e crkvenoslovenskog iz
razloga �to to jo� nije prevedeno na srpski. Ali na Svetoj Liturgiji
zaista vi koji dolazite znate da se danas slu�i na srpskom, pre
dvadesetak godina slu�ilo se na crkvenoslovenskom i u pojedinim
crkvama i Jevanđelje se čitalo na crkvenoslovenskom jeziku, danas to
se vi�e retko gde događa. Većina molitava se čita na srpskom jeziku.
�ta je sa onima koji su kr�teni, ali nikad ne idu u Crkvu, ne
priče�ćuju se, ne učestvuju u �ivotu Crkve?
To je jedna pojava koja pripada novom veku i novom vremenu. Vekovima
u Crkvi Hristovoj biti hri�ćanin je značilo slu�iti svoju slu�bu,
odnosno biti prisutan na Liturgiji. Drevna pravila i kanoni naređuju
da svako ko tri Nedelje ne dođe u crkvu a da za to nema razloga
opravdanog, da se isključi iz Crkve, da vi�e nije hri�ćanin. Za�to?
Ne zato �to su bili jako strogi, nego zato �to je dolazak na
Liturgiju značio biti hri�ćanin. Evo primer sve�tenika. Zamislite da
imate sve�tenika koji ne dođe u hram da slu�i, pa ne dođe sledeće
Nedelje, pa ne dođe opet sledeće Nedelje, na kraju biste rekli
vidite �ta je sa njim, da nije bolestan. Ako bi on rekao, nisam bio
raspolo�en da slu�im, pitali bi ga da li si ti sve�tenik ili nisi i
to sa punim pravom. Kakav si ti sve�tenik a ne slu�i� Liturgiju. Ali
to �to sa pravom bi pitali nekog takvog sve�tenika, to je i pitanje
i za laike, ako te nema u hramu na Liturgiji, �ta si ti? Jesi li ti
Pravoslavac? Ako si bolestan, ako neko radi, to je druga stvar, mi
se molimo za one koji su opravdano odsutni. Ali ako će neko, �to
ka�e jedan na� Vladika, izvini brate moj ali ti mora� da bira�, ili
hoće� tanjir supe ili Boga, �ta ti je va�nije. Onda se postavlja
pitanje kad neko ka�e ne mogu oče da ustajem ujutro, a ja onda ka�em
dobro a da ti neko ka�e evo ti sto evra ustani i idi tamo i stoj dva
sata, ustao bi kao zec i otrčao i stajao, pa i za manje para, onda
se pitamo gde je tebi Bog? Koliko ti On vredi, kolika je cena?
Dođemo do toga da je ta cena niska i setimo se kad ka�e Gospod gde
je srce va�e tamo je i blago va�e ali i to je sloboda braćo i
sestre, Tu bira� ili hoće� ili neće�. Ne misli se sloboda da ti umom
svojim ka�e�, jeste ja se sla�em sa tim �to sam čitao u Bibliji, i
�to moj sve�tenik ka�e. To je početak ali nije kraj, jer Gospod
tra�i da delima svojim poka�emo, a prvo delo je da se pojavimo u
hramu a onda koliko mo�emo da svoj �ivot uskladimo sa onim �to tamo
čujemo i vidimo. To je hri�ćanstvo. Nije ono neka filosofija. Zato
ka�e Gospod � neće se spasiti onaj koji govori Gospode, Gospode a ne
vr�i volju Oca moga koji je na nebesima.� A vrhunska volja Bo�ija je
da slu�imo Liturgiju svi zajedno.
Sve �to stvori Bog be�e dobro, otkuda zlo u svetu i objasnite nam
pojam greha?
Sve �to je Bog stvorio jeste veoma dobro ali stvoreni smo slobodni.
Upravo sloboda čovekova znači da čovek ima mogućnost i da čini zlo,
da čini ono �to ne valja. Od pada čovekovog smrt nije postala samo
za čoveka, nego čitava priroda umire. I to �to umire nije samo da se
zazavr�ava krajem jednim, da ka�emo da kad je čovek smrtan to nije
samo da u jednom momentu orestaju da rade njegovi organi, du�a i
telo se rastaju i on umire. Nije samo to. Čitav način postojanja je
smrtan. Svaka svađa, svaki razdor je znak toga da smo smrtni. Svaka
bolest koju dobijemo je predznak smrti. Od rođenja ćelije u mozgu
polako odumiru, zato �to smo smrtni. Smrt je jedan proces, čitav na�
�ivot je pogru�en u smrt. I upravo odatle dolaze mnoga zla. Sveti
Oci ka�u da postoji nekoliko uzroka zbog kojih nam se de�avaju
stradanja. To mo�e da bude od na�e pale prirode, razbolimo se ne�to,
od stihija zemaljskih, desi se na primer zemljotres i neko pogine,
od zle volje drugih
ljudi, kad drugi ljudi svojom slobodom nam �ele zlo pa nam ga i
nanose i postoji jo�
jedan razlog a to je zbog zlobe demona. To su razlozi postojanja zla
u svetu.
Kada govorimo o grehu, u na�em Pravoslavnom predanju greh je
proma�aj cilja, Stari Grci su imali dva shvatanja. Prvo shvatanje
koje je bilo u drevno doba dominantno, a to je da greh predstavlja
prekr�aj zakona i ako čovek prekr�i zakon čak i ako to nije namerno
biće kriv, grčki termin �ivris�. U hri�ćanstvu koristimo drugi
termin �amartia� �to znači proma�aj cilja. Za nas Pravoslavne
proma�aj cilja koji je pred nas Bog postavio, a cilj je da slobodno
u ljubavi imamo zajednicu sa Bogom. Sve �to nas ne vodi tom cilju je
greh Zato je pogre�no da greh do�ivljavamo na magijski način u
smislu prekr�aja neke zapovesti, pa sad ako sam učinio ne�to, učinio
sam greh. Čovek mo�e da bude gre�an a da ne kr�i zapovesti. To su
radili i fariseji. Oni su se trudili da po�tuju sve zapovesti pa su
čak dodavali i nove. I dokle su do�li? Do�li su do toga
da su Sina Bo�ijeg ubili u ime tih istih zapovesti. Greh je
kada nemamo ljubavi prema Bogu, i kada nemamo ljubavi prema čoveku i
kada ne �ivimo u skladu sa tom ljubavlju. Gospod ka�e � ljubi Boga
svog svim srcem svojim, svim umom svojim i svom snagom svojom i
ljubi bli�njeg svog kao samog sebe, o ovome vise sav zakon i
proroci. Su�tina svih zakona je u ljubavi prema bli�njem i u ljubavi
prema Bogu. Apostol Jovan ka�e �ako ne voli� čoveka kog vidi�, kako
će� voleti Boga kog ne vidi�.� Nemoguće je voleti Boga koga ne vidi�
a ne voleti čoveka kog vidi�
To bi bili ukratko odgovori na va�a pitanja, hvala va�oj ljubavi i
ocima koji su ovo organizovali. |
|||
[novosti]
[eparhija]
[sv.sava
gk]
[episkop]
[istorija]
[manastir]
Copyright � 2003, 2004, 2005 Gornjokarlovačka
Eparhija. |