Mr. Aleksandar Đakovac

SPASENjE U PREDANjU PRAVOSLAVNE CRKVE

�elim da se zahvalim Episkopu Gerasimu čijim blagoslovom sam ovdje, ocu Marku i svima koji su se potrudili oko organizacije ovog na�eg susreta. Kada smo razgovarali o tome koja bi tema bila najbolja za ovakvu jednu priliku, budući koliko znam da ovakva predavnja bar u skorije vreme nisu odr�avana ovde, pa da ovo nadamo se bude početak tradicije, makar povremeno i prema mogućnostima, dr�anja predavanja za one koje interesuje Pravoslavna vera, razgovarajući o temi do�li smo do toga da to bude op�ta tema koja će ako Bog da pru�iti jedan okvir za ostale teme o kojima se bude govorilo.

Izabrali smo da naslov teme bude SPASENjE U PRAVOSLAVNOM PREDANjU �to je naravno veoma �iroko budući da na�e spasenje jeste su�tina na�e vere. Da bismo razumeli �ta uop�te znači spasenje u pravoslavnom predanju, odnosno u hri�ćanskom predanju i njegovom Pravoslavnom izrazu, moramo prvo koliko je to moguće za kratko vreme da objasnimo sam pojam Boga. Kada govorimo o Bogu, tu se samo po sebi podrazumeva da mi znamo o čemu je zapravo reč, ali u stvarnosti izučavajući teologiju i filosofiju, mo�emo videti da najveći umovi ovoga sveta lomili su se kako da taj pojam Boga objasne. Da stvar bude jo� komplikovanija, u na�em hri�ćanskom predanju,mi zapravo i ne poznajemo tek tako nekog Boga, niti u na�im molitvama niti u na�oj teologiji govorimo tek o nekom Bogu. Kada govorimo o Bogu, kada ispovedamo veru u njega, govorimo o Bogu Ocu, Sinu i Svetom Duhu, dakle, govorimo o Svetoj Trojici. Kada ispovedamo veru na kr�tenju i na Svetoj Liturgiji, ka�emo da verujemo u jednog Boga Oca, ne samo u jednog Boga, nego u Boga Oca, pa onda i u Sina i u Duha Svetog. Dakle vidimo da se na�a vera u Boga, razlikuje od ne-hri�ćana, i od onih koji imaju neku svoju privatnu individualnu veru, koji u Boga veruju kao u neku vi�u silu, ili neku energiju, ili ne�to slično tome. Kada razmi�ljamo o Bogu, ili kada se prisetimo �ta su o Bogu govorili veliki mudraci, onda vidimo da su zaista bili u pravu, kada su kazali da je Bog ne saznajan, da je Bog po svojoj prirodi toliko drugačiji odnas,da mi uistinu �ta je to Bog, kakava je njegova priroda, ne mo�emo da razumemo,i ne samo da ne mo�emo da razumemo kao �to je govorio u svom �Timeju� veliki Platon,nego kako ga ispravlja sveti Grigorije Bogoslov, ne mo�emo ni da zamislimo �ta je to Bog po svojoj prirodi.

Oci Crkve kada nas uče o tome i kada govore o Bogu, koriste takozvani apofatički jezik, �to znači jezik odrični, gdje se svi pojmovi koji o Bogu govore, negiraju.Recimo, uobičajavamo da ka�emo da je Bog dobar, da je Bog večan, da ja pravedan, ali ka�e sveti Dionisije Aeropagit �nije to dovoljno da ka�emo, Bog nije samo dobar,nego je naddobar�, ovo kako smo preveli sa grčkog jezika, ne znači eto mi znamo �ta je to dobro a Bog je vi�e od toga, ne, nego to da je Bog naddobar znači da na� pojam dobrog uop�te ne mo�e da oslika tu stvarnost koju nazivamo Bog. Za�to je to tako? Zato �to na�e saznanje, sve �to saznajemo, sve �to razumemo, potiče iz ovoga sveta. Jednostavan primer, kada vidimo neko drvo,mi odmah znamo da je to drvo, iako ga pre toga nikad nismo videli.A kako to znamo? Tako �to imamo iskustvo koje nas uči kako drvo treba da izgleda, treba da ima stablo, li�će, grane itd. I druge predmete, i ne samo predmete nego i apstraktne pojmove, kao �to je zlo, kao �to je dobro, kao �to je pravda, sve njih spoznajemo na osnovu na�eg iskustva, a na�e iskustvo je iskustvo stvorenog sveta, stvorenog sveta koji postoji u dve kordinate, a to su kordinate prostora i vremena. Sve �to mi saznajemo, sve �to mo�emo da zamislimo, to je unutar ove granice prostora i vremena, a Bog postoji u nekim drugim kordinatama koje izlaze, prema�uju ove na�e, i čak ne samo da ih prevazilaze, nego uop�te sa njima nemaju dodira. Bog ne postoji u vremenu, Bog nije vremensko biće, Bog nije prostorno biće, a svo na�e iskustvo, svo na�e znanje, tiče se vremena i prostora. Proizlazi da o Bogu ne mo�emo ni�ta da znamo. A kako onda da u njega verujemo ako već o njemu ni�ta ne mo�emo da znamo? Da bismo to razumeli moramo shvatiti  da u Pravoslavnoj teologiji razlikujemo dve vrste znanja. A daću vam primer da bi to bilo jasnije opet iz na�eg sveta. Recimo da kada vi poznate nekog drugog čoveka, mo�ete ga upoznati na osnovu njegovih fizičkih svojstava, na osnovu njegovih psihičkih karakteristika, i na osnovu različitih podataka koje o njemu znate, i zaista kada vas neko pita poznajete li vi toga i toga, vi ka�ete znam ja toga, on je visok toliko i toliko, takvu kosu ima, takve oči ima, pametan je ili nije pametan, dobar je ili lo� je, ili na neki drugi način mo�emo da ga opi�emo, i zaista mi tog čoveka poznajemo. To je jedna vrsta znanja, međutim kada volite nekog, uzmimo iz va�e porodice, i njega poznajete, ali na drugačiji način. Naime, ako se desi pa neki od tih o kojima znamo mnogo, recimo neki političar, nestane, dogodi mu se ne�to, mi ćemo kao hri�ćani reći lo�e je ako mu se neka nesreća dogodila, ali nas u stvari neće preterano pogoditi, iako znamo, čitali smo sva�ta o njemu, a opet, ako se desi ne�to pa nestane neko koga volimo, onda će to biti jedan sasvim drugačiji gubitak, na jedan sasvim drugačiji način ćemo spoznati to da te voljene osobe vi�e nema. Razlika je očigledna u tome �to smo jednu od ove dve osobe voljeli, a ovu drugu nismo. Zato u pravoslavnu predanju razlikujemo znanje kao intelektualni proces i znanje kao ljubav. Mi intelektualno zaista o Bogu ono �to mo�emo da ka�emo je vrlo skučeno i vrlo ograničeno, ali zato mo�emo mnogo da ka�emo po ljubavi.

To da je Bog, Otac, Sin i Sveti Duh saznajemo po ljubavi Njegovoj, zato �to nam se sam otkrio, i On nam sam to pokazao, i On nam sam to saop�tio, ali to opet ne zato �to nam je to saop�tio racionalno, da nam je poslao neku knjigu u kojoj bi to opisao, filosofski traktat u kom bi nam to objasnio, već zato �to to činjenica da je Bog u stvari Sveta Trojica, Otac, Sin i Sveti Duh, zato �to to predstavlja iskustvo koje imamo iz zajednice sa Njim. A to iskustvo, braćo i sestre uvek je liturgijsko iskustvo. Na Liturgiji koja zapravo predstavlja na�u �ivu zajednicu sa Bogom, mi spoznajemo Boga kao Svetu Trojicu, Bog nam se otkriva kao Otac, Sin i Sveti Duh, iako zaista ne mo�emo o prirodi Bo�ijoj da ka�emo mnogo toga, ali mi zaista znamo da Bog jeste Sveta Trojica onda kada smo u ljubavi sa njim, kada �ivimo u toj ljubavi, zbog toga kada pitaju Svetog Vasilija Velikog kako vi znate da je istina to u �ta verujete, a Sveti Vasilije im odgovara, to odakle znamo odatle i verujemo, a odakle verujemo, odatle i znamo, dakle vera koja u stvari jeste ostvarena ljubav, ne prethodi znanju, niti znanje prethodi veri, nego su to dva istovremena procesa, kao �to je na kraju krajeva i u na�em svetu, opet se vraćam na na� svet, iako naravno odnos na� sa Bogom, ne mo�e da se uporedi sa ovim svetom, ali su to primeri koje je sam Gospod davao, primere iz ovog sveta, a to su činili i Sveti Oci, i u ovom svetu, zaista se vidi da mo�emo da volimo nekog čak i ako nestane njegova priroda, pa eto opet primer smrti, kada umre neko koga volimo, njegova telesna priroda, telesni sastav se razla�e i nestaje. Poslije nekog broja godina  mo�da vi�e ni kosti ne ostaju, ali bez obzira na to �to je nestala priroda onoga koga volimo, �to ne mo�emo vi�e sa njim da razgovaramo, �to ne mo�emo vi�e da ga vidimo, da ga dotaknemo, bez obzira na to, nije prestala da postoji zajednica ljubavi koju smo imali sa tim koji se upokojio, i ta ljubav čini da taj drugi čovek koga volimo bude i često jeste stvarniji i prisutniji nego drugi ljudi koji su fizički tu ali koje ne volimo. I zaista vidite da kada se nađete negdje na ulici ljudi prolaze pored vas, oni jesu tu ali ih u stvari i ne primećujemo, a sa druge strane onaj koga volimo, iako nestane fizički on je uvek tu, i uvek prisutan, mnogo prisutniji od svih onih koji su fizički ovde, to je dakle snaga ljubavi koja se pokazuje i u na�em svetu, naravno nesavr�eno i kao senka, a mnogo će se vi�e pokazati u budućem Carstvu Bo�ijem.

Rekli smo nekoliko reči o Bogopoznanju, koje je usko vezano za na�u temu spasenja, jer kao �to vidimo, znati znači biti u odnosu sa nekim, odnosno voleti. Poznavati Boga znači biti u zajednici sa njim. Ne postoji način i ne postoji mogućnost da Boga objektivno spoznamo, čoveka mo�emo i da spoznamo objektivno, visina, te�ina, psihičke karakteristike, mo�emo da analiziramo sastav njegove krvi, da li je to koja grupa itd. Razne nauke mogu da objektivno proučavaju čoveka, ali Boga ne mo�emo da proučavamo objektivno, nema merila kojim ćemo da izmerimo Boga, nema parametara kojima ćemo da ga saberemo, ni fizičkih pa čak ni misaonih, jedini način poznanja Boga jeste onaj drugi način, poznanje kroz ljubav.

Taj Bog koji je Sveta Trojica stvara svet, stvara sve �to postoji, stvara kosmos i na kraju stvara čoveka kao vrhunac čitave tvorevine i to sa jedni ciljem, da čovek bude slobodan i da čovek bude taj, koji će u zajednicu sa Bogom ući slobodno. I zato ka�e tamo u Svetom pismu da Bog stvara čoveka po slici svojoj, po ikoni svojoj. Bog na takav način stvarav čoveka. Pitali su se mnogi, �ta je to slika i ikona Bo�ija u čoveku. Sveti Grigorije Niski odgovara da je slika i ikona Bo�ija u čoveku upravo sloboda. Bog stvara čoveka kao slobodno biće, ali ga ne stvara tek onako, ni iz čega, nego ga stvara kako se ka�e u Svetom pismu, od praha zemaljskog, od elemenata ovog sveta, da bi čovek ustvari predstavljao razumno slobodno biće, koje je predstavnik čitavog sveta. Zato je bio zadatak prvog čoveka, zato je bila namera Bo�ija za prvog čoveka da uđe u zajednicu sa Bogom, i da u�av�i u tu zajednicu, čitav svet uvede u zajednicu sa Bogom, i da taj čovek i čitav svet postoje večno, i tzo na osnovama slobode jer zapamtimo sloboda je prvi i najva�niji preduslov za ljubav i to vidimo opet u na�em svetu, na sve mogu ljudi da vas nateraju, na sve, osim da nekog volite. Mogu da vas nateraju da ka�ete ne�to, da uradite ne�to, ali niko ne mo�e da vas natera da nekog volite, i zato ka�u oci, paradoksalno, Bog mo�e sve osim da natera čoveka da ga voli. To je ostavio sam Bog u vlasti čoveka, ljubav, koja se projavljuje kao sloboda, i jedino tako. Međutim čovek kao �to znamo, nije odabrao, zajednicu sa Bogom, nego je, a to nam ustvari govori priča biblijska o čuvenoj jabuci, nego je čovek pomislio u sebi ne treba meni Bog, mogu ja bez Boga, mogu ja na osnovu ovog sveta kojim me okru�uje da �ivim večno. Evo ima ovaj svet energiju u sebi, i ja ću od ovog sveta da uzmem i �iveću bez Boga večno, sam za sebe. Međutim to je bila velika zabluda. Kada je to čovek učinio, kada je rekao ne Bogu, smrt koja je do tad bila samo mogućnost, postala je stvarnost. I to ne tako da je Bog ubio čoveka, nijje Bog ubio čoveka jer zaista u Svetom  pismu se ka�e kako Bog govori čoveku � u onaj dan koji okusi�, umreće�.� Ne ka�e mu u onj dan u koji okusi� ubiću te, nego govori posledicu, umreće�, jer će� se odvojiti od mene svog Tvorca.  Kao �to ako se vinova loza odvoji od svog čokota, ako se odseče od svog korena, ona se su�i i umire, tako čoveče i ti, ako se odvoji� od Boga, ako se odvoji� od svog Tvorca, umreće�, jer nema� sile u sebi da �ivi� večno. Međutim nije poverovao Bogu čovek, nego se odvojio od Njega i rekao, ne treba� mi. Iskoristio je čovek slobodu svoju ali tako da je ta sloboda predstavljala smrt za njega i ne samo za njega, nego i za čitavu prirodu koja je bila podčinjena čoveku. I zato ka�e apostol Pavle � od tada čitava priroda stenje i drhti čekajući da se jave sinovi Bo�iji koji će je izbaviti.� I kako ka�e sveti Atanasije Veliki � postojala je opasnost da čitava tvorevina nestane jer temelj tvorevine je ni�ta, po�to Bog stvara svet ni iz čega i ako se odvoji od Boga gde će onda. Međutim Gospod ne �eleći da ono �to je On stvorio nestane i propadne, ne odustaje od spasenja sveta i čoveka ali to spasenje mora da bude na osnovama slobode, ne sme da bude nametnuto jer znajte da u kakav god raj da nas Bog smesti ako to nije raj koji smo mi izabrali on će za nas postati pakao. Ne postoji raj u koji bi čovek bio nasilno sme�ten a da on to ne �eli. Zato ka�e tamo u Otkrovenju Gospod �evo stojim i kucam na vratima srca va�eg i ko hoće otvoriće i ući ću i večerati sa njim.� Da, ali ko hoće taj će otvoriti vrata svog srca Gospodu, dobra volja na�a je preduslov bez koga se ne mo�e. Bog ne odustaje od spasenja čoveka, nego nastavlja svoje delo koje imamo opisano u Starom zavetu, preko proroka, preko bogonadahnutih ljudi, priprema svet za jedan događaj koji je predviđen jo� pre stvaranja sveta, a to je događaj jedan zaista nezamisliv, da se dogodi potpuno sjedinjenje Boga i čoveka, da Bog bude taj koji će učiniti presudan korak, jer rekli smo da između Boga i čoveka postoji ogroman jaz, čovek je stvoren, Bog je nestvoren, čovek i svet su privremeni i konačni, Bog je beskonačan. Razlika je ogromna. Čovek i svet �ive u vremenu i prostoru, Bog ne �ivi u okvirima vremena i prostora. Nikakvim svojim trudom čovek nije mogao da dođe do Boga. Ni podvigom, ni postom, ni molitvom, ni na koji način nije čovek mogao da dođe do Boga. I zato je bilo neophodno da ustvari Bog bude taj koji će učiniti presudan korak, da Bog bude taj koji će doći i postati Čovek. I upravo se to dogodilo. Sin Bo�iji, drugo Lice Svete Trojice po blagoslovu Boga Oca i sadejstva Duha Svetog, u vremenu postaje Čovek. Rađa se od Presvete Bogorodice i zato �to postaje istiniti Čovek i istiniti Bog naziva se Novi Adam. Ono �to stari Adam nije hteo da učini, evo sada čini Novi Adam, On dakle Isus iz Nazareta, On  sada prinosi samog sebe i čitav svet Bogu Ocu. On je taj koji to čini, �to nije hteo Adam da učini. I zato njegovu majku, Presvetu Bogorodicu nazivamo i Novom Evom, jer kao �to je stara Eva rekla Bogu ne verujem ti i neću da te poslu�am, tako Presveta Bogorodica kada čuje glas arhangela Gavrila koji ka�e �evo začeće� i rodiće� Sina� a ona ka�e �kako će to biti samnom kad ja ne znam za mu�a� a on ka�e �sila Duha Svetog pohodiće te i začeće� i rodiće� Emanuila �to znači s nama Bog� a ona, na sve to iako ne razume kako to mo�e biti, odgovara, �evo slu�kinje Gospodnje.� I to slobodno DA Presvete Bogorodice  potire ono NE koje je izrekla Eva, i ono DA Gospoda Isusa Hrista u Getsimanskom vrtu kada ka�e �Oče ako mo�e da me mimoiđe ča�a ova, ali ne kako ja hoću, nego kako Ti hoće�.� To DA Gospoda na�eg Isusa Hrista potire ono NE starog Adama. I prihvata na sebe Gospod na� da bude rođen od �ene, On koji je nestvoreni Bog, prihvata da �ivi na�im �ivotom,  da bude podoban nama u svemu osim u grehu koji i nije od na�e prirode, nego od zle volje, Pprihvata da bude �iban, da bude poni�en, da bude pljuvan, da bude izrugivan, i na kraju prihvata da bude razapet na Krstu i to do same smrti, da umre, da bude polo�en u grob, sve to prihvata Gospod, zaista i jedino da bi ustvari na taj način spojio nestvorenu i stvorenu prirodu, da bi spojio nas i čitav svet sa Bogom kako bismo mogli da zadobijemo �ivot Večni. I upravo Vaskrsenje Njegovo nije drugo nego velika potvrda da to uistinu, da to zaista jeste tako, jer Vaskrsava Gospod, ustaje iz mrtvih, zemlja se trese pokazujući time da je On zaista ljubljeni Sin Boga Oca, da ne mo�e smrt da ga zadr�i, i zaista nam pokazuje da ako imamo zajednicu sa Njim, da imamo zajednicu sa samim Bogom. Zbog toga nam Gospod predaje Svetu Tajnu Evharistije, jer u noći onoj Velikog Četvrtka uzev�i ka�e hleb u svoje ruke  i prelomi ga, zablagodari i dade svojim svetim učenicima i apostolima rekav�i �uzmite jedite ovo je telo moje koje se za vas lomi na otpu�tenje grehova�, i ča�u po večeri govoreći �pijte iz nje svi ovo je krv moje Novog zaveta koja se za vas i za mnoge izliva na otpu�tenje grehova, ovo činite u moj spomen� Četrdeset dana je Gospod bio sa nama, četrdeset dana Gospod je govorio apostolima, i apostol Jovan kada govori u svom Jevanđelju, obraćajući se ljudima svog vremena, ali i na�eg ��to videsmo �to ruke na�e opipa�e �to čusmo, to vam svedočimo.� Ti svedoci Vaskrslog Gospoda oni nam svedoče. I pri Vaznesenju svom Gospod se apostolima i ka�e �evo neću vas ostaviti same nego ću vam poslati Duha Svetog Ute�itelja i gle ja sam sa vama u sve dane do svr�etka veka� I zaista deset dana kasnije na Svetu Pedesetnicu, Duh Sveti silazi na apostole i tada osniva Novozavetnu Crkvu. Apostoli koji su do tada bili upla�eni iako svedoci velikog čuda Vaskrsenja postaju sada propovednici Jevan�elja, blage i dobre vesti, i ljudi svih vera i svih nacija prilaze i na raznim jezicima čuju njihovu propoved svaki na svom jeziku i prilaze Gospodu, kr�tavaju se, i postaju članovi Novozavetne Crkve i uređuje Gospod Crkvu svoju kako nas apostol Pavle uči onako kao �to je uređeno telo čovekovo. Kao �to u telu čovekovom imamo različite organe, tako u Crkvi Bo�ijoj  postoje različite slu�be, i te slu�be jesu upravo blagodatni darovi Duha Svetog. Tako imamo slu�bu Episkopa, tako imamo slu�bu prezvitera, slu�bu đakona, tako imamo slu�bu laika, odnosno Laosa, Naroda Bo�ijeg jar laik kao �to je danas u�lo u običaj, znači neznalica; ali ne, u Crkvi, laik, Laos Bo�iji znači Narod Bo�iji. Ovi dakle stepeni, ove dakle slu�be laici, đakoni, prezviteri, episkopi, oni čine Telo Hristovo. Gospod je izvoleo da nam na ovaj način objavi jo� jednu veliku Tajnu, a to je da zajednicu sa Bogom, ne mo�emo da imamo sami za sebe mimo drugih ljudi. Vidimo da nema Liturgije, ne mo�e Liturgija da se slu�i ako nema Episkopa koji će rukopolo�iti sve�tenike, koji će blagosloviti tu slu�bu, ne mo�e da se slu�i ako nema đakona,ako nema sve�tenika, ali ne mo�e da se slu�i ni ako nema naroda. Jer svako od nas u Crkvi ima svoju slu�bu, na�alost danas se ponekad malo zaboravlja značaj i va�nost slu�be laika, da laici, zaista treba da slu�ite u crkvi, da slu�ite prvo time �to ćete biti prisutni, prisustvo na�e na Liturgiji svedoči na� izbor da mi jesmo uistinu hri�ćani, treba da ka�ete AMIN jer to amin na kraju molitve nije tek neki dodatak, nego je ka�e sveti Jovan Zlatousti kraj molitve sve�tenika, i bez tog kraja nema molitve, ne mo�e da se slu�i Liturgija bez laika, ali ne zato �to je to nekakav zakon, koji je eto doneo nekada, nego zato �to je to samo biće Crkve, jer Gospod nas podučava  da ne mo�emo sami za sebe kao �to ne mo�e u telu jedan organ da bude dovoljan sam sebi, ne mo�e glava da ka�e nogama ne trebate mi i  ne mogu noge da ka�u glavi ne treba� nam, tako isto u Crkvi, ne mo�e Episkop da ka�e ostalim udovima niste mi potrebni, ne mogu ostali da ka�u ti nama ne treba�, svi smo potrebni jedni drugima, samo tako kad smo svi zajedno sabrani na jedno isto mesto radi jedne iste stvari kako ka�e apostol Pavle �epi to avto� drevno vreme kad ja apostol pisao poslanice jo� se nije odomaćio izraz Crkva, pa je govorio kad ste sabrani �epi to avto� a to �epi to avto� znači svi da se skupite na jedno mesto radi jedne iste stvari, odnosno radi Liturgije. Onda se ka�e sabirate u Crkvu, tako dakle i mi braćo i sestre da bismo imali spasenje, moramo da se sabiramo na jedno isto mesto svi zajedno i da podnosimo slabosti jedni drugih .

Smetamo često jedni drugima čak i u domu u kući, pa ne mogu supru�nici zajedno, pa ne mogu roditelji sa decom, pa ne mogu braća i sestre, pa onda i u Crkvi tako, isku�enja velika pa ne mo�emo jedni sa drugima, ali upravo u tome jeste ono �to nas Gospod poziva, podvig askeza. Nije post, nije molitva zato �to je to Bogu potrebno, da ne jedemo neku vrstu hrane ili da ne jedemo uop�te, ne braćo i sestre, to je nama potrebno, potrebno nam je da bismo suzbili svoj egoizam, i svoju sebičnost, ali prosto ne zbog toga �to nije lepo biti egoista i sebičan, nego �to ako egoizam i sebičnost preovladaju, onda ćemo biti sprečeni da učestvujemo u Liturgiji, i na kraju će se zavr�iti tako �to na Liturgiju nećemo ni doći, ako preovlada sebičnost u nama. Zato smo pozvani da se u stvari borimo protiv svoje sebičnosti, pozvani smo da slu�imo, da vr�imo svoju slu�bu u Crkvi, svako u onom činu, kako mu je blagodaću Duha Svetog dato. One koji su  Episkopi u episkopskom, koji su prezviteri u prezviterskom, đakoni u đakonskom, a koji su laici u laičkom činu. Svako u svom činu da slu�i, i da se borimo protiv egoizma, jer zato ka�e Gospod �ko hoće da sačuva �ivot svoj izgubiće ga a ko izgubi �ivot svoj zbog mene, taj će ga naći. Ako hoćemo da sačuvamo �ivot svoj misleći da kada uzimamo, grabimo od ovog sveta, da ćemo tako da osiguramo svoje postojanje, varamo se jer ako nema dugog čoveka onda ni nas nema, i nema ni Boga za nas, jer nam se Bog uvijek javlja kroz druge ljude a nikad samo individualno.jedan umni filosof je rekao � da bi bio siguran da postojim moram da vidim svoj odraz u očima drugog čovjeka.� Ako nema tog drugog čovjeka onda je na�e postojanje ugro�eno.

To je u nekoliko reči spasenje u Pravoslavnom predanju, i sada bismo mogli preći na pitanja vernika.

 

Da li je danas ekumenizam moguć?

�to se tiče mog ličnog stava postoje dve vrste ekumenizma. Jedan humanistički ekumenizam koji te�i ka sjedinjenju svih različitih konfesija na utilitarnim, odnosno praktičnim osnovama, u smislu to je korisno, jači smo zajedno recimo protiv islama, recimo u tom smislu. Takav ekumenizam nije prihvatljiv za pravoslavne i neće biti, upravo zato �to jedinstvo mora da bude postignuto i u istini a ne mo�e da bude postignuto u kompromisu na račun istine zato �to istina ne kao filosofska kao intelektualna norma, nego kao Istina sam Gospod Isus Hristos, on ka�e �ja sam Put, Istina i �ivot� u tom smislu kompromisa po pitanju istine ne mo�e da bude, odnosno po pitanju vere, zato �to vera na�a, koja izvire iz na�eg iskustva budućeg Carstva Bo�ijeg, a to je na Liturgiji kada se priče�ćujemo.Dakle ako istina koju ispovedamo izvire iz budućeg Carstva Bo�ijeg onda sve ono koje se ne uklapa u tu istinu, za nas nije prihvatljivo. Ne zato �to smo zatvoreni nego zbog toga �to je tako. Ne mo�emo da prihvatimo ono �to nismo videli i �to nismo okusili u tom iskustvu. Sa druge strane ne treba da znači da mi treba da budemo zatvoreni prema drugima, da nećemo da razgovaramo, da nećemo da zaista budemo najblagonakloniji prema drugima, to nikako, i to opet ne zato �to smo mi pozvani da budemo dobri i fini, nego zbog toga ako bismo to činili to jest ako ne bismo činili sve da budemo dobri sa svima onda bi se postavilo pitanje jesmo li Crkva, onda bi bila ugro�ena sama  na�a crkvenost i to moramo da zapamtimo. Mi jesmo jedna Sveta, Saborna i Apostolska crkva, ali biti to je ne�to �to u svakom danu i u svakoj generaciji mora da se potvrdi, to nije ne�to �to je dato pa mo�emo staviti u riznicu, zaključati i reći ovo je na�e, jer upravo su to i Jevreji mislili, pa ih opominje Gospod ka�e � ne govorite mi smo deca Avramova, jer znajte Bog mo�e podignuti sebi i od kamenja decu Avramovu.� Tako i nama, nemojte da govorite sebi, mi smo pravoslavni i mislimo da je to dovoljno. Moramo zaista to i da budemo, a da bismo to i bili, moramo da sa jedne stranu budemo verni istini, znači samom Gospodu a sa druge strane moramo zaista da budemo otvorenog srca, da sa svima a pogotova sa onima koji u mnogim stvarima veruju veoma slično isto kao i mi, konkretno sa drugim hri�ćanima koji nisu pravoslavni ali koji imaju sa nama mnogo toga sličnog a ima i stvari koje su različite, e o tim stvarima koje su različite o tome treba da se vodi dijalog i koliko mi je poznato Pravoslavna Crkva u takvom dijalogu učestvuje i po mom skromnom mi�ljenju i treba da učestvuje i to je jedini put da se dijalog vodi u istini, Episkopi i teolozi neka vode taj dijalog, sabori Pomesnih  Crkava posvedoče rezultate toga, a kakvi će oni biti, to nije na nama da ka�emo niti to mo�emo da znamo.

 

Da li su pravoslavni i rimokatolici bili jedna Crkva?   

Da, hiljadu godina do velike �izme 1054 godine  nije postojao raskol između Istoka i Zapada, to je činjenica. Međutim, kada govorimo o tim činjenicama ka�u da je istorija učiteljica i kroz istoriju nije ovo bio jedini raskol, mada je  vremenski najdu�i raskol unutar Crkve Hristove. I kada su se raniji raskoli događali, pomenuću jedan iz petog veka između Aleksandrije a Antiohije, posle trećeg a pre četvrtog Vaseljenskog sabora, poslije osude Nestorija, naljutili su se Antiohijci koji nisu smatrali da je to pravedno, i do�lo je do raskola u crkvi. Oni nisu priznavali svetog Kirila Aleksandrijskog, čak su imali jedan sabor gde su ga svrgnuli i zbacili ga sa katedre. Aleksandrijci su osudili antiohijce i da nije bio sveti Kirilo onako velik i mudar  ko zna �ta bi se tu dogodilo, međutim on je seo, razmislio i rekao hajde da razgovaramo sa antiohijcima. Rezultat toga je bio Tomos Sjedinjenja, jedan dokument, gde je sveti Kirilo kao veliki učitelj i otac Crkve prihvatio mnogo toga iz antiohijskog bogoslovlja �to je bilo Pravoslavno. Hoću da ka�em da moramo i da smo uvek pozvani da pogledamo i druge aspekte a to su jezički, kulturni itd. Mnoge stvari u istoriji Crkve bile su plod jezičkih, kulturolo�kih i psiholo�kih razlika. Upravo to i jeste zadatak bogoslovskih komisija da razluče ono �to je zaista bitno i da vidimo gde se mi to tačno ne sla�emo oko nekih pitanja, a gde je u pitanju terminologija, gde psihologija, gde kulturna razlika Istoka i Zapada. Verujem da ovaj način koji sada postoji a to je dijalog odabranih komisija svih Pomesnih Pravoslavnih Crkava sa rimokatolicima, da je to dobro koje će u budućnosti dati odgovarajući rezultat a kakav će on biti, pomirenje ili potpuni raskol, to mi ne mo�emo znati. To je na nekom budućem Saboru koji će o tome odlučivati.

 

Kako je Adam kao kruna stvaranja u savr�enom svetu mogao da napravi tako velik previd i da prekr�i zapovest Bo�iju?

Nije bila u pitanju reč o previdu i ne znanju. Biblijska priča poku�ava da nam dočara tu Bogostvarnost a stvarnost je ova; Adam je stvoren kao slobodan i on je u stvari trebao da izabere da li on kao slobodan hoće da ima zajednicu sa Bogom kroz poslu�anje jedne male i lako izvr�ive zapovesti ili će u stvari da poka�e da on ne �eli zajednicu sa Bogom. Nije čovek stvoren sa gre�kom ili sa manom, jer bi onda morali da ka�emo da je Adam morao da sagre�i. Adam je mogao da ne sagre�i samo da je to hteo. Međutim ono �to se nama čini kao gre�ka, to je ustvari najveći dar koji je dat čoveku, dar slobode, da bude slobodan. Mogao je Bog da oduzme čoveku slobodu, mogao je pod znacima navoda da ga stvori savr�enog, takvim da čovek ne mo�e da pogre�i. Ali takav čovek ustvari ne bi bio čovek. Bio bi ne�to drugo ali ne bi bio čovek, jer ne bi bio slobodan, a kad ne bi bio slobodan  ne bi bio sposoban da voli, jer zapamtimo nema ljubavi bez slobode, i to apsolutne slobode. Zaista mi moramo da budemo i mi jesmo zaista slobodni samo u tom aspektu. Sve ostale slobode su relativne, ali ta sloboda da li hoćemo da volimo nekog ili nećemo, to je zaista potpuna sloboda, a zaista ta se sloboda izra�ava u ljubavi prema Bogu. Kada verujemo u Boga, kada ga volimo, to činimo zaisata ljubavlju, jer ne mo�emo nikom da doka�emo postojanje Bo�ije, ni hiljade dokaza neće dopreti do onog ko neće da poveruje. Kada Gospod priča priču  o bogata�u i Lazaru, bogata� odlazi u paklene muke i tra�i od Gospoda da se javi braći svojoj da i oni ne prođu kao on, a ka�e Gospod imaju Mojsija i proroke pa ako njih ne poslu�aju onda ako neko i treći dan vaskrsne iz mrtvih ni njemu neće verovati. Tako je i danas. Iako imate netrule�ne mo�ti svetitelja, iako se mnoga čuda događaju, imate opet mnogo onih koji će reći da u to ne veruju, i to je njihova sloboda. I sam Gospod da dođe neko će reći da ne veruje, i to je ta sloboda. Ne mo�emo dokazati Bo�ije postojanje matematički, pomoću neke formule, i upravo je Bog učinio da to bude nemoguće da bismo bili slobodni, jer u matematici u dva plus dva jednako je četiri nema slobode, to je tako i tako se mora i prihvatiti.

 

Kako videti sebe u liku brata svog?

Prvi način pre svega bi trebalo biti uče�će na Liturgiji. Ono nam na prvom mestu omogućava da vidimo sebe u očima drugog, znajući da bez tog drugog nam nema �ivota, jer bez tog drugog, nema Liturgije, znajući da je taj drugi neophodan za na�u zajednicu sa Bogom. Tako iz tog iskustva koje imamo na Liturgiji treba da crpemo i svoje pona�anje u svetu. Pa kada vidimo na Liturgiji da taj brat ili sestra koji je u Crkvi iako je pun mana i nedostataka, iako mo�emo sva�ta da mu zamerimo, mo�da nije moralan, mo�da nam se ne sviđa kako uzgleda, sve to, ali mi moramo da znamo da nam bez njega nema spasenja, i kada to znamo onda iz toga moramo da izvučemo puku za na�e pona�anje i van Liturgije. Pa ako mi od njega zavisi �ivot, onda neću da ga kradem, neću da ga la�em, neću da ga ubijem. Iz tog iskustva Liturgije treba da izvire na�a etika. Naravno postoji tu i veliki problem, a to je onaj na koji ukazuje apostol Pavle �znam �ta je dobro i �ta je zlo, i gle ono �to je dobro to ne činim, a zlo �to ne �elim to činim, o ja jadni čovek ko će me izbaviti od dela smrti ove.� Dakle, na�alost, mi moramo da se rvemo sa svojim egoizmom, da se rvemo i da se borimo sa njim, jer od pada Adama i Eve kad je smrt u�la u svet, na� način pre�ivljavanja je individualni. Svako od nas mora da ima svoje odelo, da ima svoju hranu, svoju kuću, da sebe obezbedi i kad se mi tako obezbeđujemo, onda dolazimo često u sukob sa drugim ljudima i njihovim interesima, i ako nema dovoljno za sve onda dolazi do svađe i rasprave ko će da uzme. Ja trebam kuću i onaj drugi treba kuću, pa ako nema dve, onda ćemo da se bijemo da vidimo ko je jači. To je pravilo ovog sveta. Zato upravo i evo sada jesmo u vremenu Velikog Posta, to jeste post braćo i sestre da ne bude kako govori Sveti Jovan Zlatousti � Mesa ne jede� a jede� brata svog�. Post je na� trud da suzbijemo te na�e prirodne porive, sebičnost, samodovoljnost, egocentričnost, jer moramo razumeti, da ako ne mo�emo da izađemo izvan svoje učaurenosti, ako ne mo�emo da se otvorimo za drugog, kako ka�e Gospod, ako ne mo�emo da damo �ivot za drugog, onda ćemo taj �ivot izgubiti, nećemo ga sačuvati. Jer upravo na� �ivot i jeste u drugom, a ovaj svet nas uverava da nije, da je on u nama, i ako se dobro obezbedimo da smo osigurali na� �ivot, ako imam pare u banci, napunio sam fri�ider, ormarić sa lekovima, obezbedio sam sebe, onda kao �to ka�e Gospod o čoveku bogata�u koji je napunio svoje ambare i �itnice pa ka�e evo du�o moja u�ivaj, jer pune su ti �itnice i ambari, a Bog ka�e bezumniče, noćas ću tra�iti du�u tvoju, jer d�abe ti je to tvoje �to si skupio, �to misli� da te je osiguralo, jer kada smrt dođe, ni�ta ti to ne poma�e i ni�ta ti to neće koristiti, jer jedino �to će ti biti merilo je merilo ljubavi, i to ljubav koju smo pokazali prema drugima, i zato ka�e Gospod da će onima sa desne strane reći �uđite blagosloveni u Carstvo koje sam vam pripremio od postanka sveta, jer kad sam bio gladan nahraniste me, kad sam bio �edan napojiste me, i kad sam bio nag odenuste me, i kad sam bio u zatvoru i bolnici obi�li ste me a oni će mu reći Gospode kad smo te mi videli takvog da smo te poslu�ili, a On će im reći svaki put kad ste učinili nekom od ovih ljudi meni ste učinili.

 

Za�to Srbi imaju svoju, Grci svoju, Bugari svoju Autokefalnu Pravoslavnu Crkvu, za�to nije jedna Pravoslavna CDrkva bez obzira na narodnost?

Reći ću otvoreno, to jeste jedna stvar koja je bolna za nas. Sa jedne strane hri�ćanski zapad ima jedinstvo, to jedinstvo je imalo svoju cenu a to je uloga pape koju mi pravoslavni ne prihvatamo, sa druge strane mi imamo svoju cenu koju plaćamo istoriji jer �ivimo u istorijskim okvirima, a to su eto po nacionalnoj osnovi podeljene crkve �to ba� i nije sjajno. Mo�e da bude prevaziđeno, mo�e po nekad da bude i dobro, jer postoje neke nacionalne osobenosti, na primer jezik, i normalno je da tamo gdje �ive Grci da će se slu�iti na grčkom i ako ja odem u Grčku, moj Episkop p�alje pismo i oni će me kao Pravoslavnog sve�tenika primiti da slu�im sa njima, ili laik koji se mo�e pričestiti, znači da jesmo u jedinstvu iako se razlikujemo, problem nastaje da ako na toj osnovi dođe do svađe kao �to je to slučaj u Makedoniji, kad prevagne taj nacionalni i onda dođe do svađe i raskola �to je za svaku osudu.

To nacionalno ne mora da bude lo�e nego i blagosloveno da se ljudi koji su iz istog naroda na svom jeziku mole Bogu. To je vrlo dobro i korisno. Vidimo pogotovo za ljude koji �ive u inostranstvu, Zapadnoj Evropi i Americi, njima znači da mogu čuti na svom jeziku Bogoslu�enje.

 

Za�to se u hramovima ne slu�i na srpskom jeziku, da bi vernici razumeli Bogoslu�enje?

Danas se ta situacija prilično promenila. �to se tiče Liturgije oko devedeset posto je prevedeno na srpski jezik, samo ne�to vrlo malo nije prevedeno i ono se i dalje čita na crkvenoslovenskom. Na jutarnjim i večernjim slu�bama ima malo vi�e crkvenoslovenskog iz razloga �to to jo� nije prevedeno na srpski. Ali na Svetoj Liturgiji zaista vi koji dolazite znate da se danas slu�i na srpskom, pre dvadesetak godina slu�ilo se na crkvenoslovenskom i u pojedinim crkvama i Jevanđelje se čitalo na crkvenoslovenskom jeziku, danas to se vi�e retko gde događa. Većina molitava se čita na srpskom jeziku.

 

�ta je sa onima koji su kr�teni, ali nikad ne idu u Crkvu, ne priče�ćuju se, ne učestvuju u �ivotu Crkve?

To je jedna pojava koja pripada novom veku i novom vremenu. Vekovima u Crkvi Hristovoj biti hri�ćanin je značilo slu�iti svoju slu�bu, odnosno biti prisutan na Liturgiji. Drevna pravila i kanoni naređuju da svako ko tri Nedelje ne dođe u crkvu a da za to nema razloga opravdanog, da se isključi iz Crkve, da vi�e nije hri�ćanin. Za�to? Ne zato �to su bili jako strogi, nego zato �to je dolazak na Liturgiju značio biti hri�ćanin. Evo primer sve�tenika. Zamislite da imate sve�tenika koji ne dođe u hram da slu�i, pa ne dođe sledeće Nedelje, pa ne dođe opet sledeće Nedelje, na kraju biste rekli vidite �ta je sa njim, da nije bolestan. Ako bi on rekao, nisam bio raspolo�en da slu�im, pitali bi ga da li si ti sve�tenik ili nisi i to sa punim pravom. Kakav si ti sve�tenik a ne slu�i� Liturgiju. Ali to �to sa pravom bi pitali nekog takvog sve�tenika, to je i pitanje i za laike, ako te nema u hramu na Liturgiji, �ta si ti? Jesi li ti Pravoslavac? Ako si bolestan, ako neko radi, to je druga stvar, mi se molimo za one koji su opravdano odsutni. Ali ako će neko, �to ka�e jedan na� Vladika, izvini brate moj ali ti mora� da bira�, ili hoće� tanjir supe ili Boga, �ta ti je va�nije. Onda se postavlja pitanje kad neko ka�e ne mogu oče da ustajem ujutro, a ja onda ka�em dobro a da ti neko ka�e evo ti sto evra ustani i idi tamo i stoj dva sata, ustao bi kao zec i otrčao i stajao, pa i za manje para, onda se pitamo gde je tebi Bog? Koliko ti On vredi, kolika je cena? Dođemo do toga da je ta cena niska i setimo se kad ka�e Gospod gde je srce va�e tamo je i blago va�e ali i to je sloboda braćo i sestre, Tu bira� ili hoće� ili neće�. Ne misli se sloboda da ti umom svojim ka�e�, jeste ja se sla�em sa tim �to sam čitao u Bibliji, i �to moj sve�tenik ka�e. To je početak ali nije kraj, jer Gospod tra�i da delima svojim poka�emo, a prvo delo je da se pojavimo u hramu a onda koliko mo�emo da svoj �ivot uskladimo sa onim �to tamo čujemo i vidimo. To je hri�ćanstvo. Nije ono neka filosofija. Zato ka�e Gospod � neće se spasiti onaj koji govori Gospode, Gospode a ne vr�i volju Oca moga koji je na nebesima.� A vrhunska volja Bo�ija je da slu�imo Liturgiju svi zajedno.

 

Sve �to stvori Bog be�e dobro, otkuda zlo u svetu i objasnite nam pojam greha?

Sve �to je Bog stvorio jeste veoma dobro ali stvoreni smo slobodni. Upravo sloboda čovekova znači da čovek ima mogućnost i da čini zlo, da čini ono �to ne valja. Od pada čovekovog smrt nije postala samo za čoveka, nego čitava priroda umire. I to �to umire nije samo da se zazavr�ava krajem jednim, da ka�emo da kad je čovek smrtan to nije samo da u jednom momentu orestaju da rade njegovi organi, du�a i telo se rastaju i on umire. Nije samo to. Čitav način postojanja je smrtan. Svaka svađa, svaki razdor je znak toga da smo smrtni. Svaka bolest koju dobijemo je predznak smrti. Od rođenja ćelije u mozgu polako odumiru, zato �to smo smrtni. Smrt je jedan proces, čitav na� �ivot je pogru�en u smrt. I upravo odatle dolaze mnoga zla. Sveti Oci ka�u da postoji nekoliko uzroka zbog kojih nam se de�avaju stradanja. To mo�e da bude od na�e pale prirode, razbolimo se ne�to, od stihija zemaljskih, desi se na primer zemljotres i neko pogine, od zle volje  drugih ljudi, kad drugi ljudi svojom slobodom nam �ele zlo pa nam ga i nanose i  postoji jo� jedan razlog a to je zbog zlobe demona. To su razlozi postojanja zla u svetu.

Kada govorimo o grehu, u na�em Pravoslavnom predanju greh je proma�aj cilja, Stari Grci su imali dva shvatanja. Prvo shvatanje koje je bilo u drevno doba dominantno, a to je da greh predstavlja prekr�aj zakona i ako čovek prekr�i zakon čak i ako to nije namerno biće kriv, grčki termin �ivris�. U hri�ćanstvu koristimo drugi termin �amartia� �to znači proma�aj cilja. Za nas Pravoslavne proma�aj cilja koji je pred nas Bog postavio, a cilj je da slobodno u ljubavi imamo zajednicu sa Bogom. Sve �to nas ne vodi tom cilju je greh Zato je pogre�no da greh do�ivljavamo na magijski način u smislu prekr�aja neke zapovesti, pa sad ako sam učinio ne�to, učinio sam greh. Čovek mo�e da bude gre�an a da ne kr�i zapovesti. To su radili i fariseji. Oni su se trudili da po�tuju sve zapovesti pa su čak dodavali i nove. I dokle su do�li? Do�li su do toga  da su Sina Bo�ijeg ubili u ime tih istih zapovesti. Greh je kada nemamo ljubavi prema Bogu, i kada nemamo ljubavi prema čoveku i kada ne �ivimo u skladu sa tom ljubavlju. Gospod ka�e � ljubi Boga svog svim srcem svojim, svim umom svojim i svom snagom svojom i ljubi bli�njeg svog kao samog sebe, o ovome vise sav zakon i proroci. Su�tina svih zakona je u ljubavi prema bli�njem i u ljubavi prema Bogu. Apostol Jovan ka�e �ako ne voli� čoveka kog vidi�, kako će� voleti Boga kog ne vidi�.� Nemoguće je voleti Boga koga ne vidi� a ne voleti čoveka kog vidi�

To bi bili ukratko odgovori na va�a pitanja, hvala va�oj ljubavi i ocima koji su ovo organizovali.

 

 
   

[novosti] [eparhija] [sv.sava gk] [episkop] [istorija] [manastir]
[
publikacije] [adresar] [riznica] [apel] [linkovi]

Ћирилица

Copyright � 2003, 2004, 2005 Gornjokarlovačka Eparhija.
Designed by S.eRGio