Ava Justin – O Svetoj Liturgiji

Ako bi se sve tajne vere hrišćanske, sve tajne Novoga Zaveta, Zaveta Bogočoveka Hrista, i sve tajne Crkve Hristove, Crkve Bogočovekove, mogle svesti na jednu tajnu, onda je ta tajna – sveta tajna Evharistije, Sveta Liturgija Crkve. Jer ona nam objavljuje i daje vascelog Gospoda Hrista u svom čudesnom bogatstvu i raskošju Njegove Bogočovečanske Ličnosti i Njegovog Bogočovečanskog tela, koje je Crkva. Jer je Sveta Liturgija: Crkva sa Hristom i u Hristu i Hristos među nama i u nama.

U svetoj tajni Krštenja dat je sav sveti program i sveti podvig čovekova spasenja i oboženja: sjediniti se sa Hristom, obući se u Hrista, ohristoviti se, obogočovečiti se (Gal. 3, 27; Rm. 13, 14; Kol. 3, 9–12). A taj sveti program, a taj sveti podvig: to ohristovljenje, to obogočovečenje ostvaruje se najsavršenije u svetoj tajni Evharistije, u svetoj tajni Liturgije. Tu se liturgijski, svetotajinski, blagodatno-vrlinski doživljuje sav bogočovečanski domostroj spasenja: od Ovaploćenja do Vaznesenja Hristovog, kao život života našeg i kao duša duše naše. Sveta Liturgija je, po bogomudroj reči Svetog Teodora Studita: ponavljanje celokupnog Bogočovečanskog domostroja spasenja. To se naročito naglašava na kraju Liturgije Svetog Vasilija Velikog, gde se veli: „Ispuni se i izvrši se, Hriste Bože naš, tajna Tvoga domostroja spasenja”. Srž je Svete Evharistije, svetootački rečeno: „Bog postaje čovek da bi čoveka načinio bogom”. I smerni pričasnik pre svetog Pričešća ispoveda: „Božansko telo i obožuje me i hrani; obožuje duh, a um hrani na neobičan način”. Posredi je strašna i izuzetno ogromna tajna; pričasnik sav trepti „gledajući bogotvoreću Krv i Telo” i pričešćujući se njima, i doživljuje najmiliju i najrajskiju blagovest i realnost svih čovečanskih svetova: ispunjuje se svakom punoćom Božjom (Ef. 3, 19; Kol. 2, 10).

Liturgijsko sabranje vernih u Hristu i pričešće Hristom otkriva i projavljuje tajnu Crkve kao tela Hristovog; liturgijsko sveto Pričešće je uvek telo sveživog Gospoda Isusa: „Ovo je telo moje”; i mi smo njime i kroz njega uvek Njegovi, svagda nanovo Njegovi. A i onih koji se sa nama tim svetim Telom pričešćuju. Po apostolskom svedočenju hristonosnog Pavla: „Čaša blagoslova (to jest čaša Sv. Evharistije) koju blagosiljamo, nije li zajednica – κοινωνία – krvi Hristove? Hleb koji lomimo (u Sv. Evharistiji), nije li zajednica – κοινωνία – tela Hristovog? Jer je jedan hleb, jedno smo telo mi mnogi; jer se svi od jednoga hleba pričešćujemo” (1 Kor. 10, 16–17). Tako svi sačinjavamo jednu svesvetu Bogočovečansku zajednicu – Crkvu. U samoj stvari, u Svetoj Evharistiji je sav Gospod Hristos, sva Crkva Njegova, i sve njene tajne i njene svetinje. U njoj je sav Novi Zavet, zavet u sveživotvornoj krvi Božjoj. Bogomudri Kavasila blagovesti: „Crkva pokazuje sebe u svetim tajnama tela i krvi Hristove (tj. u Sv. Liturgiji), ne kao u simvolima, nego kao udovi u srcu, i kao grane u korenu drveta, i, po reči Gospodnjoj, kao loze u čokotu (Jn. 15, 1–5). Jer ovde ne postoji samo opštost – κοινωνία – imena ili analogija po sličnosti, nego istovetnost – ταυτότης. Jer su ove tajne – telo i krv Hristova, a to i jeste istinita hrana i piće Crkvi Hristovoj; i ona, pričešćujući se njima, ne pretvara ih u ljudsko telo, kao što biva sa ljudskom hranom, nego se ona sama (tj. Crkva) pretvara u to telo i krv Hristovu … I ako bi neko mogao da vidi Crkvu Hristovu po tome koliko se ona sjedinila s Njime pričešćujući se Njegovim telom, on ne bi ništa drugo video nego samo Gospodnje telo. Zato i piše Apostol Pavle: Vi ste telo Hristovo, i udi među sobom (1 Kor. 12, 27)”.

Valaam manastir- Sveta LiturgijaTako je apostolsko i svetootačko doživljavanje Svete Liturgije kao tajne same Crkve, tajne pričešća i sjedinjenja sa Hristom. Kroz sveto Pričešće mi stalno obnavljamo svoj savez sa Gospodom Hristom i kao pojedinci i kao „narod Božji” (sr. Tit. 2, 14; Jevr. 2, 17; 8, 8–10; 2 Kor. 6, 16); stalno se utvrđujemo i ucrkvljujemo u Njemu; i to je za nas stvarno uvek novi savez, Novi Zavet u Bogočoveku Hristu. To je ono što nikada, nikada ne treba zaboraviti već uvek pamtiti i obnavljati, i tako sebe u Crkvi stalno iznova bogočovečanskim životom oživljavati. Zato Spasitelj i ozakonjuje blagovesnu zapovest: „Ovo činite u Moj spomen” (1 Kor. 11, 24–25; Lk. 22, 19).

Ovaj liturgijski, ovaj evharistijski spomen ne samo podseća nego i produžuje sav Bogočovečanski podvig spasenja sveta, izvršen Gospodom Hristom. Po bogonadahnutoj reči Svetog Jovana Damaskina: „Svršavanje svetih tajni na Liturgiji ispunjava sav duhovni i natprirodni domostroj ovaploćenja Boga Logosa”. Kroz Svetu Liturgiju i sveto Pričešće na njoj mi doživljujemo sav Spasiteljev Bogočovečanski domostroj spasenja kao svoj. A pre svega Njegovu svespasonosnu smrt i čudesno vaskrsenje. Jer oni potpuno uvode u samo srce i u samu večnost Bogočovečanskog podviga spasenja. Stoga sveti Apostol blagovesti: „Kad god jedete ovaj hleb i čašu ovu pijete, smrt Gospodnju i vaskrsenje obznanjujete, dokle ne dođe” (1 Kor. 11, 26). Stoga je Sveta Liturgija osnovna tajna vere hrišćanske – tajna obznanjivanja i liturgijskog pričesnog darivanja Hristove smrti i vaskrsenja kao našeg spasenja, ohristovljenja, ocrkvljenja, oboženja, obogočovečenja.

Sa tih razloga evo i tri Svete i Božanstvene Liturgije na srpskom jeziku. Jer? – Pravoslavni hrišćani su pozvani da pomoću svetih tajni i svetih vrlina, čiji je izvor i centar Sveta Liturgija, doživljuju Bogočovečanski domostroj spasenja u svima njegovim bogočovečanskim krasotama i blaženstvima.

Hramovi – mjesto gdje se vrši Sveta LiturgijaSledujući apostolskom predanju svete ravnoapostolne braće Kirila i Metodija i ravnoapostolnog Sv. Save, dajemo ovaj prevod Božanskih Liturgija na govornom narodnom jeziku, ali ne osiromašenom i ne udaljenom od crkvenog molitvenog jezika i ritma. Jer kao što se život Crkve u celosti uvek preliva preko granica svake pojedine epohe, organski ih spajajući i sjedinjujući, tako i njen molitveni jezik: samo je onda istinski narodni ako je izraz kontinuiteta i bogatstva opravoslavljene narodne duše i narodnog jezika. Kao što je smisao Crkve da svaki narod, primajući ga u sebe, obogati svojom Punoćom, tako se ona odnosi i prema, jeziku toga naroda: primajući ga za svoj jezik kojim se obraća Bogu, ona ga nadahnjuje i obogaćuje sopstvenim sabornim riznicama i razvija njegove bogodane mogućnosti. Crkva je merilo i naroda i jezika narodnog, nikad obratno. Ona nikad ne razdvaja i ne siromaši, naprotiv – uvek sabira i spaja narod i narode i njihove jezike, novo bogati riznicama starog, a staro obnavlja živim sokovima novog. U jeziku je uvek glavno tajna reči; a tajna reči ljudske neodvojiva je od tajne Reči Božje, slovesne tajne, logosne tajne Logosa Božjeg – Hrista Bogočoveka. Otuda je liturgijski jezik uvek evanđelski, psalamski, molitveni jezik u nadahnuću Duha Svetog, jezik bogosluženja i bogoslavoslovljenja, kojim se osvećuje i posvećuje narodni jezik. Tako se i živi narodni jezik osvećuje bogoslužbenom, liturgijskom upotrebom, jer se, po Apostolu, sve osvećuje rečju Božjom i molitvom (1 Tim. 4, 5).

Prevod Božanstvenih Liturgija: Sv. Jovana Zlatousta, Sv. Vasilija Velikog i Pređeosvećenih Darova izvršen je prema grčkom, starosrpskom i crkvenoslovenskom tekstu. Za prevođenje sa grčkog upotrebljavali smo pre svega starije i novije štampane Služebnike Jerusalimske Crkve, carigradske Velike Crkve, Jeladske Crkve i Svete Gore, a zatim i naučna izdanja najstarijih grčkih liturgičkih rukopisa, kao što su:

J. Goar, Ευχολόγιον, Venetia 1730.

E. Brightman, Liturgies Eastern and Western, Oxford 1896.

A. A. Dmitrievskій, Opisanіe liturgičeskihъ rukopiseй hranящihsя vъ biblіotekahъ pravoslavnogo Vostoka. Tomъ II: Ευχολόγια. Kіevъ 1901.

Π. Τρεμπέλας, Αι Τρει̃σ Λειτουργίαι κατά τούς εν Αθηναις κώδικας, Αθη̃ναι 1935.

M. I. Orlovъ, Liturgія Sv. Vasiliя Velikago, Spb. 1909.

Δ. Μωραϊτης, Η Λειτουργία τω̃ν Προηγιασμένων, Θεσσαλονίκη 1955.

Hram GospodnjiPri prevođenju na srpski, kao što rekosmo, koristili smo i starosrpski prevod, uglavnom iz srbuljskih rukopisnih Služebnika 14-16. veka (prvenstveno iz fonda biblioteke i muzeja Srpske Patrijaršije) i iz prvog štampanog Služebnika Božidara Vukovića. Za crkvenoslovenski tekst koristili smo nekoliko starijih i novijih izdanja Služebnika Ruske i Srpske Crkve.

Kao pomoćna sredstva pri prevođenju imali smo u vidu i novije prevode na novogrčki, ruski, bugarski, nemački, engleski i francuski (Π. Τρεμπέλας-a, K. Kern-a, Mitrop. Gerasima, A. Matzew-a, T. Tarnawskog, Robertson-a, Mgr Sylvestre-a), kao i dosadašnje prevode na srpski jezik (naš prevod Liturgije Sv. Jovana Zlatousta iz 1922. godine ovde smo popravili a ponegde i preradili).

Za konačnu pripremu srpskog teksta Svetih i Božanstvenih Liturgija mnogo su nam koristila svetootačka tumačenja Svete Liturgije, i to: Sv. Maksima Ispovednika, Sv. Germana Carigradskog, Nikolaja Kavasile, Simeona Solunskog i Filoteja Carigradskog, kao i noviji liturgički radovi pravoslavnih ruskih, grčkih i srpskih liturgičara i bogoslova.

Još neke napomene i objašnjenja radi boljeg razumevanja ovog prevoda i izdanja Svetih Liturgija na srpskom. Tekst molitava, jektenija i vozglasa, kao i primedaba i uputstava za sveštenoslužitelje, unet je u ovaj Služebnik onakav kakav je zasvedočen današnjom sabornom vaseljenskom praksom Pravoslavnih Crkava koja produžuje drevno pravoslavno liturgijsko Predanje. Shodno toj praksi, u ovom našem prevodu sve molitve u božanskom činu Sv. Liturgije nalaze se na svom prirodnom mestu: neposredno ispred svojih vozglasa, kojima se svaka molitva logički i završava. To posvedočuje većina starih liturgijskih rukopisa i ne mali broj štampanih izdanja Služebnika.

Isto tako, shodno liturgijskom svedočanstvu drevnog i savremenog sabornog Pravoslavlja, izvesni tekstovi koji su tek u novije vreme ušli u čin Liturgije, i to ne svuda kod svih pravoslavnih (kao što su: Jektenija za upokojene posle Sugube jektenije, i tropar Trećega časa u samom kanonu Evharistije), stavljeni su ovde u uglaste zagrade, jer nije naše da ih ovom prilikom izostavimo ali ni da ih propustimo ne ukazavši na njihovo novije uvođenje u čin Liturgije. To osobito važi za tropar Trećega časa u kanonu Evharistije, za koji su poslednjih nekoliko vekova mnogi pravoslavni jerarsi, liturgičari i bogoslovi već više puta rekli da ga treba ili sasvim izostaviti ili makar preneti ispred molitve epikleze, što smo mi ovde i učinili (tj. stavili smo ga u Liturgiji Zlatoustovoj ispred molitve „Još Ti prinosimo…”, a u Liturgiji Sv. Vasilija ispred molitve „Stoga i mi, Presveti Vladiko…”). Na ovaj način on manje prekida liturgijsku i logičku neprekidnost teksta svete Anafore, to jest teksta molitve epikleze i osvećenja Darova. Odsustvo tog tropara Trećega časa u starijim (pre 16. veka) rukopisnim Služebnicima, kako grčkim tako i srbuljskim, kao i u svim današnjim štampanim grčkim Služebnicima, smatramo da ovde nije potrebno ni dokazivati.

Takođe napominjemo da u Liturgiji Sv. Vasilija Velikog, pri samom osvećenju evharistijskih Darova, reči „Pretvorivši ih Duhom Tvojim Svetim” ovde su izostavljene (iako u novijim slovenskim Služebnicima postoje). One su nepotrebno i neumesno prenete ovde iz Zlatoustove Liturgije, dok u izvornim tekstovima Vasilijeve Liturgije ne postoje, jer su tekstualno suvišne. Naravno, ostale su ovde završne reči osvećenja Darova Vasilijeve Liturgije: „Prolivenom za život sveta. Amin, Amin, Amin.”

Da ne bi nekima izgledala čudna ili neuobičajena poneka mesta u ovom našem prevodu Božanstvenih Liturgija, te da to ne bi smatrali kao od nas uvedenu novinu, napominjemo i sledeće: Spominjanje (i vađenje čestice) među devet svetih činova na Proskomidiji kao prvih Svetih Anđela i Arhanđela, zasvedočeno je ne samo celokupnom današnjom grčkom liturgijskom praksom, nego i mnogim starim liturgijskim rukopisima, kako grčkim tako i srbuljskim i slovenskim. Jer i Sveti Anđeli spadaju takođe u Crkvu kao Telo Hrista Spasitelja i kao „pobožni Sabor Njegovih vernika” (kako o tome divno govori ono sažeto tumačenje Sv. Proskomidije od patrijarha Filoteja Carigradskog, navedeno u našem prevodu na kraju Proskomidije, u primedbi ispod teksta). Dalje, vozglas pred Trisvetom pesmom: „Jer si svet, Bože naš, i u Svetima obitavaš…” tekstualno se tako nalazi u mnogim starim rukopisnim Služebnicima, a tako je doslovno očuvan i u vaskrsnom i prazničnom Jutrenju (gde je, nesumnjivo, prenet kao takav iz Liturgije). Dalje, poredak đakonovog uzimanja blagoslova od sveštenika posle završenog Velikog Vhoda dat je u ovom Služebniku prema izvesnim starim rukopisnim i štampanim Služebnicima i, što je glavno, prema Arhijerejskom Činovniku, jer je to i stariji i pravilniji oblik ovog međusobnog pominjanja i blagosiljanja sveštenoslužitelja. Poznato je svima pravoslavnim liturgičarima da je čin Arhijerejske Liturgije u svojoj neizmenjenosti i liturgijskoj punoći i doslednosti, stariji i očuvaniji nego što je to jerejsko služenje Liturgije kakvo je ono u našim današnjim Služebnicima. Otuda je čin Arhijerejske Liturgije uvek mera i merilo jerejskog Služebnika. Na kraju, treba dodati i sledeće objašnjenje odnosno uputstava za sveštenoslužitelje pri služenju Svete Liturgije: Postojeće napomene, uputstva i objašnjenja u Služebniku, što su opširnija i detaljnija, tim samim pokazuju da su novija i mlađa, tj. da njihovo unošenje u tekst Liturgije kasnijeg je datuma. Zato smo i mi u ovom prevodu, ne mogući ih ipak izostaviti ili prenebregnuti, nastojali pre svega da se ne upuštamo u bilo kakva dodavanja ili proširivanja tih uputstava i objašnješa, a ponegde i da ne unosimo sve one podrobnosti koje se nalaze u novijim štampanim Služebnicima.

Grob četverodnevnog LazaraPoslednja naša napomena odnosi se na pevanje i odgovaranje na Svetoj Liturgiji: Svuda smo beležili drevnu liturgijsku praksu Saborne Pravoslavne Crkve, zasvedočenu i najstarijim izvornim tekstovima Liturgije, a to je – da na sve svešteničke i Đakonske vozglase, prozbe, jaktenije i molitve na Liturgiji uvek odgovara narod, sav pravoslavni verni narod Božji. Jer je Crkva živo Telo večnoživog Bogočoveka Hrista i u njoj svi saborno živimo i saborno se molimo. U tome se takođe ispoljava saborni karakter Svete Evharistije.

Na kraju svega, moja nebozemna molitvena, evharistijska, liturgijska blagodarnost Pastirenačalniku i Velikom Arhijereju Bogočoveku Gospodu Isusu Hristu i Svetim Ocima, Liturzima Crkve Njegove, što me nedostojnoga udostojiše i omoćaše da ovo sveto delo završim. Takođe se ovde osobito zahvaljujem za dragocenu pomoć pri konačnom pregledu ovoga prevoda Božanstvenih Liturgija četvorici mladih hristoljubivih bogoslova, doktora pravoslavne svetootačke teologije, jeromonasima: Atanasiju, Amfilohiju, Artemiju i Irineju. Za trud njihov neka ih Gospod Bog pomene u Carstvu Svome.

Na Blagovesti 1978. godine

Arhimandrit Justin, duhovnik Manastira Ćelije

Scroll To Top
Descargar musica