Mitropolit Hrizostom u poseti Eparhiji gornjokarlovačkoj

Dana 6. septembra 2018. godine, Njegovo Visokopreosveštensvo Mitropolit dabrobosanski Hrizostom, posetio je Jadovno i Smiljan. U ime Negovog Preosveštensva Episkopa gornjokarlovačkog g. Gerasima, mitropolita Hrizostoma sa delegacijom, dočekali su arhimandrit mr Naum i prezviter Dragan Mihaјilović.
Letopisac Mitropolije dabrbosanske o ovoj poseti je zabeležio:

„U nastavku put nas je vodio preko Karlovca do Gospića gdje su delagaciju i svu njenu pratnju dočekali arhimandrit Naum Miljković i jerej Dragan Mihajilović, paroh gospićko-smiljanski. Bez zadržavanja u Gospiću odmah smo krenuli ka Velebitu i oko 16:30 časova stigli smo do Jadovna, odnosno do najpoznatije jame na Velebitu ”Šaranove jame” u koju su bačeni Sveštenomučenici mitropolit Petar, dabrobosanski i episkop Sava Trlajić za desetinama sveštenika SP Crkve i hiljadama nevinih Srba i Jevreja. Pretpostavlja se da je među mučenicima bilo i roma (cigana), jugoslovenski opredjeljenih hrvata i muslimana, ali za to nema dokaza.
Ispred spomen obilježja, a iznad ”Šaranove jame” g. Saša Milošević je upoznao sve poklonike sa istorijatom zloglasnog ustaškog lohora ”Jadovno” i o stradanjima koja su u logoru i po jamama-bezdanima pretrpjeli hiljade nevinih ljudi.
Visokoreosvećeni Gospodin mitropolit je dopunio izlaganje g. Miloševića i potsjetio sve prisutne na njegovo prvo saznanje o ustaškim logorima. ”Bilo je to 1976. godine. Naime, te godine meni je ”pala u ruke” jedna mala knjižica sa naslovom ”Povratak iz mrtvih”. Knjigu je, kao svoje iskustvo i lični doživljaj napisao Nikola Kostur iz Dalmacije, od Vrlike. U toj knjižici pok. Nikola je opisao do u detalje njegovo hapšenje u okolini Vrlike, zatim mučenje u Kninu i na kraju odvođenje u nepoznato i bacanje u bezdan. On je imao sreću da se obrušavajući se niz tu jamu zakačio za nekavo drvo na jednom proširenju u toj bezdanci. Sačekao je da ustaše odu od pećine i polako uz sam suton ”silom božijom” uspio se izvući iz bezdanke. Pošto je bio teško povrjeđen i sav u ranama, puzajući na laktovima i koljenima koliko je mogao, sakrio se u šumsku ladovinu i pokušavao da kako dođe do vode ili bilo kakve tečnosti samo da utoli žeđ. Na kraju on se uspio privući čobanima koji su mu dali i vode i mlijeka i malo mu rane zavili. Ali, počela je da djeluje infekcija i on se morao kako-tako prebaciti u Dalmaciju da bi se predao Italijanima. I uspio je i tome. Italijani su ga spazili i pokupili ga i odveli u Kistanje na primarno liječenje, a potom u Šibenik. Razumije se, da su ga italijanski vojnici saslušavali i on im je sve ispričao – kako su ga ustaše uhapsile, mučile i na kraju u jamu bacile. U prvi mah italijanski vojnici nisu mu vjerovali. A on ih je ubjeđivao da im je sve tačno kazao i zamolio ih da provjere njegove tvrdnje, pa ako se dokaže da je lagao neka ga strijeljaju, a ako je istinu govorio neka vade iz jama još žive. Italijanski vojnici su odmah formirali jednu speleološku jedinicu i uputili je ka Velebitu. Na Velebitu su otkrili tajni ustaški logor ”Jadovno” i desetine pećina- bezdanki iz koji su čuli bolna zapomaganja bačenih. Na kraju, oni su se spustili u ta strašna mjesta ustaških zločina i mnoge koji su još bili živi izvukli iz jama i bezdana. Saznavši za to italijanska vojna komanda šroširila je zonu svoje odgovornosti i natjerala ustaše da zatvore logor Jadovno i prestanu sa bacanjem ljudi u bezdane. Ustaše su, one koje nisu uspjeli pobiti i baciti u bezdane, prebacili u novootvoreni ustaški logor ”Jasenovac”. … Pročitavši tu knjigu otišao sam u London da upoznam i vidim pisca pok. Nikolu Kostura kod koga sam za kratko i otsjeo. Sve mi je i više od napisanog ispičao. To je bilo moje prvo čuvenje i saznanje o bezdankama na Velebitu.”
U nastavku, spustili smo se do same ”Šaranove jave” koja je poprilčno zaštićena zidom i lancima. Ispred samog bezdana Visokopreosvećeni je postavio ikonu Sveštenomučenika Petra i pred istom smo se pomolili Bogu i po prvi put otpjevali tropar i kondak sveštenomučenika ovdje na Jadovnu.
U nastavku služen je pomen svim nevinim žrtvama. Ispred samog bezdana g. mitropolit je izgovorio: ” Evo nas ispred mjesta strave i užasa, izspred golote u kojoj postrada jedan od naših prethodnika na tronu mitropolita dabrobosanskih – sveštenomučenik mitropolit Petra Zimoljić. Sa vladikom Savom gornjokarlovačkim i desetinom sveštenika naše Crkve, ali i hiljadama nevinih ljudi bačen je u ovaj bezdan u koji se još niko nije spustio kako bi sagledao ovo strašno mjesto. Ono, što neodoljivo svakome od nas pada na pamet jeste pitanje: koji su to i kakvu monstruozni ”mozgovi” bili koji su mogli osmisliti ovakvo jedno mučeništvo. Da neko stragog i iznad svega uglednog mitropolita uhapsi u Sarajevu i dovede na Velebit i baci ga u bezdan?! Uistinu strašno i užasno. Slušao sam kao dijete od starijih kako su nakon stvaranja ”Hrvatske banovine” u kraljevini Jugoslavije pojavili određeni ljudi koji su se raspitivali za pećine i jave. Mnogi su mislili da su to državni speleolozi, ali nisu mogli niti pretpostaviti da su to zapravo bili ”agenti ustaške organizacije ” iz Mađarske i Italije i da su upravo oni pripremali spiskove jama i bezdana u koje su odmah nakon proglašenja NDH počeli Srbe bacati. Ali, treba da znamo da nijedna nevina žrtva ne propada. Naprotiv ona je sačuvana na samom dlanu Gospodnjem. Evo i mi smo svojim dolaskom na poklonjenje Svetom Petru pokazali da žrtva i stradanje nikad ne propadaju i nikad se ne gube, jer su oni živi i sveti kao što je živ i svet Otac njihov i naš na nebesima. Stradanje svetog oca našeg Petra dabrobosansog i ostalih episkopa i sveštenika ovde na Velebiti, a posebno na Jadovnu i u ”Šaranovoj jami” naše su duhovno, crkveno i nacionalno bogatstvo. Dođosmo da se poklonimo stradanjima našeg oca Petra, mitropolita dabrobosanskog i da ga zamolimo da nam oprosti što nismo ranije došli i posjetili ga, da ga zamolimo da nas blagoslovi, našu i njegovu mitropoliju, grad Istočno Sarajevo koje ga slavi i poštuje kao svog nebeskog i molitvenog zaštitnika, da nam oprosti što možda nismo uvijek bili dostojni njegovog mučeništva i stradalništva, da damo zavjet da ćemo uvijek dolaziti i poklanjati se ne samo mjestu njegovog stradanja već i samom njemu i uzimati blagoslov od njega……”
Gradonačelnik Gospodin Vuković je zajedno sa svojim saradnicima položio vjenac ispred same bezdanke i u tišini se pomolio Bogu i svetom Petru dabrobosanskom.
Nakon poklonjenja na Velebiti Visokopreosvećeni je po ranije sačinjenom programu putovanja blagoslovio da se posjeti i selo Smiljan ispod Velebita, zapravo hram sv. ap. Petra i Pavla i rodna kuća Nikole Tesle. Stigavši pred samu crkvu sv. ap. Petra i Pavla Visokopreosvećeni je sve prisutne upoznao i sa vezom koju porodica Nikole Tesle i sam on imaju sa našom mitropolijom Dabro-bosanskom. Naime, jedan od najznačajnih i najuglednijih mitropolita dabrobosanskih bio je Nikolaj Mandić, rođeni ujak Nikole Tesle, odnosno rođeni brat njegove (Nikoline) majke Georgine (Đuke, kako su je zvali). Mitropolit Nikolaj Mandić, prije monašenja imao je ime Petar. Pošto je ostao udov i poslije smrti njegove kćerke jedinice Marije, on je primio monaški postrig dobivši monaško ime Nikolaj. 1892. godine izabran je za mitropolita zvorničko-tuzlanskog u Tuzli, a 1896. godine izabran je za mitropolita.”

Scroll To Top
Descargar musica