Mitropolit Atanasije Ljubojević
1688-1712
fotije-bw.jpg (6513 bytes)

 Ovaj zaslužni jerarh Srpske crkve rodio se godine 1630. god. u Popovom polju u Hercegovini. Od 1681. g. do 1688. god. zauzima položaj mitropolita dabrobosanskog. Još prije Seobe patrijarh Arsenije  povjerio mu je pravoslavne Srbe u Pounju, Lici, krbavi i sjevernoj Dalmaciji. U velikom ratu koji je počeo 1883. god. i mitropolit Atanasije pomaže ustanak Srpskog naroda u Bosni protiv Turaka. Kada se okrenula ratna sreća s narodom napušta Bosnu. Sa nekoliko desetina porodica odlazi u Dalmaciju, smiješta se u Ravnim Kotarima, pod zaštitom mlatačkih vlasti. Karlovačkim mirom Lika je pripala Austriji. Sada za mitropolita Atanasija počinju teški dani. Po oslobođenju Like ispod turske vlasti car Leopold Liku i Krbavu stavlja pod duhovnu vlast senjskog biskupa. Odmah poslije toga senjski biskup iz Rima dobiva naslov“apostolskog legata za Liku“. Senjski biskup Sebastijan Glavinić smatra da marčanski unijatski unijatski episkop treba da bude i njegov vikar za hrišćane istočnog obreda u Lici. Mitropolit Atanasije osijeća da mu je nezgodno i nedovoljno efikasno upravljanje crkvom iz Dalmacije, pa svim silama pokušava da prijeđe u Liku. Za biskupa je Atanasije je šizmatik. Naziva ga još i „vukom nemilim“. Atanasije sa 80 porodica dolazi u Medak. Narod ostaje u Lici ali je mitropolit Atanasije protjeran. Patrijarh Arsenije zauzima se za vladiku Atanasija ali ne uspijeva. Kada je godine 1695. god. car ponovo potvrdio ranije date privilegije kao i listu arhijereja, Atanasija nema na spisku. Ipak te godine on prelazi iz Dalmacije u Medak. Tu ga posijećuje i senjski biskup Sebastijan Glavinić. Biskupa je pratio kanonik Martin Brajković. Biskup Glavinić zahtijeva od Atanasija da napusti Liku. On izjavljuje da će se žaliti caru. Car mu nije pomogao, pa se te iste godine seli u Baniju koja je bila pod vrhovnom komandom hrvatskog bana. Blizu kostajnice podiže svoje novo sjedište-manastir Komogovinu. Ipak uspijeva da iste te godine dobije carsku potvrdu kao episkop kostajničko-zrinopoljski za Srbe između Une i Kupe. Krajiške vlasti nazivaju ga vladikom „Rašana“. U jednom posebnom dokumentu ban Adam Baćan naziva ga vladikom „vlaha“ ili Rašana.

Iz Komogovine vladika Atanasije odlazio je tajno u Liku, ali nije se mogao zadržavati. Godine 1700. stražarno je protjeran iz Like. On odlazi u Karlobag na mletačku teritoriju. Tu prima predstavnike sveštenstva i naroda iz Like, hrabri ih i daje upustva za borbu radi stvarivanja njihovih prava. Godine 1701. u Lici oko Gospića došlo je do pobune povodom zavođenja civilne administracije. Atanasije je optužen Beču kao vinovnik pobune. Godine 1703. austrijske vlasti donose odluku da se vladika Atanasije za svagda protera sa teritorije Austrije.

Godine 1704. u Ugarskoj je došlo do takozvane Rakocijeve bune. Patrijarh Arsenije koristi nastalu situaciju pa se 1706. god. obraća novom caru Josifu I sa zahtevom da se patrijarhova vrhovna vlast protegne i na Gornju krajinu. I pored protivljenja crkvenih vlasti god. 1707. ratni savjet izvještava vladiku Atanasija da je od cara dobio potvrdu za episkopa ličko-krbavskog i zrinopoljskog.

Tako je vladika Atanasije uspio da poslije višegodišnjeg proganjanja i maltretiranja dobije carsku potvrdu. Ali u Beču naprasno umire patrijarh Arsenije. Patrijarhova smrt teško je odjeknula kako u Krajini tako i svuda u prečanskim krajevima. Vladika Isaija Đaković privremenno preuzima crkvenu upravu i radi na sazivanju novog crkvenonarodnog sabora radi izbora novog crkvenog poglavara. Beč ostaje pri odluci da na crkvenonarodni sabor ne dođe niko iz oba generalata. Uzalud vladika Atanasije čeka poziv. Ali on se ne zbunjuje. Saziva skupštinu predstavnika sveštenstva i naroda koja određuje delegate za sabor. Kada nije dobio očekivani poziv, on po ciči zime odlazi u pratnji dvojice kaluđera odlazi u Krušedol. Carski izaslanik lijepo prima Atanasija ali izjavljuje žaljenje što se toliko mučio kada bi se i bez njega mogao izabrati novi crkveni poglavar. Carev izaslanik otvoreno izjavljuje Atanasiju da nema šta da čeka, da mu ne pripada mjesto u saboru, pošto se crkveni poglavar bira za one Srbe koji su se preselili pod Arsenijem III. Vladika izjavljuje da i kod njega takvih Srba ima dosta i pokaza izaslaniku punomićja od naroda i sveštenstva. Stari vladika moralno pobijedi carevog izaslanika, pa je uzeo učešća na Krušedolskom saboru godine 1708.

    Na krušedolski sabor sa vladikom Atanasijem iz Eparhije još su bili delegirani prota Kuzman, sveštenik Damjan i gomirski jeromonah Danilo Ljubotina, koji će kasnije naslediti vladiku Atanasija na vladičanskoj katedri. Vladika je imao punomoć naroda cijele Gornje krajine , „svih velikih i malih ljudi“. Punomoć je potpisalo petnaest lica, sedam sveštenika, šest knezova i dva gradska zapovjednika „porkulaba“.

Svojom pobjedom na Krušedolskomsaboru vladika Atanasije učinio je neprocijenjive usluge crkvi i narodu. Gornja krajina crkveno je priključena Karlovačkoj mitropoliji, što je bilo od presudnog značaja za opstanak Srpske pravoslavne crkve u ovim krajevima. Iako u dubokoj starosti, vladika Atanasije i poslije Krušedolskog sabora nastavlja sa organizacijom crkve. Boravi u Komogovini, Medku i Plaškom. Već je bio odredio Plaški za svoje treće sjedište, te je u jednoj kuli na bregu iznad rijeke Dredulje uredio svoje boravište. Doživio je iznenadnu smrt još dvojice crkvenih poglavara, Isaije Đakovića i njegovog nasljednika Sofronija Podgoričanina. Svoje umorne oči sklopio je sredinom decembra 1712. godine u dubokoj starosti od blizu 90 godina. Nažalost ne zna mu se grob. Vjerovatno da je umro i sahranjen u Medku. Tada  u Medku nije postojala crkva na današnjem mjestu pa je vjerovatno gradnjom crkve na novom mjestu u onim teškim vremenima njegov grob zaboravljen.

     Poslije smrti vladike Atanasija na crkvenom saboru 1713. godine Eparhija je podijeljena na dvije eparhije, karlovačko-senjsko-primorsku i kostajničko-zrinopoljsku. Prva je obuhvatala područje od rijeke Gline do Kosinja preko Velebita do mora. Druga područje s desne strane Gline sve do Kupe i Save. Godine 1749. izvršena je promjena te je Lika sa Krbavom pripala karlovačko-senjsko-primorskom vladičanstvu a kostajničko-zrinopoljskom pripojen je dio tako zvanog Sjevernog vladičanstva koje je osnovano 1734. god. i ubrzo ukinuto. Godine 1771.  ukinuto je kostajničko-zrinopoljsko vladičanstvo i od tada čitavo područje Gornje krajine pripada Eparhiji gornjokarlovačkoj.


  Danilo Ljubotina
(1713- 1739)
Pavle Nenadović
(1744-1749)
Danilo Jakšić
(1751-1771)
Josif Stojanović
(1771-1774)
Petar Petrović
(1774-1784)
Jovan Jovanović
(1783-1786)
Genadije Dimović
(1786-1796)
Stevan Blagorodni
ot Avakumović

(1798-1801)
Petar Jovanović
 Blagorodni ot Vidak

(1801-1806)

Mojsije Blagorodni
ot Mioković

(1807-1823)
Lukijan Mušicki
(1828-1837)
Evgenije Jovanović
(1839-1854)
Sergije Kaćanski
(1858-1859)
Petar Jovanović
(1859-1864)
Lukijan Nikolajević
(1865-1872)
Teofan Živković
(1874-1890)
Mihailo Grujić
(1891-1914)
Ilarion Zeremski
(1920-1931)
Maksimilijan Hajdin
(1932-1936)
Sava Trlajić
(1938-1941)
Nikanor Iličić
 (1947-1951)
Simeon Zloković
(1951-1990)
Nikanor Bogunović
(1991-1999)
Fotije Sladojević
(
2000-2004 )

Gerasim Popović
(2004 -  )

[novosti] [eparhija] [sv.sava gk] [episkop] [istorija] [manastir]
[
publikacije] [adresar] [riznica] [apel] [linkovi]

   
 

Ћирилица

Copyright © 2003 Gornjokarlovačka Eparhija.
Designed by SeRGio