SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA
SVOJOJ DUHOVNOJ DJECI
O BOŽIĆU 2008. GODINE


PAVLE

PO MILOSTI BOŽJOJ PRAVOSLAVNI ARHIEPISKOP PEĆKI, MITROPOLIT BEOGRADSKO-KARLOVAČKI I PATRIJARH SRPSKI, SA SVIM ARHIJEREJIMA SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE, SVEŠTENSTVU, MONAŠTVU I SVIMA SINOVIMA I KĆERIMA NAŠE SVETE CRKVE: BLAGODAT, MILOST I MIR OD BOGA OCA, I GOSPODA NAŠEGA ISUSA HRISTA, I DUHA SVETOGA, UZ RADOSNI BOŽIĆNI POZDRAV:

MIR BOŽJI – HRISTOS SE RODI!

Svake godine, draga djeco duhovna, pa evo i ove, dočekujemo Božić, rođendan Sina Božjeg, sa radošću, vjerom, nadom i ljubavlju. Zašto? Zato što se u tom događaju ostvarila „punoća vremena“, pa je Bog Otac, „poslao Sina Svoga Jedinorodnog da svaki koji vjeruje u Njega ne pogine, nego da ima život vječni“ (Jn 3,16). Taj događaj je i punoća kosmičkih i istorijskih zbivanja: sve što se u tvorevini Božjoj i u istoriji ljudskoj događalo, dobilo je u tom danu, „koji stvori Gospod“, svoju punoću i svoje ostvarenje. Ulazak Boga u maticu života predstavlja, takođe, ispunjenje svih najdubljih ljudskih težnji posvjedočenih i projavljenih u svim zemaljskim narodima prije Hristovog rođenja. Njegovim rođenjem zasijala je svijetu svjetlost bogopoznanja. U toj Božanskoj svjetlosti otkrio nam se smisao svijeta, prirode i konačni cilj čovekovog postojanja i postojanja svih stvorenja, svih vidljivih i nevidljivih svjetova.

U Hristu Gospodu, Koga u Simvolu vjere ispovijedamo kao „Sina Božjeg, Jedinorodnog, od Oca rođenog prije svih vijekova, Svjetlost od Svjetlosti, Boga istinitog od Boga istinitog, rođenog a ne stvorenog, jednosuštnog Ocu kroz Koga je sve postalo, Koji je radi nas ljudi i radi našeg spasenja sišao s nebesa i ovaplotio se od Duha Svetoga i Marije Djeve i postao čovjek…“ – ostvarena je jednom za svagda pobjeda nad nesavršenstvom, grijehom i smrću. Javljanjem punoće Njegovog Božanstva i Njegovim sjedinjenjem sa ljudskom prirodom, ostvarena je i punoća čovjekovog bića i njegovo savršenstvo. Nesliveno, nepromenljivo, nerazdjeljivo i nerazlučno jedinstvo i zajednica u Bogočovjeku Isusu Hristu božanske i čovječanske prirode, obdaruje svijet i čoveka, čovječanstvo, nerazorivom istinskom i vječnom, bogočovječnom zajednicom, Crkvom Božjom.

Od dana Hristovog rođenja svijet više nije i ne može biti ono što je bio. Ljudska priroda i svijet, ispunjeni kvascem vječnog Života, stiču mogućnost da budu novi čovjek, novo nebo i nova zemlja, novo vječno čovječanstvo. Zato je samo Hristos izgovorio i mogao da izgovori riječi: „Gle, sve tvorim novo“ (sr. Otk 21, 5). On, kao „Jedino novo pod suncem“, vječno obnavlja sve što postoji; Svjetlost Njegova prosvjećuje sve i sva, obasjavajući svakog čovjeka koji dolazi na svijet (sr. Jn 1, 9).

Kao takav, Hristos je i „Punoća Zakona i proroka“ kako Sâm za Sebe kaže: „Nisam došao da ukinem Zakon i proroke nego da ispunim“ (Mt 5,17). Ova riječ – „da ispunim“ – ima dvojako značenje: da izvršim Zakon, s jedne strane, i da svijetu dadem punoću, savršenstvo, s druge strane. Time se i mi ljudi „ispunjujemo“, izvršujući zapovesti i Njime, Hristom se ispunjujući i uzrastajući, sve dok, po riječima bogomudrog Apostola Pavla: „ne dostignemo svi u jedinstvo vjere i poznanja Sina Božijega, u čovjeka savršena, u mjeri rasta punoće Hristove“ (Ef 4,13).

Na ovoj sveobuhvatnoj istini o Hristovoj ličnosti, kao početku i beskraju svega postojećeg, temelji se svakodnevni ljudski život i njome osvetljava čovjekov način življenja i ponašanja. Zato se mi uvijek vraćamo Rođenju Bogomladenca, Njegovom bogočovečanskom djelu, kojim osvjetljujemo svoja djela i svoje odnose jednih prema drugima, prema Bogu i prema tvorevini Božijoj.

Tako se, Rođenjem Njega kao čovjeka, potvrđuje svetinja svakog rođenja i svetinja života. Strašno je i pomisliti – a kamoli prihvatiti i ozakoniti – za nešto normalno, obesvećenje svetinje rađanja – čedomorstvo, ono što se, nažalost, događa u mnogim savremenim brakovima, koji ubijaju svoju djecu. Tako postaju ne samo djeteubice nego i Bogoubice, jer je svako ljudsko stvorenje po prirodi bogonosno i hristonosno. Navešćemo potresno tužan primer jedne majke koja je rodila nekoliko ćerki, i zajedno sa mužem beskrajno željela da rodi muško dijete. Kad je ponovo začela, budući da je ljekar pogrešno procijenio da opet nosi žensko dijete, ona je i protiv svih molbi, pa i svog muža, izvršila pobačaj. Ispostavilo se, avaj, da je nosila dva dječaka blizanca! Šta može, dakle, utješiti i zacijeliti duboku ranu ove nesrećne majke?! Neka joj se Gospod smiluje, kao i svim majkama čedomorkama koje, svojoj samoživosti ili bilo čemu tome sličnom, žrtvuju ono najsvetije što im Bog daruje. Ne pretvaraju li time roditelji materinsku utrobu – tu radionicu života – u radionicu smrti i ništavila?!

Sebičnost čovjekova i samoživost, slična ovoj navedenoj, vodi čovjeka i ugrožavanju i zloupotrebi same prirode, u kojoj se rađamo i u kojoj živimo. Kao što čovek živi i diše ljubavlju, tako i sva stvorenja i prirodne stihije, potrebuju milost, ljubav i dobrotu: voda koju pijemo, vazduh koji dišemo, cvijet i drvo u polju, riba u moru, zvijer u gori, domaća životinja – sve to čezne za milošću, ljubavlju i dobrotom. Ako bilo šta od toga zloupotrebimo ili ga pogrešno koristimo, ili ga zarazimo i zagadimo – ono se otuđuje, propada, raspada, sveti se onome ko ga zloupotrebljava. Tako se remeti bogomdani poredak stvari: voda gubi zdravlje, zemlja, a time i zemljini plodovi se zagađuju, zagađujući i onoga koji ih jede – čovjeka i druga stvorenja. Klima se mijenja, topi se led na Severnom polu, nestaje poredak godišnjih doba; rastuća toplota priprema Zemljin šar da, ne daj Bože, sagori jednoga dana u ognju.

Uz to, savremeni čovjek, osvajajući svojom tehnikom spoljne prostore, ugrožava time životni prostor brojnih drugih bića. Namesto da se okrene beskrajnim unutarnjim duhovnim prostorima i njihovom osvajanju, prostorima koji nikoga ne ugrožavaju: štaviše, svemu daju punoću i otvaraju neizrazive horizonte rasta i usavršavanja – čovjek se okreće onome što je po prirodi ograničeno i prolazno, postajući time i sâm ograničen i sakat. Prava, istinska punoća svega upravo i jeste bogočovječanska ličnost Hristova u Kome je „ustrojstvo tajne od vječnosti sakrivene u Bogu“ (Ef 3, 9). Kada se „Hristos vjerom useli u srca naša“, tek tada možemo „ukorenjeni i utemeljeni u ljubavi, … razumjeti sa svima svetima šta je širina i dužina, i dubina i visina, i poznati ljubav Hristovu koja prevazilazi razum“ (Ef 3, 17–19).

Pored toga, danas je čovječanstvo veoma zabrinuto započetom surovom ekonomskom krizom. Najčešće se, međutim, previđa da ta kriza nije samo ekonomska nego je mnogo dublja i složenija. Zar nije čudo da se ona javlja prvenstveno kod najbogatijih: najuplašeniji su upravo oni koji su najimućniji. Njihova nezajažljiva pohlepa za novcem i uživanjima, pretjerana potrošnja prirodnih i materijalnih dobara, rađa neuravnoteženost ljudskih odnosa, odnosa prema najdubljoj tajni života i odnosa prema sveukupnoj tvorevini. Što znači: iza ekonomske krize se skriva duhovna i moralna kriza, i time kriza same čovječnosti. Sa pravom je kazano da je ekonomska kriza povezana i sa političkom krizom; kao i to da nepoštovanje međunarodnih prava i ignorisanje Povelje Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima – kao i gaženje  pravde uopšte, rađaju političku krizu, a ova ekonomsku krizu i finansijski haos. Radi vlastoljublja i ekonomskih interesa, gazi se pravo i pravda, Božija i ljudska. Kakve su posledice stavljanja ekonomskih i globalnosebičnih interesa moćnika ovoga svijeta iznad pravde i ljudskih prava, najbolje se vidi na tragičnom slučaju naše zemlje i srpskog naroda, a i drugih zemalja i naroda u savremenom svijetu.

Novi hedonističko-utilitaristički mitovi, postavljani na pijedestal božanstva i propagirani svim modernim sredstvima, najviše danas ugrožavaju one najnevinije i najneotpornije: djecu i omladinu. Droga i razvrat, svođenje života na instinkt i zadovoljenje pohote tijela, pohote očiju i gordosti života (sr. 1. Jn 2,16), plod su tih prastarih mitova obučenih u novo primamljivo ruho.

U svemu tome, mi hrišćani kao nekada, kao svagda, „čekamo Hrista, a ne bolje vrijeme“ (Vladika Nikolaj); čekamo Onoga Koji je i „juče i danas i sutra isti“. Mi se uvijek vraćamo Njemu – „Djetetu mladom, predvječnom Bogu“, kao vrhovnom mjerilu i kriterijumu svega što se dešavalo i dešava u sveukupnoj ljudskoj istoriji. U Njemu kao Sinu Božijem i Sinu Čovječijem, savršenom Bogu i savršenom čovjeku „mi smo poznali i povjerovali ljubav koju Bog ima prema nama“ (1. Jn 4,16). Od kada nam se Bog javio Svojim Rođenjem, i sa nama poživeo, mi znamo da je zaista „Bog ljubav, i Koji prebiva u ljubavi, u Bogu prebiva i Bog u njemu. Time se ljubav pokazala savršenom u nama…“ (1. Jn 4, 16–17). Uz to: „I ovu zapovijest imamo od Njega: Ko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga“ (1. Jn 4, 21).

U ime tog i takvog Boga Koji je Ljubav, i u ime te i takve Ljubavi na koju smo prizvani svi ljudi i svi narodi, pozdravljamo vas, djeco naša duhovna – naročito vâs na stradalnom Kosovu i Metohiji i svuda u svijetu, pozdravom istine Božije, pravde i vječne ljubavi:

MIR BOŽIJI -
HRISTOS SE RODI!

Blagosloven vijenac novog ljeta dobrote Gospodnje

Dano u Patrijaršiji srpskoj, u Beogradu,
o Božiću 2008. godine.

Vaši molitvenici pred Bogomladencem Hristom:

Arhiepiskop pećki,
Mitropolit beogradsko-karlovački i
Patrijarh srpski PAVLE

 

Mitropolit zagrebačko-ljubljanski JOVAN

Mitropolit crnogorsko-primorski AMFILOHIJE

Mitropolit srednjezapadnoamerički HRISTOFOR

Mitropolit dabrobosanski NIKOLAJ

 

Episkop šabački LAVRENTIJE

Episkop niški IRINEJ

Episkop zvorničko-tuzlanski VASILIJE

Episkop sremski VASILIJE

Episkop banjalučki JEFREM

Episkop budimski LUKIJAN

Episkop kanadski GEORGIJE

Episkop banatski NIKANOR

Episkop za Ameriku i Kanadu

Mitropolije novogračaničke LONGIN

Episkop istočnoamerički MITROFAN

Episkop žički HRIZOSTOM

Episkop bački IRINEJ

Episkop britansko-skandinavski DOSITEJ

Episkop raško-prizrenski ARTEMIJE

Episkop bihaćko-petrovački HRIZOSTOM

Episkop osečko-poljski i baranjski LUKIJAN

Episkop srednjoevropski KONSTANTIN

Episkop zapadnoevropski LUKA

Episkop timočki JUSTIN

Episkop vranjski PAHOMIJE

Episkop šumadijski JOVAN

Episkop slavonski SAVA

Episkop braničevski IGNjATIJE

Episkop mileševski FILARET

Episkop dalmatinski FOTIJE

Episkop budimljansko-nikšićki JOANIKIJE

Episkop zahumsko-hercegovački GRIGORIJE

Epi­skop valjevski MILUTIN

Episkop zapadnoamerčki MAKSIM

Episkop gornjokarlovački GERASIM

Episkop australijsko-novozelandski IRINEJ

Episkop umirovljeni zahumsko-hercegovački ATANASIJE

 

Vikarni Episkop hvostanski ATANASIJE

Vikarni Episkop jegarski PORFIRIJE

Vikarni Episkop lipljanski TEODOSIJE

Vikarni Episkop dioklijski JOVAN

Vikarni Episkop moravički ANTONIJE

 

OHRIDSKA ARHIEPISKOPIJA:

Arhiepiskop ohridski i Mitropolit skopski JOVAN

Episkop pološko-kumanovski JOAKIM

Episkop bregalnički i mjestobljustitelj

Eparhije bitoljske MARKO

Vikarni Episkop stobijski DAVID

     

 

 
   

[novosti] [eparhija] [sv.sava gk] [episkop] [istorija] [manastir]
[
publikacije] [adresar] [riznica] [apel] [linkovi]

Ћирилица

Copyright © 2003-2006 Gornjokarlovačka Eparhija.
Designed by SeRGio