Patrijarh Porfirije u Vukovaru: Drugog puta osim puta molitve i praštanja nemamo!

Njegova Svetost Patrijarh srpski g. Porfirije načalstvovao je 16. oktobra 2022. godine svetom Liturgijom i činom osvećenja obnovljenog Sabornog hrama Svetog Nikolaja Mirlikijskog u Vukovaru.

Sasluživali su Njegovo Visokopreosveštenstvo Mitropolit budimpeštanski i mađarski g. Ilarion iz Moskovske Patrijaršije i preosvećena gospoda episkopi sremski Vasilije, bački Irinej, vranjski Pahomije, zvorničko-tuzlanski Fotije, gornjokarlovački Gerasim, kruševački David, slavonski Jovan, osečkopoljski i baranjski Heruvim, valjevski Isihije, šabački Jerotej i remezijanski Stefan.

Obraćajući se prisutnima, Njegova Svetost Patrijarh srpski g. Porfirije je poručio:

-Braćo i sestre, verni narode Božji, jedan drevni antički putopisac obilazeći mnoge krajeve upoznao je mnoge razne narode i video je da svaki narod ima neku svoju specifičnost i da se u ponečem razlikuje od drugih. Isto tako je konstatovao da postoji nešto što je jedinstveno za sve narode i pored svih različitosti, a to je činjenica da je svaki narod imao određeno mesto za molitvu, mesto odakle se obraćao Bogu, mesto za samoposmatranje sebe i mesto za formiranje svog sistema vrednosti. Šta nam to kazuje, draga deco duhovna? Već ovo istorijsko svedočanstvo nam otkriva tu veliku istinu da je čovek stvoren po slici i prilici Božjoj i da nije samo biološko, materijalno i potrošačko biće, biće stvoreno za prolazni svet, biće koje smisao postojanja ne može pronaći samo u trošnim i uskim, krhkim i senovitim oblicima ovog privremenog sveta.

Čovek je, najpre i iznad svega, duhovno biće žedno večnog smisla, biće koje se čovekom zove zato što je čelom okrenuto ka veku, večnosti, zato što smisao pronalazi u onome što nadilazi prolazno. Kao bogoliko stvorenje, čovek je, pre svega, stvoren za večnost, da večnošću osmišljava svoje istorijsko postojanje. Punoću života stiče jedino u zajednici sa Bogom, a to je život u skladu sa onim što je Bog stvorio i namenio za čoveka. I baš zato što je u ljudsko biće utisnut pečat Božji, svaki čovek i svaki narod – čak i kada ne postoje mogućnosti ili sposobnosti za svesnu artikulaciju gladi za Bogom – čak i tada, dakle, u odsustvu jasne predstave o Bogu, on uspostavlja svoju bogomolju, svetinju, projavljujući iz svog bogolikog bića potrebu za večnim originalom. To je mesto susreta i mirenja sa Bogom, a samim tim i sa sobom, sa prirodom i sa drugim ljudima.

Ovu istinu jasno vidimo u radosnoj poruci Jevanđelja Hristovog da je ta glad, bogotražiteljstvo, vera i čežnja za božanskim, upravo čežnja dece za svojim nebeskim Roditeljem bez koga nema istinskog života. I kao što svi narodi imaju mesta susreta sa Bogom, i mi Srbi imamo takvo mesto na kojem se kao pojedinci i zajednica srećemo sa Bogom. To je naš pravoslavni hram u kojem se Božjom rečju, kroz blagoslovenu materiju, napajamo večnim smislom kako bismo i mi bili autentični svedoci Jevanđelja Hristovog i graditelji mira. Zato u hram dolazimo da stanemo pred lice Boga Živoga i pronađemo smisao svega što jesmo i što ćemo biti; da tražimo hranu za svoje najdublje, egzistencijalne, duhovne potrebe; da iz dubine oslušnemo reč Božju i shvatimo kakvi treba da budemo, šta je ispravno, a šta nije; da poznamo šta treba da promenimo i popravimo; kakvi da budemo prema sebi, a kakvi prema onima koji su drugačiji od nas. Na nama je, međutim, da to što čujemo, učinimo našim iskustvom, našom svakodnevicom; da odlučimo da li ćemo zaista biti deca Božja, jednom rečju pravi hrišćani, ili ćemo to biti samo spoljašnjim imenom i deklarativno.

I upravo tu, na mestu molitve, u hramu Božjem, nama se otkrivaju nepogrešiva uputstva. Mi po veri našoj, po daru Božjem, postajemo sposobni da shvatimo na šta nas Gospod poziva – da se od dvoumljenja između suštinskog i formalnog hrišćanskog života odlučimo da zaista budemo deca Božja koja će sa poverenjem u Boga i ljubavlju prema Njemu duhovno uzrastati. I taj nadahnuti i uzvišeni put traži od nas napore ravne onima koje je, kako smo u današnjem Jevanđelju čuli, uložio Sveti apostol Petar poslušavši Gospoda da posle neprospavane i naporne noći, posle bezuspešnog ribolova, pošto je već spakovao oprane mreže, još jednom pokrene lađu i spusti mreže na dno.

Koliko smo puta, braćo i sestre, bezuspešno pokušavali da učinimo nešto da budemo ljudi, pre svega, dostojni svog bogolikog zvanja i koliko puta pri svemu tome nismo dobro oslušnuli reč Božju koja u samo dve zapovesti sažima sav zakon i proroke zapovedajući: „Ljubi Gospoda Boga svoga svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim i svom snagom svojom“, i još govoreći: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“. Koliko puta, mi poput Petra, ništa nismo mogli da učinimo, jer su nas razna iskušenja sprečavala da istinski čujemo i onaj deo Hristove reči koji naše srce poziva na beskompromisnu ljubav prema svakome: „Ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji vas mrze i molite se za one koji vas vređaju i gone; da budete sinovi Oca svojega koji je na nebesima“.

Reč Božja poziva na žrtvu, na podvig, na krst; ona nas poziva da poput apostola Petra budemo istrajni i poslušni. Na prvi pogled ta reč se čini teškom, nedostižnom i neprofitabilnom u svetu u kome živimo, koji je neretko zapljusnut zavišću, mržnjom, ljubomorom, pohlepom, egoizmom, sebičnošću, okamenjenošću i hladnoćom srca. Tu reč čovek ne može ispuniti sam iz sebe, samo svojim moćima. Gospod, međutim, kaže: „Uzmite jaram moj na sebe i naučite se od mene; jer sam ja krotak i smiren srcem, i naći ćete pokoj dušama svojim. Jer jaram je moj blag, i breme je moje lako“. Toliko je velika žeđ za jevanđeljem u ovom slomljenom i napaćenom svetu da smo pozvani upravo sada, čak i uprkos svim slabostima i sumnjama, usred naših tekućih, zauzetih i komplikovanih života, da čujemo reč upućenu apostolu Petru: „Ne bojte se!“. Dakle, tamo gde ima vere, poverenja u Boga i spremnosti i odlučnosti da se odgovori na poziv Božji čovek nije sam, sa njim je blagodat Duha Svetog i on od svake svoje pomisli reči i dela čini bogosluženje, služi Bogu i ljudima. Tada Bog čoveku daje snagu i radost, zajedno dejstvuje sa njim. Tada se ispunjuju reči: „Ljudima je ovo nemoguće, a Bogu je sve moguće“.

Danas smo blagosloveni, jer smo sabrani na jednom takvom mestu koje su naši preci odredili da bude mesto svetinje i uznošenja molitve. Sabrani smo u obnovljenom pravoslavnom hramu posvećenom Svetom ocu Nikolaju, koji su vaši pradedovi u drugoj polovini 17. stoleća podigli na ovom mestu, a posle čega su, sredinom 18. veka, izgradili ovu crkvu kakvu danas vidimo. Pomolili smo se danas i za vaše pretke i pred Gospodom zablagodarili na trudu vladike Heruvima i njegovih blaženih prethodnika, sveštenika i vernika, svih koji su ovu crkvu doveli u ovako velikolepno stanje posle njenog razaranja minama u septembru 1991. godine. Podjednako me raduje činjenica da je obnovljen i samostan, manastir franjevačke braće u Hristu. Raduje me što se obnavlja ovaj grad i njegova okolina.

Prekjuče sam služio u Pećkoj Patrijaršiji, gde se nalazi velika, veoma lepa i poznata freska Svetog Nikolaja Mirlikijskog Čudotvorca. Gledajući tu ikonu pomislio sam na vas, draga braćo i sestre, na vaš Nikolajevski hram i na današnji dan u kome smo blagosloveni, jer smo sabrani na svetoj Liturgiji. Razmišljao sam o tom divnom promislu Božjem da je upravo ovaj hram, na ovom mestu, posvećen svetitelju Nikolaju koji na čudesan način spaja pravoslavni Istok i katolički Zapad. Stoga ne čudi da su vaši preci izabrali upravo njega da bude pokrovitelj ovog hrama i ovog mesta ili je baš on, po promislu Božjem, odabrao sebi mesto za neumorno svedočenje i građenje mostova među ljudima i narodima, kao i građenje Božjeg mira. I u ovome Nikolajevskom hramu, kao domu Božjem, služili smo danas svetu Liturgiju, trpezu samog Boga. Jasno je, stoga, zašto je sveta Liturgija događaj izmirenja svih i otkrivanje tajne i smisla svega sveta, koji je stvoren da bude harmonija lepote i mesto mira Božjeg. Na Liturgiji se mirimo sa Bogom, sa sobom, sa drugim ljudima, tj. bližnjima i sa čitavom tvorevinom. Važno je da to znamo uvek, ali naročito danas ovde u Vukovaru, gde još uvek nisu zalečene rane ratnih patnji i gubitaka mnogih žena, muškaraca, mnoge vukovarske dece; gde još uvek nisu u potpunosti obnovljeni i izlečeni odnosi među ljudima, njegovim građanima. Danas smo otvorili srce ovog hrama i svoja srca da bismo – i kad nas bilo ljudi ili okolnosti obeshrabruju – molitvom vidali svoje rane izazvane stradanjima i gubicima, ali isto tako saosećali sa ranama i stradanjima naših suseda i komšija; da bismo se u molitvi sećali svojih žrtava, ali isto tako poštovali i žrtve naših suseda i komšija. Prirodno je i logično da se svako seća svojih žrtava i da ih poštuje, ali onaj koji poštuje žrtve drugog, jednak je onome ko se žrtvuje za drugog, tj. za bližnjeg. Takvi su nam uzor, a oni koji čine nasilje nad bespomoćnim ljudima, bilo u ratu ili u miru, dostojni su svake osude i prezira.

Moramo se moliti za svakog postradalog, za svaku nevinu žrtvu u ovom gradu i za sam grad Vukovar, jer su molitva i hrišćansko praštanje jedini put iscelivanja rana svih. Zato vas sve pozivam danas da upalimo sveću za svu našu postradalu pravoslavnu braću i sestre, ali isto tako da upalimo sveću za sve nevino postradale Hrvate rimokatolike. Pred Bogom su svi ljudi isti, bez obzira kojoj veri i narodu pripadaju. Bog ne obraća pažnju na to da li se neko zove Mate ili Matej, Josip ili Josif, Ivan ili Jovan, nego kao svoga prepoznaje samo onoga koji ima čisto, smireno i milostivo srce i koji tvori mir. Kada se u molitvi pored svojih žrtava sećamo i stradalih suseda, Hrvata katolika, obradovaće se tamo na nebu i naši bližnji, jer će videti da smo ozareni Hristom razumeli tragiku istorijskih sukoba. Na to nas obavezuje sam Hristos, koji je u večno vrednom nizu blaženstava na Gori, kao lestvama koje uzvode na nebesa, odmah iza onoga blaženi gladni i žedni pravde dodao blaženi milostivi, jer će biti pomilovani, a potom blaženi su, braćo i sestre, mirotvorci, jer će se zaista pokazati kao sinovi Božji.

Lično se molim za sve postradale, palim neprestano voštanicu moga srca za stradale u Glini, Jadovnu, Gruborima, Varivodama, Paulinom Dvoru, u Voćinu, Medaku… Jednako se molim i za one postradale u Ovčari, Škabrnji, Lovasu, Širokoj Kuli, Baćinu, Sotinu i mnogim drugim stratištima. Molim se i za sve nestale, bez obzira kom narodu pripadaju, od 1991. do 1995. godine u strašnom i nesretnom ratu na ovim prostorima. Drugog puta osim puta molitve i praštanja nemamo. To je put koji nam utire sam Gospod i na koji nas poziva Njegovo Jevanđelje. Zar se ne obraćamo Bogu molitvom Oče naš svakoga dana? I zar u toj molitvi ne stoji oprosti nam dugove naše kao što i mi opraštamo našim dužnicima. Zar nas sam Hristos nedvosmisleno i jasno ne podstiče da volimo i one koji su protiv nas? Istinska i iskrena molitva je jedini lek ranjenima, ona premošćuje svaku udaljenost. Jedino pitanje koje sebi treba da postavimo, jeste – da li smo hrišćani, i da li, iako slabi ljudi, verujemo onome što nam Bog otkriva kao zakon našega duhovnog i time telesnog života? Ako smo hrišćani, verom znamo da je u žrtvi i ljubavi, u krstu, već prisutna sila pobede i vaskrsenja. Kao deca Božja, kao oni koji veruju Gospodu Hristu, ne možemo prepustiti onima koji imaju poluge moći od ovoga sveta da nam rešavaju pitanja našeg života, da nam uređuju međusobne odnose, određuju prošlost, sadašnjost i budućnost, bez obzira da li su te poluge politikološke prirode ili dolaze iz drugih sfera moći. U najmanju ruku se može reći da su ciljevi tih poluga različiti od ciljeva Jevanđelja, a to znači od smisla naše hrišćanske vere. Mi smo upućeni jedni na druge, upućeni smo na to da delimo isti prostor i jedni drugima smo potrebni. Samo onda kada smo svesni činjenice da nas je Bog stvorio i da postoji Njegov plan o svakom čoveku tada razumemo pravo dostojanstvo svoje i drugih ljudi. Kada, pak, ne prihvatamo plan i nameru Božju o sebi i drugom čoveku, tada ne prepoznajemo svoje večno naznačenje i drugog kao svog večnog bližnjeg, pa zato neretko vidimo drugog kao neprijatelja i suparnika. Stoga, braćo i sestre, treba opet i iznova da postavimo sebi pitanje, da li smo istinski hrišćani i da li verujemo u promisao Božji? Znamo da jesmo i zato verujemo da će Bog otvoriti oči naših srca da razumemo molitvene reči Hristove upućene Bogu Ocu da svi jedno budu, koje su za nas hrišćane imperativ i poziv.

Imajući ove Hristove reči na umu, molim se, noseći vas sve u srcu, da kao prvi korak na putu koji nas vodi ka tom cilju, svojom verom, nadom i ljubavlju budemo veći od počinjenog zla koje nas je sve ponizilo, te bez osvetničkih misli, prepuštajući se pravdi Božijoj, čuvamo čisto sećanje na sve nedužne žrtve, lečimo ranjene duše, gradimo poverenje i razumevanje među pojedincima i narodima i tako jevanđelskim putem postavljamo čvrste temelje boljoj i pravednijoj budućnosti za svakog pojedinca i svaki narod. Svestan sam da je ovo što govorim samo početak puta koji nazivamo pomirenjem i želeo bih da toga budemo svesni svi, a dozvolite da kažem, naročito mi, predstavnici Crkava i vlada. Nije ni hrabrost, a kamoli mudrost, biti protiv tog puta pomirenja. Taj put je potreban ovom gradu, ali i širem prostoru koji je opterećen teškim teretom sećanja i neizmirenja.

Braćo i sestre, slava Bogu, osvetili smo danas obnovljeni hram posvećen Svetom Nikolaju Čudotovorcu, kao mesto našeg sabiranja u Hristu, i odslužili smo svetu Liturgiju koja je ikona i prisustvo Carstva Božjeg u nama i među nama, u kojoj postajemo jedno sa Hristom i jedno među sobom. Stoga, od sada pa ubuduće, sabirajmo se ovde kao što su to činili i naši preci. Stanimo pred lice Božje, molimo se za mir sa Bogom, za mir u našim srcima, za mir u našim porodicama, za mir u našem društvu, za mir u našem narodu, za mir našim susedima i za mir sa našim susedima, za mir u svemu svetu i, iznad svega, za mir i nepokolebljivost Svetih Božjih Crkava. Molimo se, braćo i sestre, danas i slavimo Jednoga u Trojici Boga, Oca i Sina i Svetog Duha. Amin.

***

Na kraju svete Liturgije, Njegovo Preosveštenstvo Epsikop osečkopoljski i baranjski g. Heruvim dodelio je Njegovoj Svetosti Patrijarhu srposkom g. Porfiriju orden Svetog Stefana Štiljanovića za delatnu ljubav pokazanu kroz svesrdnu pomoć Eparhiji osečkopoljskoj i baranjskoj. Posle svete Liturgije, Njegova Svetost Patrijarh g. Porfirije obavio je čin osvećenja Srpskog doma u Vukovaru.

 

Izvor: SPC

Scroll To Top
Descargar musica