Iz sadržaja : Sv. Sava Gornjokarlovački br.12

Vaskrsenje simbol večnog života
Dr Dimitrije Kalezić,profesor filosofije na Bogoslovskom fakultetu

Bogoslovske dimenzije vaskrsenja Hristovog.
Hristos je Bog koji se ovaplotio u istorijski realna čoveka, kao i drugi ljudi. Rodio se, rastao, govorio, jeo, pio... druge poučavao i s drugima razgovarao, izlagao svoje božansko učenje na ljudski jezik svoga vremena i svoje generacije, da bi ga ljudi shvatili, i time je vršio veliku misiju spajanja božanskog i čovečanskog, jer su u njegovoj ličnosti spojene dve volje i dve prirode - božanska i čovečanska, ali u jednoj bogočovečanskoj ličnosti. To je najtešnja veza Boga i čoveka, i najpuniji vid ovaploćenja Boga u čoveka. Bog i čovek su u svim religijama uvažavani i smatrani kao dva subjekta koji imaju neku vezu, često i na neki podzemni način. Tipična je bila religija podzemlja, snaga bez očiju, dok nije došao Gospod Isus Hristos.

O bogočoveku
Hristos nije prestajao biti Bog, božji sin, niti je gubio vezu sa svojim božanskim ocem, a postao je čovek i primio je na sebe svu ljudsku prirodu u originalu, primivši i odgovornost za greh i u tome je težište celog njegovog podviga. Iz tog težišta rezultira ono što će doći kasnije - Vaskrsenje. Nijedna od religija, pre i posle njega, niti neke od religijskih stranputica, ne govore o tome, već samo govore o Bogu na odstojanju, o Bogu slućenome, a ne viđenom i doživljenom, o Bogu koji je čovekolik ili je nekog drugog lika.
U hrišćanstvu Bog nije samo čovekolik nego je autentičan čovek. I apostol Pavle podseća da "u Hristu živi sva punoća telesnog božanstva", to znači celokupno božanstvo, celokupna večnost živi u toj pojavi koja se zove čovek Isus iz Nazareta, i to na telesno opipljiv način.
Dakle, to su možda neke osnove za eksperimentalno doživljavanje hrišćanstva. Imajući to u vidu, nije onda nikakvo čudo što je nedelju dana posle Vaskrsenja, apostol Toma, ne verujući u Hristovo vaskrsnuće, tražio da se uveri, i tako postao prvi eksperimentalista u hrišćanstvu. Druga stvar, vaskrsli Hrist je time pokazao identičnost sa sobom vaskrslim. Hristos je prvi iz mrtvih, jer nije vaskrsnut od drugoga (kao što je nekoliko dana ranije u Vitaniji vaskrsao Lazara), nego je sam sebe, silom svoga božanstva vaskrsao.
Posle fizičke smrti i skidanja sa krsta on je sahranjen, a svoju troipogodišnju propoved na zemlji Hristos je ponovio za ta tri dana provedena u Adu (podzemnom svetu), dušama pravednika Staroga zaveta. Ko je od njih prihvatio njegovu propoved pošao je za njim, isto kao i na zemlji. Silu njegovoga božanstva Ad nije mogao zadržati, pa su onda, figurativno rečeno, popucali adski zidovi i vrata, i on je pošao kroz njih, ali ne nazad, u ovaj svet, nego dalje u novu realnost, u realnost carstva božjega, tamo uvodeći ljude.
Prvi je za njim ušao onaj pokajni razbojnik (koji je kraj Hrista izdahnuo na krstu), pa onda ostali pravednici Staroga zaveta koji su primili Hristovu propoved.

O pobedi nad smrću
Hristos je pobednik smrti, on je prevladao i biološku i moralnu i svaku drugu smrt. Ideja da je Bog pobeditelj smrti ima i u nekim drugim religijama, odnosno mitologijama. Ali, činjenica da je on bio i da su ga ljudi doživeli, ima samo u hrišćanstvu. I zato je hrišćanstvo religija nad religijama. Jedino u hrišćanstvu Bog i čovek dolaze do identičnosti i to blagodatne a ne prirodne. Jer, Bog je natprirodan, a čovek je prirodan, sa slikom natprirodnog Boga. I ta slika teži svome originalu i one su na najtešnji način spojene u ličnosti Isusa Hrista, pa je to postala jedna ličnost. U drugim religijama nema ni traga od toga, jer su u njima toliko daleka odstojanja između Boga i čoveka.
Hristos garantuje besmrtnost, koja je u stalnoj komunikaciji i opštenju s njim. To opštenje je po osnovu ljubavi, davanja sebe za drugoga, koji će, ako prihvati ljubav, prihvatiti davanje. U toj uzajamnosti se sastoji ljubav.
Najdublji domet našeg ljudskog identiteta je vaskrsenje Hristovo koje je garant našeg vaskrsenja. U liturgiji Vasilija Velikog stoji za Hrista: "Pokazao si vaskrsenjem put svakoj tvari prema vaskrsenju". Ukoliko ta tvar koja se zove čovek ne ide tim putem, to je stvar njegove nadležnosti koja, u ovom slučaju nije kako treba.

Molitva Svetog Jefrema Sirina
(čita tokom Velikog posta)

U toku Svete četrdesetnice, Časnog i velikog posta, u hramu i kući molimo se Bogu, pored ostalih i molitvom svetog Jefrema Sirina koja glasi : 

Gospode i Vladaru života moga, duh lenjosti, mrzovolje, vlastoljublja i praznoslovlja ne daj mi.

Duh celomudrenosti, smirenoumlja, trpljenja i ljubavi, daruj meni, sluzi tvome.

O, Gospode Care, daruj mi da sagledam svoje grehove, i da ne osudjujem brata svoga, jer si blagosloven u vekove vekova. Amin.

Ovom kratkom molitvom se u potpunosti izražava smisao Velikog posta.
Šta je duh lenjosti? To nije stanje fizičkog nerada, već stanje duhovne obamrlosti, opuštenosti i opustosenosti. Tempo života je takav, da nam stalno nedostaje vremena. A život prolazi. Ne smemo ni da se upitamo šta je cilj i smisao takvog života. Zato se i molimo za izbavljenje od pustoši, besmislenosti, opustošenosti duše.
..

Beseda na Malu Gospojinu 1977. godine
Skica za propoved u Trebinji
Episkop Simeon Zloković

Draga braćo i sestre,
Kada bi ma ko od nas zastao na ulici nekog grada ili puteljku nekog sela, zaustavljao prolaznike i pitao ih odakle putuju i kamo idu, svaki pametan čovek kazao bi nam: da zna odkuda ide i da zna kamo putuje. Ako bi ma ko od njih kazao da nezna odkuda ide i kamo putuje, takvog bismo najprije svi odreda proglasili u najmanju ruku, nenormalnim ili, malo blaže rečeno, od umora izgubljenim.
Ono što mi postavljamo ljudima kad ih negde sretnemo, ono što se postavlja kao pitanje svakom pojedincu na putevima sveta, postavlja se, draga braćo i sestre, pred sve nas kada se pitamo odkuda smo, kuda idemo, i gdje je cilj našeg zemaljskog života. Zašto se rađamo i umiremo? Zašto je nastao život kada ni jedno živo biće pre svoga postanka nije moglo ni želeti ni zamisliti da postane? Kakva se izvorna ili krajnja tajna krije u sudbini svijeta. Da li je sve naše postojanje omeđeno plačem u kolijevci i ropcem na samrtnoj postelji? Ima li ova drama ljudske istorije svoj smisao, svoje određenje, svoj krajnji cilj?
Nema tog velikog puta u Evropi, za koji se nezna gdje počinje i gdje završava, koliko je dug, koliko širok, koliko je čega utrošeno u njegovu izgradnju. Ali se obavezno zna i ko ga je palnirao, projektovao, ko izvodi radove i u koju svrhu. Dakle i na početku i na kraju svakog puta stoji čovek, čovek koji ga projektuje, koji ga izgrađuje i koji zna šta hoće sa tim putem. Pa kad hoćemo da u detalje znamo sve o nekom drugom autoputu, sve o nekoj palti, sve o nekoj slici, sve o pojedinčnim malim i velikim ljudima, pitamo se zašto je čovek nekako indiferentan kada je u pitanju njegovo poreklo, smisao njegovih hodova po zemlji i krajnji cilj njegove egzistencije. Zašto je čovek za sve mnogo zainteresovan, osim za pitanja svoje večne sudbe? Zašto se čovjek više interesuje za materijalne vrednosti nego za duhovne?
Pa ipak odvajkada se čovek od misli i zdrave pameti pitao od  kuda sam, zašto sam došao na svet i kakav je cilj ljudskog života?
I evo, živimo u vremenu kada se svakih deset godina udvostručuje ljudsko znanje po svim pitanjima materijalnog svijeta. Pa ipak sva naša znanja ćute o tim večnim pitanjima. Tu ne pomaže matematika, tu ćuti fizika, tu je nemoćna filosofija, tu otkazuje i sve što mi znamo o zvezdama, o suncu i planetama, o travkama i cvetovima, o hlebu nasušnom i svim pitanjima ovog vidljivog svijeta. Dakle, i danas smo jednako daleko od tih pitanja kao i u vreme naših dedova i pradedova.
Pa ko da nam odgovori na ta večna pitanja? Draga deco božja – samo Bog. Kao što je na početku svakog života ipak roditelj, kao što je na početku svakog doma graditelj, kao što je na početku svakog asfaltnog i drugog puta projektant i izvoditelj, kao što je na početku svakog grada, svake države čovek, tako je na početku svega Stvoritelj i Otac Nebeski. Nevidljiv je jer je duhovan, ali je prisutan kao što je prisutna, najprisutnija od svega oko nas harmonija gravitacije nebeskih tela. I tu silu ne vidimo, ali njeno prisustvo osećamo svuda.
Otuda, draga braćo i sestre, vera prati čoveka kroz ceo njegov život, kroz sva znanja i kroz sve napore da se domogne istine o svetu i istine o sebi. Nauka nam obrađuje činjenice ovog materijalnog sveta, a vera naša činjenice duhovnog sveta, ono što je Bog na početku i u tokovima života i ono što je naša duša u toku našeg trajanja u svetu i posle smrti.
Da, draga braćo i sestre, sve tajne sveta, sve istine materijalnog kosmosa traže svoje osvetljenje. U mraku su sve stvari jednake. Noću je pod našim prstima sve jednako: i kamen, i zlato, i srebro, i drvo. U mraku ništa nema svoje ime, svoje određenje. Tek kada grane sunce, stvari pokazuju svoj oblik, svoju suštinu, svoju boju, dobijaju svoje ime. Danas čovek raspolaže čudesnim svetlosnim zracima kojima prodire do u jezgro stvari, materije, žive ćelije, svakog živog tela. I tek pod tom svetlošću iskrcavaju nepoznate istine, ali se rađaju i nove tajne.
I naša večna sudbina traži svoje osvetljenje. Hristos je kazao: ''Ja sam svetlost svetu, ko za mnom ide neće hodati po tami'' (Jn. 8,12). Tu svetlost svoje istine uneo je Sin Božiji u svoju Crkvu. Ta svetlost koja osvetljava naš um, koja daje ime i pravo mesto svemu oko nas, nosi u sebi Crkva Hristova, čiji je deo i naša Srpska Crkva. Crkve se podižu zato da se čovek u njima makar za malo oslobodi pirtiska sveta i okrene svojoj duši. Da se u molitvi, u tišini, u smirenju, u pobožnosti nađe pred Bogom, kao što naučnik u tišini i miru otkriva tajne ovog materijalnog sveta.
Eto, draga braćo i sestre, zato smo mi danas ovde, zato sam i ja ove godine došao među vas. Moja misija je misija Crkve, da propoveda ono što je bilo pre nas, da uči o Bogu koji je Stvoritelj, koji je prvi Roditelj, koji je život planirao, stvorio, i Koji je tu pored nas. Ko ima snage da se smiri, da duboku razmisli, da zaželi da Ga nađe, naći će Ga. Ne u vrtlozima svakodnevnog života, ne na raskršćima gde se ljudi guše od mnoštva i brzine kretanja njega i sveta, nego u hramu, gde sve potseća na Njega, našeg Oca Nebeskog.
Danas je dan Rođenja Majke Hrista Spasitelja. Bila je kćerka čestitih roditelja Joakima i Ane. Njihov dan je sutra. Ona je rodila Sina Božjeg, Isusa Hrista Spasitelja sveta. Ona je otvorila vrata spasenja za ljudski rod. Nju je izabrao Bog da postane najsretnija majka, kao što je sve nas ljude odredio da budemo slika i odraz Njegov u ovom čudesnom svetu.
Slava Bogu našem večnom Roditelju. Amin!

Vladika Nikolaj Velimirović
-izreke -

Bezbožnik se boji skoropostižne smrti, lopov se boji obijača, ubica se boji mača, gordljivac se boji sramote, klevetnik se boji suda istine.

Veliko bogatstvo otkriva siromaštinu.

Telesni brak je samo simbol duhovnog braka.
U telesnom braku prvo pristupaju radosti pa onda gorčine, dok u duhovnom prvo gorčine pa radosti.

Vlast je veliko iskušenje i malo je onih koji mogu tom iskušenju odoleti.

Od pamtiveka vuci kolju jaganjce,  a nikada nijedno jagnje nije zaklalao vuka. Pa ipak je u svetu vise jaganjaca nego vukova.

Često jednog dana kad učiniš jedan greh, učinićeš i drugi, i kad pokažeš jednu vrlinu pokazaćeš i drugu.

Ko ima veliko ima i malo.

Gospodar duše, gospodar je i tela.

Kao što se sveća od sveće pali, tako i dobro delo od dobrog dela.

Učini dobro i zakopaj pod kamen, ono će od kamena načiniti sebi jezik i objaviti se.

Ko daleko ode sa đavolom u šetnju, teško se vraća na pravi put.

Što više slasti to je manje slatko, što više gorčine to je manje gorko.

Vladanje zastrašivanjem je očajno i poslednje sredstvo u rukama nemoćnih upravitelja jedne zemlje.

Neprolazne vrednosti su dragocenije od prolaznih kao što je večnost dragocenija od vremena. A neprolazne vrednosti ulaze u okvir zdravlja duševnog.

Istina ne zavisi od vremena i nije ni nova ni stara, nego upravo Istina, juče, danas, sutra.

Ako se knjige budu množile današnjom brzinom, biće više učitelja nego učenika i razbiće se pamet od knjige čoveku kao ogledalo kad se razbije na stotinu parčeta.

Biranje kraljica lepote moderni je običaj starih latinskih naroda. U stvari, to je samo jedna vešto prikrivena trgovina belim robljem.

Kad čovek misli da je na vrhuncu svog uspeha, tada, u stvari, stoji na granici svoje propasti.

Lenjost je jedan od smrtnih grehova jer umrtvljuje dušu u čoveku. Lenjo telo je gnezdo poroka, lenja duša naseobina đavola.

Kad radiš, ne gledaj samo korist, i dobit, i uspeh. Lepota i naslada koju jedan stolar oseća pri tesanju, struganju, glačanju i sklapanju drveta ne da se ničim isplatiti. Moralna lepota, lepota duše, srca i karaktera svetli i kroz najružnije lice čovečije.

Kakvu ljubav prema prijateljima nudi takve će i prijatelje naći.

Ljudi koji ne mogu videti svet u sebi još manje mogu videti sebe u svetu.

Ljudi koji ne mogu učestvovati u tuđem bolu, još manje mogu učestvovati u tuđoj radosti.

Zalud je bure od najskupljeg drveta kad se u njemu drži ukislo vino.

Tri stvari ne žuri dok govoriš: O Bogu, dok ne utvrdiš veru u njega. O tuđem grehu dok se ne setiš svoga i o sutrašnjem danu, dok ne svane.

Ne prljaj onoga koji se počeo prati nego mu pomozi da se opere.

Ko nije stradao od požara u sebi, taj će zajaukati kad mu prst oprže.

Voda se može upotrebiti za električnu vodenicu, ali i za potop sveta.

Kao što suze teku od velike žalosti, ali i od velike radosti, tako strah obuzima čoveka od velikog zločina, ali i od velike žrtve.

Ako sam pozvan da se branim ja ću ćutati, ako sam pozvan da branim istinu ja ću govoriti.

Beseda na Veliki petak
Starac Filotej Zervakos

"Bože, Care moj od davnine, Koji tvoriš spasenje posred zemlje!" (Ps. 74, 12)

Ti, sveslavna silo! Ti, beskrajna premudrosti Božija! Ti, Raspeti, Gospode, daj mi snage tokom ovoga svetoga dana i u ovom svetom času. Daj mi poimanje i mudrost na rečima, i molitvama našeg Svjatjejšeg Patrijarha udostoj jezik moj da slavi veličanstvo Tvoje!
O najblagosloveniji patrijarše svetoga grada Jerusalima, o najsvetiji od svetih arhijereja, o najsvetiji oci i braćo i hristoljubivi sabore!
Velika tama bezverja, bezbožja i idolopoklonstva je pokrila čitavu zemlju! Ljudi su počeli da se klanjaju nebu, suncu, mesecu, zvezdama, čak i četvoronožnim životinjama i insektima kao božanstvima. A klanjanje jedinome istinitome Bogu je iščezlo! Mnogi drevni filosofi, naročito grčki, razmišljali su i došli do zaključka da stvorenja nisu bogovi, već da su stvorena od Boga - Tvorca i Sazdatelja. A budući da nisu mogli da Ga poznaju, oni su načinili žrtvenik i posvetili ga "Nepoznatom Bogu"...

Zavještanja Stefana Nemanje Zavještanje jezika
(Izvod iz knjige Zavještanja Stefana Nemanje, Zavještanje jezika, Mile Medić, 45-55, "Filip Višnjić", Beograd)

Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Riječ se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu?
Ne uzimajte tuđu riječ u svoja usta. Uzmeš li tuđu riječ, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje, nego najmanju i najneznatniju riječ svoga jezika.
Zemlje i države ne osvajaju se samo mačevima nego i jezicima. Znaj da te je neprijatelj onoliko osvojio i pokorio koliko ti je riječi potro i svojih poturio.
Narod koji izgubi svoje riječi prestaje biti narod...

Pravoslavlje u Rijeci
(
Drugi dio )

 2. Neuspela traženja da se izgradi crkva od kamena u vreme Karla VI

Kapelica koju je 1720-e godine osvetio Danilo Ljubotina nalazila se na jednom terenu koga je Antonio Mengeno kao predstavnik Grka kupio 1716 godine. No, zemljište nije odmah bilo spremano za izgradnju, već je moralo biti raskrčeno. Tek je nakon toga podignuta kapelica.
Međutim, zemljište na kojem je bila izgrađena kapelica nije bilo u potpunosti isplaćeno vlasniku. Kako su Rijeku počeli da napuštaju Grci-pravoslavni trgovci zbog neprijateljskog odnosa gradske administracije prema njima, ali i zbog slabe konkurentnosti riječke luke, gradske vlasti su počele razmišljati kako da u svoje vlasništvo povrate teren na kome je bila kapelica. One su nameravale da na tom terenu podignu lazaret, odnosno prinudni smeštaj za moreplovce koji su dolazili iz krajeva u kojima su vladale zarazne bolesti, naročito kolera.
No, tek nakon što je gradska uprava uvidela da je prostor na kojem se nalazila kapelica premalen za lazaret, pravoslavni trgovci su ponovno mogli  da zatraže dozvolu da grade  kamenu crkvu na istom terenu. Istovremeno s upućivanjem molbe za dozvolu, pravoslavni su zatražili da  crkvu, kada bude izgrađena, osveti biskup iz Gomirja kao što je to bilo s kapelicom.
U to je vreme Car Karlo još stajao na stanovištu  da se riječka slobodna luka i sam grad moraju razvijati kako bi putem trgovine preko ovih luka  Carevina mogla ekonomski jačati. Pošto su, na bazi privilegija, sve odluke o nekatolicima zavisile od njega, on je 16. februara 1732. godine nalogom naredio Unutarnjeaustrijskim Tajnim savjetima  da  brinu o slobodi trgovine, pa je, u tom smislu, zadužio i riječkog kapetana da dă svaku vrstu potpore grčkoj trgovačkoj zajednici preko  Antonia Vicemana  koju ju je predstavljao.
Antonio Vicemano je onda otišao u Beč i ponovo podneo molbu za dozvolu za izgradnju crkve. Po povratku iz Beča i Gra
ca u Rijeku,  Antonio je pokazao  kapetanu Rijeke, grofu Adelmu Antoniu Petazziu,  dva reskripta savetnika Donje Austrije u kojima se od njega tražilo da poštuje privilegije i patente koje je car dao pravoslavnim vernicima.
Nakon toga  u Rijeku je došao pravoslavni sveštenik i  s nekoliko predstavnika pravoslavnih koji su u Rijeci živeli, od kapetana zatražio dozvolu da izgrade crkvu. U podnesenoj molbi je stajalo da pravoslavni vernici traže dozvolu da izgrade crkvu od kamena  van zidina grada na javnom mestu. Sada su oni svoj zahtev konkretizirali tražeći   da izgrade crkvu od kamena na onom mestu gde su pre nekoliko godina izgradili crkvu  od drveta, koja se još uvek tamo nalazila, ali je bila napuštena.
..

Carstvo Božije i Carstvo Nebesko u Svetom pismu Novog zavjeta
o. Slaviša Simakovi
ša

Pouke o Carstvu Božjem  zauzimaju centralno mjesto u Spasiteljevoj učenju. Stoga kao prvu novozavjetnu blagovijest, On i objavljuje istinu da sa Njim i u Njemu dolazi ljudima Carstvo Božje (Mt. 4,17; sr.3,2; Lk. 10,9.11.). Kada Duhom Svetim čini neobična božanska djela, Spasitelj ukazuje na to kao na dokaz da je ljudima došlo Carstvo Nebesko (Mt. 12,28; Lk. 11,20). Time zapravo pokazuje da On, Duh Sveti i Bog Otac jesu Carstvo Nebesko, Carstvo Božje – ili bolje rečeno: sve ono što Oni daruju svijetu u bogočovječanskom domostroju spasenja. Zato je i Spasiteljeva misija bila u propovijedanju Jevanđelja o Carstvu (Mt. 4,23; Mk. 1,14; Lk. 8,1). Isto tako i učenicima svojim Gospod naređuje da propovijedaju Jevanđelje o Carstvu propraćajući svoju propovijed božanskim djelima: iscjeljivanjem bolesnih, čišćenjem gubavih, vaskrsenjem mrtvih, izgonjenjem đavola, itd. (Mt. 10,7-8; Lk. 9,2). Tako je u samoj stvari propovijed Jevanđelja, propovijed o Carstvu. Stoga Gospod objavljuje: ''Carstvo se Božje propovijeda Jevanđeljem'' (Lk. 16,16), i za svoj bogočovječanski poziv ističe: ''Treba mi propovijedati Jevanđelje o Carstvu Božijem, jer sam na to poslan'' (Lk. 4, 43). Kasnije On ponovo ističe: ''Propovijedaće se ovo Jevanđelje carstva po svemu svijetu za svjedočanstvo sima narodima'' (Mt. 24,14). Ne samo do svoje krsne smrti, nego i poslije svog vaskrsenja, u toku četrdeset dana koliko je još proveo ovdje na zemlji, Spasitelj govori svojim učenicima o Carstvu Božjem (Djel.ap. 1,3).
Pošto je Spasiteljevo Jevanđelje – Jevanđelje o Carstvu Božjem, o Carstvu Trojičnog Božanstva, to On i postavlja traženje Carstva Božjeg za cilj čovjekovog života na zemlji: ''Ištite najprije Carstva Božjeg i pravde njegove'' (Mt. 6,33; Lk. 12,31), a sve ostalo što je čovjeku potrebno, daje se uz Carstvo Božje kao neki dodatak (Mt. 6,33; Lk. 12, 31).
Dramatična je sudbina Carstva Nebeskog na zemlji. Blagodareći čovjekovom nehatu u nju se umiješao svojim zlom đavo, koji se neumorno trudi da na njivi duša ljudskih onemogući uspjeh nebeskih istina.Donekle i uspijeva, ali njegov kraj je jasan: ''Na dan Suda, pravednici će kao sunce zasijati u Carstvu Oca svoga nebeskog, a grešnici će biti bačeni u peć ognjenu gdje je plač i škrgut zuba'' (Mt. 13,24-30; Mt. 13,36-43).  U samoj stvari, zemlja je podnožje neba i ljudi su sazdani na njoj da u njima uspijeva nebesko bilje, nebeske istine. Da natprirodno uspijeva u prirodnom, nebesko u zemaljskom, Božje u ljudima. Nebesko Carstvo je kao zrno gorušičino i ono natprirodno po svojoj prirodi uspijeva u čojeku, ako je zemljište duše čisto i obrađeno (Mt. 13,31-32; Mk. 4,31-32; Lk. 13,19). Takva je tajna Spasiteljevog učenja o spasenju, da nebeske i natprirodne istine, rastući u ljudskoj prirodi, onebese je i onatprirode, spremajući je za ulazak u Carstvo Nebesko.
Carstvo je Nebesko kao kvasac istine Božje u tijestu prirode ljudske, sa jednim ciljem, da sve tijesto ukisne Bogom i Božjim (Mt. 13,33; Lk. 13,21). Tako postoji neka genetička veza između istina Nebeskog Carsta i čovjeka. Zasijane u čovjeku, ove istine niču i rastu  da čovjek ne zna, jer zemljište bogolike duše ljudske daje sokove sjemenu i ono najprije donese travu, potom klas, pa zatim ispuni pšenicu u klasu (Mk. 4,26-29).

Carstvo Božije

Po svojoj beskrajnoj božankoj prirodi, Carstvo Božje prepuno je božanske tajanstvenosti i duhovnosti, te je njegov proces napredovanja nevidljiv za ljudsko oko. Ono dakle, na nevidljiv način uspijeva u čovjeku, uspijeva na obrađenom tlu bogolike duše koja je takođe nevidljiva. Božanska nevidljivost u bogolikoj nevidljivosti; nevidljivi Bog u bogolikoj duši čovjekovoj.1) Zato sam Car Carstva Božjeg, na pitanje fariseja, kad će doći Carstvo Božje, odgovara: ''Carstvo Božje neće doći da se vidi; niti će se kazati evo ga ovdje, ili ondje je! Jer gle, Carstvo Božje je unutra u vama'' (Lk. 17,20-21). Jedno je sigurno: ''Ako se ko ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u Carstvo Božje'' (Jn. 3,5). To je zato što je Carstvo Božje voinstvujuća crkva ovozemaljska, čiji član postajemo krštenjem.
''Kada ga upitaše fariseji: kada će doći Carstvo Božje, odgovarajući reče im Carstvo Božije neće doći da se vidi... Gle, carstvo je Božije unutra u Vama (Lk. 17,20-21), u duši koja čezne za Bogom. Zato: ''Carstvo Božje nije jelo i piće, nego pravda i mir i radost u Duhu Svetom (Rim. 14,17). Carstvo Božje je Crkva Njegova u kojoj caruje blagodat i istina koja Duhom Svetim preporađa vjerne za život vječni.
Već su i starozavjetni proroci govorili o dolasku Carstva Božjeg, Carstva mira (Is. 52,7; Is. 32,1; Is. 32,17-18; Is. 2,1-4), Carstva koje će se raširiti po cijeloj zemlji (Dan. 2,34-35; Dan. 2,44), a sam Hristos svoju nauku naziva ''Jevanđeljem Carstva'' koje će se propovijedati po cijeloj zemlji (Mt. 24,14), i dolazi na zemlju da ostvari to proročanstvo o Carstvu Božjem, da pozove grešnike na pokajanje (Lk. 5,32) i da propovijeda Jevanđelje o Carstvu Božijem (Lk. 4,43; 8,1; 9,2; 9,11).
Očigledno je dakle, da Hristos okuplja oko sebe ljude koji žele da prihvate Njegov put spasenja i da na taj način stvara jednu vidljivu ljudsku zajednicu koju naziva ''Carstvom Božjim'', a sebe naziva Carem toga Carstva koje se po svojoj suštini razlikuje od svih zemaljskih carstava ikad viđenih na zemlji (Lk. 22,24-26) i baš zbog te bitne razlike Spasitelj i kaže Pontiju Pilatu: ''Carstvo moje nije od ovoga svijeta'' (Jn. 18,36). Govoreći o svome Carstvu ili o Crkvi svojoj, Spasitelj upotrebljava slike iz konkretnog života da bi nam što jasnije prikazao sliku svoje crkve i svog odnosa prema njoj. Slika koja se mogla vidjeti skoro na svakom koraku u jednoj stočarskoj zemlji kao što bješe Palestina u ono doba, jeste slika pastira koji vodi svoje stado. Spasitelj sebe upoređuje sa dobrim pastirom koji vodi stado svoje na obilnu pašu i čuva ga od nasrtaja vukova (Jn. 10,9-14) i čak direktno proriče da će u svoj ''tor'' dovesti ''ovce'' koje toga momenta ne bijahu sa njim ''i biće jedno stado i jedan pastir'' (Jn. 10,16). Dakle, pod slikom pastira, ovaca i tora, Hristos govori o zajednici koju će on osnovati, dakle govori o Castvu Božjem, o Crkvi svojoj kojoj je On glava i koja je u ovom svijetu ali nije od ovoga svijeta. Poznato je da ima i drugih poređenja koje Spasitelj upotrebljava da bi prikazao osnivanje i dejstvo svoje Crkve, odnosno da bi nam dočarao sliku Carstva Božjeg ovdje na zemlji.
''Tada reče: na šta liči Carstvo Božje i s' čime ću ga uporediti? Ono je slično gorušičinom zrnu koje čovjek uze i posija u svome vrtu, te uzraste i posta veliko drvo, pa se ptice nebeske nastaniše na njegovim granama''... ''Ono je slično kvascu koji je žena uzela i pomiješala u tri kopanje brašna, dok sve nije uskislo'' (Lk. 13,18-21; Mt. 13,33). Carstvo Nebesko je slično i sijaču koji sije sjeme na njivi svojoj ali sjemena padnu na različitu podlogu i donose različitu količinu ploda (Mt. 13,4-23). Slično je Carstvo Božje i njivi na koju domaćin posije dobro sjeme, a neprijatelj posije kukolj (Mt. 13,24-30). Slično je Carstvo Božje i mreži bačenoj u more u koju se uhvati mnogo razne ribe (Mt. 13,47-50). Slično je i blagu zakopanom u polju, koje čovjek nađe i sakri, pa ode te proda sve svoje imanje samo da bi kupio to blago (Mt. 13,44).
Bog je, po riječima A. Šmemana, ponudio ljudima nov život u carstvu Božjem, tj. poznanje Boga u ''novom vijeku'' u Crkvi koja je sama suština toga Carstva.2) Tako mi još za vrijeme ovozemaljskog života gradimo sebi vječnu kuću na nebesima, svoje vječno obitalište, jer je nebeski stan pravi zavičaj nebočežnjive duše ljudske, koja je sva porijeklom sa neba.3)   

Carstvo  Nebesko

Sa krajem ovoga svijeta biće i kraj blagodatnom Carstvu Hristovom i nastupiće Carstvo slave. Blagodatno je Crkva i svi vjerujući a naziva se tako što u njemu dejstvuje blagodat Božja koja čisti i preporađa ljude za novi život. Ovo Carstvo je privremeno, dok je Carstvo slave vječno. Ono će nastupti poslije Opšteg ili Strašnog suda. O kraju blagodatnog Carstva Apostol Pavle kaže: ''Onda kraj, kada preda Carstvo Bogu Ocu i kad ukine svako poglavarstvo i svaku vlast i silu (1. Kor. 15,24-25).
Hristos kada govori o Carstvu Nebeskom, govori kao o budućem događaju, o događaju koji ima da se desi. Govori o njemu kao krajnjoj granici, krajnjem cilju čovjekovog života. ''Naše življenje je na nebesima'' (Flb. 3,20). Tamo je naša nagrada...stegni noge svoje; nauči ih da koračaju čvrsto, jer ima mnogo klizavih mjesta i ako padneš mnogo ćeš izgubiti. No iako padneš ustani i gledaj gore k' nebu gdje je nagrada. A nagrada je Carstvo Nebesko, vječni pokoj, slava sa Hristom, bezbrojna blaga koja se riječima ne mogu iskazati. Krasotu te nagrade može opisati samo onaj koji ju je i dobio.
Na Strašnom sudu, pošto odvoji pravednike od nepravednika, Gospod će pravednicima reći: ''Hodite blagosloveni Oca mojega, primite Carstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta'' (Mt. 25,34). Sveti Kiril Jerusalimski kaže: ''Gospod naš Isus Hristos doći će s' neba pri svršetku svijeta i uspostaviće Svoje Carstvo i ovaj stvoreni svijet opet će se obnoviti. Pošto je ovaj svijet prepun grijeha, proći će on, da bi se ponovo javio boljim i tako vječno živio u Carstvu Nebeskom. Nemojmo tugovati što umiremo, i zvijezde će prestati postojati, pa će se opet javiti. Gospod će saviti nebesa, ali ne da ih uništi, već da ih ponovo javi u boljem vidu. Kao što očekujemo vaskrsenje umrlih, isto tako očekujemo i neku vrstu vaskrsenja nebesa''. Blaženi Avgustin kaže: ''Ovaj svijet proći će ne u smislu potpunog uništenja, već u smislu promjene stvari''.
U Carstvu nebeskom tijela će postati neraspadljiva; u njima neće biti ništa što podliježe smri, te stoga neraspadljivost postaje besmrtno svojstvo tijela ljudskog. To će biti najsudbonosniji doživljaj ljudskog tijela, te će ona poslije Strašnog suda ući u Carstvo Nebesko kome neće biti kraja.4)
Kada bude došao kraj ovog zemaljskog svijeta, on će biti praćen strašnim potresima, zemljotresima, grčevima prirode, jer će se zlo pomamno boriti da zanavijek ostane na njoj i u njoj. Nevolje će nagrnuti sa svih strana; smrt će mahnito jurišati na sve živo. Sva će se priroda uzbuniti, sunce će pomračiti, mjesec svoju svjetlost izgubiti, zvijezde s' neba popadati... i ljudi će umirati od straha i o čekanja onog što ide na zemlju (sr. Mt. 24,29; Mk. 13,25; Lk. 21,25; Lk. 21,26; Otkr. 6,12-14). No sve će to biti znak da su zlo i smrt na izdisaju, da je sazrelo žito zemaljsko, da je stiglo vrijeme žetve (sr. Otkr. 14,15), i da nastupa preobražaj prirode kroz oslobođenje od zla, grijeha i smrti dolaskom bezgrešnog i besmrtnog Gospoda i nastupanjem Carstva Božijeg u vascijeloj prirodi! Gledajte na smokvu i na sva drveta, poučava Spasitelj, kada vidite da Vas potjeraju, sami znate da je blizu ljeto. Tako i vi kad vidite da se sve ovo zbiva, znajte da je blizu Carstvo Božije (Lk. 21,29; sr. Mt. 24,32-33).
Sveti Irinej blagovijesti: ''Kada bude prošlo obličje ovog svijeta, i čovjek se bude obnovio i ustao za neraspadljivost tako da više neće moći ovještati, onda će se javiti novo nebo i nova zemlja, na kojoj će boraviti novi čovjek''. A Sveti apostol Pavle kaže: ''Kada se zemaljska naša kuća tijela raskopa, imamo zgradu od Boga, kuću nerukotvorenu, vječnu na nebesima'' (2. Kor. 5,1).Spasitelj pak kaže: ''Koji god vjeruje u Njega, doći će i sjesti za trpezu sa Avramom i Isakom i Jakovom u Carstvu Nebeskom'' (Mt. 3,11). Anđeli i pravednici na nebesima sačinjavaju jednu Crkvu trijumfujuću, nebeski Sion, grad Boga Živoga (Jevr. 12,22-23).  U samoj stvari blaženstvo pravednih duša počinje još ovdje na zemlji u njihovim hristočežnjivom blagodatno-vrlinskom ohristovljenju i otroičenju, produžuje se u zagrobnom životu i poslije Strašnog suda dostiže punoću ''sa svima svetima''.5) Ono što očekujemo, razlikuje se mnogo od sadašnjeg. Razlikuje se toliko koliko se klas razlikuje od zrna iz koga je proizašao. Sadašnji život je nalik na zrno; očekivani život javiće se u krasoti klasa.6)
Vaspostavljanjem čovjeka u prvobitno stanje, Gospod će  vaspostaviti i prirodu u njeno prvobitno stanje, bezgrešno stanje (Rm. 8,21). Tada će ne samo hristočežnjivi ljudi ''drevnjeju dobrotoju vozobrazitisja'' (drevnom ljepotom obnoviti se)7) ,  nego će se obnoviti i sva priroda, pošto će dejstvom blagodati Božje izbaciti iz sebe i zbaciti sa sebe sve grijehe i svo zlo, sve posledice grijeha i zla a sa njima i samu smrt. Tako će nastati novo nebo i nova zemlja gdje pravda živi (sr. 2. Petr. 3,13; Otkr. 21,1).
''Nebesa će s' hukom proći, stihije se od vatre raspasti a zemlja i djela što su na njoj izgorjeti... Nebesa će se spaliti i raskopati, stihije od vatre rastopiti'' (2.Petr. 3,7 i 10 i 12). Iz ovog vaseljenskog požara u kome će sagorjeti svo zlo izaći će novo nebo (2.Petr. 3,13). To znači na novom nebu, u carstvu Nebeskom neće biti nepravde, ni zla, ni grijeha, ni bolesti, ni smrti, jer će se sve to ognjem spaliti i bogozdano biće prirode, prekaljeno božanskim ognjem, zablistaće u novoj, neizrecivoj krasoti. Dakle, ova kosmička katastrofa nije uništenje svijeta nego njegovo preobraženje.
Svojim grehopadom čovjek je svu prirodu povukao za sobom i predao je u ropstvo grijehu i smrti.. Zato sva bogosazdana tvar neprestano uzdiše čekajući svoje oslobođenje iz ropstva koje će joj Hristos podariti. Preobrazivši je Bogočovječanskim domostrojem spasenja u Carstvu Nebeskom. Tako je Sveopštim sudom i ulaskom u Carstvo Nebesko kazana završna blagovijest Jevanđelja Spasovog. Prestaće tad stara zemlja i što je u njoj rodilo, bilo i sile imalo. Sva će se drama zemljina završiti. Ukinuće se svaka vlast i sila smrti, grijeha i đavola. Sve što je protivbožje i nebožje, antihristovsko i nehristovsko, satjeraće se u pakao. Tamo će biti sva njihova vlast i sila a svuda drugdje, po svim beskrajnostima i bezgraničnostima Božjih svjetova biće vječno Carstvo i sila Trosunčanog Boga.
Vječno blaženstvo pravednika u Carstvu Nebeskom mi ne možemo ni približno zamisliti. Apostol Pavle kaže: ''Što oko ne vidje i uho ne ču i u srce ljudsko ne dođe, ono ugotovi Bog onima koji Ga ljube'' (1.Kor. 2,9). Koliko nam je u svetom otkrivenju kazano, to će blaženstvo pravednika dolaziti od njihove blizine sa Bogom i opštenja sa Njim i od življenja u svjetlosti i slavi Božjoj. O tome Spasitelj kaže: ''Tad će pravednici zasijati kao sunce u Carstvu Oca svoga'' (Mt. 13,43). U tom blaženstvu učestvovaće pravednici cjelokupnom ličnošću svojom, to jest i dušom i tijelom, jer će i njihovo preobraženo tijelo biti proslavljeno i sposobno da učestvuje u vječnoj slavi Božjoj. Stepen blaženstva zavisiće od stepena savršenstva pravednikovog načina života. Kao što o tome piše Sveti Apostol Pavle: ''Druga je svjetlost suncu, a druga svjetlost mjesecu i druga svjetlost zvijezdama. Zvijezde se od zvijezda razlikuju u svjetlosti. Tako i vaskrsenje mrtvih'' (1.Kor. 15,41-42).
Naš vječni život sastojaće se u tome što ćemo ''svagda sa Gospodom biti'' (1.Sol. 4,17; sr. Jn. 14,13), živjeti u Njemu i Njime i time se ohristoviti, ohristoličiti, postati hristoliki i ''bićemo kao On'' (Jn. 3,2-3). Prebivajući u Svetim Tajnama i vrlinima, mi ćemo prebivati u samom Gospodu, jer ''Bog je ljubav i koji obitava u ljubavi, u Bogu obitava i Bog u njemu obitava'' 1.Jn. 4,16). U vječnom životu našem savršeno će se ostvariti molitvena želja čovjekoljubivog Gospoda: ''Da svi jedno budu, kao Ti Oče što si u meni i ja u Tebi; a i oni u nama jedno da budu. Ja u njima i Ti u meni; da budu sasvim jedno'' (Jn. 17,21; 17,23). Pogruženi u neiskazano savršenstvo Trojičnog Božanstva, pravednici će u vječnom životu sijati kao sunce u Carstvu Oca nebeskog i radosti njihove niko neće moći uzeti od njih (sr. Mt. 13,43; Jn. 16,22; 16,24). Hraneći i dušu i tijelo božanskim istinama i dobrima, pravednici neće više ni ogladnjeti ni ožedniti i neće na njih pasti sunce niti ikakva vrućina (Otkr. 7,16; sr. Is. 49,10). I u sebi ali i izvan sebe oni će nalaziti izvor vječne radosti, jer smrti neće biti više ni u njima ni oko njih (Otkr. 21,4). Njihova će se radost naročito uvećavati time što će oni živjeti na novom nebu i novoj zemlji, gdje će svi blistati božanskom bezgrešnošću svojom i gdje će sva bogozdana tvar radosno učestvovati u blaženstvu i slavi sinova Božjih (sr. Otkr. 21,1; 2.Kor. 12,4; Rim. 8,21). Tijelom svojim bezgrešnim i besmrtnim, oni će biti saobrazni tijelu slave Hristove (sr. Flb. 3,21), opštiće sa anđelima kao sa svetom braćom svojom, jer će pristupiti k' Sionskoj gori i ka gradu Boga živoga. Kao djeca jednoga Oca oni će kroz Gospoda Isusa Hrista i Duha Svetoga biti blagodatna braća među sobom, žitelji jednog doma, i Bog će biti ''sve u svemu'' (sr. Jn. 14,2; 1.Kor. 15,28).
Pravednici će u Carstvu Nebeskom biti u potpunom miru i odmoru od napora, u oslobođenju od svih žalosti i patnji, u životu bez tuge, brige i stradanja, u unutrašnjem spokojstvu duše, u osjećanju i posmatranju dobara. Osim toga u blizini su prestola Božjeg, gledaju i proslavljaju Boga, opšte sa Hristom, anđelima, svetiteljima i svim ostalim pravednicima. ''Svaki će primiti platu svoju po svome trudu'' (1.Kor. 3,8).
Svakako da nije lako pobijediti ovaj svijet, ali utoliko nam je lakše zadobiti tu pobjedu što imamo već pred sobom primjer Gospoda Boga i Spasa našega Isusa Hrista koji je pobijedio svijet. Uska je staza i put koji vodi u Carstvo Nebesko. Čovjek koji tim putem krene biti će ugruvan i izubijan, ali će izaći ne kao čovjek kakav je ušao, nego kao div koji je pobijedio. Krv će se brzo osušiti, rane će brzo zarasti, ali nagrada će se uživati vječito. Tom velikom divu izgledaće smiješno plašljivost malog čovjeka pred stupanje na usku stazu. Sva svjetska trpljenja za njega su sitni maleni šljunci na putu za Carstvo Božje. Stoga Gospod Isus Hrisos poručuje: ''Ištite najprije Carstvo Nebesko i pravde Njegove, a ostalo će vam se dodati'' (Mt. 6,33; Lk. 12,31). Ištite ono na šta ukazuje ljepota svijeta i prirode, jer ljepota prirode, ljepota njenog proljeća jeste simvol i obećanje te krajnje i konačne ljepote, ljepote Carstva nebeskog. Sam ulazak u Carstvo nebesko jeste najdublja tajna svijeta, krajnja mjera i suština zemlje. Mi samo možemo da uzviknemo kao Simeon Novi Bogoslov: ''Ko sam ja Bože i Tvorče svega i kakvo sam ti dobro uradio u životu... da Ti proslaviš mene prezrenoga, takvom slavom''.8)

 
 

 

 
 
 

[novosti] [eparhija] [sv.sava gk] [episkop] [istorija] [manastir]
[
publikacije] [adresar] [riznica] [apel] [linkovi]

Ћирилица

Copyright © 2003, 2004, 2005 Gornjokarlovačka Eparhija.
Designed by SeRGio