Episkop Gerasim Gornjokarlovački – DOBRI PASTIR KARLOVAČKOG VLADIČANSTVA

SIMEON ZLOKOVIĆ
1911-1990

 

Martiria, izdavačka ustanova Eparhije Gornjokarlovačke
Beograd – Karlovac 2020.

Dobre sluge, i dobri i verni delatelјi vinograda Hristovog, vi ste
teret svojih dana podneli, i primlјeni talanat umnožili, zato
su vam Nebesa otvorena, i ušli ste u radost Vladike Hrista…

(Druga hvalitna stihira na Jutrenju Službe Srbima Svetitelјima)

Pred bogolјubivim čitalaštvom, trudom eparhijskog đakona Budimira Kokotovića, a povodom tridesete godišnjice od blaženog usnuća ovog velikog svetosavskog arhijereja Crkve Hristove, ove 2020. Godine našla se ova vrlo sadržajna i značajna monografska biografija vrlinskog prejemnika i prethodnika naše smernosti u episkopstvu, četvorodecenijskog jerarha i 23. po ustoličenju pastironačalnika gornjokarlovačkog – episkopa Simeona Zlokovića.

I ako bismo hteli reći neku reč za ovog velikog služitelјa Oltara Božijeg, rođenog davne 1911. godine u Bjeloj kraj Herceg Novog kao izdanak slavne svešteničke porodice Zlokovića koja je stolećima davala čestite i vrlinske sveštenike, a da se ne upustimo u slično ovom nabrajanje detalјa njegovog života, njegovih mnogobrojnih dostignuća i opisivanje mnogobrojnih vrlina njegovog plemenitog karaktera, možda bismo najmudriji bili ako bismo se poslužili onom drevnom mudrošću: Nomen est omen! koja nas uči da u imenu vidimo predznak čovekovog karaktera. Jer zaista, u njegovom imenu, kako krštenjskom, tako i monaškom, sadržana je suma njegovog živlјenja.

Ljubomir je bilo kršteno ime vladike Simeona. Ljubo – i –mir! I eto odmah, ako se čitajući ovu knjigu, malo dublјe zagledamo iza mnoštvenosti informacija i podataka o vladikinom životu koje nam ova vredna knjiga donosi, videćemo da je ceo njegov život bio u službi lјubavi i mira:

– Ljubavi Hristove, one na koju smo pozvani onim dvema najvećim zapovestima; ali i one lјubavi žrtvene, one od koje nema veće, „da život svoj polaže za druge”, što je bilo njegovo celokupno služenje uvek sledujući za Hristom, ispijajući rado „čašu koju On pije”, čašu ispovedništva, stradanja i revnosnog služenja drugima.

– Mira kako Božijeg, onog spasonosnog, u Hristu iskupitelјskog, Krstovaskrsnog pomirenja između Boga i čoveka koje se ostvaruje u Telu Hristovom – Telu Crkve, koje oživotvorava i dah mu udahnjuje Duh Očev – Živototodavac, tako i onog mira među lјudima i narodima, među zavađenom i razrođenom braćom i među zlim semenom razdora, nepoverenja i mržnje posvađanim komšijama i susedima. Potraga za istim tim mirom, i njegovo osvećivanje Mirom Božijim bilo je njegovo celoživotno stremlјenje i služenje, njegovo pregalaštvo i sveštena delatnost.

I upravo, kad razmišlјamo o vladiki Simeonu, pred nama se javlјaju one proročke reči: „Kako su krasne na gorama noge onoga koji nose dobre glase, koji oglašuje mir, koji javlјa dobro, oglašuje spasenje. Govori Sionu: Bog tvoj caruje!” (Is 52, 7). One tako lepo opisuju mnoge vrline njegovog karaktera: i njegovo služenje u episkopstvovanju „po gorama” i vrletima Karlovačkog vladičanstva, i njegov propovednički i besednički dar kojim je „javlјao svako dobro i oglašavao spasenje”, a koji je nesebično stavlјao u službu svoje Svete Crkve, kako svojim mnogobrojnim pastirskim besedama tako i bivajući piscem najmanje 50 patrijaraških, saborskih, prazničnih i jubilarnih poslanica, za šta mu je Sinod svojevremeno odao i posebno priznanje jedinstvenom gramatom zahvalnosti. U svima njima je njegova erudicija – ogromno svetovno i bogoslovsko obrazovanje, i poetika i melodika njegovog izraza stavlјa- na u službu jevanđelske pouke i podsticaja na revnost veri otaca, ali i čuvanju, nezaboravnosti i neodstupništvu od onog suštinski otačkog u identitetu srpskog naroda – njegove nacionalne duše – koja je više nego bilo šta drugo bila ugrožena u teškim vremenima njegovog pastirstvovanja sveštenom gornjokarlovačkom katedrom. Upravo tada je njegova reč bivala najveća uteha njegovom narodu, dajući nadu, krepeći i održavajući veru u narodu onim istim rečima: „Sione, Bog tvoj caruje!” kao što gore pomenuti prorok Isajija i sam rađaše u teška vremena naroda Izrailјevog, podsećajući obeznađene na činjenicu da Bog vlada istorijom i da svako iskušenje koliko god teško bilo biva i za nazidavanje, ali i da ima svoj kraj. A bivalo je iskušenja u tim dugim decenijama njegovog služenja, i spolјa od neprijatelјa Crkve a „prijatelјa” naroda, i iznutra od onih koji su bili „vuci u jagnjećim kožama”; od „čestitih” neprijatelјa i od lažnih prijatelјa; od onih „na oko” bliskih i od onih po svemu mu dalekih. Daćemo opet glas dalekovidnom proroku, jer njegove reči najbolјe opisuju tminu bogoodstupništva sa kojim se 40 godina rvao naš vladika Simeon: „Narod je moj zaboravlјen ni za što; koji vladaju njim, cvijele ga, veli Gospod, i jednako na svaki dan huli se na ime moje” (Is 52, 5). I takvo je vreme dopalo ovom velikom arhijereju, da se kao David rve sa Golijatom jedne surove ideologije, ideologije koja je potirala narode, njihov identitet, njihovo ime, njihovu istoriju, njihovu veru i njihovu Crkvu; ali i da je pobedi ovom Ljubavlјu Hristovom i mudrošću mirotvoračkom. Svojim je talantima i svojom revnošću ovaj arhijerej štitio Crkvu od svih neprijatelјa. Na jednom mestu, skromno sumirajući celokupno svoje delo, sam vladika Simeon za sebe će reći: „Nemamo se čime mnogo hvaliti. Ali, iako nismo zaslužni za opšte prilike u ovim našim zapadnim krajevima, nismo nikada prestajali, kako u govorima, tako i u člancima i polemikama da branimo Crkvu pred ovim novim vremenom… Uvek smo bili protiv grupisanja, intriga i podzemlјašenja, što takođe stvara zlu krv i deli Crkvu!

I pored ovih navedenih, još se dve jako bitne odlike vladikine kriju iza njegovog monaškog imena, imena pod kojim je verno poslužio Hristu; imena pod kojim ga je Bog proslavio ali i pod kojim je stekao nadaleko dobar glas i poštovanje i u ovom svetu; imena koje je svojim životom opravdao upodoblјavajući se svojim svetim imenjacima, a pod kojim mu i mi danas prinosimo hvalu – Simeon!

U ovom svom imenu, na simboličan način sabrao je vladika Simeon svoje dve najveće životne lјubavi oko kojih se trudio čitavog svog života: lјubav prema bogoslovlјu i lјubav prema svome rodu. Ljubav prema bogoslovlјu, propovedi Reči Božije, nauci i istinskoj filosofiji života po Jevanđelјu projavlјivao je prateći ceo svoj život primer Svetog Simeona Novog Bogoslova, koga je mnogo voleo i o kome je svojevremeno i pisao. Da se Drugi svetski rat nije isprečio na njegovom putu sabiranja znanja i sticanja mudrosti, koje je kao stipendista svoje Crkve i najbolјi student Beogradskog Univerziteta mladi Ljubomir započeo u Berlinu kod čuvenog profesora i filosofa Nikolaja Hartmana, ovog Hristovog mudrolјubca zasigurno bi vrlo brzo upoznala, i o njemu i danas pričala evropska akademska javnost. Ali, onda bi možda Crkva bila uskraćena za jednog misionara i jerarha apostolskog, pavlovskog kalibra. Otuda Bog ushtede da ga upravi na jedan drugi Put: put istinske filosofije, put Premudrosti i svedočenja Istine, i put ispovedništva zarad nje.

Ljubav prema svome rodu posvedočenu čuvanjem narodnog bića, nacionalne duše i srpskog imena, ali i neprestanim, danonoćnim staranjem o potrebama svoje pastve istim imenom Simeona zadužen, podražavo je ovaj arhijerej svojom mudrošću u upravlјanju, dostojanstvom i držanjem nalik aristokratskom, blagom rečju i mudrim savetom, a najpre primerom – Svetog Simeona Mirotočivog. Svoje služenje svome rodu on je mudro video u služenju Crkvi svoga naroda. Pritom je znao da se mudrost za sadašnje i buduće dane crpi iz prošlosti, i otuda se više nego iko starao da opominje, podseća, uči i svedoči nezaborav narodne prošlosti svoga roda na ovim prostorima. Otuda sledujući primer svoga imenjaka, podvižnika i župana, vladika Simeon i zadužbinarstvom brine za dušu svoga roda, obnavlјajući upravo temelјe i stubove na kojima istorija srpskog naroda već vekovima nepokolebivo stoji na ovim prostorima – njene manastire! O tome svedoče ovih nekoliko redaka koji slede, koje smelo stavlјamo pred vas pozajmlјujući ih iz sadržaja ove knjige: „…iako mi nismo neki manastirlija, jer nam

daleko više odgovara javna služba u Crkvi, tri velike srpske svetinje, tri velika istorijska manastira obnovlјeni su ili sagrađeni za naše vreme. Potpuno novi Dragović u Dalmaciji – sa crkvom, kućom i crkvicom – kapelom Sv. Petke, Krupa u Dalmaciji za čiju smo obnovu dali zajam iz sume naknade za srušenu crkvu u Gračacu, te iz pepela obnovi- li Gomirje, ponos Eparhije gornjokarlovačke danas.” Na ovim temelјima naše prošlosti trudom i primerom vladike Simeona nastavili smo i mi danas da obnavlјamo, dograđujemo i zidamo zdanje svoje crkveno-narodne budućnosti za večnost, čvrsto se nadajući da će zidovi tog zdanja ubuduće stajati nepokolebivo i neuznemiravano, sve do Drugog Dolaska.

Šta nam sve knjiga pred nama donosi o vladiki Simeonu? Autor i istraživač crkvene prošlosti, đakon Budimir, ovom monografijom stvalјa pred nas mnoštvo biografskih podataka, detalјne hronološke informacije i uvide o skoro svakom javnom nastupu i delu vladikinom, i vrlo sadržajne opise skoro svakog od značajnih perioda iz života vladike Simeona. Najveći deo materijala je naravno vezan za hronološki najduži i najsadržajniji, a za nas i najzanimlјiviji i najznačajniji period – njegovo služenje na tronu episkopa gornjokarlovačkih, u – kako je sam vladika na jednom mestu opisao svoju stradalnu dijecezu – „Eparhiji Krsta i Milosti (=Blagodati)”. Nјegovi neumorni i mukotrpni podvizi i mudro četrdesetogodišnje upravlјanje i pregalaštvo na obnovi strahotama Drugog svetskog rata i posleratnih anticrkvenih trendova zatamlјene slave gornjokarlovačkog dvoipovekovnog nasleđa samo delimično mogu biti predstavlјeni ovim kratkim izborom iz jednog izveštaja Sinodu vladike Simeona iz 1980. godine kojim ovaj vredni delatnik vinograda Gospodnjeg sumira svoje dotadašnje tridesetogodišnje nošenje krsta episkopske službe: „…od blizu 200 crkva i kapela, iza rata samo 20 crkava je bilo sposobno za sveto bogosluženje. Sve ostale su bile ruševine, spalјene ili teško oštećene i oplјačkane crkve. Zatekli smo u Eparhiji 11 sveštenika otprilike naših vršnjaka, četiri penzinera na parohijama, od kojih su trojica bili iza granica snage. Zetekli smo i dva sveštenomonaha. Za naše vreme obnovlјeno je ili iznova podignuto na ostacima starih hramova usve 52 crkve. Rukopoložili smo 36 mladih sveštenika, povratili ili primili još 13 sveštenika i jednog sveštenomonaha. Tako je za naše vreme ušlo u Eparhiju okruglo 50 sveštenika… Danas u Eparhiji, što aktivnih, što penzionera, što stranstvujućih, ima sa episkopom 36 sveštenih lica. Za proteklo vreme obnovlјeno je, kuplјeno ili podignuto 40 parohijskih domova. Tako svaki sveštenik živi u svom parohijskom domu… Prvu deceniju svog vladikovanja zaista smo proveli kao vojnik u rovu. Bilo je to vreme krajnjih bezakonja, krajnje bezobzirnosti prema crkvi i sveštenicima.

Međutim, što je još i bitnije, otkriva nam ova knjiga pored spolјašnjih okolnosti njegovog života i ono neprolazno i nezaboravno – njegovu ličnost, stavlјajući pred nas mnoge njegove suptilne misli, prepiske, razgovore i razmišlјanja, kao i tanane i u isto vreme apostolski sadržajne i premudre pokrete njegovog duha izražene kroz, na stranicama pred nama obilato prisutne izvode iz njegovih mnogobrojnih izveštaja, propovedi, poslanica, govora, beseda i pouka. Ono na čemu smo posebno zahvalni kako piscu i priređivaču ove knjige, tako i njegovim sagovornicima i ličnim poznavaocima vladikinim, jesu možda i

najvažnija i najživlјa otelotvorenja vladikinog plemenitog duha pred našim očima, proistekla iz svedočenja njegovih najbližih saradnika i prijatelјa. To daje posebnu priliku, a slobodni smo reći i privilegiju mladim naraštijima kako crkvenih delatnika i pastira, ali i blagočestivog i znatiželјnog naroda naših krajeva, ali i drugih po kojima je seme Božije spasonosne Reči sejao ovaj, kako je autor lepo primetio – dobri pastir karlovačkog vladičanstva – da se upoznaju sa veličinom iplemenitošću ovog velikog oca i učitelјa Crkve Hristove naših dana. Vladika Simeon će se trudelјubivom čitaocu ovih stranica, sigurni smo, pokazati kao jedan od poslednjih primera neprekinutog niza velikih karlovačkih episkopa starog kova, pa je otuda više nego prikladno da ga se sećamo upravo danas, u godini obeležavanja stogodišnjice ujedinjenja pomesnih pokrajinskih crkava u Srpsku pravoslavnu crkvu. Stoga ne nalazimo prikladnije reči kojima bismo završili ovo uvodno slovo od reči blaženopočivšeg vladike Save Vukovića izgovorenih nad odrom vladike Simeona na dan njegovog pogrebenja, koje vide u vladiki Simeonu dostojnog naslednika svojih prethodnika u episkopskom služenju gornjokarlovačkoj eparhiji, a njegovu svetlu ličnost i delo stavlјaju pred nas kao nezaboravnog prethodnika i prejemnika, oca i učitelјa naše smernosti: „Možemo reći da je (vladika Simeon) bio ukras Srpske Pravoslavne Crkve i ukras ove eparhije. Divni arhijereji Gornjokarlovačkog vladičanstva: Mitropolit Atanasije, Sv. Vladika Danilo Jakšić, šišatovačka harfa Lukijan Mušicki, u čiji će grob sada leći, učeni filosof crkveni Petar Petrović, najučeniji vladika između dva svetksa rata Ilarion Zeremski, dobiće u njemu dostojnog naslednika, a Sv. Sava gornjokarlovački Trlajić, koji je presto Gornjokarlovačkog vladičanstva obojio krvlјu svojom i Boga krvlјu svojom proslavio, dobiće u Vladici Simeonu mučenika bez krvi!”

            Pozdravlјajući i blagosilјajući trud autora, sa osobitom radošću preporučujemo vašoj pažnji ovu dragocenu spomen-knjigu, kao trganje od zaborava i predavanje večnom sećanju nebozemne veličine velikoga i dobroga pastira karlovačkog vladičanstva – episkopa gornjokarlovačkog Simeona Zlokovića.

 

 

 

S blagoslovom,

 

 

Episkop Gerasim Gornjokarlovački

Scroll To Top
Descargar musica