Prof. dr Nenad S. Milošević: O javnom paljenju badnjaka

Zagušeni raznovrsnim tumačenjima simvolike badnjaka, koja se protežu od paganskog nasledstva, pa preko „rođaka“ sve do samoga Bogomladenca Hrista, javno paljenje badnjaka je za neke postalo najzanimljivijim, a kod mnogih i jedinim obeležjem pomenutog praznika. Mistagoško pak učešće (μετέχω = pričešćivati se) u tajni Ovaploćenja, ostala je privilegija znatno manjeg broja pričasnika Tela i Krvi večnoga Bogomladenca Hrista.

Unošenje badnjaka u domove pravoslavnih Srba i njegovo paljenje jeste drevni običaj o čijem poreklu se malo zna. Mišljenja po ovom pitanju su podeljena i kreću se, kako je tim povodom istaknuto, počev od onih koji smatraju da badnjak predstavlja bivše pagansko božanstvo, kojega se naši preci nisu uspeli odreći prelaskom u hrišćanstvo, do onih koji u hrastovoj, maslinovoj ili cerovoj grani vide samog Hrista Spasitelja – Drevo životnoe. Neodrživost oba ova viđenja, prema našem skromnom mišljenju, podstiče na sledeće pitanje: zbog čega se, bilo to pagansko božanstvo ili pak „Gospod Isus“, spaljuju na svečanoj lomači, i to baš za praznik Božića? Ne upuštajući se u detaljnu raspravu o simvolici koja se badnjaku pripisuje, kao i raznim propratnim radnjama, ipak bismo se osmelili da ustvrdimo da oba viđenja sadrže izvesne elemente istine, a koji ukazuju na dubok smisao ovog lepog i korisnog narodnog običaja vezanog za porodično proslavljanje praznika Božića. Istovremeno, treba naglasiti da uporno isticanje paganskog porekla slave, badnjaka i drugih elemenata hrišćanskog života pravoslavnih Srba, od strane nekih „učenih“ umova, ne predstavlja rezultate njihovih naučnih saznanja, već zapravo patološku žal za paganskim, kao i želju za neopaganizacijom sopstvenoga naroda.

Svedočanstva koja su, naime, zabeležena u nekim krajevima Srpskog pomorja, Boki Kotorskoj i Hercegovini, prema kojima se, u ne tako davnoj prošlosti, badnjak polagao na ognjište uz odvažne reči domaćina: „Neka gori idol krivi, slava Tebi, Bože živi“ (Boka Kotorska); ili: „Neka gori iver kleti, slava Tebi, Bože sveti“ (Hercegovina), ubedljivo ukazuju na poreklo običaja. U skladu sa tim, u svetoj Božićnoj noći pagansko božanstvo, kojem se nekada klanjahu davni preci, zavetno se spaljuje uz istovremeno ispovedanje vere u Gospoda Isusa Hrista. Štaviše, propratno posipanje lovora po podu kuće iskazuje pobedu Živoga Boga nad paganskim idolima – mrtvim iverom. Uporedo sa tim, krstoliko prelivanje badnjaka vinom navodi na stanovište da je svečano polaganje tog naročitog drveta na vatru svojevrstan čin vezan za kult mrtvih, što prepoznajemo u našoj lokalnoj bogoslužbenoj praksi gde se vinom preliva umrli pri polaganju u grob, grobovi pokojnika, ali i koljivo pripremljeno za pokojne mirjane i proslavljene svetitelje. S obzirom na to da je aktuelna srpska praksa prelivanja vinom relativno novijeg datuma nastanka, moguće je zaključiti da je taj običaj preuzet iz „obreda“ loženja badnjaka, a ne obrnuto. Iščeznuće ovog prvobitnog odnosa prema badnjaku verovatno je uzrokovano  potrebom da se tom činu iznađe drugi smisao, očišćen od sećanja na pagansko poreklo običaja, –  jer mnogobožije idolov uprazdnisja-, kao i da bi se istakla snažnija simvolika praznika Božića. U želji pak, da se u porodičnom okrilju dočara ambijent vitlejemske pećine, shodno vladajućem običaju, po podu doma se rasprostire slama, dok svi članovi porodice, sedeći na podu večeravaju iz jednog suda – naćvi, uzimajući hranu prstima i grejući se vatrom sa ognjišta kao božanskim ognjem u toj svetoj i blagoslovenoj noći. Kako je vatra u toj noći bila drugačija od svih drugih vatri tokom godine, pošto ju je osvećivalo Telo Onoga koji v jasleh vozležit, a Koga je ona grejala i ujedno osvetljavala preskromni prostor svete pećine ispunjen neizmernom blagodaću, tako je drvo kojim se ložila ta vatra postajalo osveštano, i kao takvo bivalo naročito poštovano, slično kako se to radi sa svećama i kandilima koje prislužujemo u svetim hramovima.

Međutim, paljenje badnjaka na javnim mestima, uglavnom u crkvenim portama ili po gradskim i seoskim trgovima, uz prisustvo velikog broja ljudi, vernika i znatiželjnika, posve je nov običaj, star svega nekoliko decenija. Prvo javno paljenje badnjaka desilo se na platou ispred Cetinjskog manastira  početkom sedamdesetih godina XX veka, i to na inicijativu arhimandrita Marka Kalanja, tadašnjeg sekretara blaženopočivšeg Mitropolita Danila Dajkovića. Prema usmenom svedočanstvu o. Marka, on je, pozivajući se na predratni običaj da se vojsci u kasarnama nosio badnjak od strane uglednih građana kako bi bio spaljen u prisustvu vojnika i oficira, izdejstvovao od Udbe dozvolu za dotični čin. Inspirisan ovom praksom, u Beogradu je tek negde u rasponu 1985-1986. godine, tadašnji iguman manastira Svetog Arhangela Gavrila u Zemunu, a potonji Episkop mileševski g. Filaret,  uveo praksu javnog loženja badnjaka. Događaj se zbio na platou ispred navedenog manastira, i tom prilikom je po prvi put ustanovljen obred (sveštenoradnja) osvećenja badnjaka, koji su pratile sve druge kultne radnje koje su negovane u privatnim domovima. Podrazumeva se da je od tada ovakve manifestacije pratio i prigodni kulturno-umetnički program. Za tadašnje vreme je jedna ovakva priredba bila opravdana s obzirom da je, posle Cetinja, to bio prvi izlazak Crkve izvan hramovnih porti, odnosno prvo javno proslavljanje Božića. U potonjim vremenima, naročito posle devedesetih godina XX veka, ovaj fenomen se proširio po svim srpskim zemljama, tako da su danas retka mesta gde se običaj spaljivanja badnjaka ne praktikuje, preteći čak da potisne ili u najmanju ruku oslabi tradicionalno porodično proslavljanje Božićne noći u porodičnim domovima.

Pokušaj da se javnom paljenju badnjaka da crkveni  karakter, to jest da se ustroji „čin osvećenja i paljenja badnjaka“, te da isti postane centralnom  javnom manifestacijom smatramo, pre svega, neprikladnim. Jedan od razloga je već nagoveštena mogućnost da se porodično proslavljanje praznika Božića, zajedno sa sveukupnim bogatstvom smisla i doživljaja, prenese na ulice i pretvori u manifestaciju ispunjenu svakojakim sadržajem, kako je uostalom već neko smelo istakao, – od vrućeg vina i rakije do teške artiljerije. Drugi, i za pravoslavne hrišćane neuporedivo važniji razlog obavezujućeg karaktera, jeste kanonska zabrana paljenja kultnih vatri. Shodno 65. kanonu Trulskoga sabora svako paljenje vatri u bilo koje obredne svrhe se za pravoslavne hrišćane smatra teškim prestupom, zbog čega se počinioci podvrgavaju strogim kaznama:  „Zapovedamo da se od sada prestane loženje vatri, koje neki o novomesečjima (prvi dan  u mesecu) pale pred svojim radionicama i kućama, koje vatre (zatim) neki i preskaču, čineći to po nekom starom običaju. Koji, dakle, tako što učini, ako je klirik, neka se svrgne; a ako je laik, neka bude odlučen…“

Posle ovih izričitih naredbi Svete Crkve, izrečenih na Svetom i Vaseljenskom Petošestom saboru, svaka rasprava o opravdanosti praktikovanja novoprojavljenog običaja javnog spaljivanja badnjaka je suvišna. Konačno,  neophodno je da se verni istrajno podstiču i pastirski poučavaju u cilju ispravnog razumevanja smisla i značaja porodičnih običaja vezanih za proslavljanje praznika, u konkretnom slučaju Božićnjeg badnjaka. Blagodareći upravo takvom sveštenom poučavanju, oni će ponovo biti u stanju da na primeren i predanjski način učestvuju u mistagogiji praznika i u svojim domovima, zajedno sa svojim porodicama, pripremajući se tako za stvarno i neposredno sjedinjenje sa Ovaploćenim Bogom na Božićnjoj Liturgiji.

Scroll To Top
Descargar musica