Iz sadr�aja : Sv. Sava Gornjokarlovački br. 6


Crkva Sv. Jovana Krstitelja u Starom Selu � Viliću

Drago, moje voljeno staro selo. Evo, sa velikim bolom u du�i, tugom i pijetetom tvoj Đuro pi�e ti slovo opro�tajno. Slovo opro�tajno crki koje vi�e nema, selu kojeg vi�e nema.
Staro Selo, nekada davno zvano Vilić, smjestilo se u Gackoj dolini nedaleko grada Otočca. Okru�eno sa zapada i sjevera �umovitim brdima Injim vrhom, Mili�ljakom i Rujevkom, te ogoljelim Zori�ljakom, a sa juga i istoka rijekom Gackom i kamenitim Vrčebrdom obraslim drijenom i ljeskom. Bilo je to najljep�e selo u Gackoj dolini. Kuće smej�tene po zaseocima, podalje jedna od druge, oko kuća voćari, a dalje plodne ranice, livade i pa�njaci. Iznad sela gajevi i bjelogorične �ume. Pitomo gnijezdo blizu grada, a izvan bučnog saobraćaja. Te�ko je reći kad je bilo ljep�e: u proljeće kad se priroda budi, �ume zazelene, procavtu drijenovi i voćari, ljeti kada zore �ita i miri�u liade, u jesen kad �ume i voćare ospe bezbroj boja ili zimi kada sve zabijeli u inju i snijegu.
Staro Selo osnovano je doseljavanjem Srba 1658/59 godine. U to doba Tursko carstvo bilo je na vrhuncu moći. Turci su ovojili veći dio Hrvatske. Granica je tekla od Đurđevca, preko Čazme do Save, ju�no od Kupe k Sjeničaku i Slunjskim brdima, zatim Koranom do Barilovića, ju�no od Pla�kog, Jesenice i Vrhovina, te na jugozapad preko Velebita do mora. Gacku dolinu Turci nijesu osvojili, ali je bila stalno izlo�ena upadima Turaka. Stanovni�tvo je izbjeglo i cio kraj opustjeo, kao i ostala hrvatska područja blizu granice. Gacka dolina je branjena iz tvrđava Drenov klanac, Otočac i Prozor, gdje su bile vojne posade. Zbog ove stalne turske opasnosti austrijski car Ferdinand uzima ove opustjle krajeve pod svoju vlast, te organizuje Vojnu krajinu, koja se postepeno �iri du� cijele turske granice. Sa druge strane, turskim osvajanjem srpskih zmalja, počeo je veliki pokret naroda sa starih ognji�ta prema zapadu. Austrijske vlasti naseljavaju Srbe, koji su bje�ali ispod turskog jarma, u Vojnu krajinu radi obrane od Turaka. Preci Staroseljana tako naseli�e Staro Selo. Prema narodnom predanju Staro Selo osnovalo je trinaest porodica. Selo se kroz vijekove razvijlo. Godine 1830. ima 358 stanovnika, 1941. 70 domova i 408 stanovnika. Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do sve veće migracije u gradove. Preko 250 radno sposobnih i �kolovanih napu�ta Staro Selo, tako da je u njemu 1991. godine ostalo samo 109 mje�tana. Drugi razlog ovome je i pad nataliteta, pa je u selu bilo sve vi�e starih i sve manje djece.
Prezimena stroseljačkih porodica bila su: Aleksić, Bobić, Bo�ičković, Vusan, Diklić, Dugand�ija, Mandić, Milaković, Marijan, Potrebić, Ćurčić, Uzelac i �ujica. Krajem devetnaestog vijeka pri�eni se u Staro Selo Petar Orlić iz Glavaca u kuću Bobića, pa uze prezime Bobić-Orlić. Imao je dvoje djece Pericu i Perku. Peričin sin marko vrati djedovo prezime Orlić, te odatle to prezime u selu. Početkom dvadesetog vijeka pri�eni se u Staro Selo Jole Pavelić iz Glavaca, te je od tada postojala i kuća Pavelića u selu.
Postoje u selu i ostaci veoma stare crkve Svetog Duha na vrhu brda Zori�njak. Jo� i sada vidi se vijugavi put koji je vodio stranom brda do crkve.
Takođe na padini Vrčebrda, kada se kreće putem pored kuće Stojana Milakovića prema kamenu zvanom �bovan� postojali su temelji neke zidane građevine i tu su se mogli naći i ostaci keramike. Kad sam bio dijete govorilo se da su to ostaci crkve. Međutim, budući je na Vrčedolu bilo japodskih mogila, veća je vjerojatnost da se radilo o nekom japodskom hramu i o keramici iz doba Japoda.
U selu se nalaze i ostaci gradine Vilić prekriveni zemljom. Rođeni Staroseljanin Arsen Diklić, poznata javna ličnost, pisac vi�e knjiga i re�iser vi�e filmova, namjeravao je pokrenuti akciju istra�ivanja i otkopavanja temelja ove gradine. Osujetio je ovo rat 1991. godine.
Valja spomenuti jo� ne�to iz narodnog predanja koje sam kao dijete čuo u selu prije Drugog svjetskog rata. Govorilo se, da je prije sada�nje crkve Sv. Jovana postojala jedna manja drvena crkva, koja je izgorjela i da je nakon toga selo neko vrijeme bilo bez crkve. Ta drvena crkva nije se nalazila na mjestu sada�nje, nego ne�to jugozapadnije, pa su to mjesto zvali �crkvi�te�. Povezivati tu staru drvenu crkvu i po�ar u kom je izgorjela sa gradnjom crkve 1863. g. mislim da je pogre�no. Vjerojatno se radi o drvenoj crkvi koja je postojala u periodu od doseljenja 1858/59. pa do gradnje postojeće vrkve 1742.g. radi se o periodu od 83 godine i sasvim sigurno selo nije bilo toliko dugo bez bogomolje. Sa druge strane, u vrijeme mog djetinjstva, od gradnje crkve 1863. pro�lo je samo 75 godina. Sinovi i unuci graditelja bili su jo� �ivi i sjećanja svje�a. o tome, kako je izgledala crkva prije gradnje 1863. g. i kako je tada crkva građena slu�ao sam vi�e puta od đeda Vaje Bobića rođenog 1861. g, a umrlog 1953. g. na osnovu tga i dajem podatke u nastavku.

Crkva Svetog Jovana

Crkva Svetog Jovana u Starom Selu, sagrađena je 1742. g. (Franz Bach, Otochaner Regiments Geschichte, Trst 1855.g, str. 315).  Osim kamenog pročelja sa zvonikom na preslicu, izrađenog od plavog vratničkog kamena, kojim su uokvirena i ulazna vrata i dva polukru�na prozora iznad vrata i ispod zvonika, od kamena su bili napravljeni samo temelji. Cijela crkvena lađa i oltar bili su napravljeni od hrastovih brvana, spolja i iznutra nabačeni malterom. Crkveni krov bio je pokriven �imlom. Ikonostas u crkvi bio je drven, a ikone na ikonostasu u cijelosti rad čuvene gomirske Baltićeve slikarske �kole iz druge polovine osamnaestoga vijeka. Na zvoniku bila su dva zvona. Jedno od njih bilo je istorijsko zvono, koje je narodni vođa Mali�a Mandić nabavio od serdara Stojana Jankovića. Ka�u da je to zvono imalo poseban, umilan zvuk. Kad bi se nad selom nadvili olujni oblaci, zvonilo bi se tim zvonom i spriječilo padanje tuče. Sem ikona na ikonostasu u crkvi su čuvane četiri vrlo stare ikone, koje su prilikom doseljenja donesene iz stare postojbine. Čuvan je u crkvi i veći broj cjelivajućih ikona.
Sjeverno i itočno od crkve smje�teno je seosko groblje. Sa ju�ne strane crkve uz samu među crkvene porte nalazio se niz starih grobova prekrivenih kamenim pločama sa uklesanim natpisima. Dvije takve ploče nalazile su se nedaleko ulaza u crkvu, sa lijeve i desne strne.
Polovinom devetnaestog vijeka ova stara crkva bila je posve dotrajala. Godine 1863. sru�en je drveni dio crkve i u cijelosti ozidana nova od kamena, napravljeno novo krovi�te i prekriveno limom. Crkva je iznutra popločana kamenim pločama. Napravljen je novi ikonostas, ali po mjeri starog, pa su ikone stavljene na svoja mjesta. U donjem redu bile su prijestone ikone, iznad carskih dveri tajna večera i Sveta Trojica, lijevo i desno ikone praznika i svetitelja, te na vrhu dvanaest apostola i Raspjatije.
U Prvom svjetskom ratu 1917. godine austrougarske su vlasti dale nalog da se skidaju zvona sa crkava za potrebe lijevanja topova. Skinuta su tada oba zvona sa crkve. Narod je jo� dugo spominjao i �alio za zvonom Mali�e Mandića� Nova dva zvona nabavljena su tek 1935. godine.
Selo je u Drugom svjetskom ratu, u odnosu na druge krajeve u Lici, dobro pro�lo. Nekolicinu uglednijih ljudi odvele su usta�e i ubile. Ne�to je izginulo u borbama na raznim stranama. Manji je broj izbjegao sa četnicima. Međutim, ostalo je to �ivo selo!
Crkva je takođe ostala nedirnuta. U junu 1941. profesor Tkalčević iz Zagreba sa svojom ekipom skidao je i odnosio u Zagreb vrijednije ikone iz pravoslavnih crkava. Početkom juna skinuli su i odnijeli iz crkve Svetog Jovana prijestonu ikonu Presvete Bogorodice, Tajnu večeru, sedam ikona Apostola, nekoliko ikona praznika i veći broj cjelivajućih ikona. Poslije rata ove ikone nijesu vraćene, već ih preuzima Muzej srba u Hrvatskoj. Tokom rata jedan mitraljeski metak probio je manje zvono, pa ono nije vi�e imalo pravi zvuk. Drugo je sve sačuvano.
Nakon Drugog svjetskog rata komunistički re�im vodi �estoku borbu protiv Crkve. Osnivaju se seljačke radne zadruge. Forsira se odlazak iz sela i zapo�ljavanje u gradovima. Staro Selo kao prigradsko selo ovo je �estoko zahvatilo. Mnogi mlađi članovi Seljačke radne zadruge ili zaposleni u Otočcu postaju članovi partije. Malo ko je tad u crkvu dolazio. Zatro se i narodni zbor na Duovo. Čak je bilo ideja da se crkva sru�i. U jednoj radnoj akciji popravka seoskog puta za nasipavanje puta zlonamjerno je sru�en zid oko crkve i povađene istorijske kamene ploče sa starih grobova ju�no, u crkvenoj porti, ploče razbijane i time nasut put. Urađeno je ovo u Lici gdje kamena ima na pretek!
Crkva je sve vi�e propadala, naročito čelo crkve, gdje su otpadali komadi maltera i kamena sa zida ispod zvonika. Zaprijetila je opasnost da se zvonik sru�i. godine 1971. vjetar je sru�io krov sa sjeverne strane i preko zime je nastala jo� veća �teta. Na�lo se tad ipak hrabrih i pametnih ljuid u selu na čelu sa Nikolom Diklićem Mujinim i Arsom Diklićem. Oni su osnovali Odbor za popravak crkve kao jedinog kulturnoistorijskog spomenika u selu. Prikupili su priloge u selu, popravili krov, izveli jo� neke manje popravke i sa obadvije strane učvrstili zvonik zidanim pojačanjem. Time je, dodu�e, zvonik izgubio ne�to od svoje ljepote, ali je spa�en od ru�enja.
Osamdesetih godina pro�log vijeka situacija u odnosu na Crkvu kod Srba u Gackoj dolini polako se mijenja na bolje. Aktivni sve�tenik Milo� Spasojević obnavlja crkvu za crkvom. Omiljen i po�tovan u Starom Selu pokreće i tamo akciju. U dogovoru sa mje�tanima osniva 1988. g. Građevinski odbor za obnovu crkve, sa ciljem da se crkva u potpunosti obnovi i urasi za proslavu njene dvjestapedesete godi�njice 1992. g. na čelu Odbora bio je protojerej Milo� Spasojević, sekretar dr. Bo�ko Vukmirović, staroseljački zet, članovi Milo� Bobić Savin i Neđo Diklić Arsin, te potpisnik ovih redova. Bio sam zadu�en za vođenje akcije za prikupljanje priloga izvan Gacke doline. Pripala mi je velika čast da napi�em članak za �Pravoslavlje� sa kratkim istorijatom crkve i apelom za slanje priloga. Članak je objavljen u �Pravoslavlju� od 15. jaunara 1989. godine. Odaziv je bio priličan. Među prvima prilog je poslao Episkop �ički G. Sefan, koji je pred Drugi svjetski rat bio đakon i kaiheta u Otočcu. Stizali su prilozi iz Zagreba, Ljubljane, Crne Gore, Sjedinjenih Dr�ava, Kanade, Engleske i Njemačke. Prilagali smo i mi odbornici, no najvi�e su dali i učinili Staroseljani u novcu i radu. Dobrovoljnim radom obavljen je golem posao či�ćenja crkvenog tavana od ptičjeg izmeta kojise tu gomilao decenijama. Odvezeno je toga preko 20 traktorskih prikolica.
Radovi su tekli po planu i već za Duovo 1991. g. veći dio posla bio je obavljen: krov popravljen i bojadisan, urađena nova fasada, stavljeni novi prozori i ostakljeni, za�tićeni metalnim mre�ama. Zvonik i drugi djelovi od kamena oči�ćeni i premazani sredstvom za za�titu, skinuto i zaliveno zvono probijeno metkom u Drugom ratu. Iznutra u crkvi napravljen je novi plafon, novi malter na svim zidovima i zidovi obojeni. Ovaj uspjeh dao nam je poleta. Dogovarali smo se da nakon proslave 1992. g. nastavimo sa prikupljanjem priloga i crkvu prekrijemo bakrenim limom, oradimo i uredimo groblje.
Prije proslave pored nekih manjih, trebalo je da se uradi jo� jedan velik i delikatan posao: da se resturira postojeći drveni ikonostas koji je od starosti bio sav popucao, da se urade u crkvi postojeće ikone i da se poku�a iz muzeja vratiti na ikonostas ikone odnesene iz crkve 1941. g. posao oko restaurisanja ikonostasa i uređenja ikona obećala je obaviti moje kumče akademska slikarka i restauratorka Olga Nikolić, kćerka protojereja Jovana Nikolića iz Zagreba.
Međutim, već u ljeto 1991. g. u vazduhu se osjećala neka napetost, strujalo je neko zlo. Zle sile preuzimale su inicijativu, đavo je radosno i lako radio svoj posao. No, vjerujem, niko nije mogao da nasluti �ta se sprema, koliko zlo navire. Ja do kraja nijesam vjerovao. Odlučio sam  da u avgustu odem na odmor kući u Otočac, ali nazvao me je prota Milo� i naprosto mi zabranio da jo� čujem njegov glas: �Ne dolazi! Ne dolazi u obzir da dođe�! Dok ti ja ne ka�em ne dolazi!� tada sam se prvi puta zamislio i nijesam oti�ao.
Sjetih se tada nakon toga razgovora jednog događaja iz maja 1991. g. Prota Milo� i ja do�li smo da obiđemo radove na crkvi u Starom Selu. Nedaleko od crkve �ivjela je divna,
pobo�na starica Mara Diklić Milosavina, tada dobi 90 godina. Neizmjerno se Mara veselila obnovi crkve, dolazila, pratila sve �to se radi. Kad je vidjela protu Milo�a i mene do�la je do crkve. Ne�to prije toga otkopali smo i očistili jedinu preostalu staru nadgrobnu ploču lijevo od ulaza u crkvu. Radnici koji su bojadisali krov, nehotice su po ploči prolili malo crvene boje (miniuma). Ugleda Mara to, promjeni se u licu i poče se krstiti, te reče �Dijete, Đuro� Ovo je kao polivena krv�� i ode odmahujući glavom... dana 6. novembra iste godine nakon ulaska hrvatskih jedinica u Staro Selo, sklonila se kod Mare u kuću, Mika Bobić Milo�eva, majka moga �kolskog druga i prijatelja Milana, tada dobi 83. g. Njih dvije su uniformisani zločinci zatvorili u kuću i kuću zapalili.

Kraj crkve i sela

Nakon diobe na srpska i hrvatska područja u ljetu 1991. g. Staro Selo, iako posve istureno prema Otočcu, na�lo se u Krajini. Već početkom jeseni 1991. g. dolazi do povremenih oru�anih okr�aja, pa je stanovni�tvo iz sela počelo da bje�i u sigurnija područja. Op�ti napad na selo izveden je 3. novembra 1991. g. izjutra oko 7 sati. Nakon �to su izvr�ile okru�enje sela sa Injina vrha, draga barinih, Mli�njaka i Vrčebrda započelo je �estoko granatiranje sela od strane jedinica hrvatske vojske. Najprije je pogođena crkva zapaljivim granatama, zatim je počeo napad oklopnim vozilima, te tokom tri dana cijelo selo spaljeno. Veći dio mje�tana uspio je pobjeći. Nekoliko mlađih mu�karaca poginulo je pod oru�jem braneći selo. Međutim, svirepo su pobijeni brojni civili. Pored već spomenutih, spaljenih Mare Diklić Milosavine i Mike Bobić Milo�eve, ubijeni su goloruki i nemoćni Petar Diklić Mujin, star 72. g, Milka �unić stara 79. godina, Jela Milaković Milkina stara 72 godine, Anka Uzelac Ilijina stara 66 godina, Nikola Ćurčić Ilijin star 72 godine, Milica Aleksić Ilijina stara 63 godine i Draga Bobić Ilijina stara 76 godina...  Tako su umrli Staro Selo i crkva Svetog Jovana.

Moje selo

Uvodno rekoh: moje Staro Selo, pa da ka�em za�to moje selo. Nijesam u njemu rođen, nijesam u njemu �ivio, ali od djetinjstva mi je bilo �ao �to moja kuća nije u selu, �to se tu nijesam rodio. Namjeravao sam zamoliti Staroseljane da me u njihovu groblju sahrane.
Evo kako je to bilo. Izjutra na Duovo 1935. g. kuma Soka Peričina dođe po mene, uzme me za ruku i odvede preko polja Bi�kupljaka u Staro Selo i zatim starijem putem u crkvu Svetog Jovana na zbor. Dovodili su mene i prije kod kumova Perice i Soke, igrao sam se sa njihovim sinovima Milo�em  i Markom, mojim jarganima i mlađim Du�anom, ali moja ljubav prema selu rođena je tog dana. Djeca iz sela pohađala su osnovnu �kolu i gimnaziju u Otočcu. Put u grad vodio je pored moje kuće. S njima sam odlazio u �kolu, s njima se vraćao. Sa njima sam proveo djetinjstvo i prvu mladost. Za vrijeme studija često sam dolazio kući, na ferije i kad god bih mogao. Sa staroseljačkom omladinom i�ao sam na crkvene zborove i nedjeljne sastanke. Zvali su me Đuro Ilićev. Kad bih tako do�ao u selo starije �ene i ljudi dočekivali bi me srdačno sa dragim riječima: �Evo nami na�eg Đure!�

I eto�  Va� Đuro napisa ovo slovo na�em dragom selu.

Na kraju, neka ovo bude i spomen mojoj generaciji Staroseljana i Staroseljanki, lijepim curama i kr�nim momcima: Mileni Bikinoj, Milici Perinoj, Danici Mićinoj, Milici Jovanovoj, Milevi starje�inovoj, Jovi Du�anovu, Milo�u, Marku i Du�anu Peričinim, Milanu Vajinom Milo�evom, Dragi�i dragovom, Petru Jovanovu, Milo�u savinu, Nikoli Mujinom, Simi Kovačevu, Radi Marjanu i ostalima, starim i mladim sa kojima provedoh najljep�e dane djetinjstva i mladosti.

 

 

 
 
 

[novosti] [eparhija] [sv.sava gk] [episkop] [istorija] [manastir]
[
publikacije] [adresar] [riznica] [apel] [linkovi]

Ћирилица

Copyright � 2003, 2004 Gornjokarlovačka Eparhija.
Designed by SeRGio