LITURGIJA I DUHOVNI ŽIVOT

Episkop dalmatinski Fotije

Karlovac, sv. muč. Trifun, 2008. god.

Vladika me je zamolio da povodom sutrašnjeg praznika sv. Trifuna kažem nekoliko riječi o liturgiji i duhovnom životu. Ja bih dodao da to neće biti klasično predavanje sa fus notama, nego više jedan uvod u ovu temu.

Primjetno je u naše vrijeme da se pravoslavno bogoslovlje, a rekao bih i bogoslovlje uopšte, vraća liturgiji, što je veoma važno, jer je Liturgija istovjetna sa onim što mi nazivamo Crkva. Može zvučati čudno da mi i posle dvije hiljade godina hrišćanstva ponovo otkrivamo liturgiju i vraćamo se svojim izvorima i evharistijskom bogoslovlju. Danas se u pravoslavlju svi najveći bogoslovi bave upravo liturgijom i evharistijskim bogoslovljem.

Da bismo razumjeli liturgiju, moramo se malo vratiti u istoriju, pogotovo u istoriju SPC. U vrijeme sv. Kirila i Metodija naš narod se krstio i time postao kultivisan, kulturan, hrišćanski narod. Srbi su tada (9. vek) kroz sveto krštenje ušli u porodicu kulturnih naroda. Kirilo-metodijevsko apostolsko djelo– krštenje Srba - dovršeno je najvećim djelom u vrijeme sv. Save. Pojavom Otomanske imperije, mlada, samostalna srpska Crkva počinje u nekom smislu da živi kao u ranom hrišćanstvu, tj. biva gonjena. Mnogi bogoslovi i istoričari kažu da je zbog toga umnogome zamrlo srpsko bogoslovlje. Jesu se u tom periodu gradile crkve i podizale svetinje, ali nije moglo doći do potpunog procvata života Crkve. Taj period je doprinio da naš narod izgubi suštinsku vezu sa litrugijom. Zato se kod našeg naroda još u periodu otomanskog ropstva počinje da razvija tzv. kućna pobožnost. Sveštenici da bi imali kontakt sa svojim vjernicima odlaze u njihove kuće za blagoslov krsne slave, pa vrše i druge sveštene radnje: krštenja, venčanja, itd, koje su izvorno uvijek bile u okviru liturgije.

Druga stvar koja je doprinijela našem udaljavanju od liturgije je sistematska ateizacija, koja nam je nametnuta u vreme komunizma posle Drugog svetskog rata. Poznato je da je tada pravoslavna Crkva pretrpjela velika gonjenja; da pomenemo samo primer Rusije i njihov Sibir gde su hiljade sveštenika, episkopa i monaha završili svoj život. Slično je bilo i u Srbiji, gdje je država sistematski, od obdaništa do fakulteta, vršila nasilnu ateizaciju, namećući nasilno novu marksističku-komunističku religiju. To je svakako ostavilo dubokog traga u duhovnom biću našega naroda, i zbog toga se on u najširem smislu udaljio od liturgije i postao, da tako kažemo uslovno ,,necrkven narod”. Međutim, hvala Bogu, danas se to mijenja i Srbi ponovo otkrivaju bogatstvo sv. liturgije i bogatstvo svoga pravoslavnog predanja uopšte.

Da se sada konkretnije vratimo samoj sv. liturgiji. Suština i smisao sv. liturgije nam se otkriva i data nam je u Novom Zavjetu. Svi smo čuli za Tajnu večeru koju je Gospod Isus Hristos održao sa svojim učenicima, apostolima na Veliki četvrtak. Na Veliki četvrtak uoči Svoga stradanja, pošto su po starozavjetnom Mojsijevom zakonu otpraznovali pashu, Gospod Hristos ustanovljuje Pashu Novoga Zavjeta, tj. ustanovljuje novozavjetnu Crkvu.

Blagosiljajući hljeb na toj novozavjetnoj Pashi, tj. liturgiji, Gospod Hristos ga daje učenicima, govoreći: ,,Uzmite jedite, ovo je tijelo moje”; a potom blagosilja i čašu sa vinom govoreći: ,,Pijte iz nje svi, ovo je krv moja novoga zavjeta” (Mt. 26, 27), čime je ustanovljena novozavjena liturgija Crkve. Gospod Hristos već na toj liturgiji zapovijeda učenicima da i oni ovo čine u Njegov spomen (Lk. 22, 19), tj. da služe liturgiju, jer će sutra na Veliki petak Gospod Hristos postradati na Golgoti, pokazujući Sebe kao novo pashalno Jagnje, koje će biti prineseno za život i spasenje svijeta. Dakle, najjednostavnije rečeno, mi dolazeći na svaku pravoslavnu liturgiju u Crkvu, učestvujemo u toj tajni koju je Isus Hristos ustanovio na Veliki četvrtak, tj. tajni Crkve. Sada na liturgiji, na mjestu Samoga Hrista, stoji po preimućstvu episkop ili sveštenik po njegovom blagoslovu i vrši onu istu sv. tajnu, koju je Hristos ustanovio. Liturgijske molitve nam kažu da u stvari Sam Hristos Duhom Svetim vrši opet sv. tajnu liturgije, ali sada rukama svojih sveštenoslužitelja. Zato u pravoslavlju liturgija nije neka komemoracija ili sjećanje na događaj Velikog četvrtka, već živo učešće u toj istoj tajni, koja nam kroz sv. liturgiju aktualizuje čitav domostroj spasenja u Hristu. Zato je suština duhovnog života svakog pravoslavnog hrišćanina, upravo da se što dostojnije pripremi da učestvuje u tajni sv. liturgije, kao centralnoj tajni novozavjetne Crkve.

Novozavjetna liturgija pravoslavne Crkve ima svoje korijene u starozavjetnom bogosluženju. U Starom Zavetu nam se na mnogo mjesta ukazuje na praobraze sv. liturgije. Prvi praobraz je izvođenje jevrejskog naroda iz egipatskog ropstva u vrijeme proroka Mojsija (oko 1800. g. prije Hrista). Bog po Svom promislu izabira ovaj porobljeni narod da ga preko Mojsija izvede iz zemlje smrti, tj. Egipta i preko čudesnog prolaska kroz Crveno more (koje je praslika sv. krštenja u Novom Zavjetu), uvodi ga u Zemlju obećanu, tj. starozavjetnu Crkvu. U Starom Zavjetu Bog, dakle, izabira jedan narod, koji će kroz starozavjetnu Toru i proroke biti pripreman da se u njemu ovaploti Sam Sin Božiji Isus Hristos kao Mesija i Spasitelj čitavog svijeta i čitavog čovječanstva.

Drugi praobraz sv. liturgije je takođe vezan za izlazak starozavjetnog Izrailja iz Egipta, a to je starozavjetna mana. Jevrejski narod je putujući iz Egipta provodi 40 godina u pustinji, a za to vrijeme se hranio čudesnom hranom – manom, nebeskim hljebom koji je padao sa neba. Ta mana nam je simvol novozavjetnog pričešća. Mana je još uvijek samo zemaljski hljeb, što nam i Gospod Hristos otkriva u Novom Zavjetu, riječima: ,,Oci vaši jedoše manu u pustinji, ali pomriješe. A onaj koji jede moje tijelo i pije moju krv, živeće vječno.” (Jn. 6, 58)

U Knjizi proroka Isaije imamo najkonkretiju sliku sv. liturgije i sv. Pričešća. To je ono čuveno viđenje proroka Isaije u starozavjetnom jerusalimskom hramu, kada on vidi Boga na prestolu Koga okružuju angelske sile. Jedan od angelskih sila, od prestola Božijeg donosi u nečemu što ima oblik kliješta užareni tajanstveni predmet kojim dotiče usne proroka Isaije i tako ga čini čistim i pripravnim za veliko djelo proročkog služenja, koje mu je Bog namijenio (Is. 6). To je najkonkretnija slika ili ikona sv. liturgije i sv. Pričešća u Starom Zavjetu.

Pošto je Stari Zavjet u cjelini, po riječima sv. ap. Pavla, bio pedagog za Hrista (Gal. 3, 24), tako je i liturgijska simvolika Starog Zavjeta bila praobraz sv. liturgije, tj. novozavjetne Crkve. Ustanovljujući novozavjetnu Crkvu na Tajnoj večeri, Gospod Hristos je dao mogućnost da sada u Crkvu uđu svi narodi na zemlji, ne više samo pripadnici jevrejskog izabranog starozavjetnog naroda, jer Hristos kao novozavjetna Pasha dolazi da se prinese i daruje za spasenje čitavoga svijeta. Zbog toga se djelo Hristovo i Njegovi plodovi, poslije Njegove smrti i vaskrsenja, prvenstveno prenosili kroz bogosluženje, tj. sv. liturgiju. To se vidi iz knjige Djela apostolska gdje nam se opisuje život rane Crkve, koji je u potpunosti bio liturgijski život. Prvi hrišćani su živjeli u prostoti srca svakodnevno lomeći sveti hljeb (Dap. 2, 46), što znači da su živeli sv. liturgijom i sv. Pričešćem, jer su se svakodnevno pričešćivali.

Od ranohrišćanskih anafora, u pravoslavlju su se razvile i danas su u upotrebi najčešće dvije vrste sv. liturgije – liturgija sv. Vasilija Velikog i liturgija sv. Jovana Zlatoustog, koje su nastale u četvrtom vijeku. Koji su osnovni dijelovi tih liturgija i šta treba svako da zna o njima da bi mogao razumno tj. logosno u njima i učestvovati?

Prvi dioo sv. liturgije se naziva proskomidija ili prinošenje, koje se vrši unutra u oltaru i ne vidi se, a liturgijski simvoliše ovaploćenje i rođenje Hristovo u svetu. Kao što je Gospod Isus Hristos do svoje 30 godine živio u Nazaretu skriven od ljudi i svijeta, tako se i proskomidija vrši skriveno od sveštenika u oltaru, ali će njen puni smisao biti otkriven u drugim dijelovima liturgije, tj. u samoj liturgiji. Taj prvi dio liturgije izražava prinos Crkve, tj. svih vjerujućih, koji donose darove Bogu, hljeb i vino (što je bila stara praksa u Crkvi), od kojih sveštenoslužitelji izabiraju najbolje na kojem će biti prinesena beskrvna žrtva. U tom smislu proskomidija predstavlja skriveni dio Hristovog života do Njegovog dolaska na rijeku Jordan i krštenja, pokazujući time da se u novozavjetnu Crkvu ulazi kroz sv. krštenje. Proskomidija već ukazuje na Njegovu žrtvu i stradanje, predstojeće golgotsko raspeće, ali i vaskrsenje.

Drugi dio liturgije naziva se liturgija oglašenih, koji počinje čuvenim vozglasom: ,,Blagosloveno Carstvo Oca i Sina i Svetoga Duha!” U tom dijlu liturgije učestvuju svi prisutni u svetome hramu - i kršteni i oni koji se pripremaju za sv. krštenje, a često i turisti koji navrate u hram za vrijme služenja sv. liturgije. Ovaj dio liturgije se sastoji od antifona, osnovnih liturgijskih himni, pjevanja crkvenih tropara i čitanja iz Apostola i sv. Jevanđelja. Posle pročitanih dijlova iz Apostola i Jevanđelja, obično se vrši tumačenje Riječi Božije. Zbog toga se ovaj dio i naziva svetotajinsko služenje Riječi.
Ovaj dio liturgije nam ukazuje na javnu propovijed Gospoda Isusa Hrista, kada je On kroz Svoje Jevanđelje izložio savršenu nauku o spasenju svijeta i čovjeka. To će sv. apostoli zapisati i već u toku prvog vijeka ostaviti Crkvi u nasleđe kao knjigu Novog Zavjeta. U ovom dijelu se tumače Apostol i Jevanđelje po primjeru Samoga Gospoda Isusa Hrista, Koji je mnogo puta svojim učenicima tumačio izgovorene pouke, jer je Sveto Pismo knjiga zapečaćena sa sedam pečata i teško je proniknuti u njegov unutrašnji smisao. To vrši Crkva propoveđu na sv. liturgiji, jer je unutar sv. liturgije Crkva nadahnuta istim Duhom Svetim, koji je nadahnjivao jevanđelske pisce. Zato se Sveto Pismo od samog početka javlja kao liturgijska knjiga, napisana i zapisana za Crkvu kao živu liturgijsku zajednicu.
Završavajući liturgiju oglašenih kroz čitanje Svetog Pisma i tumačenje Riječi Božije bivamo pripremljeni da učestvujemo u centralnom dijelu liturgije, koji se naziva liturgija vjernih. U tom centralnom dijelu se vrše evharistijske molitve iz tzv. Kanona evharistije, koje nas pripremaju da bismo učestvovali u onome što se desilo na Tajnoj večeri. Na Tajnoj večeri je Sam Hristos razdijelio Svoje tijelo u vidu hljeba učenicima i dao im da piju iz blagoslovenog putira, a sada to na liturgiji na Njegovom mjestu i obličju (is tipon ke topon) vrši episkop ili sveštenik; najpre blagodari, a zatim razdjeljuje sv. evharistijske Darove Crkve Božije vjerujućem narodu. To znači da učestvujući u Kanonu evharistije, a posebno pričešćujući se Tijelom i Krvlju Hristovom, mi učestvujemo u tajni Same Crkve i centralnoj tajni Novog Zavjeta, tj. učestvujemo u onoj istoj Tajnoj večeri koja se uvijek i iznova prinosi za spasenje svijeta. Zato su u ovome dijelu liturgije učestvovali svi verujući, osim onih koji iz nekog razloga imaju epitimiju (zabranu) od strane Crkve za Pričešće.
Ovaj dio liturgije nam ukazuje na duboku vezu sv. tajne krštenja i sv. Pričešća. U sv. tajni krštenja smo doživeli trokratno pogrebenje i vaskrsenje u Hristu, da bismo u sv. liturgiji mogli da učestvujemo u sv. tajni Pričešća koje je pečat i punoća vjere naše. Otuda Gospod Hristos govori: ,,Ko ne jede tijela Sina Čovječijega (tj. sv. Pričešće), nema života u sebi” (Jn. 6, 53), jer kroz Pričešće mi zadobijamo vječni život.

Da nemamo sv. liturgije i mi pravoslavni hrišćani bi u nekom smislu mogli, kao što je danas većinom slučaj kod protestanata, samo da pričamo o jevanđelskim događajima ili eventualno da imamo neku vrstu komemoracije na njih, ali nikako da učestvujemo u njima. Učestvujući na sv. liturgiji, koja u sebi sabira cjelokupno predanje Crkve, nama se na liturgiji u vidu sv. Darova predaje Sam Hristos. Time mi nismo ničega lišeni, niti manje učestvujemo u životu Crkve nego rani hrišćani. Zato je liturgija izvor na kome se napajamo vječnim životom, a iz nje izviru blagodatne rijeke koje napajaju celokupan život Crkve. Zato je potrebno, kao što smo na početku rekli, da se vraćamo sv. liturgiji i da njome osmišljavamo svoj svakodnevni zemaljski život.
Crkva upravo sv. liturgijom projavljuje svoju unutrašnju prirodu, tj. da je ona Carstvo Nebesko ovde na zemlji, a to se najpre i u suštinskom smislu vidi na sv. liturgiji. Zato sv. Crkva nije determinisana nikavim nacionalnim, niti političkim faktorima, nego ih ona sve nadilazi kao tajna Carstva Nebeskoga u istoriji. Na sv. liturgiji doživljavamo cjelokupnu ekonomiju spasenja u Hristu: Njegovo rođenje, Njegovo stradanje, krsni Vhod, Njegovo raspeće i vaskrsenje, Vaznesenje na nebo i Silazak Sv. Duha, kao i Drugi dolazak Hristov i sud ovome svijetu. Jednom riječju sv. liturgija sabira u sebi sve tajne Crkve, svu punoću božanskih darova koje nam je Bog Otac darovao u Hristu Duhom Svetim.
Tajna sv. liturgije je toliko duboka i široka da je potrebno neprestano da joj se vraćamo. Dobro je što se danas pravoslavno bogoslovlje vraća sv. liturgiji, kako bi se mladi bogoslovi upoznali sa samom suštinom naše pravoslavne vjere i pravoslavnog bogoslovlja, pa ga tako približili i našem narodu.

Danas se mnogo govori o krizi ličnosti, krizi porodice i krizi društva u cjelini. To je evidentno i to je tačno, ali je glavni uzrok svih tih poremećaja upravo odsustvo liturgije iz realnog života današnjih ljudi u najširem smislu. Mi tek na liturgiji možemo da prevaziđemo svoj egoizam i da postanemo biće zajednice, sjedinjujući se sa Bogom i sa bližnjim kroz sv. tajnu evharistije tj. Pričešća. Zato porodica koja nije utemeljena na liturgiji, teško može da opstane kao zajednica ljubavi, a samim tim i društvo u cjelini. Potrebno je sve institucije u društvu utemeljivati na liturgijskim osnovama, kako je to bilo u našem narodu u vreme sv. Kirila i Metodija i posebno u vrijeme sv. Save, i uvek kada je crkva imala svoje pravo mjesto u društvu i vršila svoju blagodatnu misiju.

Posle iskušenja komunizma kao lažne zajednice i paraliturgije, danas se modernom svijetu i čoveku nudi novi oblik lažne zajednice tzv. globalizam. Danas se neprestano govori o nekakvim zajednicama: Evropska zajednica, Evropska unija , itd; a nikada ljudi nisu bili otuđeniji jedni od drugih, posebno na zapadu. To je samo znak odsustva liturgije iz tih zajednica, tj. da one nisu utemeljene na sv. liturgiji, nego na nečemu što je prolazno i što je od ovoga svijeta. Današnji usrećitelji čovečanstva, modernom čovjeku nude rješenje time što će ga nahraniti hljebom, ali zemaljskim hljebom. Danas ulazak u navodnu Evropsku zajednicu ima eshatološke prizvuke: garantuje lagodan zemaljski život i izvjestan zemaljski raj, kao što je u svoje vrijeme nudio komunizam.

Sv. pravoslavna Crkva, sa druge strane, kao istinska zajednica Boga i ljudi u Hristu, čuva i vraća nas pravim vrijednostima i nudi nam hljeb nebeski, riječ spasenja i vječni život. Zato je sv. liturgija alfa i omega života pravoslavne Crkve, koji treba neprestano otkrivati i kojem se neprestano treba vraćati. Mnogi sv. oci su govorili da će vječni život biti u stvari vječna liturgija, koji počinje već ovde na zemlji i mi u njega ulazimo postajući članovi Crkve.

+ + + + + + + + + + + +

- Zanima me odnos prema liturgiji u drugim hrišćanskim crkvama: protestantskoj, rimokatoličkoj, evangelističkoj. Kakav je njen položaj i koliko je ona značajna?

Pa, bolje bi bilo da na to pitanje odgovori neko ko je protestant ili katolik. Oni to bolje znaju. Za nas liturgija jeste alfa i omega čitavog života Crkve. Bez liturgije, mi bismo bili vjersko udruženje, pokret ili vjerska zajednica, kako to danas govore. Mi smo Crkva i tu definiciju jedino prihvatamo - Crkva kao Tijelo Hristovo, kako ju je definisao sv. ap. Pavle. Cjelokupna misija naše Crkve se projavljuje na sv. liturgiji. Protestanti su se istorijski pojavili u 15 – 16 veku, u vreme Lutera, kao jedan ogranak rimokatoličke crkve. Oni nisu bili zadovoljni stanjem u rimokatolicizmu, pogotovu mjestom i ulogom rimskog episkopa. Zbog toga su pokušali da se vrate na temelje prvog hrišćanstva u Jerusalimu, u vrijeme tzv. ranohrišćanskih agapa. Međutim, ta namjera jeste bila dobra, ali se nije ostvarila, čime su oni potpuno izašli iz strukture Crkve. To se vidi na njihovom bogosluženju, jer su sve tajne Crkve, sveli na dvije: na krštenje i na uspomenu na Tajnu večeru. Oni ne vjeruju da učestvuju u liturgiji. To je zaista dubok problem. Kod rimokatolika je to drugačije. Kod njih se zadržala zapadna liturgija, koja se razvila u ranom periodu Crkve. Koji značaj ona ima za rimokatolike, to bi morao da kaže neko od rimokatolika. Mnogi danas kažu da smo mi pravoslavni konzervativni, nismo otvoreni za dijalog, da držimo nekakve stare običaje, itd. Mi pokušavamo upravo da čuvamo tu staru, apostolsku liturgiju, koja nam sobom donosi cjelokupan život Crkve. Tako, kad razgovaramo sa rimokatolicima ili protestantima, to uvijek i naglašavamo.

- Pitala bih nešto o krštenju. Ako možete da nam kažete o krštenju novorođenčadi i odraslih ljudi.

Mi smo u pravoslavlju zadržali drevnu tradiciju da se krštavaju i odrasli i djeca, a ta praksa se temelji na ranom životu Crkve i na Djelima apostolskim. U Djelima apostolskim se opisuje propoved sv. ap. Petra u Jopi, kada Duh Sveti prilikom apostolove propovedi silazi na sve prisutne, a tu je bilo i djece. Dakle, već rana praksa Crkve pokazuje da su se krštavala i djeca iz prostog razloga što niko ne može da bude lišen Hrista. Dijete čim se začne u utrobi, ono je već živa ličnost. Zbog toga Crkva ne blagosilja ubijanje djece u utrobi, dok razni modernisti danas pokušavaju to da legalizuju. Crkva uči da je dijete već u trenutku začeća živa ličnost i postavlja se pitanje: Ko ima pravo da to dijete liši života, ako mu je Bog već darovao život? Naravno, preko roditelja, ali sa druge strane, i roditelji imaju odgvornost prema tom djetetu i nemaju pravo da ga ubiju, to jasno potvrđuju kanoni Crkve. Zato su kod nas djeca krštavana odmah nakon šest nedjelja, posle 40 dana. Kaže se da je Adam živeo 40 dana u raju, a poslije toga je pao. Dijete živi 40 dana, a zatim se krštava, tj. ohristovljuje, postaje član Crkve i pričešćuje se. Zašto da ga mi lišimo pričešća i živoga Hrista do 15-20 godine života? Kao što sam već rekao, simvolika Hristovog krštenja je druga. On je Svojim krštenjem želio da pokaže put kojim se ulazi u Carstvo Nebesko, a Sam nije imao potrebe za krštenjem. Zato sv. Jovan Krstitelj kaže: da On njega treba da krsti, a Hristos mu odgovara: ,,Pusti sada to! Tako nam treba ispuniti svaku pravdu.” (Mt. 3, 15) To znači da treba ispuniti sve ono što je propisano Starim Zavjetom, da bi se ostvarila nova zajednica Crkve. Hristovo krštenje predstavlja otkrivenje tajne Svete Trojice – Jednog Boga u Tri Ličnosti i zato se ovaj praznik u pravoslavnoj Crkvi naziva Bogojavljenje. Dakle, praksa naše drevne i apostolske pravoslavne Crkve je da se djeca krštavaju od malena, kako bi mogla da učestvuju u centralnoj tajni liturgije – sv. Pričešću.

- Stekla sam utisak i osjećaj da ste nekako vi odvojeni od naroda.
Oprostite, nije baš tačno to što ste rekli da smo mi na jednoj strani, a narod na drugoj. Ako ste kršteni, Vi ste član Crkve isto koliko i ja. Ne postoji, niti može da postoji u Crkvi ta polarizacija. Istina je to što ste rekli kako smo se istorijski otuđivali od Boga, ali kako je bilo u vrijeme apostola, kad je Hristos došao? Niko nije bio kršten. To je možda naš izgovor da smo danas otuđeni od Crkve i ne možemo to izmijeniti. Treba da se smirimo. Jasno je da se necrkven čovek izgubi kada uđe u crkvu; izgleda kao miš, ne zna šta da radi. Dok, npr. u Grčkoj djeca koja su odrasla u Crkvi, sama jure po crkvi; osjećaju da su u domu Oca Nebeskog. A mi, se bojimo, jer izlazimo pred Lice Božije. I to je normalno, jer postoji izvjestan unutrašnji podvig u tom izlasku pred Boga. Istorijski gledano, bilo je odstupanja našeg naroda od Boga i od Crkve, ali i povrataka; bilo je, da kažemo, svenarodnog pokajanja. Nama se sada daje jedna takva prilika. Potrebno je da svi čuju Riječ Božiju i zato je dobro, između ostalog, što postoje i ovakve bogoslovske tribine. Nismo mi u lošijem položaju nego oni što su živijeli u Hristovo vrijeme. Oni su bili neznabošci, ali su ostavljali te navike, krštavali se i postajali narod Božiji. Dakle taj priziv Božiji je prisutan i danas i on će se svagda nuditi. Bitno je da shvatimo da bez liturgije, mi bismo mogli samo da pričamo o Hristu i o jevanđelskim događajima koji su bili pre 2.000 godina, ali ne bi mogli da učestvujemo u njima. Ako to shvatimo, moći ćemo da pobijedimo svoje samoljublje, svoje predrasude i da se vratimo Bogu. U tom smislu nije dobra ta polarizacija mi (jerarhija) i vi (narod), jer se u Crkvi svi zajedno spasavamo i svi smo potrebni jedni drugima.

- Kako danas narod privući u crkve? Drugo pitanje, često se govori o kalendarima, da li će to biti jedan kalendar. I treće pitanje, crkve su građene u centrima naselja, ali mi smo svjedoci da su neke na nekim zabačenim mestima, periferijama, selima.

Crkva kada propoveda Jevanđelje, ne vrši nikakvu kampanju. Crkva nudi spasenje propovedajući Hrista. Zato se u Jevanđelju kaže: ,,Ko ima uši da čuje, neka čuje. Ko ima oči da vidi, neka vidi.” (Mt. 11, 15) Nije Crkva ta Koja agituje i jeftino pridobija pristalice, kao što to čine sektaši. Crkva je riznica spasenja i ona svoju djelatnost usklađuje shodno ljubavi Hristovoj. Mnogo je ljudi čulo propovijed Hristovu, ali su se poslije toga vratili svom svakodnevnom životu. Tako i danas kad čujemo sv. Jevanđelje na liturgiji, čujemo same Hristove riječi, ali da li će se one kosnuti našeg srca, zavisi od našeg duhovnog stanja. U sv. Jevanđelju se kaže: ,,Svaki koji je od istine, sluša glas Božiji.” (Jn. 18. 37) Dakle, ko je od istine on je spreman i otvoren za istinu; Bog će ga pronaći gde god on bio i gdje god živio. Crkva nas poziva, a ne nameće. Jedna od slika pakla je da neko treba da živi sa drugim vječno, a da ga ne voli. U crkvi je potpuno suprotno. Mi treba prvo da zavolimo Boga i upravo kroz sv. liturgiju da ostvarimo zajednicu sa bližnjim. Pitanje kalendara je istorijsko pitanje i teško je dati kratak odgovor na njega. Naša Crkva ima stari julijanski kalendar, usvojen na Prvom vaseljenskom saboru. On je osveštan i po njemu Crkva živi evo skoro već 2.000 godina. Gregorijanski kalendar je nastao tek u srednjem vijeku, kad je papa Grgur htio da po novim zakonima astronomije napravi precizniji kalendar. Za crkveni kalendar kriterijumi su drugi: datum praznovanja jevrejske starozavetne Pashe i crkveno Predanje. Za nas je svaka liturgija - Vaskrs; nije bitan dan. Crkva je mnogo više od kalendara i onoga što spolja znamo. Što se tiče trećeg pitanja, reći ću da su obično hramovi građeni u centru naselja ili grada kako bi se ukazalo na to da se u Crkvi nešto važno dešava; dok ih ima građenih i na brdima i na izvorima kako bi ukazali na podvig koji je potreban da bismo dostigli cilj vjere. U svakom slučaju, smisao je isti. Ranije se oko naših crkava sve odvijalo: krštenja, venčanja, razni blagoslovi; čak su se i kola igrala, mladići i devojke su se tamo upoznavali. Mnogi naši preci su se za Đurđevdan sastajali kod crkve, a za Mitrovdan rastajali.

- Molim Vas da nam kažete nešto o odnosu SPC u postjugoslovenskim republikama: Bosni, Hrvatskoj, Srbiji. Koja je razlika i koji je problem u Hrvatskoj?

Treba pravilno da shvatamo odnos naroda i Crkve. Države budu i prolaze, a Crkva tj. liturgija ostaje. To je bitno da razumijemo, da ja, učestvujući u crkvenom životu, nadilazim istoriju, idem u meta-istoriju, idem ka Carstvu Nebeskom i predokušam ga ovdje u istoriji. Da li je to na teritoriji Hrvatske, Bosne – to nije bitno. Bitno da imamo svoje vladike, sveštenike i da se vrše naša bogosluženja i da mi u tim bogosluženjima učestvujemo. Što se tiče politike i država, one su prolazne. Možemo reći da je jedino bitno to da li sam ja postao liturgijsko biće, a drugo je ipak manje bitno. Sa druge strane, Crkva ne negira zemaljsku realnost. Zbog toga je naša Crkva uvijek nosila krst zajedno sa svojim narodom i stradala sa njim. To se najbolje vidi kod nas danas u Dalmaciji, gdje su rušene i paljene srpske kuće, ali i crkve i manastiri. Sada je to potrebno sve zajedno obnavljati.

Vladika Gerasim: Sa nama je i arhimandrit Danilo iz manastira Žitomislića iz Republike Srpske, pa bi on mogao da nam kaže nešto o tim istim problemima u Bosni.

Arhim Danilo: Samo bih se nadovezao na ovo što je vladika rekao. Živimo u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije, ali to za Crkvu nema suštinskog značaja, jer su njena misija i uloga sveobuhvatnije. Bitno je da shvatimo da pripadamo zajednici Crkve, i na to je prizvan ne samo naš srpski narod, već i svi drugi narodi. Ap. Pavle kaže da nema ni Grka, ni Jelina, ni muškog, ni ženskog u Crkvi, niti bilo kakvih drugih razlika, već da smo svi jedno pred Gospodom. Kroz istoriju Crkve je bilo raznih iskušenja, nevolja, ali je Crkva uvijek opstajala. U Jevanđelju kaže: ,,Ne bojte se, jer Crkvu ni vrata pakla neće nadvladati.” Često smo čuvali svoj nacionalni identitet i nismo ga sačuvali, ali ako se ukomponujemo u ovu zajednicu Crkve, onda ćemo sačuvati sve i možemo da živimo bilo gdje. Pravoslavni žive i u Zapadnoj Evropi i u Japanu i Kini i Americi i zašto bi se plašili novih uslova u kojim živimo. Ovo je prosto jedan novi izazov za nas i mi svi živimo učeći se od vremena u kojem živimo. Nemamo iskustva niti nekoga da pitamo osim da pitamo Jevanđelje i iskustvo Crkve. To znači da znamo da uvijek moramo da podnosimo izvjesna stradanja, ali da uvijek znamo i da je naš cilj Carstvo Nebesko. Narod se vraća Crkvi kroz vjeronauku. U Republici Srpskoj institucije Crkvi daju jedan položaj koji joj pripada. Ali, isto tako, ako ćemo iskreno pogledati, kad je bila bolja ekonomska situacija imali smo prazne i napuštene crkve. Danas svakako da ima više ljudi. Ono što je sam patrijarh rekao kad je bio na temeljima srušene crkve u Mostaru – da se to moralo desiti zbog našeg odnosa prema našoj Crkvi. Uvijek treba da se pitamo koliko smo mi sami doprinijeli da tako bude. Naravno, tamo gde je Crkva većinska, situacija je bolja.

Vladika Fotije: Rekao bih još da Bog ne bi bio pravedan, što se za Boga naravno ne može reći, kad ne bi ponudio spasenje svim generacijama. Ako smo mi odrasli u ateizmu, komunizmu, danas treba da čujemo glas svoje Crkve. Neki smo čuli sa 30 ili 50 godina, ali naša djeca će, hvala Bogu, u veronauci čuti u prvom razredu osnovne škole. Mnogi se plaše da daju svoje dijete na vjeronauku. Dijete treba da čuje riječ spasenja, a drugo je pitanje šta će ono poslije sa tim da uradi. Ono ima slobodu i tu slobodu Bog neće da mu uzme. Dakle, svima je ponuđeno da čuju Riječ Božiju. Jedan od znakova Drugog dolaska Hristovog je upravo to da će se propovijedati Jevanđelje svima narodima i onda će doći kraj. Zato prije toga kraja da nas on ne bi zatekao nepripremljene, potrebno je da se kao narod vratimo sv. liturgiji i da njome osmišljavamo svoj cjelokupni život. Ako i kao narod treba da stradamo – da stradamo kroz sv. liturgiju, a ako treba da se spasavamo od svih muka i nevolja – isto tako da se spasavamo sv. liturgijom.

 

 
   

[novosti] [eparhija] [sv.sava gk] [episkop] [istorija] [manastir]
[
publikacije] [adresar] [riznica] [apel] [linkovi]

Ћирилица

Copyright © 2003, 2004, 2005 Gornjokarlovačka Eparhija.
Designed by S.eRGio