O komunikaciji
Episkop Grigorije

         Govoreći nedavno u Crkvi o Heruvimskoj pjesmi koja glasi: "Mi koji Heruvime tajanstveno izobražavamo i Životvornoj Trojici trisvetu pjesmu pjevamo, svaku sada životnu brigu ostavimo", pomenuo sam jednu riječ koja je, mislim, ključna za razumijevanje ovog stiha i onoga šta on znači za naš život. Ta ključna riječ u našem crkvenom jeziku jeste: BLAGODAT, a kada bismo pokušali da je prevedemo na svakodnevni jezik, ona bi značila: milost. Pokušaću da ona bude ključna u ovom izlaganju. Htio bih da kažem mnogo toga za kratko vrijeme, a to znači da neće sve biti baš sasvim protumačeno, nego će više biti dato u nekim naznakama, smjernicama za razmišljanje.

Savremeni svijet u kome živimo je u jednom vrtlogu, i moj je utisak da se pomalo nalazi u lavirintu. Upravo kao što i svako od nas - ako bi htio da bude iskren prema samom sebi - vrlo često, svjesno ili nesvjesno zapadne u lavirint, u razne "egzistencijalne peripetije". I mi se snalazimo uz pomoć onoga što nam je Bog dao i uz pomoć onoga što smo sami nastojali da izgradimo u sebi, na sebi i oko sebe. Inteligencijom, snagom, voljom, željom, dobrom namjerom, brzinom, hitrinom, mudrošću, lukavstvom pokušavamo da razriješimo svakodnevne poteškoće, ili one peripetije koje su malo dugoročnije. Tako se ponaša i savremeni svijet. Bez obzira na to što postoje planovi, želje, volje i mnoge teorije o raznim zavjerama - o tome šta rade Jevreji, šta rade Englezi, Nijemci, masoni, muslimani, Rusi itd. - svijet se najčešće nalazi u jednoj sopstvenoj zavrzlami, ali vrlo često se ponaša kao ono kuče koje hvata sopstveni rep, ili zmija koja samu sebe proždire.

Slično se ponašamo i mi, pojedinačno i zajedno. Živeći u nekoj zajednici - od one najkonkretnije, najmanje, porodične, do neke šire zajednice - mi uvijek zapadamo u mnoge peripetije. Glavno pitanje i glavna muka čovjekova je: kako iz toga izaći? I kako jedanput da postaviš svoj život tako da on nije uvijek i iznova jedna nova zavrzlama, nova peripetija, nova agonija, nova borba? I tako najčešće kažemo da je život borba, i da ta borba nikada neće prestati. I ko god tako tvrdi, neće pogriješiti. Ali kad već pominjemo borbu, Apostol Pavle kaže da samo onaj borac koji se bori po pravilima dobija vijenac na kraju, što znači da se mora boriti po nekim pravilima. I druga stvar koja je još bolnija u tome je da, kako Pavle kaže, mnogi trče ali jedan pobjeđuje. Ne pobjeđuju svi. Ili, recimo, ako čitate u Jevanđelju kako će biti u onaj dan, u onaj čas kada dođe Gospod: biće dva na njivi, jedan će se uzeti, drugi će ostati; ili: biće dvije u vodenici, jedna će se uzeti, druga će ostati. To znači da ne dobijaju svi baš, apriori, i da ne uspijevaju svi.

Dakle, treba da postavimo pitanje: kako izaći; ili: ima li izlaza? Makar ja to znam kao sveštenik i kao vladika i kao čovjek koji, na sreću ili na nesreću, znam toliko stotina ljudi i nijednog, ama baš nijednog čovjeka koji nema ili nije imao, ili neće možda imati ozbiljne probleme, bolje reći - ozbiljnu peripetiju u životu. Naravno, svako pitanje koje sebi postavimo kao hrišćani izvire iz naše brige za ovaj svijet i, prije svega i iznad svega, iz naše brige za naše spasenje. Da bismo našli izlaz iz problema, treba da nađemo uzrok, glavni izvor tzv. "egzistencijalnih peripetija". A ako bi mene neko pitao zašto čovjek ima problem u 92% ili 95% slučajeva, došli bismo do toga da ljudi imaju problem među sobom zato što ne znaju da komuniciraju. Ili, tačnije rečeno, zato što pogrešno komuniciraju.

Riječ komunikacija dolazi od latinske riječi: communion, koja u stvari znači zajednica, ili na grčkom to isto znači riječ kinonija. Ostvarujući komunikaciju, mi stupamo u zajednicu. To je zapravo način postojanja zajednice - preko odnosa, odnošenja prema nekome, ostvarivanjem veze - jer ličnost čovjekova je, prije svega, komunikaciona i relaciona stvarnost. Ovdje bi trebalo da napomenemo da postoje razni načini komuniciranja, dijalozi (to je grčki pojam i znači razgovor, dia-logos, kroz logos) koji ne mora da su samo jezičkog tipa. Jedan duboki savremeni mislilac i teolog N.Ludovikos kaže da naša unutrašnja komunikacija, unutrašnji dijalog sa drugima i sa svijetom oko nas, treba u našim riječima da nađe nadgradnju. Jer, kaže on, ukoliko naše riječi nisu nadgradnja naše unutrašnje komunikacije, u tom slučaju je možda bolje i da ih ne izgovaramo.

Na osnovu toga sam primijetio da veoma veliki broj ljudi uopšte nema lošu unutrašnju komunikaciju sa nekim, nema problematično nastrojenje, ali ima problem sa onom spoljašnjom, u riječima. Pa kad počne pogrešno da izgovara riječi, onda prouzrokuje reakciju kod onog drugog koja je takođe neformulisana i nejasna, i dolazi do poremećaja i one unutrašnje komunikacije. (Nedavno sam razgovarao sa nekim čovjekom, i na sve što je govorio, pitao sam: "Boga ti, šta ti ti reče?" A, on veli: "Nisi me dobro razumio." -"Ja sam", rekoh, "razumio ono što si ti rekao, ali šta si ti mislio, ja stvarno ne znam!" Imao je problem da izrazi to što je htio da kaže, naročito kad se ja nisam složio sa onim što je rekao.) A to je prije svega zato što čovjek često ne može da napravi ličnu komunikaciju sa svojom unutrašnjošću, ima poremećen unutrašnji dijalog sa samim sobom.

Vrlo je zanimljiva priča o starcu koji je govorio opšti uvod za psalme koje čitamo uveče i ujutru: "Pridite poklonimsja Carevi našemu Bogu". Kada su mu neki rekli: "Pa kako ti to govoriš kada si sam?" - jer on kaže: "Pridite", "Hodite" u množini - on je odgovorio: "Pa, ja to govorim mojim osjećanjima, mome umu, srcu, mojoj volji, mom tijelu - oni svi treba da pridu da se poklonimo." To je već jedan veoma veliki sabor. Već tu, u sebi, treba napraviti jednu veliku sabornost, treba se sabrati. Po riječima oca Georgija Florovskog, pribrana i samostalna molitva uvijek je dobra, naročito kao uvod u onu najvažniju - zajedničku molitvu. A iz toga možemo da naučimo da je naš dijalog sa drugima najbolje započeti ako smo prethodno napravili dijalog sami sa sobom. I ako mi imamo dobar odnos u svom biću, naše riječi će biti "nadgradnja" onoga što iznutra osjećamo. Tada i tako ćemo dejstvovati, djelovati kao sabrani ljudi koji, prije svega, znaju šta govore, i koji onda znaju i da odgovore, odbrane ono što su govorili.

Riječ je, u stvari, jedno vezivno tkivo, najosnovniji vezivni element među ljudima, jer ona pravi zajednicu, ili razrušava zajednicu. Zato je Gospod bezbroj puta rekao kako je važna riječ. Nažalost, moramo priznati da vrlo često i prečesto onaj čovjek koji razgovara sa nama uopšte ne zna šta je rekao prije samo jednog minuta, i da uopšte ne može da prati svoj jezik. Pa kada mu kažete: Ti si to rekao, on kaže: Nisam to rekao! Možete, nažalsot, već sutra da provjerite ovo o čemu vam govorim. Na primjer, posljednjih dana razmišljam intenzivno o tome u čemu je problem kada je u pitanju naš narod i savremeni svijet u kome živimo, i došao sam do zaključka da je problem upravo u komunikaciji. Kada budete pričali sa nekim Srbinom, on će imati ozbiljan problem - samu svoju misao koja će mu bježati i iznevjeravati ga svako malo. To će biti jako teško za vođenje dijaloga, jer on, u stvari, nema nikakav stav. Glavna karakteristika njegovog odnosa i govora biće ta da uvijek negira sam sebe. Zato što on ne nastupa kao: da! ili kao: ne! - odnosno, kao neko ko zna šta hoće, i zna šta jeste, i zna šta govori.

Ovo je pokušaj objašnjenja zašto se mi u ovom životu toliko zapetljavamo, ne samo na psihološkom planu, nego i na planu odnosa, komunikacije, dijaloga jednih sa drugima. Dijalog je za nas najvažniji, bez dijaloga ne postojimo jer je on pitanje naše egzistencije, izvor života. Mi se olako odnosimo prema tome jer smo zaboravili njegovu važnost. Iz toga izvire ono što je još teže: vodeći dijalog na površan način, mi, u stvari, potcjenjujemo onoga koji stoji u odnosu na nas, koji je pred licem našim. U tom slučaju, nije moguće napraviti komunikaciju, a kada nije moguće napraviti komunikaciju, nije moguće napraviti ni "komuniju", zajednicu. Ako nemamo zajednice - nema života, ako nema života i zajednice, nema ljubavi; a ako nema ljubavi - nema sreće. I zato su ljudi nesrećni. A zbog toga što su nesrećni, onda dalje imamo psihološke posljedice: nesrećan čovjek ima grčevitu potrebu da iz toga izađe. Međutim, ako ne radi ništa na planu sabiranja sebe, poštovanja drugoga, mirenja sa samim sobom, slušanja i uvažavanja drugoga, prihvatanja onoga što je dobro i ne prihvatanja onoga što nije dobro - onda on bukvalno proizvodi daljnju nesreću. I nesreća se širi.

Ali, ko to ima pravu riječ i pravi odnos prema drugome? Ko je taj koji može da ostavi svaku životnu brigu i da slično Heruvimima i Serafimima - služi? Ko je taj, i kakav treba da je taj kakvim Gospod svakoga od nas hoće da vidi kad ulazimo u zajednicu sa Njim i u zajednicu jedni sa drugima? Tu dolazimo do onoga što je najvažnije: taj čovjek je blagodatni čovjek, oblagodaćeni čovjek, koji je uspostavio, prije svega, komunikaciju sa Živim Bogom. Taj čovjek je duhonosac, bogonosac. I zato će reći veoma cijenjeni, poznati Svetitelj 19. vijeka, Sveti Serafim Sarovski: da je cilj hrišćanskog života steći Duha Svetoga. A steći Duha Svetoga znači upravo to: da imaš blagodat i da si sposoban da živiš u zajednici sa Bogom i u zajednici sa drugim ljudima. Bez obzira što oni, ljudi, nisu svi za to sposobni.

Međutim, mi smo u stanju traganja, idenja, i uvijek iznova pomalo novog pokušaja. Nismo uvijek u stanju čežnje za izmirenjem, pomirenjem, smirenjem, u stanju traganja za sposobnošću da budemo dio zajednice, njen konstitutivni element, i čežnje da se ta zajednica raduje nama kao ličnosti koja joj pripada. Zato je važno, prije svega, imati dobru namjeru, imati dobru želju. Ali je isto tako važno imati i dobar cilj, a cilj koji treba postaviti je sticanje Duha Svetoga. No to još uvijek nije sve. Jer glavno pitanje je: zašto je važna Crkva, zašto ne može bez Crkve? Zato što Crkva, Nevjesta Hristova, i Duh Sveti neprestano govore: "Dođi Gospode!", "Maran ata!" A šta, u stvari, znači ta riječ: "Dođi Gospode?" To je priziv Božanske blagodati, mi u Crkvi prizivamo blagodat zajedno sa Duhom Svetim koji nas je i doveo u Crkvu. I tu sad nastaje jedna gotovo - nepojmljivost. Onaj koji nas je doveo, koji nas konstituiše kao duhovna bića, kao bića čeznutljiva za Živim Bogom, on sada, odjednom, zajedno sa nama moli da dođe Gospod i da sve bude Carstvo Božije.

Zašto je to tako, i zašto je, po mom mišljenju, mnogo važno da to shvatimo? Zato što se tu događa - ako mogu da objasnim na onaj najprostiji način, narodni - da se mi toliko zapetljamo u ovom svijetu, da u onaj trenutak kad kažemo: "Bože pomozi", ili: "Gospode spasi me", ili: "Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me" - mi se tad otvaramo za Boga. Kad želja da uspostavimo komunikaciju sa Bogom zaživi u nama, Bog se useljava u nas. Postaje jedan od nas, dio nas, naše"ja", i mi postajemo jedno sa Njim. Duh Sveti zajedno sa nama dejstvuje na našem spasenju i to je sama milost Božija. To je blagodat. Zašto je to tako? Pa, zato što mi bez toga ne znamo! Zato što mi bez toga ne možemo, zato što smo mi bez toga nesposobni. Dok smo bili sami, toliko smo se zapetljali da nema drugog sem da kažemo: Bože pomozi!

Postoje i ljudi koji ne kažu: Spasi me, Gospode. Ali, ne daj vam Bože da osjetite tu nemoć ljudske prirode, tu jednu neopisivu nemoć koja nema snage da se obrati Gospodu Savaotu. Svijet u kome živimo je u problemu samo zato što neće da kaže: "Bože pomozi!" I samo zato što hoće da kaže: "Ja ću ovo da sredim", "Mi ovo sređujemo". Pa imate ovaj ili onaj poredak, "novi svjetski poredak", "stari svjetski poredak", pa "evropski poredak", "japanski", "kineski", "američki", i što kaže Njegoš: "Niko miran, niko spokojan, niko srećan a niko dovoljan." To je bukvalno definicija čovjeka bez blagodati. Nema teoretske šanse da bude čovjek bez blagodati miran i spokojan i dovoljan.

Najjednostavnijim jezikom rečeno - ne možemo ništa bez Boga. Ali ne zato što je Bog to tako namjestio, nego zato što je u naše biće utkano to da živimo u zajednici. Božije bićetvorne sile su dejstvovale pri našem stvaranju, i ti ne možeš da živiš u zajednici zato što si (ako si!) isključio Boga Koji je bukvalno Logos svega stvorenoga i Logos samog tebe. Kao kad bi čovjek htio da bude uspravan, a da nema kičmu. A i to je prebanalan primjer. Ne govorim to zato što sam vladika, pa hoću da idete u Crkvu, ili zato što sam neko ko treba da vas nauči kako da živite u zajednici da bi vam bilo fino. Govorim vam to, prije svega, zbog toga što je to bukvalno zadatak, naznačenje čovjekovo. Živeći u ovom životu, kao i svi vi, vrlo često i prečesto na moju veliku žalost sam bio u životnim peripetijama. I riješio sam peripetije onoliko puta koliko puta sam rekao: "Bože, pomozi". Svjesno ili nesvjesno.

Sveti Oci govore da se treba moliti neprestano, da treba stalno biti u bogomisliju. Ovih dana sam razmišljao o tome i sa nekim ljudima razmjenjivao te svoje misli, shvatajući jednu nevjerovatnu činjenicu: ako imaš nekoga koga mnogo, mnogo, mnogo voliš, ti sa njim imaš uvijek neprestanu komunikaciju. Čak i kada ti se čini da uopšte ne misliš o njemu. A šta je glavna karakteristika te "dobre komunikacije", komunikacije neopterećene? To da je ona vrlo jednostavna. Čini mi se da sam došao do toga ne zato što sam shvatio da ja imam takvu komunikaciju, nego mi se učinilo da Bog ima takvu komunikaciju sa nama, sa svakim od nas. On je neprestano tu, samo je stvar u tome da li ćemo mi da se priključimo ili da se isključimo iz komunikacije s Njim. On je neprestano tu sa Svojom milošću, sa Svojom blagodaću, u Crkvi i kao Crkva. Zato je Crkva važna: jer je to mjesto gdje možeš da se "konektuješ", ako hoćete da tako kažemo, ona je"provjader". I onda možeš da komuniciraš s Njim i sa drugima, jer hrišćani su svi umreženi u jedno Tijelo, u jedan organizam.

Komunikacija sa drugima i sa Živim Bogom je uslov, preduslov, posljedica i činjenica bez koje ne može da postoji zajednica. Znamo svi da zajednica ne može da postoji bez ljubavi, a da nam je, opet, ljubav ne samo data nego i zadata kategorija. Prema tome, zajednica nam je data kao zadatak. Svijest o tome mnogo pomaže i na tom najobičnijem životnom planu. U životu u kući, sa suprugom, sa djecom, sa braćom, sa sestrama, izgrađivanje tog čula kojim osluškujemo šta unutra osjeća naš bližnji i mi sami, doprinosi očuvanju mira i ljubavi. Kad osjećamo da nekoga volimo, zašto se onda sa njim svađamo?! Vrlo često ćemo reći - zato što se volimo zato se i svađamo. Ne, mi se svađamo zato što ne znamo da se volimo i zato što smo nesposobni da tu unutrašnju komunikaciju, koja bi trebalo da je ispunjena ljubavlju, nadgradimo, spasimo i sačuvamo. Čini nam se da je ljubav isuviše mirna i uljuljkana, a svađa dinamična. Čovjek hoće živ odnos, zato često muči onoga koga voli i pravi mu ranu. Ali ljubav može biti - i ona to i jeste - živa, dinamična, izgrađivalačka. A svađa je u najvećem broju slučajeva rušilačka.

Međutim, mnogo je teško komunicirati bez blagodati u bilo kojoj životnoj situaciji. I u najpozitivnijoj komunikaciji, i sa rođenom majkom, ako nema blagodati - posvađaćeš se. Sem ako neko nije formalista, pa zbog lijepog ponašanja ne reaguje. Lijepo ponašanje mnogo pomaže, ali je nemoguće lažno se lijepo ponašati. Nemoguće je da ti iz usta izlaze lijepe riječi, a da si unutra loše nastrojen i da to drugi ne vidi. Takva komunikacija je nemoguća. Čak i ako je moguća, to je samo kod izuzetno naivnih ljudi. Prije nego što progovorimo sa nekim, već je davno počela komunikacija između nas. I komunikacija traje, i može da traje u odnosu na nekoga, a da se desi da nikada u životu sa njim ne progovoriš. Naravno, svi imate takva iskustva, i možete čak i da se posvađate, i zavadite i zamrzite nekoga, a da uopšte nikada niste razgovarali. I isto tako možeš da zavoliš i da komuniciraš i da sve bude dobro, a da nikada ništa nisi morao da objašnjavaš, niti da izgovaraš bilo šta.

Bez blagodati čovjek može da govori, a da njegove riječi ništa ne znače. Monaški učitelji Crkve uče da je veliko zlo praznoslovlje. Ali nije praznoslovlje kad neko priča mnogo, nego je praznoslovlje to da priča o nečemu što nema veze ni sa čim. Prije svega, nema veze sa njim samim i sa onim sa kim priča, i onda samo prazno-slovi, govori bez sadržaja, tako da se to ni na šta ne odnosi. Što bi rekli ljudi - "lupa", tj. praznu jeku riječi proizvodi. Ali ako bismo zaista na to obratili pažnju na našu međusobnu komunikaciju, vidjeli bismo kako je mnogo teško jasno, sadržajno, u ljubavi a ne po navici proiznošenja riječi razgovarati. Kad je tako teško i sa najbližima graditi komunikaciju i odnos, zamislite tek kako je kad neko na nas atakuje neprijateljski. Šta kaže Sveto Pismo kako tad da govoriš? -"Ne brinite, Duh Sveti će vas naučiti." Čime da govoriš tada? Blagodaću. A ne da odgovaraš iz svoje glave, svojom mišlju, iz svoje zlobe, iz svoje slabosti, iz svoje nemoći. Bilo da je pozitivan odnos, bilo da je negativan, potrebna je blagodat

Živimo u svijetu koji traži blagodat i Crkva bi u tom svijetu trebalo da svjedoči jedino to da postoji blagodat, i da ukazuje na put kojim se ona zadobija. Zadobijaju je podvižnici, to znamo, ali šta bi to trebalo da bude podvig našeg života? Upravo uspostavljanje zajednice. To je naznačenje, zadatak čovjekov. A šta to savremeni svijet projavljuje danas? Pa sve suprotno od toga. Prije svega, projavljuje jednu neobično veliku nemoć pred bilo kakvom zajednicom, i to pred onom najprirodnijom zajednicom između muža i žene - bračnom. Zbog toga što nismo sposobni da pravimo normalnu zajednicu, preporučuju nam se nenormalni vidovi zajednice. I ukoliko ste protiv nenormalnog vida zajednice, vi ste nenormalni. To je potpuno izvitoperenje ovoga svijeta, zato bi svjedočanstvo Crkve trebalo da bude to da postoje blagodat i milost Božija koja nas vodi i izvodi iz začaranog kruga. Ako nećete da priznate da ste u nevolji, da ste u začaranom krugu, vi ćete insistirati da uvijek postoji neko rješenje i samo ćete produbljivati problem. Kao kad biste bili sa traktorom u nekom blatu, a insistirali da se izvučete sami; umjesto da pozovete, kažete - "imam problem", neko dođe i pomogne vam da se izvučete. Takva je stvar i sa blagodaću.

Naravno, mi nismo svakog dana i svakog časa u takvoj nevolji. Vrlo često nekoliko dana, i nekoliko mjeseci prođe u nekakvom spokoju i životnoj uređenosti i mi kažemo: Šta će mi Bog? Da bismo neprestano bili sa Bogom, važno je da uspostavimo zajednicu ljubavi u kojoj smo mi sa Njim i kada ne pričamo o Njemu, i kada se ne molimo Njemu, i kada, jednostavno, radimo nešto sasvim drugo, kada zidamo zid, igramo fudbal i sl. On je tu i mi zajedno sa Njim, a tako i onaj drugi naš sa kojim živimo i pored koga živimo. Interesantno je u životnoj stvarnosti što kad sa nekim ostvariš zajednicu po Bogu, ozbiljnu, istinitu, i kada ga ostaviš i odeš od njega ili on od tebe, on je uvijek tu prisutan, samo ako hoćeš malo da paziš, malo da oslušneš i pogledaš. Vidjećeš da je on uvijek tu i da ne možeš da ga zaboraviš. To je moć komunikacije koja je jednom uspostavljena i dotaknuta strujom blagodati. Zato je mnogo važno i prevažno da pazimo, prije svega, na komunikaciju srca, duha, duše, osjećanja, a onda i riječi. Jer ako je ova prva dobra, a riječi pogrešne, i one će se ispraviti, doći će na svoje.

Treba da bude mnogo brige i oko onoga čime sve počinje i završava se - to je cilj komunikacije. On počinje dobrom namjerom. A šta je to dobra namjera? Dobra namjera je u tome da kada uspostavimo zajednicu sa nekim, ne uspostavljamo je formalno, lažno, tek tako, nego tako da ona nikada ne prestane. Nema igranja s tim. To je jedan od ozbiljnih razloga zašto, na primjer, nije dobro da se ljudi razvode - jer je nemoguće razvesti se. "De jure" jeste moguće, ali "de fakto" je nemoguće. Sve se u bićima tih ljudi pomiješalo, ćelije su se čak pomiješale. Ako si ušao u zajednicu i hoćeš poslije da je prekineš, to znači da si u početku bio neiskren. Iskreno bi bilo da si ušao u zajednicu tako da ni po koju cijenu nećeš da se prekine. Cilj prave zajednice je to - da bude vječna, neprekinuta. Naravno, neko će reći - oni me tuku, lažu, kradu, otimaju mi, moram da prekinem zajednicu. To su stvarno problemi sa kojima se susrećemo, ali to je prije svega devijacija komunikacija i javlja se kao posljedica a ne uzrok onoga što je na početku trebalo da bude. Ako uzmemo u obzir te dvije stvari: šta nam je cilj u životu i šta nam je početak tog cilja, početak hođenja putem, vidjećemo da je zajednica jedna mnogo ozbiljna stvar.

Tako je i sa početkom hrišćanskog života - krštenjem. A krštenje je, u stvari, par excellence izraz namjere, volje, htijenja za životom u zajednici uvijek, zauvijek. To je tvoj zavjet sa Bogom. Padaćeš, ustajaćeš, ispadaćeš, ali ti si na krštenju rekao da hoćeš da to bude vječno. I ti ćeš uvijek moći da se vratiš nazad, i ako skreneš, imaćeš za šta da se uhvatiš poslije. Početak svake zajednice je dijalog, i krštenje je (ako pažljivo pratite strukturu samog obreda, vidjećete to) jedan dijalog onoga ko se krštava sa zajednicom u koju se krštava i sa Bogom u Koga se krštava. Nevjerovatno je kako sve počinje, sve stoji i sve se kreće ka tom dijalogu i kroz taj dijalog, i kako je on važan. Da bi bila dobra komunikacija, treba nam blagodat da bismo komunicirali. Tome sam se uvjerio u svom životu. Osloniš li se da te Duh Božiji uči - ti govoriš, ma možda i nemaš riječi, ali one imaju dejstvo. Osloniš li se na svoju inteligenciju, isključiš li Duha Božijega - možeš da zapadneš u razna čuda, a da ti nikad ne bude jasno: šta se to ovdje dešava, kako to ne razumijem?

Mnogo je važno i potrebno da mi hrišćani između sebe pokažemo pravi dijalog. Ne licemjerno, ne lažno, ne kobajagi, nego stvarno. Tu je bitan i momenat autoriteta - da uvijek znaš u odnosu na koga stojiš, sa kim komuniciraš. A glavni autoritet za hrišćane u svakom drugom čovjeku je upravo to što je on hrišćanin, i što je krštenjem postao zajedničar sa Živim Bogom. Kad smo u odnosu sa onim koji nije hrišćanin, njemu autoritet daje to što je ikona Božija. Nikad i nikako i nipošto ne bismo smjeli da u komunikaciji sa nipodaštavanjem postupamo prema tom drugom, kao što se vrlo često dešava. Ima ljudi i žena koji u toj nemoći za komunikacijom izaberu jedan vrlo čudan put - ne mogu da se dogovore, svađaju se, i jedno odluči da ćuti. I to može biti neki put, ako izađe na dobar cilj, i ako uopšte ima dobro za cilj. Ako je cilj samo da bude mir, a da komunikacija trpi, onda je to vrlo opasan i pogrešan put. Druga krajnost su pak ljudi koji stalno insistiraju - "daj da to raspravimo", što je takođe pogrešno. Gubeći dostojanstvo u komunikaciji, u dijalogu jednih sa drugima, mi razaramo zajednicu, a u onoj krajnjoj instanci - razaramo Crkvu.

Blagodat ne samo da je potrebna za komunikaciju koja je tako važna, nego nam treba blagodat za sve. Ona dolazi tamo gdje mi napravimo prostora, i kada nastojimo da bude među nama. A kada ona postane kohezioni faktor, vezivni element, povezuje nas na jedan potpuno divan način.

Preuzeto sa: www.eparhija-zahumskohercegovacka.com

 

 
   

[novosti] [eparhija] [sv.sava gk] [episkop] [istorija] [manastir]
[
publikacije] [adresar] [riznica] [apel] [linkovi]

Ћирилица

Copyright © 2003, 2004, 2005 Gornjokarlovačka Eparhija.
Designed by S.eRGio