 |
|
Iz sadr�aja :
Sv. Sava Gornjokarlovački br.
7
Episkop
gornjokarlovački Simeon (Zloković)
Tri
krsta na Golgoti
"I bi metnut među zločince" (Is. 53,12)
 Iz
daljine vekova Duhom Bo�jim nadahnuti prorok Isajia video je Hrista, Sina
Bo�jeg na Njegovoj Golgoti. Video ga je on i u Vitlejemu kraj Njegove
Majke, i na Gori, i u slavi Vaskrslog Boga, kao i na Golgoti među
zločincima. Prokletstvo pada praroditelja, kao i obećanje Mesije,
Spasitelja koji će satrti "glavu Zmije", ujezgrilo se u biće čovekovo, pa
je dodir Duha Svetog sa duhom izabranika Bo�jih otkrivao proroke, a i
pokretao kroz svu istoriju sveta mesijansku ideju i nadu u spasenje.
Starozavetna crkva bila je samo priprema za novozavetnu Crkvu Hristovu.
Bila je ona nacionalna po pripadnosti, ali svečovečanska po mesijanskoj
ideji. I kada je Prorok gledao u viziji Sina Bo�jeg na Krstu među
razbojnicima, sagledao Ga je kao
Iskupitelja svega roda ljudskog. Otuda je i realna i simbolična Golgota sa
tri krsta, Krsta Hristovog i ona dva sa strane, dva velika simbola greha,
kajanja i padanja, svega onoga �to je čovek kraj Hrista i protiv Hrista u
istoriji do na�ih dana.
Sve �to je rod ljudski u svojoj istorijskoj sudbi na�lo se kraj Krsta
raspetog Sina Bo�jeg. Sa svoga Krsta On iskupljuje rod ljudski. Ali kraj
Njegovog Krsta de�ava se spasenje pokajanog zločnca i propast onoga koji
ga je sa svoga krsta vređao i poni�avao. "Seti me se, Gospode, kada dođe�
u Carstvo svoje" (Lk. 23,39), zavapio je sa svoga krsta Raspetom Bogu
pokajani razbojnik. Dobio je odgovor da će istog dana sa Hristom biti u
raju. Ako si sin Bo�ji, spasi sebe i nas, siđi sa krsta pa ćemo ti
verovati",
podrugljivo je vređao Sina Bo�jeg uporni zločinac. Nije ovaj njegov
uvredljivi odnos prema Raspetom samo izraz njegovog du�evnog stanja, bio
je to izliv Ku�ačevih nada da neće biti ni iskupljenja ni spasenja roda
ljudskog, izra�enih jo� prilikom ku�anja Sina Bo�jeg u pustinji. Siđi sa
Krsta, zaustavi tokove velike tajne, zamuti bistre vode Jevanđelja, kada
već nisi mogao u pustinji, poku�aj sada na Hristvoj Golgoti. A na svojoj
golgoti Sin Bo�ji je osmislio sve na�e patnje i golgote, kada stradanjima
dajemo platu za svoje grehove.
Spasitelj je uvek sa svojom Crkvom. "I ja sam sa vama u sve dane do kraja
vremena", obećao je On pred rastanak svojim apostolima. On je sa nama uvek
tajnom svoga Rođenja, misterijom svoje Golgote i u slavi Vaskrslog Sina
Bo�jeg. Nosi kroz svoju istoriju Crkva Njegova i Njegov golgotski krst. I
oko Njegovog Krsta uvek su, kako oni koji ga ispovedaju i koji kajanjem
stiču spasenje, tako i oni koji iskraj Njegovog Krsta hule na Njega ili
hoće Hrista bez Krsta. I tako ono �to se dogodilo na Golgoti, na uzvi�enju
na kojem je Sin Bo�ji prineo sebe za grehove sveta, stalno se de�ava na
putevima istorijskog hoda Crkve Hristove. Hrista bez Krsta �ele danas i
milioni onih koji su kr�teni, pa i mnogi koji u Njega veruju, čak i poneko
od nas pozvanih da u vizijama svojim uvek propovedamo "Hrista Raspetog,
Bo�ju silu i Bo�ju premudrost", da se izrazim rečima svetog Apostola
Pavla. Sa Hristom kroz istoriju Njegove crkve stalno su jedni kraj drugih
i oni koji Ga slave i oni koji Ga osporavaju, koji se kaju i spasavaju i
oni koji osporavaju i Hrista i kajanje i svako spasenje. I dogodilo se i u
na�im danima, da se do u tančine ispunilo proro�tvo Sina Bo�jeg, da čovek
bez Njega "neće moći činiti ni�ta"; ni�ta trajno, ni�ta stabilno, ni�ta
čime bi se zaustavilo padanje i propadanje čovekovo. Izneverava znanje,
izneverava sva mudrost ljudska, izneveravaju nade, i beznađe se sve vi�e
vre�i u umu i srcu duhovno raslabljenog čoveka. A sve do danas nametalo se
svetu obećanje da će tek bez Boga i bez Hrista nastupiti era sreće za rod
ljudski...
"Raduj se moje malo stado", rekao je jednom Spasitelj svojim prvim
sledbenicim. A dokle god je On u manjini u Crkvi svojoj, njena poruka neće
posedovati punu snagu. U čovekovu du�u čudesno je uvre�ena misterija pada
i greha. Ono satanino obećanje prvim ljudima, da će "biti kao bogovi", ako
prestupe zapovest, kao prokletstvo u�lo je, duboko uvre�eno u prirodu
čovekovu. Otuda čovek tako olako i lakomisleno, samoljubivo . i
samozadovoljno istaljava sebe umesto Boga, često tvrdeći da je objasnio i
dokazao i ono �to mu je, krajnje nejasno i nepristupačno.
Tek da se sve mo�e objasniti, dokazati i postići bez Boga Stvoritelja i
Hrista Spasitelja.
Na Golgoti Hristos je bio ostavljen. Ostala je samo Majka i sveti apostol
Jovan. Bile su tu i neke �ene, ali �iz daleka gledajući". Nisu se tu na�li
ni oni koje je lečio i vaskrsavao, kao ni oni pred kojima je sve to činio.
Nisu bila dovoljna ni čuda, ni prozorljivost, ni �upravljanje talasima i
vetrovima", jer je strah pobedio vernost i pripadnost. I do dana�njeg dana
ponavlja se slika Golgote. Malo je onih koji po veri �ive, a mnogo onih na
koje se odnose Spasiteljeve reči: "Neće svaki koji mi govori Gospode,
Gospode, ući u Carstvo nebesko, nego oni koji tvore volju Oca moga koji je
na nebesima"
Sa svoga Krsta Hristos se molio za svoje mučitelje: "Oče, oprosti im jer
ne znaju �ta čine". Nije im pretio osvetom. Nije za njih prizivao pakao,
pokazujući primerom Ljubavi koja pra�ta, na kajanje i spasenje. Ono �to je
omogućio pokajanom zločincu kraj svoga Krsta, omogućio bi i svojim
pokajanim mučiteljima, ali nije ih bilo. Jevanđelje svedoči da je duboko
potresen trenom smrti Sina Bo�jeg, ispovedao veru u Njega samo kapetan
stra�e kraj Krsta. "Zaista beja�e ovaj Sin Bo�ji", uskliknuo je on i u�ao
u kalendar Crkve kao Sotnik Longin.
�Ne plačite za mnom, nego za decom svojom" (Lk. 23,28), poručio je
Spasitelj �enama Jerusalima koje su Ga suzama pratile ka Golgoti. I imale
su za�to i često plakati majke Izrailjeve kroz vekove, do na�ih dana. Ako
je neko zahtevao da se uveri da proro�tva postoje, upućujemo ga na 28
glavu Pete knjige Mojsijeve. "I rasejaće vas Gospod"... ovo proro�tvo je
kazano dok je narod bio jo� takoreći u "embrionu", na putu u Hanan. Tu je
veliki Mojsej prosto dao fotografiju jedne istorije pod prokletstvom,
svome narodu proričući da će biti proganjan i istrebivan, �to je sve
na�alost
zapamtio kako stari tako i novi vek. Kada deca Crkve na veliki Petak sa
dubokim osećanjem prate liturgičko, obredno potsećanje na patnje,
poni�enja, mučenje i golgotsku smrt Sina Bo�jeg, nije to samo sećanje i
potsećanje. To je izbijanje iz dubine du�e svima nama predanog oporučenog
sa Hristove Golgote, sa Njegovog Krsta, kao i sa ona dva krsta s Njegove
desne i leve strane. A oni su ne samo ispunjenje proro�tva, nego i na�a
nada: da ćemo i mi kajanjem, ma i u poslednjem času naći se sa Gospodom u
Carstvu nebeskom. Opominje nas krst nepokajanog zločinca, da bez vere i
kajanja nema spasenja, da se svaka hula na Hrista Raspetog plaća padom i
propadanjem.
Knjiga besjeda, bla�enog spomena Vladike Simeona Gornjokarlovačkog je
dragocjeni biser. Prvi put su na jednom mjestu sabrane njegove Vaskr�nje
besjede, pigodne i praznične besjede, briljantno pisane, jasne i
razumljive svima, a duboke misli, poruke i pouke. Episkop Simeon vjeru i
rječi potvrđivao je �ivotom i djelom, o čemu najbolje svjedoče njegove
riječi: "Hri�ćanske istine, tajne neba i zemlje, kako su viđene u
Jevanđelju, nisu isto �to i tajne i istine ovog materijalnog sveta. One se
drugačije do�ivljavaju i drugačije kazuju. Nema tog propovednika, ma
koliko bio uman i dubok koji će odu�eviti, ako iza njegovih reči ne stoji
vera u smirenju i ljubav u do�ivljaju. Dok, opet, smirena reč o Bogu, ma
bila i bukvarski jednostavna, pleniće sve ljude od vere."
Knjiga se mo�e naručiti na tel. ili telefaks 047 642 532
Milanka
Burić 16, T� "Mihajlo Puiin" Bijeljina
 Oče,
oprosti im jer ne znaju �ta čine
Gospode, Ti si drag u mojim očima, neprocjenjiv. Stoga, duboko ljubim
povučenost koju si mi dao. Taj mir i ti�ina su moj �ivot, to povlačenje u
najosjetljivija i najskrivenija osjećanja moja koja ispunjavaju ljubav i
pa�nju za one kojima je ona potrebna i nedosti�na.
Blagosloven jesi, �ivote moj, i blagoslovene su Tvoje mile oči kojima su
moje oči pretekle jutro, u�ivale u danu, mirovale u noći. Blagoslovena
ljubav Tvoja zauvijek, da mo�e� svaki put oprostiti, a Tvojom ljubavlju ja
zavoljeh Tebe da i druge moje mogu ljubiti. Blagosloven si Ti u �ivotu
mom, a kuda idem, idi sa mnom. Pouči me putevima Tvojim da idem idem
pravo, te da ne skrenem ni desno ni lijevo jer puteve s desna zna� Ti, a
oni s lijeva su razvraćeni. Neka Tvoja istinita propovijedanja zasvijetle
pred očima mnogim i neka uvijek biva volja Tvoja u �ivotu mom.
Ti si svjetlost očiju mojih, ali ja ponekad umijem zalutati u tamu i
propast sopstvenu kao i svaki bli�nji moj, ali ljudi mogu biti i otporni
na grijeh ako se Tebi pribli�e, a Ti ih uzme� pod okrilje svoje. No, samo
raspeta ljubav Tvoja, Gospode, koja se pokazala kroz �rtvu Tvoju mo�e
izbaviti gre�ne ljude od propasti njihove. Jer, oni su �ivot svoj upravili
na pogubne prolaznosti koje su postale i previ�e stvarne te je zato svaki
�ivot izgubio svoj pravi smisao. Neće ljudi posvetiti �ivot bo�anskim
stvarima, jer ne vide dalje od zemaljskih. Svaku sreću, uspjeh i radost
pripisuju sebi, jer ne znaju da si Ti Tvorac svega svijeta i da sve od
Tebe dolazi. Na nevoljama oni se ne mogu poučiti, jer im slu�e da bi
hulili na Tebe i jedni na druge. Jer, svaki bi od njih da bude savr�en i
najveći. Zbog svojih grijehova, ljudi su napravili ogromne razlike i
udaljenosti između sebe i Tebe, a mogu biti savr�eni kao �to si Ti
savr�en.
Mo�e� li nam oprostiti, Gospode? Mo�e� li, �ivote moj, oprostiti onima
koji su svoj �ivot pretvorili u gordost, u jednu tamu koja se neće povući
dok je Ti ne otjera� na ovaj ili onaj način? Gordost jeste najveći grijeh
protiv hri�ćanske vrline smjernosti. I za�to bi jedan čovjek ovdje bio
bolji od drugih, kad smo svi pred Tobom gre�ni ljudi?
Po riječima svetog apostola Pavla, srebroljublje je korijen sviju zala.
"Jer je korijen sviju zala srebroljublje kojemu neki predav�i se zađo�e od
vjere i na sebe navuko�e muke velike". Povodom ovog grijeha, Juda
Iskariotski je izdao Gospoda �to znači da ovaj grijeh prelazi preko
ljubavi, tj. gazi je, a danas se ona plaća. Razvrat je grijeh koji se
ispoljava u strasnoj po�udi za tjelesnim u�ivanjem. Iz svoje glave treba
izbaciti svaku nečistu pomisao i namjeru te se sačuvati od u�asne
"savremenosti" dana�nje koja je, ustvari, samo vulgarnost i pruzrokuje
tuđi grijeh.
Zavist se rađa iz mr�nje prema bli�njinma i sopstvene sebičnosti te se
ovakvi ljudi udaljuju neprestano od Boga ne videći svoje propuste. Ovi
bli�nji moji nisu svjesni da je bolje da im svega fali nego da im
pretekne.
Čovjek �teti svome tijelu i du�i odajući se mnogim porocima i
neumjerenostima.
Sveti Vasilije upozorava da se gnjev pokazuje u mnogim djelima: �U gnjevu
je jezik drzak, a usta bestidna, gnjevom se o�tri mač, izvr�uje ubistvo,
čini da se braća ne poznaju a roditelji i djeca zaborave". Ali, Bog nas
nije
postavio za gnjev već da dobijemo spasenje kroz Gospoda Isusa Hrista.
Očajanje se javlja kod čovjeka kada on izgubi nadu i ljubav i pomoć
Bo�iju, kada vjeruje da mu neće biti opro�teno. No, Gospod �eli da se
svaki od nas iskreno pokaje �to znači da i najgori gre�nik mo�e dobiti
opro�taj, a velika radost biva na nebu kada se jedan gre�nik pokaje. Evo,
ovdje su najgori i najstra�niji grijesi; viđeno očima mojim kako moji
bli�nji padaju pred slabo�ću svojom, �eljama i zamislima nedosti�nim.
Oprosti nam, Gospode, �to ne ljubimo jedni druge, oprosti �to ne cjenimo
�rtvu Tvoju, �to ne slu�amo riječi bogonosnih otaca i propovjednika. Svi
ovi grijesi postoje u na�em �ivotu, kao �ivotu jednoga naroda, ali oni su
prihvaćeni i postali su sastavni dio �ivota većine hri�ćana. Zaista, od
nas ovakvih, potekle su sve na�e navolje. Na�a se zemlja dijeli, uzima nam
se ono �to predstavlja temelj na�e istorije, ono mjesto gdje su nekad
postojali pravi ljudi, sveti Srbi, a mnogo je biv�ih Srba. Jer, danas smo
svi krenuli za "civilizacijom" i "kulturom", tj. propa�ću evropskom.
Nekada, na�a crkva i dr�ava, i�le su skupa protiv neprijatelja na�ih, a
danas mi nemamo ni�ta jer su ovi putevi razdvojeni. Prva je, i jedina,
odstupila dr�ava jer je njom upravljao onaj koji je bio i "veći od Boga".
Zaista, ljudi nisu �ivjeli u ljubavi, kako se činilo, jer ljubav traje i
ostaje, a ta ljubav je nestala sa prvim vjetrom koji se nadvio nad njom.
Posljedice su ogromne i sada prisutne. Ali i danas se svijet uređuje tako:
krvlju, ratovima i nesrećama, jer postoje oni koji vladaju svijetom, oni
koji su uzrok i na�e propasti koju smo mi, zbilja, zaslu�ili.
Srbi koji nas danas vode i predstavljaju nisu Srbi kakvi su nekad bili.
Jer, sve se dalo na prolaznost i u�ivanja, na slavu i zemaljsko bogatstvo.
A Bog je dao nas da zaslu�imo nebesko, ono va�nije. Jer, �to je od zemlje,
od praha je, kao i tijelo. Ono čini jednog čovjeka, ali se po smrti, to
tijelo o kome toliko brinemo, predaje trule�i, a du�a ide Gospodu, ona
du�a koju nikad nismo ispunili imenom Bo�ijim i ljubavlju prema Njemu.
�ta ćemo raditi u momentu smrti? Da li ćemo umijeti da se pokajemo i
najzad primimo Gospoda u srce svoje?
I opet, zbog nas ovakvih, na�a bogatstva, vjerska i istorijska, pa i ona
buduća, propadaju. Jer, sve �to je Bo�je, manje vi�e opustjelo je u
srpskoj zemlji. Mi Srbi, nekada čestit i smjeran narod Gospodnji, postali
smo
kao bilo koji mnogobo�ački ili, pak, varvarski narod. Jer, postoje i ljudi
koji su i od Tebe veći, Gospode, ljudi u koje gledamo bez treptaja brinući
kako da im udovoljimo. Svagda ćemo biti uzrok svoje propasti. Da smo bili
narod Tvoj i pri�li Tebi a ne od Tebe se udaljili, onda bi bile
blagoslovene nevolje na�e i ne bi bio grijeh na�, već bi bio grijeh
njihov. Ali, Srbi neće u monahe, neće u te predivne crkve i manastire
Tvoje otići na molitvu, a mogu vrjeme provoditi činei bezakonja i
pona�ajući se kao da nisu od roda pravoslavnog, hri�ćanskog. Monasi i
sve�tenici su anđeli Gospodnji, to su posebni na�i bli�nji, a bivaju
odbačeni i prezreni kao i samo opredjeljenje njihovo koje nije "od ovoga
svijeta". Jer, Bog nam slu�i kao ne�to �to je potrebno, ali ne i
neophodno. Sveti Sava nema nasljednike, a on je na� uzor, on je pokazao
put prema Gospodu Bogu. U ovo pogubno vrijeme i neki sve�tenici su u vjeri
oslabili, jer zlo nikad ne miruje, već napada i one koji su od Boga
izabrani. Gospode mi ne izvr�avamo zapovjesti Tvoje i zaboravismo
bla�enstva Tvoja, te se pitamo gdje su oni čestiti i samo Tebi posvećeni
Srbi, zar smo mi od roda istoga?
Polako gubimo svoje bogatstvo duhovno, svoja znanja i simvole, na�
prelijepi jezik se kvari, gubi se smisao postojanja na�eg bića duhovnog,
jer i mi gubimo Tebe da bismo zadovoljili sebe. Da je onog starog vremena
u kojem se mi ne bismo mogli prepoznati, vremena Stefana Nemanje i
Karađorđa. To su bili pravi Srbi, Sveti Srbi koji su i tada i svagda ponos
za na� narod. Mi danas nemamo takvih ljudi, jer se na� dom ispuni Judama.
Oni su uvijek brojniji od onih Bo�ijih koji stradaju u vlasti i slobodi
ovih prvih. Pravoslavni hri�ćani na veliki Petak cjelivaju rane Hristove,
a bezbo�nici to vide svojim očima kao tajnu koju je najte�e objasniti,
opisati. Ali Gospode, mi blagosiljamo milost tvoju i divimo se tajni kao
�to dugo čekasmo sunce sa drugih strana, samo ne sa Istoka, a Istok je
izvor svjetlosti i ljubavi Tvoje. Ti si nam, u ono vrijeme, poslao
Karađorđa, Gospode, da nas oslobodi od ropstva i bezbo�ni�tva. Stoga,
zahvaljujemo Ti �to smo to bili mi, jer blago onima koji plaču jer će se
utje�iti. Jedaljn od nаjvа�nijih dаtumа togа vremenа jeste 15. februar, te
davne 1804. godine, dan kada je poslije sabora u Ora�cu počeo ustanak u
Srbiji bunom protiv dahija, a kasnije, zu Bo�iju pomoć, prerastao u
ustanak za oslobođenje od Turaka. Ova borba je predstavljala te�nju za
stvaranje samostalne srpske dr�ave. Za vrijeme od deset godina, poslije
oslobođenja, Srbi su uspjeli da obnove skoro sve institucije. Srbija je
postala slobodna dr�ava i predstavljala je centar Balkana. Narod je mogao
da u�iva u slobodi, zahvaljujući Gospodu �to ih je oslobodio jarma
đavolskog.
 Duhovni
podstrek, kao i uvijek, davala je Srpska pravoslavna crkva koja je učila
narod pismenosti i međusobnoj slozi i ljubavi. Sve�tenici i monasi su, kao
propovednici i ugodnici Bo�iji, obavljali dr�avne, političke i vojne
poslove.
Srpski
narod je uvijek, i tada i sada, ostajao sam, ali sa Bogom. Sam Karađorđe
se svakodnevno molja�e Bogu pa tako uči�e i svoje ustanike, jer su molitva
i pokajanje put ka spasenju. Bog je Srbima uvijek darivao vođe, kod kojih
se prvo isticala pobo�nost, a zatim hrabrost i juna�tvo koje se pamti do
na�ih dana. Vo�d Karađorđe je jedan od ovih vođa, a u njegovo vrijeme Srbi
su bili jedno u Hristu. Jer, izabrana je prava ličnost o kojoj se čulo čak
do Moskve, Beča, Stambola, Trsta... On je bio mudar vojskovođa, već 1805.
godine formirao je Sovjet, tj. Praviteljstvuju�ći covjet, koji je bio
organ centralne uprave sačinjen od predstavnikalj iz svake nahije. Dr�ava
se razvijala, a Đorđe se dokazao kao uspje�an ratnik i dr�avnik, bez
obzira �to je ustanak ipak slomljen 1813.
godine. Pre�ao je u Austriju, a zatim u Rusiju odakle se preko grčke
organizacije "Heterije" vratio u Srbiju 11. jula 1817. godine. Ubijen je
po nalogu Milo�a Obrenovića 25. (12.) jula 1817. godine. Njegova glava iz
Beograda poslata je sultanu u Stambol.
Vo�d Karađorđe je ovjenčan neprolaznom slavom, a Gospodu blagodarimo �to
je na�em narodu podario odvačnog junaka kao �to je on, nemajući odgovor na
njegova pitanja: Kojim smo to putem krenuli i za kime? Za�to smo se od
Boga idaljili?
Karađorđev mučenički kraj opisuje: "Posveta prahu oca Srbije", Petra
Petrovića Njego�a: "Da, viteza sustopice tragičeski konac prati: tvojoj
glavi bi suđeno za vijenac se svoj podati". Divimo se vo�du, ali se
stidimo sebe jer smo napustili svetosavski put i predali se strastima i
slastima ovoga svijeta. U ovo vrijeme, mi nemamo volje ni snage da se
suprostavimo sami sebi, jer ne tra�imo pomoć na pravom mjestu. Ako bi koji
od nas u�ao u crkvu da se pouči riječi Hristovoj i nauči
da �ivi,
taj bi prona�ao spas od ovog tamnog svijeta u�asnog. Jer, niko od nas nije
slučajno na svome mjestu, to je ba� ono mjesto koje nam je Bog odredio.
Gospode, oprosti nam jer zbilja ne znamo �ta činimo. Da razumijemo Tvoju
stra�nu �rtvu i ljubav za nas, da osjetimo koliko je ti�ina glasna a
slobodna volja pogubna, mi bismo bolji bili. Ali, kako da bude� milostiv
kada mi ne i�temo nebeskoga već �ivot dajemo za zemaljsko? Zaista smo
zaslu�ili da nas na ovom svijetu ne bude.
Isuse, mili Gospode moj, Ti si moja najveća ljubav, izvor mira mog i
ti�ine u kojoj �ivim; po milosti Tvojoj, a molitvi mojoj: Oprosti nam sve
čime smo Te uvrijedili u dane �ivota na�ega i neka se postide oni koji nas
udaljuju od tebe pomoću brojnih bezakonja neprikladnih za hri�ćane
pravoslavne, jer svaka muka i �alost ovoga srpskoga roda, zbilja dolazi od
na�e neposvećenosti Tebi i pogubnog uticaja vremena ovog.
Feljton:
Hramovi Eparhije
gornjokarlovačke
Hram Voskrsenija Gospodnjeg, �vica
 Crkva
Voskrsenija Gospodnjeg nazvana Mlada Neđelja nalazi se na bre�uljku Rudina
iznad �vičkog jezera, a na samom početku sela Ponore. Ovo je jugozapadni
dio Gacke doline kroz koji teče lijevi krak rijeke Gacke. Kad se kreće iz
grada Otočca u pravcu Senja, na samom izlazu iz grada odvaja se lijevo
cesta koja vodi u mjesto �vicu, koje se smjestilo na samom kraju lijevog
rukava rijeke Gacke, na kraju koga je nekada bilo �vičko jezero, u koje je
rijeka ponirala. Cijelo ovo područje, prije izgradnje HE Senj bilo je
toliko bogato prirodnim ljepotama, da je uspoređivano sa Plitvičkim
jezerima. Rijeka Gacka slijevala se kroz manje Gornjo�vičko jezero do
Donje �vice. Ovdje je bio divan vodopad. Gacka se dalje spu�tala preko
strmih i�ljebljenih hridina sa četrdesetak �to manjih, �to većich vodopada
u kotlinu Donjo�vičkog jezera. Nalazilo se tu dvadesetak vodenica, �est
pilana i nekoliko stupa, sve sagrađeno na ovim vodopadima. Sredinom
tridesetih godina pro�log vijeka ovdje je sagrađena prva lička
hidrocentrala. Izgradio ju je otočki gradonačelnik Dane Katalinić, a
davala je struju gradu Otočcu i okolici. U Donjoj �vici nalazi se lijepa i
velika katolička crkva iz 1772. godine, dograđena i uređena 1903. godine,
te dvospratna �kola sagrađena 1874. godine. Ispod mjesta Donja �vica u
velikoj kotlini nalazilo se je �vičko jezero omeđeno padinama �umovitih
visova Lumbardenika i Kosinovca, koje se plavilo poput nebeskog svoda.
Iznad jezera sa sjeverne strane vodi put u selo Ponora prema bre�uljku
Rudina. Nakon par stotina metara sti�e se do crkve "Mlade Neđelje", a malo
dalje nalaze se prve kuće sela Ponora. Selo je dobilo ime po tome �ta se
tu nalaze ponori u koje je uvirala voda pri visokom vodostaju �vičkog
jezera.
Crkva Svetog Voskrsenija Gospodnjeg nazvana Mlada Neđelja u Ponorima
postoji od 1742. godine (po nekim podacima od 1772.god). Bila je to
najprije drvena crkva brvnara, a 1888. godine sagrađena je sada�nja crkva.
Prilikom gradnje prve crkve pored nje je posađena lipa koja i danas
postoji. Obujam debla je oko pet metara. Na deblu se nalazi u koru urasla
ikona pred kojom se vjerni zavjetuju. Golema lipa je za�tićeni spomenik
prirode.
 Zbog
čega narod u Gackoj dolini naziva crkvu Svetog Voskrsenija Gospodnjeg
Mlada Neđelja? Prema narodnom predanju osvećenje prve crkve brvnare
trebalo je da se obavi na Vaskrs i da to obavi iguman manastira Gomirja.
Međutim, on nije mogao da doće za Vaskrs pa je osvećenje izvr�eno iste
godine u nedjelju po
Spasovdanu (nedjelja Svetih Otaca), koju narod zove Mlada Neđelja.
Prilikom osvećenja odr�an je i prvi crkveni zbor. Od tada pa sve do danas
hramovna slava i crkveni zbor ne odr�avaju se na Vaskrs, nego na nedjelju
Sv. Otaca - mladu nedjelju. Crkva je izuzetno po�tovana u ovda�njem
narodu, ne samo pravoslavnom, već i katoličkom. Vjerni dolaze ovamo po
zavjet. Ne pamti se da bi neko na bilo koji način povrjedio ovu svetinju.
Ispod crkve na padini prema jezeru veliki je crkveni gaj. Ne znam kako je
sada, ali do pred dvadesetak godina nije se pamtilo, da bi neko u tom gaju
krao drva, iako je sve ovo na osami iako poslije Drugog svjetskog rata u
cijelom kraju nije bilo sve�tenika!
Administrativno ova crkva sve do 1920. godine bila je parohijalna crkva
parohije Otočac, a crkva u otočcu i Starom Selu filijalne,
Protoprezviterijat Vilićki. Nakon Prvog svjetskog rata formirana je
samostalna Crkvena op�tina i parohija �vička u koju su osim sela Ponore
pripala i sela Goriće, Bjeljevina i Srpsko Polje (sada Hrvatsko Polje).
U Drugom svjetskom ratu crkva je ostala doslovno nedirnuta. Čuvali su ovu
crkvu podjednako i Srbi i Hrvati. Nakon rata u parohijski dom nedaleko od
crkve smje�tena je osnovna �kola za selo Ponore.
Već sam napisao u na�em glasniku da se je vjerski �ivot u Gackoj dolini za
vrijeme komunističkog progona Crkve odr�ao bolje nego u ostaloj Lici. Sada
valja reći da je vjerski �ivot u �vičkoj parohiji bio daleko
najintenzivniji. Vjernici su ovdje redovno pohađali bogoslu�enja i �to je
najva�nije omladina je ostala vjerna svojoj crkvi.
 O
Đurđevdanu
1952. godine Vladika Simeon posjetio je Gacku dolinu. Bio je to prvi
posjet Gornjokarlovačkog Episkopa ovome kraju nakon Drugog svjetskog rata.
Nakon sv. Liturgije u Otočcu na Đurevdan, slu�io je sv. Liturgiju u
Brlogu, a popodne večernju u Mladoj Neđelji. Crkva je bila puna naroda.
Poslije bogoslu�enja Vladika je iza�ao u portu i pod starom lipom
razgovarao sa vjernicima. Omladina je okru�ila Vladiku, savila oko Vladike
i stare lipe ličko kolo... Nije bilo
o. Miron i o. Jovan Nikolić sa vjerujućim narodom ispred hrama
kraja radosti, odu�evljenju. Ovo je ne�to najljep�e �to sam do sada
do�ivio u mojoj Eparhiji, rekao je Vladika. Nakon toga Episkop Simeon je
tokom slijedećih godina često dolazio na Mladu Nedjelju slu�iti u ovoj
crkvi.
U jesen 1957. god. protojerej Jovan Nikolić obilazio je i snimao na�e
crkve u zapadnoj Lici. Zatekao se kod mene u Otočcu, pa smo na dan Svetog
Stevana Dečanskog, 24. novembra oti�li u �vicu, gdje je on zajedno sa
jeromonahom o. Mironom slu�io Svetu Liturgiju i odr�ao propovjed. Crkva
puna naroda, mnogo mladih. Otac Jovan nije mogao da vjeruje! Crkva je
odr�avana, popravljanja i tu nije bilo problema. Međutim, �kola, koja je
bila smje�tena u parohijskom domu, prestala je sa radom i parohijski dom
je ostao u lo�em stanju.
Sedamdesetih godina, mnogi na�i mlađi ljudi odlazili su na rad u
inostranstvo. Jedan od njih bio je i Boro Grozdanić iz Ponora. On se u
Njemačkoj dobro sna�ao. Vodio je svoje ugostiteljstvo i ostvarivao lijepe
prihode. Odlučio je da ne�to uradi za svoje rodno selo. Bilo je to krajem
osamdesetih godina pro�log vijeka. Prvo je asfaltirao preko tri kilometra
ceste do �vice, do Ponora i kroz cijelo selo. Uveo je u selo telefonsku
liniju, modernizirao električnu mre�u, uredio i dao ograditi veliko seosko
groblje jugoistočno od crkve, te odlučio kompletno urediti crkvu i
parohijski dom.
Svi ovi radovi obavljani su od 1988. pa do 1991. godine. Crkvu i
parohijski dom radili su majstori iz Ohrida. Skinut je sa crkve stari
malter i ponovo malterisanje izvedeno posebnom tehnologijom koja daje
čvrstoću i izgled kamena. Crkva je oličena i iznutra. U pripremi je bilo i
oslikavanje crkve freskama, ali ovo nije urađeno. Počeo je rat i taj je
dio ostao nedovr�en. Parohijski dom je u cijelosti obnovljen. Cijela je
zgrada izolirana protiv vlage, izmjenjen je krov, sve malterisano spolja i
iznutra, stavljeni su novi prozori i vrata. Ukratko - kuća je izgledala
kao novogradnja!
U zadnjem ratu ova je parohija po�teđenja razaranja i raseljavanja. Sela
su uglavnom ostala �iva. Jedino je parohijski dom namjerno spaljen krajem
1991. godine. Bio je to posljednji očuvani parohijski dom u Gackoj dolini,
gdje bi se mogao smjestiti sve�tenik. Ovu parohiju nakon rata opslu�uje
protonamjesnik Milo� Orelj iz Der�nice.
Pi�e: dr.
Ćorđe Ilijć |
|
 |
